J. W. Goethe - Patnje mladog Werthera

Bilješke o djelu:

Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije.

Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,

a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan

i sumoran, a oni zapravo dočaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temu

dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz

vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji

se ubio zbog nesretne ljubavi prema kćeri svojeg poslodavca, i prema

njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti

Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po

uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina

zaručnika.


Romantičarska obilježja u djelu:

- U većini slučajeva osjećaji prevladavaju razumom.

- Plemići i građani su u djelu izmiješani iako nisu izjednačeni,

ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.

- Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više

priča o svojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima koji

se zbivaju oko njega.

- Werther samoubojstvo smatra junačkim djelom, a da je djelo

klasicističko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.

- Djelo nema klasični oblik nego je pisano u posve novom obliku.

- Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva

(eliptični stil, inverzija).


Analiza likova:


Werther

Mladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke u

Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva.

Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu

te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje počinju tek kada dolazi

Albert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav nemoguća, iako je i prije

znao da je Lotte zaručena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje

svojem prijatelju Wilhelmu.


«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako

lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i

potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom

odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže

vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz

sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen

bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicu

može napustiti kad hoće.»


Ovdje Werther prvi put govori o smrti - prvo govori kako svi žele što duže

živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobođenje od

tijela - tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za

svoje probleme - smrt, iako se ja uopće ne slažem s tim jer uvijek postoji

nada da će budućnost biti bolja.


«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz

nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga

trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek koji

obnaša neku javnu službu i kaže mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti je

ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za

posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak i

ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.

Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan i

imendan itd. 'Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću ga

preporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s

njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnošću.»


Werther ovdje govori kako su osjećaji i razum oprečni pojmovi koji nikako

ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjećaje za

nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.


«Više nisam bio čovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim

uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,

da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju

polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim

sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»


Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi,

sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on

zaljubio.


«Živim tako sretne dane kao što ih Bog čuva za svoje svece; i bilo

sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti

življenja.»


Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suočava sa

sudbinom, svojom željom za smrti.


«Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe

jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je

često tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu

slobodu.»


Opet želja za slobodom, tj. smrću - čini se kao da je samo tražio razlog da

napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeća sputano i nelagodno.


«Već sam nakanio da je ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se toga

mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si obećam:

sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivi

razlog i prije nego što bih očekivao, već sam kod nje.»


Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i

shvaća.


«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnija

luda što u uopće može postojati; korak po korak, a ukočen kao stara

djevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga

nitko ne može učinitinnešto na čemu bi ibo zahvalan.»


Tu Werther priča o svojoj nesreći nakon odlaska od Lotte - poslanik ne želi

prihvatiti Werthera jer ima drugačije poglede na svijet i drugačiji način

rada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.


«Svaka riječ što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput mača.

Nije osjećala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda

je još dodala što će se dalje brbljati i kakva će vrsta ljudi zbog toga

likovati. Kako će se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i

moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno već predbacuju. Sve to od nje

čuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjećanja - to me uništavalo i još

sam u sebi bijesan.»


Još jedan razlog samoubojstva - kada konačno pronalazi neku ženu koju

bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin stalež

ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomoćna protiv

toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se

oduprijeti.


«Kamo želim ići? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još četrnaest

dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,

posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih

opet htio doći bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome

srcu - ispunjavam njegovu volju.»


Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio

nakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.


«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.

Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.»


Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe - kada je sretan ne

vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.


«''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije baš bez požude, on traži hranu i

nezadovoljan se vraća od isprazna milovanja.''

''On meni jede iz usta'', reče ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa

svojih usana, s kojih su se s punom slašću smješkali užici nedužna

suosjećanja ljubavi.

Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju

maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz

sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»


Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je

Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.


«Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju;

a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.

Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često?

- Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom prima

nenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje što se ocrtava

na njezinu čelu?»


Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog

Lottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi,

ipak postoje.


«Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u

punom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoje

čelo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma.

Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,

sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi

dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,

stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice

mahnitim poljupcima.»


Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne

umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera

koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obećanje majci.


«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz

kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.

Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života!

Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti.»


Oproštaj od Lotte, ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje mora

otići jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni - Albertovoj sreći

na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada

bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.



Lotta

Pametna i osjećajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero braće i

sestara, i za bolesnog oca. Zaručena je za Alberta, više zbog njegova

novca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego zbog

ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za

drugo - oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,

djeca vole Werthera - jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko

stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazeću.


«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko

djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s

blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»


Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i

braćom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja

se požrtvovno brine za svoju braću i sestre.


«Razgovor je došao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'',

reče Lotta, ''onda ću vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa.

A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru

odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»



Albert

Lottin zaručnik, svi ga opisuju kao pedantnog i čestitog čovjeka što treba

značiti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s

Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u

klasicizmu i odan tradiciji.


«''Albert je čestit čovjek, s kojim sam gotovo zaručena.»


«''To je ovdje takva moda''nastavila je, ''da svaki par ljudi koji pripadaju

jedno drugome ostane zajedno za njemačkog plesa, a moj partner loše

pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor''»


«Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena

vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može

prikriti. On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da je

malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim

više od svih ostalih.»


Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov - Albert i Werther su

suprotnosti.


«''Ljudska narav'', nastavih, ''ima svoje granice: ona može podnositi

radost, patnju, boli, sve do određene mjer, ali propada čim je ta mjera

prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li

izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je

jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život,

kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umire od opake

groznice.''»


Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu - ja mislim da je

Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom

za bolje sutra nego povući okidač s kojim sve nestaje.



Werther i Fedra:

Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom - oboje su beznadno

zaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjećaje, ali Werther, za razliku od

Fedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uviđa kako Lotta nikada neće

biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek su

pričali, šetali i u početku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek

samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije

u nju mogao zaljubiti.


Werther i Cid:

Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugačije postupio.

Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi,

što je Werther odmah isključio i mislim da je previše osjećajan za to,

ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede časti, što je za Werthera

apsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopće ne bi pomislio na

osvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se

zanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo da

mogu biti zajedno.



Wertherove patnje:

1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost

2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi


Dodatni uzroci ubojstva:

1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu,

i u početku je i sretan, ali kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i

očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu

kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja,

neće biti ničija!»)


2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za

Lottom


Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti u

luđaka ili da će očajan na kraju ubiti Lottu.