PRVI DIO
Charlesa Bovarya upoznajemo kad u petnaestoj godini dolazi u školu gdje ga učenici zavitlavaju zbog nespretnosti i povučenosti. Pisac detaljno opisuje Charlesa: salve smijeha u razredu izaziva njegova smješna kapa i mucavi govor. Zatim upoznajemo porodicu i okolnosti pod kojima je Charles došao u internat. Otac mu je bivši vojni kompromitirani liječnik, ženskar, hvalisavac, živio je od ženina miraza, a majka mu je poklanjala mnogo pažnje. U dvanaestoj godini ga je školovao župnik, a poslije godine dana ga poslaše u ruensku gimnaziju. Bio je mirne ćudi, jako se trudio pa je učeći napamet završio školu i liječnički ispit na medicinskoj školi. Majka koja mu je upravljala životom, našla mu je i praksu u Tostesu i oženila ga nekom sušićavom udovicom od četrdeset i pet godina.
Jedne noći morao je Charles nekom starijem gospodinu namjestiti slomljenu nogu i tako je stigao na imanje Bertaux. Uspješno je pomogao imućnom gospodinu i upoznao lijepu kći Emmu. Otada je Charles sve češće pohodio čiču Ronalta, iako je ovaj odavno ozdravio (ni sam ne znajući što mu je tamo ugodno). Žena mu je to strašno zamjerila (zvala se Heloise), pa ga je uz majčinu pomoć uspjela natjerati da tamo više ne odlazi. Ispostavilo se da je imućna udovica bila prezadužena i Charlesovi roditelji su napravili scenu - nedugo zatim Heloisi udari krv na usta dok je sušila rublje i padne mrtva.
Charles je začudo osjetio poboljšanje i slobodu. U Bertauxu su ga toplo primili i on se zaljubio do ušiju u lijepu Emmu. Starčić je sve zapazio i kad je Charles jednom izmucao:"...htio bih vam nešto reći ... čiča Ronalt...čiča Ronalt..." dade mu svoju kći. Imanje mu je kopnilo, nije imao novaca i želio je zbrinuti kćer. Svadba je dogovorena bez pompe i strasti. Charles nije bio duhovit čovjek i nije se istakao za vrijeme svadbe. "Zato je sutradan izgledao potpuno drugi čovjek. Prije bi se moglo misliti da je on ona djevica od sinoć, dok nevjesta nije pokazivala ništa, po čemu bi se moglo nešto naslutiti."
Živjeli su u Tostesu. Ispočetka se Emma trudila oko kuće, uređivala je stan, a on je liječio ljude, puštao im krv i uživao u novostečenoj idili (neprestano je dodirivao njezin češalj, prstenje, rubac..). "..nizao bi joj sitne poljupce na golu ruku od ramena do vrha prstiju, ona bi ga tada odgurnula, napola nasmiješena, napola nestrpljiva, kao što radimo s djetetom kad nam se objesi o vrat."
Prije no što se udala, ona je mislila da osjeća ljubav u sebi, ali kako sreća, koja bi se morala roditi iz te ljubavi nije došla, ona je mislila da se možda prevarila. I Emma je nastojala doznati što u životu znače riječi ljubav, sreća, zanos, koje su joj se u knjigama činile tako lijepe. Kad je imala šesnaest godina bila je u samostanu, ali je previše maštala, čitala ljubavne romane, pa ju je otac izvukao iz samostana. No u novom životu osjećala je samo tjeskobu i nije mogla ni zamisliti "da je taj mir u kojem je živjela - ona sreća o kojoj je negda sanjala."
Charles bi zadovoljno stigao kući u deset navečer, večerao i zaspao hrčući. Ona mu je u vrtu recitirala strastvene stihove na mjesečini, pjevala mu uzdišući sjetne pjesme, ali nije izazvala strast u njegovu srcu - uvjerila se da u njegovoj ljubavi nema ništa izvanredno. "Bože moj zašto sam se udala?"
Jednom se zbilo da su pozvani u Vanbyessard k markizu d'Andervvilers i svojom su kočijom otišli do dvorca. Na primanju,večeri i balu osjetila je Emma raskoš i ljepotu života koji ju je opčinio. Uživala je u sjaju promatrajući modu i plešući plesove, pogotovo sa zgodnim vikontom, dok se Charles dosađivao potpuno neprilagođen sredini. Kad je rekao da bi zaplesao Emma mu je odgovorila da ne bude smješan jer bi mu se vjerovatno svi smijali i nije mu dala da ju poljubi jer joj gužva haljinu. Na povratku kući dugo je gledala kroz prozor u noć - uspomena na ples dugo je živjela u njoj (stalno je gledala vikontovu kutiju za cigarete koju su našli). Maštala je o Parizu, kupila je čak i plan Pariza i zamišljala ulice.
Charles je uživao, bio je dobrog zdravlja, a Emmi je bilo nesnosno. Jednom je Charlesa neki liječnik ponizio pred bolesnikom, a Charles se nije branio - Emmi je to bilo strašno. "Kakav bijednik" - grizla je usne. Emma stalno očajava nad sobom i sudbinom. "Međutim, u dnu svoje duše ona je očekivala neki događaj. Poput mornara u velikoj pogibelji kružila je očajnim pogledom po samoći svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na obzorju."
Zapustila je kućanstvo i sviranje klavira. Čemu? Zdravlje joj je oslabilo i srce je ponekad jače lupalo. Liječnik je dijagnosticirao poremećaj na psihičkoj bazi. Charles promjeni radno mjesto - otišli su u Neufshatel. Kad je raspremala ladicu, ubola se nasvadbeni buketić, sav pohaban i žut, bacila ga je u vatru i promatrala kako polako nestaje u pepelu. Simboličnost uništenog buketa vezana je za propadanje Emmina braka. U to vrijeme je zatrudnjela.
Flaubert detaljno opisuje prostor, unutrašnji i vanjski, izgled svojih likova i zadržava se na neobičnim pojedinostima. Pokazuje smisao za humor. Fino nijansiranim pripovjedanjem autor iskazuje tankoćutnost za važne trenutke u priči - kad Charles odlazi nehotice grudima dotiče leđa Emme koja se nagnula nad njim da dohvati bič s poda, ona se sva zacrvenjela i to je njihov prvi kontakt. Flauber odlično pozna karakter žene, to najviše dolazi do izražaja u odličnim opisima Emminih psihičkih stanja, razmišljanjima i previranjima. On je svoju junakinju prvenstveno psihološki karakterizirao. Pisac u romanu ne staje na stranu nikog, nikog ne okrivljuje samo iznosi realne podatke i odlično opisuje.
DRUGI DIO
Preselili su u Younville, malo neugledno mjesto. Sumještani su ljekarnik Homais koji se ulizuje Charlesu i gđa Lefrancois, gazdarica gostionice Zlatni lav. Stalni gost gostionice je dvadesetogodišnji pisar (odvjetnički pripravnik) Leon s kojim se Emma zbližava jer su im slični ukusi, sklonost maštanju i interes za umjetnost. Rađa se ljubav koju ne pokazuju otvoreno zbog Leonova stida i Emmina straha. Iako je priželjkivala sina, Emma rodi djevojčicu Berthe. Imala je tada trideset godina. Charles nije ništa primječivao i Emma ga je doživljavala kao zapreku njezinoj sreći. Emma je u svojoj mladića, inače prosječnog, doživljavala kao savršenstvo. "Međutim je ona u duši bila puna požuda, gnjeva i mržnje." Patila je i plakala pa kad joj jednom sluškinja Felicite ispriča pričicu o djevojci koja je užasno patila, imala napadaje i mršavila - očito zbog neiskustva i želje za putenom ljubavi, Emma joj odgovori: "Ali meni, meni je to došlo tek poslije udaje." Pokušala je župniku otvoriti dušu ali je pobožni čovjek nije shvatio. Neiskusni Leon se bojao iskazati ljubav ženi za koju je vjerovao kako ništa ne osjeća za njega pa je odlučio odseliti u Pariz. Emma je bila očajna.
Jednom neki bogataš (trideset i četiri godine star) Rodolphe Boulanger dovede slugu da mu Charles pusti krv. Naočiti muškarac odmah iskusnim okom zapazi lijepu ženu i odluči je osvojiti. Za vrijeme skupštine poljoprivrednika u Yonvillu, Rodolphe neženja s obližnjeg imanja gdje je kupio dvorac šarmira Emmu, koja nakon kraćeg kolebanja zavoli Rodolpha. Charles nehotice potakne njihovo zbližavanje kad ih nagovori da pođu na jahanje što će Emmi poboljšati krhko zdravlje. Već na prvom jahanju u šumi Emma mu se poda. "Tada se sjeti junakinja iz romana koje bijaše čitala. Ona kao da je sama postala sastavni dio tih maštanja i ostvarila dugi san svoje mladosti promatrajući sebe u onom liku ljubavnice, za kojim je negda toliko žudila." Postupno su se viđali sve češće, a ona je i sama zorom odlazila k njemu čemu se Rodolphe protivio. Više nije mislila na Leona. Rodolphe je u početku bio slatkoriječiv, ali se postupno hladio i polako postao ravnodušan. Smetalo mu je što mu je ona poklanjala tabakere, rupce...
Charles je pokušao šepavom Hippolytu operirati nogu, no sve je završilo da je neki liječnik nesretniku morao amputirati nogu kako bi mu spasio život. Emmi se muž još više zgadio, čak joj se i kći učini neobično ružnom.
Rodolphe kome se Emma potpuno posvetila u svojoj racionalnosti, uživao je u putenoj ljubavi i užicima pa od Emme stvori svojom bezobzirnošću "poslušno, privrženo i pokvareno stvorenje". Ipak opijala ga je njena predanost. Potpirivao je njezin plan za zajedničkim bijegom. Ali uoči samog bijega razmišljao je: "Pa najposlije, ne mogu ja ostaviti svoj dom i još k tomu navući sebi na vrat brigu za dijete!" Napisao joj je oproštajno pismo i poslao joj s košaricom bresaka. Emma je bila očajna i skoro skočila s prozora. Kad je ugledala Rodolphovu kočiju kako prolazi pala je u nesvijest. Legla je u krevet i četrdeset i tri dana je Charles bio uz njezinu postelju. Charles je imao i novčanih briga: Emma je uzimala odjeću od trgovca Lheurexa, a ovaj je sad tražio isplatu, Charles je također od njega posudio 1000 franaka uz godišnju kamatu. Emma se sporo oporavljala, jednom se naglo okrenula vjeri, ali zakratko. Sa svekrvom se i dalje nije slagala. Charles odluči da ode s Emmom u Rouen u kazalište gdje je nastupao slavni pjevač Lagardy u Lucii de Lamermoor. Za vrijeme opere u kojoj je Emma uživala u kazališnoj raskoši, proživljavala je u ljubavnom libretu svoju tragičnu ljubav, pa je u jednom trenutku tiho kriknula. Charles je u pauzi pošao po piće i nespretno zalio jednu damu. No, sreo je Leona i doveo ga u njihovu ložu. Leon je osjetio trenutak i uspio nagovoriti Charlesa da ostavi Emmu u Rouenu jer se daje još jedna predstava s Legardyem.
TREĆI DIO
Leon je nakon tri godine studija iskusniji i otovreniji, iako bi pred Parižankom ustuknuo, pred seoskom damom je sigurniji. "Ema mu priznade da je voljela drugog, on ne reče da je bijaše zaboravio." Nakon kraćeg sustezanja dogovorili su se za sastanak u katedrali. Crkveni čuvar ih je davio znamenitostima, a Emma se nikako nije mogla odlučiti što će s Leonom. No željna uzbuđenja i strasti, uđe s Leonom u kočiju iz koje nisu izlazili cijelo popodne jer Leon nije dozvolio kočijašu da stane, a ljudi su se čudili kočiji - "zatvorena više nego kakva grobnica i ljuljajući se kako kakva lađa." Samo je jedna ruka bacila komadiće papira: oproštajnog pisma koje je mislila dati Leonu.
Trgovac Lheureux je tražio svoj novac, pa je Charles odlučio poslati Emmu ponovo u Rouen da se savjetuje s Leom, ostala je tri dana. I ona je dobila punomoć na muževljevu mirovinu. Od silne požude Emma smisli kako će se nalaziti s ljubavnikom: nagovorila je muža da joj plaća satove klavira i tako je četvrtkom odlazila u Rouen. "Poslije mjesec dana svi su čak tvrdili da je znatno napredovala." Charles nije sluti ništa, čak se upitao zašto profesor Lempereur ne poznaje Emmu, našto mu Emma odgovori da u Rouenu ima mnoštvo gospođa s tim prezimenom.
Dugovi se gomilaju i trgovac izmami od Emme prodaju zemljišta ispod cijene bez muževa znanja. I dalje je opskrbljivao Emminu garderobu i njihovo ljubavno gnijezdo. "Ona je postala razdražljiva, nezasitna u putenim užicima i razbludna, šetala se s njim uzdignute glave, ne bojeći se kako je govorila, da će izgubiti dobar glas." Tražila je od njega da pusti bradicu, da joj piše stihove. "U svemu se ravnao prema njenom ukusu, on je bio njezina ljubavnica više no što je ona bila njegova."Ubrzo Emma dobiva sudski poziv da plati dugove. Ovaj put pomogla joj je svekrva, no Emma se ponovo zadužila. No slast preljuba se polako topila, polako su dosadili jedno drugom. "Ema je nalazila i u preljubu sve bljutavosti braka."
Napokon je morala vratiti sve dugove, 8000 franaka u roku 24 sata. Potrčala je trgovcu no on joj je posprdno odgovarao. Sudski zapisničar je popisao sve stvari u kući, ni tada nije ništa rekla mužu. Zatražila je pomoć od Leona, no ovaj je bio bespomoćan. Obećao je da će pokušati, ali ako se ne vrati za tri sata... onda nije mogao ništa učiniti. Očajno je tražila pomoć. Znala je da će Charles kad dozna samo plakati. "Da, on će mi oprostiti, on, kome ja ne bih mogla oprostiti, što me je upoznao da mi ponudi čitav milijun... Nikada! Nikada!" Sjetila se i Rodolpha (jer se Leon nije više pojavljvao). Skupila je hrabrost i otišla do dvorca gazeći svoje dostojanstvo. On je isprva uzbuđeno privine u zagrljaj. "Ja te ljubim, oprosti mi, uvijek ću te ljubiti... Što ti je? Reci mi!" No kad ona zatraži novac, Rodolphe ju hladno odbije iznenađen, jer je i sam bio u novčanoj neprilici. "A ja bih ti sve bila dala... " Emma izađe. Zidovi su se ljuljali.
Bijaše noć. Vraćala se kući. "Tada joj iskrsne nezin položaj kao kakav ponor."
Uđe u ljekarnu i nagovori Justina koji je bio lud zanjom, da je pusti u zabranjenu prostoriju i pred njim proguta šaku bijelog praška (otrova za štakore). Vrati se u kuću u kojoj je Charles plakao. Napiše mu pismo (sutra će ga pročitati). Počeli su bolovi u želucu. Charles je počeo čitati pismo: "Ne optužujte nikoga..." Počeo je vikati: "Upomoć!" Počela je povraćati krv i vikati. Isprali su joj želudac, ali uzalud. Konačno se pojavio i čuveni liječnik Lariviere (pojava kakvog boga ne bi izazvala veće uzbuđenje), no on je ustvrdio da se više ništa ne može učiniti. Homais je pozvao liječnika na punjene svinjske noge pričajući mu o svojim zdravstvenim pokušajima. Župnik je dao Emmi posljednju pomast i dok se tiho molio nad njom, u sobu dopre recitiranje: "Često topao i prekrasan dan. Budi u djevojci ljubavni san." Emma se uspravi u postelji, "Slijepac"... krikne, poče se smijati luđačkim smijehom, obori je grč na jastuke. "Svi pristupiše - Emme više nije bilo."
Charles je jako patio i htio je da sprovod bude romantičan i da je sahrane u vjenčanoj haljini. Homais (filozof) se prepirao sa župnikom o vjeri i moralu, Felicite je plakala. Došao je i stari Ronalt i onesvijestio se kad je vidio crni pokrov na Emminim vratima. Charles je naričući zagazio u raku s lijesom - jedva su ga odvukli.
Rodolphe, koji je za razonodu cijeli dan lutao šumom, spavao je mirno u svom dvorcu, a i Leon je, tamo u Rouenu također spavao... Ali bio je netko, tko je u to doba bio budan. Na grobu između jela plakao je Justin. Charlesa su obavijestili da se Leon ženi. U čestitki Charles mu je napisao: "Kako bi se moja jadna žena veselila." Otkrio je jedno pismo i stade sumnjati, no da bi se sviđao Emmi (kao da je živa) stade se ravnati po njezinu ukusu - lakirane čizme, kravate, brčići.. "Ona ga je kvarila i s one strane groba." No kad je Charles otvorio tajni pretinac i otkrio pisma i Rodolphovu sliku, postao je strašno potišten. Jednom je sreo Rodolpha i pričali su, u času ga je grubo pogledao, ali se smirio i rekao: "Ne, ne srdim se na vas. Kriva je SUDBINA!"
Sutradan je u sjenici umro - pronašla ga je Berthe koja je pomislila da je zaspao, pa ga je gurnula. Pao je na zemlju. Kad je sve rasprodano, ostalo je 12 franaka. Berthe je čuvala baka koja je ubrzo umrla, a kako je čiča Ronalt bio oduzet, malu je uzela siromašna tetka iz predionice pamuka.
Ljekarnik Homais je od Charlesove smrti onemogućio već tri liječnika u Yonvillu. "On ima golemu klijentelu, vlasti ga štede, a javno ga mišljenje štiti. Nedavno je dobio križ Legije časti."
No comments:
Post a Comment