Mihail J. Ljermontov: JUNAK NAŠEG DOBA

 ŽIVOTOPIS:
Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je 1814. g. u Moskvi.
Najvažniji je predstavnik ruskog književnog romantizma, pjesnik, pripovjedač i dramatičar.
Izuzetna umjetnička nadarenost koju pokazuje već od ranog djetinjstva i izvrsna naobrazba te od rana kontakt s velikim književnim djelima oblikuju njegov literarni ukus i profil.
Pod utjecajem Shakespearea, Schillera, Byrona i Puškina piše o slobodi, buntu, usamljenosti i snažnim, ali tragičnim ličnostima sukobljenima s društvom.
Buntovnost, usamljenost i opće nezadovoljstvo pratit će ga do samog, preranog kraja, pogibije u dvoboju 1841. g.
Iza svoga burnog i kratkog života ostavio je preko 400 pjesama, 26 poema i pjesničkih pripovijesti, 5 drama i 2 nedovršena romana.

O DJELU:
Najvažnije Ljermontovo djelo, ''Junak našeg doba'', romantični je i prvi psihološki roman u ruskoj književnosti, ali već dijelom i najava ruske realističke proze.
Glavni je junak romana, Pečorin, jedan od najuspjelijih likova u dugoj galeriji ''suvišnih ljudi'', tako karakterističnih za rusku prozu te jedan od prvih podvojenih likova u europskoj književnosti.

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman

VRIJEME RADNJE: 18. st.
MJESTO RADNJE: malo ribarsko naselje, lječilište Tamanj (Taman)
Taman je - najgadniji gradić od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo da nisam umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti.

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: slijepi dječak, siroti slijepac, skromnu vrtu, rascvjetanih trešanja
- usporedba: kao ''posljednji oblak prohujale oluje''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
PEČORIN: suvišan čovjek, zasićen životom i užicima. Ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega, čak i od sebe samoga. Ne preza ni pred čim. Ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega.
''Jer, ništa me gore od smrti ne može snaći - a smrti ne možeš umaći!''
''Zvao se... Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetrić, veli da se prehladio.''

MAKSIM MAKSIMIČ: stari kapetan, jako voli Pečorina, ali je razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.

BELA: plaha ljepotica, no ujedno i ponosita kneževa kći iz kavkaskih planinskih bespuća, oteta je i zamijenjena za vatrenog Kazbičeva konja. Jako voli Pečorina i ni na što se ne obazire, no boli ju Pečorinov odnos prema njoj.

KNEGINJICA MERI (MARY): odgajana je da bude odana i poslušna supruga i, iako živi otmjenim i lagodnim životom, njezin je put zacrtan i poznat već generacijama. Pomalo je umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.

VERA: žrtvovala osobni život i ljubav za materijalnu sigurnost. Udavala se dva puta bez ljubavi. Jedina je Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije. Shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti s nesretnom ljubavi. Svjesna je da je Pečorinova ljubav sebična i nestalna.
''Volio si me kao nešto svoje, kao izvor radosti, briga i jada, koji se smjenjuju i bez kojih bi život bio dosadan i jednoličan.''
''Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.''

KRATAK SADRŽAJ:
Pisac je putovao po Kavkazu s pratnjom. Posebno se sprijateljio sa štabnim oficirom Maksimom Maksimičem koji mu je pričao razne doživljaje iz svog života. Pričao mu je također i priču o svom prijatelju Pečorinu s kojim je bo punu godinu dana.

Pa oko godinu dana. Ali mi se zato ta godina usjekla u pamet, mnogo mi je muka zadala, ne bilo je više...

Pričao mu je da su bili na nekoj svadbi gdje se Pečorinu jako sviđala Bela, domaćinova kći.
Njezin je brat Azamat poludio za konjem razbojnika Kazbiča, ali mu ga ovaj nije htio prodati. Nekoliko dana kasnije Pečorin predloži Azamatu da će mu pribaviti tog konja samo ako Bela bude njegova.

Pristajem - prošapta Azamat, blijed kao smrt...

To se i dogodilo.
Kada je Bela napokon došla kod Pečorina, bila je blijeda i tužna, ali je nakon nekog vremena ipak uzvratila Pečorinu ljubav.
Pisac je sa štabnim kapetanom nastavio put do Kavkaza.

- Evo i Kristove! - reče mi štabni kapetan kad smo sišli u Četvrtu dolinu, pokazujući brežuljak pokriven snježnom kapom.

Maksim je polako nastavio priču o Pečorinu i Beli. Pečorin se polagano već zasitio svega i krenuo u lov. U međuvremenu, došao je Kazbič, oteo Belu te ju ubio.
Pečorin je nakon toga otputovao. Maksim ne zna gdje se on sada nalazi.

Od tog časa se više ne sastadosmo... Da, sjećam se, nedavno mi je netko govorio da se vratio u Rusiju...

Pisac i Maksim Maksimovič tada su se rastali, ali se opet susreću u nekoj krčmi u kojoj je slučajno boravio i Pečorin. No Pečorin je bio poprilinčo nezainteresiran za Maksima i odmah je nastavio svoj put dalje, sve do Perzije.

Bome, nemam vam što da pripovijedati, dragi Maksime Maksimoviču... Ali sada zbogom, žurim se... Hvala vam što me niste zaboravili... - dometnu primivši ga za ruku.

Maksim je dao piscu neke Pečorinove spise koje je ovaj potom objavio nakon što je Pečorin umro.

pisac: U ovu sam knjigu stavio sam ono što se tiče Pečorinova boravka na Kavkazu. U rukama mi je ostao još debeo svezak gdje on opisuje cijeli svoj život.

U prvom je dijelu tih spisa Pečorin ispričao kako su ga slijepi mladić, lijepa djevojka i stara baka pokrali u gradu Tamanju.

A zar ne bi smiješno bilo potužiti se vlasti što me je slijepi dječak pokrao, a djevojče od osamnaest godina umalo utopilo? Hvala Bogu, sutradan se desila zgoda da odem, i ja ostavih grad Tamanj.

U drugom dijelu spisa Pečorin opisuje odlazak u toplice gdje sreće svog prijatelja Grušnickog.
Tamo su upoznali kneginjicu Meri koja im se obojici vrlo sviđala.
Pečorin je odlučio malo prkositi kneginjici pa joj je činio razne nelagodne stvari, dok se Grušnicki nije odvajao od nje.
U tom je kupalištu upoznao i doktora Vernera (Wernera) od kojeg je saznao da je tu i njegova stara ljubav Vera.
Susreo ju je kraj bunara.

Sjednem kraj nje i primim je za ruku. Odavno zaboravljeni drhtaj preleti mi svim žilama kad sam začuo taj mili glas...

Vera je i dalje bila udana i bila je iznimno bolesna.
Kako su Vera i kneginjica bile bliske prijateljice, Vera je nagovorila Pečorina da se sprijatelji s kneginjicom kako bi se njih dvoje mogli viđati bez bojazni u njezinu domu.

Zar se nećeš upoznati s Ligovskima? Samo se ondje možemo vidjeti...

Na nekom je balu (plesu) Pečorin spasio kneginjicu od naleta nekog pijanca.
Pečorin je vrlo uspješno provodio svoj plan, a u isto je vrijeme i izazivao kneginjicu i zavodio ju.
Vera je počela sumnjati u Pečorina i Meri jer su previše vremena provodili zajedno.

Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.

Pečorin ipak na kraju shvaća da je on iskreno zaljubljen u kneginjicu Meri.
Pečorin također odlazi u Kislovodsk. I Meri je uskoro stigla. Njih dvoje dosta vremena provode zajedno, ali čim je ona spomenula vjenčanje, on se potpuno ohladio od svega.

Ljubio ja ženu ma kako strasno - ako mi ona samo natukne da je moram uzeti za ženu - ode ljubav!

Grušnicki se okomio na Pečorina što je dobio ljubav kneginjice Meri.
Javno ga je oklevetao. Njih se dvojica odluče boriti u dvoboju pištoljima, u kome je Pečorin pobijedio.

Ja opalim... Kad se dim razišao, Grušnickog nije bilo na zaravanku. Samo na kraju ponora vidio je još lak stup praha.

Nitko nije saznao što se toga jutra dogodilo, svi su mislili da je smrt Grušnickog bila nezgoda.
Vera je poslala Pečorinu oproštajno pismo.

Pišem ti u tvrdom uvjerenju da se nećemo nikad više vidjeti... Zbogom, ljubavi...

Kneginjica pokuša nagovoriti Pečorina da se za njega uda njezina kćer,
ali Pečorin ni u ludilu ne bi pristao na to.
Neko je vrijeme Pečorin proveo u kozačkoj stanici. Jednom je prilikom srpski poručnik Vulić htio iskušati sreću pa je opalio pištoljem sebi u glavu, ali metak nije izletio.

U isti čas kad se dotakao stola, odape Vulić pištolj... zatajio je!

Vulića su iste večeri ubili.

Vulić je ubijen... Znao sam.

Taj je događaj Pečorin ispričao Maksimu Maksimoviču.