AUGUST ŠENOA: PRIJAN LOVRO

AUGUST ŠENOA: PRIJAN LOVRO

 

August Šenoa je najsvestraniji i najplodniji hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, u malograđanskoj obitelji mađarskog, njemačkog i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa Strossmayera.

Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima ("Zagrebulje"). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Nije nimalo pretjerano reći da je Šenoa, slijedeći svoju ideju o tendecioznoj književnosti kao izvoru prosvjećivanja i odgajanja naroda, stvorio hrvatsku čitalačku publiku prekidajući radikalno s dotadašnjom književnom tradicijom i donoseći nove teme, pristupe problemu pa čak i nove literarne žanrove u hrvatsku književnost.

Uz književni rad, Šenoa je i medu najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni djelatnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Vrhunac Šenoina stvaralaštva u je pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma. Neke teme koje je u svojim pripovijetkama pokrenuo (npr. Sudbina neshvaćenog hrvatskog intelektualca u pripovijetci "Prijan Lovro") biti će početak u nizu dijela od kojih su mnoga temeljna za hrvatsku književnost.

August Šenoa je jedan od najznačajnijih pisaca za hrvatsku književnost što dokazuje i činjenica da se razdoblje od oko dvadeset godina njegova intenzivnog stvaralačkog rada u povijesti hrvatske književnosti naziva "Šenoino doba".

Prijan Lovro

Prije više godina Šenoa je bio pozvan u neko selo na berbu, ali kako nije punu nedjelju dana vidio vedra neba, vrijeme je provodio u društvu i ponekad dosadnim raspravama vlastelina, suca, velečasnog gospodina župnika i crne udovice. To je bila lijepa žena, koja je voljela čitati i njoj Šenoa zapravo priča ovu priču pokušavajući dokazati postojanje zanimljivog, strasnog junaka i u hrvatskom narodu, kojeg, iako postoji, naši pisci ne znaju ili ne umiju oslikati. I tako započinje priča o Lovri, njegovom djetinjstvu, školovanju te općenito o njegovu životu. Kada su se pisac i on sreli bio je to "čovjek srednjeg rasta, košćat, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kruglji; čelo muje bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjelžna, a oči male, tamne žmirkave, al' i vrlo žacave. Opazio sam na tom čovjeku nekakav nesklad. Posavski šešir bijaše mu nov, siva surka sa srebrnih dugmetih fina, ovratnik svilen, košulja tanka; vidjelo se da taj čovjek ukusno odijevati mari, al' sva ta finoća bijaše nespretna. U svemu je htio biti fin, elegantan, dostojanstven, al' po svemu si vidio da je taj čovjek doduše mnogo općio sa finim svijetom, al' je kraj svega toga ostao ponešto neuglaen. Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, al' i apodiktički, preplićuć govor franceskim dosjetkama. Bio je po stilu miran, al' neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven."

Ubrzo su postali vrlo dobri prijatelji i Šenoa je polako upoznavao djeliće njegova života. Rodio se je kod Postojne u siromašnoj obitelji. Odmalena je bio odreden da postane svećenikom, no on je u duši ipak bio svjetovnjak. Umjesto molitvenika, psalama i drugih crkvenih knjiga on je čitao Byrona i Goethea, Petrarku i Prešerna. Kada se je tijekom praznika zaljubio u prelijepu djevojku Malvinu nije više mogao podnijeti teret crne svećeničke haljine i zato je obolio. Uz pomoć kanonika uspio se je razriješiti svećeničkih dužnosti i kako bi on sam rekao postao je slobodan. Njegova obitelj nije to odmah prihvatila no kada su doznali da kao učitelj radi u aristokratskoj obitelji i da je postao ugledni građanin bili su ponosni na njega. Ali Lovro još uvijek nije bio sretan, želio je više i bolje ("Duša gori za radom, hoću da tvorim, da svoju budućnost udesim prema svojoj želji i volji, da ne gazim obični put života na kojoj čovjek nije van karika u povorci ljudstva, gdje tvorna sila zadrijema."). Nije uspio dobiti mjesto u orijentalnoj akademiji na Istoku niti školovati se za učitelja. Onako shrvan smili se ocu i on ga šalje na školovanje u Beč. Tamo je život bio skup i ubrzo Lovrina obitelj toliko osiromaši da je on bio primoran vratiti se u Hrvatsku. Dobivši mjesto namjesnog učitelja u primorskoj hrvatskoj gimnaziji, zagrebaćka vlada daje mu potporu da položi završne ispite. Na studije je krenuo u Prag gdje se je i susreo s piscem, ali i mnogim Hrvatima. Još uvijek se je osjećao krivim za dug svoje obitelji i jedino je u ženidbi s velikim mirazom, makar i bez ljubavi, vidio izlaz iz ove teške situacije. Počeo je sve češće izlaziti i kasno se vraćati. Ubrzo, najavio je svoje vjenčanje sa Minkom. Pisac je, sluteći da nešto nije u redu upozorio Lovru da provjeri obećani miraz. Nažalost sumnje su bile točne i Lovro je raskinuo zaruke. Brzo je zaboravi Minku. Dolaskom popa Antuna kojega su podučavali književnosti u Hrvata, Lovro saznaje za bogatu siroticu u Dalmaciji, bez roditelja koju uzdržava stric, a ima imetak od 40 000 forinti. Napokon odlučuje predavati u Hrvatskoj, ali kako ni tamo nije imao sreće odlazi u Dalmaciju potražiti onu djevojku. Lovro ju je jako zavolio, a i ona njega. Trebali su se vjenčati no netko je tajno javio stricu da se Lovro ženi samo da izbjegne propast i bez ljubavi. Onako ogorčen i očajan on odlazi u drugu sobu i prereže si britvom grkljan.

Tako je završena jedna tužna priča o čovjeku koji je govorio "vazda po misli, duši svojoj". On je u cijelosti bio jedan istinski genij i junak koji se je borio sa teškim životnim i društvenim okolnostima. One su ga na kraju slomile i dovele do njegova tragičnog završetka.

Šenoa nam je pokušavao skicirati Lovru i njegov život što vjernije i tu se je pokazao kao realist. Želi nas uvjeriti u stvarno postojanje njegovog prijatelja, ali i u svoju sklonost i otvorenost prema životu, stvarnosti i vrlo opipljivim ljudskim problemima. Želi biti objektivni promatrač, ali ne krije ni svoju osobnu, emotivnu povezanost s glavnim junakom novele. Pisac ima veliku želju da se oduži svom nesretnom prijatelju koji nije zaslužio takav kraj.

"Ova moja pričica budi samo sveta suza na grobu vrloga prijatelja."

U novelije oslikan težak put siromašna, ali i sposobna seoskog dječaka koji se je zaputio u grad na školovanje te kojeg neimaština i podrijetlo sputavaju u svim pokušajima i željama. On nema sredstava i zaštite u birokratskom, nemilosrdnom društvu u kojem se ne vodi računa o poštenju i sposobnosti, već o podrijetlu i novčanoj moći. Plemenitaška djevojka ne može primiti njegovu ljubav jer je seljak. Lovro u nevolji pravi kompromis i traži si ženu, bez obzira na ljubav. Nakon svega, kada je napokon pronalazi, optuže ga da se ženi zbog miraza i on se ubija.

Pisac je prikazao duhovni, ali i ljudski portret, ne izostavljajući vrijeme, prilike niti sredinu u kojoj se je Lovro kretao. Tako je uspio da glavni lik doživimo kao stvarnu ličnost koja djeluje posve naravno i ljudski, sa svojim htijenjima i nemoćima, uzletima i padovima, sa svojom neostvarenom veličinom i svojom tragikom.