Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prosts¡
Prkosna
Od
Sna
Bijase dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugome brazdom nisu prostrana pruzala polja,
Ni njive, koje bi obilnom radjale zetvom,
Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene
I visoke kule na vrletnom strseci bilu.
BILJESKE O PJESNIKU:
pjesnik (1917 Stolac - 1971 Sarajevo). Osnovnu skolu zavrsio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje stjece gimnazijsku maturu te prvom zbirkom "Vidovpoljska noc" ulazi u javni zivot. Njegov je stariji brat Hamid, pripadnik knjizevnoga narastaja profiliranoga zbornikom buntovnih stihova Knjiga drugova tada urednik sarajevskih novina i casopisa Gajret, za koje i Dizdar pocinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenoga u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista Oslobodjenje i poduzeca Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvecuje knjizevnosti te ureduje casopis Zivot.
Krunska zbirka je "Kameni spavac" Kritika je doduse gotovo sve do Kamenoga spavaca dvojila znaci li nastojanje da zgusnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek povrsinsku igru ili korjenite promjene.
U jednome je kritickom tekstu i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "sluzbu covjeka", naglasavajuci pritom kriterij "umjetnicke istine", a kada je na pjesnickoj smotri, gotovo usputno, procitao pjesmu Gorcin, u njoj je trazio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.
Pjesma se bavila kanonskom temom socijalistickoga realizma - vojnikom, ali na nekonvencionalan nacin i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objasnjava kako se osjeca ,"opkoljen zapisima sa margina starih knjiga ciji redovi vriste upitnicima apokalipse", pa u "spavacu ispod kamena" prepoznaje sebe ali nije siguran ,"da je na putu skidanja plasta s njegove tajne". Gorcin je tek anticipacija konacne autorske sinteze sto pociva na bosnjackoj tradiciji, njezinu jezicnome i misaonome sklopu kao kljucnome medu bosanskim kulturnim slojevima.
Tragajuci za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo vise od legende, D. je u povijesni raspon hrvatskoga knjizevnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti.
Drzeci se njezinim legitimnim bastinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sisli bosanski kraljevi i velmoze.
Drugi sloj Dizdareva introspektivnoga poniranja u bosansku tradiciju pociva na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci "Koljena za Madonu" koja razraduje senzualni nacrt poeme Plivacica , izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno, ali genericki zapravo lociran u adzamijskome alhamijado kompleksu.
Rijec je o knjizevnosti pisanoj arabicom bosanskim jezikom, koji datira u Bosni od XVI. st., a obuhvacala je raznolike zanrove: nabozni, didakticni, satiricni pa do petrarkistickih suzvucja bosanske pjesme nepoznatoga Mehmeda.
Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u XVI. st. zivio u Visokome i pjevao o "dusi zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se drzati motom Dizdarove ljubavne poezije E. Durakovic. Mnogo je vazniji od evidentnoga studijskoga zanimanja bosanskom tradicijom ; sastavio je i antologije -Stari bosanski epitafi, - Stari bosanski tekstovi
Dizdarov neposredni osjecaj zavicajnika: njegova je poezija moderna po izvornosti i dubini jezicnoga, povijesnoga pamcenja. Koliko god je i sam naglasavao "cisti jezik" kao tocku opstan- ~ ka nepokorive supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smjesta.
I svoj pjesnicki subjekt, za razumijevanje njezina povijesnoga ritma morao je konstruirati analognu sintaksu. Dok je u zbirci "Okrutnosti kruga" ispitivao efekte gnomskoga kazivanja i , ucinke paradoksa, izraz Kamenoga spavaca umirio je lirskom digresivnoscu. Zbirka je podijeljena u cetiri ciklusa: -Slovo o covjeku, -Slovo o nebu, -Slovo o zemlji, -Slovo o slovu, sto i kompozicijski korespondira s uporisnom kategorijom rijeci u krstjanskoj tradiciji, , odnosno njezinom zaokupljenoscu Ivanovom Apokalipsom.
Dizdareva je Bosna definirana steccima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njezinoj biti pjesnicki subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o zemlji).
Bosni je, kaze pjesnik u komentaru: "bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju ceka, ali da je ne doceka". Obradjujuci dakle mudrosti i predodzbe o covjeku, i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa izmedu nade i sumnje. U epiloskoj Poruci on stoga ceka onoga sto kako kaze "mora doci", ispovijedajuci da se na njegove pohode "davno navikao" i prispodobljujuci mu "nocnu rijeku".
Univerzalnu potku njegova pjesnistva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u iznimnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna ali postaje smislena kada je prepoznata. Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaicnoga jezika, izvornoga po sadrzaju i autorskom obliku, pridavajuci mu snagu tajanstvenoga, unutrasnjega otkrica i oslobodenja. U doba kad je to pjesnistvo s krugovaskim narastajem obnovilo zanimanje za bastinu, otkrio je neocekivan i produktivan trag.
Dizdarevo se nezaobilazno mjesto u hercegovackim antologijama ne iskljucuje s ulogom sto ce je njegovu djelu u sirem smislu i dalje zacijelo pridavati emancipacija muslimanskoga bosnjastva.Na svojoj zemlji... je Mak bio kovac kamena svoga Stoca, svoje Herceg-Bosne, svoje Bosne. On je potomak bogumila i starih dizdara, pjesnik na jeziku arhaicnom i suvremenom. Mak je uz svoje pjesnicko djelo uredio nekoliko antologija proze i pjesnistva, bio urednik sarajevske knjizevne revije Zivot i skupio i izdao Stare bosanske epitafe i "Stare bosanske tekstove. U zadnje doba bio je predsjednik Udruzenja knjizevnika Bosne i Hercegovine, zauzevsi se energicno da se stane na kraj nepravdama prema knjizevnicima izrazitim Bosancima i Hercegovcima.
Na plemenitoj... na tlu svojih predaka rahmetli Mehmedalija Dizdar snije sad san kamenog spavaca, a njegov duh ostaje kao maglica medju nama, u domovini, uz zvijezde svemira. Svojim djelom on je ostavio pokoljenjima divni stecak i na njemu misticku poruku dozivljene sadasnjosti u jeziku proslosti, poruku umjetnosti rijeci u postojanosti i nerazrusivosti, poruku povezanosti zive krvi i kamenog tla.
No comments:
Post a Comment