Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza

Filip se nakon dvadeset i tri godine vraća u rodni kraj. Metaforika povratka upotpunjena je vremenskom odrednicom: svitalo je. Time je označen početak nečega, otvaranje spoznaje. Roman će završiti noću i time će vremensko određenje biti zaokruženo. Idući prema rodnoj kući naviru mu uspomene, saznajemo motiv njegova odlaska. Proveo je tri noći s prostitutkama od ukradene mamine stotinjarke. Sjeća se i razloga svog izleta u blud - požuda za debelom Karolinom, koja mu je jednom slučajno u kuhinji sjela u krilo. Nakon njezine udaje doživio je prvo veliko razočaranje. Patio je zbog nje pune tri godine.

Reminiscencija se dolaskom u grad otvara u koncentričnim krugovima (po tome je nalik Proustu): priroda, Kaptol, trafika mame Regine, djetinjstvo uz tu trafiku i majka. Stvarnost oko njega ispunjena je slikom ženskog akta, telećom nogom koja se mrtvo vuče, poskakivanje mesarevih kola - ovim opisima iskazuje Krleža snažan naturalizam koji je svojstven njegovim djelima, posebice u ratnim novelama.

FILIPOVA MAJKA, pravim imenom Kazimera, Poljakinja,"najtajnovitija pojava njegova djetinjstva", potpuno je hladna spram Filipa. Govorilo se da mu je otac biskup i to mu je determiniralo djetinjstvo. Zbog te "istine" majka ga je željela istaknuti odjećom i izdvojiti time od ostale djece.

"Oči su joj bile mutne, umorne natečene od suza, krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip prvi puta ustanovio da mu je mati naprahana brašnom kao klaun, a pod tom bijelom, brašnjavom obrazinom da ima drugo žalosno, sivo, izmučeno lice."

FILIPOV OTAC - predpostavlja se da mu je otac pokojni sobar i osobni kamerdiner Sigismund, prekršten u Filipa. Umro je kad su Filipu bile dvije godine. "... jedna savršeno bezlična pojava s hladnokrvnim pasivnim pogledom rođenog sluge, stajao je kao sjena, pred kojom je Filip godinama strepio." Po službenim dokumentima oni su bili vjenčani i u desetom mjesecu zakonita braka rodilo im se dijete. Filip se oca sjeća sa slike iz maminog albuma, bilo je mnoštvo slika, no on nije znao tko je na njima.

Kroz reminiscenciju otkriva nam da je slikar i kritičar.

Izražena je simbolika razočaranja raspadanjem Filipove stvarnosti na detalje i boje počinju sivjeti, postajati bezlične. "Dok su mu se prije boje javljale kao simboli stanja i rasvjeta, sada se sve to obojano doživljavanje pretvaralo u nemirno i neshvatljivo kretanje obojenih ploha po ulicama..." Elementi Filipova psihičkog stanja po mnogo čemu upućuju na egzistencijalizam Jean Paul Sartrea. Filip se također nalazi u stadiju mučnine, samo to naziva nervnom napetošću i nemogučnošću slikanja. Isključuje boje od zvukova, promatra tako oko sebe raspadnute slike, osjeća besmisao, time ukazuje na raspadanje vlastita života. Život mu postaje fantom, koji nema razloga za postojanje. " Sjedi takav jedan neodređeni - netko - u jednom ogledalu, naziva samog sebe -sobom-, nosi to svoje sasvim mutno i nejasno ja u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, kolutaju mu oko pogleda čudni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svog subjekta!"

Filip se sjećanjem vraća u Europu, razmišlja o stanovima, Europi, Panoniji koja je jednom bila središte velike civilizacije, a sada je prljavo ništa. Razmišlja o potrebi za povratkom, smislu postojanja: identitet čovjeka ipak postoji, a određen je iskustvom, sjećanjem, uspomenama. Između siromašnog mladića koji je naprasno otišao i otmjenog gospodina koji se sada vratio (onda je bio Sigismund, a sada je Fillipe) postoji veza, neraskidiva imenom, a to su sijećanja, uspomene. Saznajemo da je krenuo u Kostanjevac gdje majka ima kuću i vinograd i već jedanaest godina ga zove svojim monotonim pismima. Putem promatra kip mramorne žene i to izaziva novi krug razmišljanja. "Suvišnost svake prigodničarske umjetnosti, a naročito kiparstva, vidi se osobito dobro po provincijskim šetalištima gdje stoje postolja raznih oborenih spomenika, podignutih u čast tome tako glasnom vremenu, a danas je skinuto s njih sve što je bilo oko njih prividno veliko, i tako su ostali samo mali i slabi kipovi, zapravo obična cehovska prevara i loša roba." I tko se još sjeća čemu služe kipovi? Nitko se više ne sjeća, sve je pojela "teška, gusta, siva, slavonska magla."

Filip putuje s Jožom Podravcem u Kostanjevac, na njegovim zaprežnim kolima. Kad Podravec, pogledavši na kuću uz cestu, kaže:"frajle", Filip otvara novi krug sjećanja. Općenito će se roman vrtjeti oko krugova njegove reminiscencije, koji će se uvijek otvarati nekom bezazlenom riječi i širiti tvoreći dublji smisao, tražeći razloge postojanja. Frajle - su termin njegova djetinjstva, prvi odlazak frajlama vezan je za naturalističku sliku žene koja leži na krevetu otkrivenog trbuha, velikog i bijelog "kao uzašli kvasac". Spoznao je tada da mu je majka slična njima, preskupa u odnosu na njih. Izjurio je tada iz sobe, "tog je popodneva plakao kao da mu je netko umro".

Promatrajući okolinu razmišlja o slikarstvu: čovjek vidi samo onda kada je nešto ugledao, slikarstvo je prema tome otvaranje prostora pred nama, "ljepljenje i priljepljivanje već naslikanih slika, kvantitativno umnožavanje već viđenog." Filipa čitavo vrijeme muči pitanje kako naslikati mirise i zvukove, kako sva osjetila prenijeti na platno - kako u slikarstvu ostvariti sinesteziju različitih osjeta? Suprotstavlja sebe Joži Podravcu, kao dva posve oprečna čovjeka: razlika između njega koji je u sedamnaestoj godini počeo gledati žene na Tolouse-Lotracov način (iako ništa nije znao o njemu) i ove nepokvarene prirodnosti ovog kočijaša. To kontrastiranje za Filipa je ideja nelogičnog i nerazumnog svijeta.

Prolaze kroz Kravoder. "Sve je zapravo besmisleni kaos!" - ideja je koja pri tom opsjeda Filipa. Promatra ljude na selu, oko kuća, u svojim vrtovima zauzeti svojim malim svakodnevnim poslovima. "Panonsko blato i civilizacija koja dolazi!"

Dva su mjeseca prošla od Filipovog dolaska u Kostanjevac. Glasine o njegovu dolasku i njegovoj pojavi kolaju selom, što je prikaz neukog i priprostog naroda, ali umirujuća činjenica za Filipa. Njegova se neurastenija smiruje. Drži bespredmetnim slikati tu u Kostanjevcu među seljacima i njihovim malim problemima, no on se osjeća bolje. Živi u kući s vinogradom. "Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili po frazi njegove majke, na prvom katu." Tu se Filip dobro i mirno osjećao. Jedne noći ga je probudio krik:"Ogenj!" i on se bez razmišljanja obukao i pošao gasiti vatru k susjedu Hitrecu. Uletio je u goruću staju i spasio Hitrećeva bika. Slava mu je pukla preko noći. U trenutku čina razmišljao je što će biti, ako ga bik u panici razdere, s njegova dva Modiglianieva platna. U selu više nije bio samo "gospodin", već "onaj što je spasio Hitrečeva bika".

Prikaz majke novi je izvor nemira u Filipu. Bila je u svemu pretenciozna, žalila se na reumu, zamatala noću u flanel, a po danu hodala u laganim kostimima. Imala je sve karakteristike kvazi bogate i kvazi fine gospođe koja je silno željela održavati neki nivo u životu, a činila je to sirovo i prilično nespretno. Započeo je na njezin zahtjev slikati njezin portret i tu za njega počinje mučenje. Ne mogavši kistom izraziti ništa lijepo ili bar uljepšano, prikazao ju je onako kako je izgledala. Majka se uvrijedila. Ljubav koju mu nije davala ostavila je traga na Filipu, on je slika onako kako ju doživljava, a ona se u portretu prepoznala.

Filip opisuje ljude koji zalaze u njihov dom i žao mu je da se "baš taj truli krov mora zvati roditeljskim domom". Jedna od maminih gošća je Eleonora Rekettye, banska savjetnica, udovica, bila je staromodna, konzervativna žena, opsjednuta mišlju da ima rak. Nosila je periku, a vrat podvezivala crnom, baršunastom trakom (bila je ćelava). Izgledala je kao "strašilo za ptice".

Župan Liepach Kostanjevački sanjari nad nezaboravnim danima bečkog dvora, čuvajući pozivnicu za dvorski objed iz 1895. godine i sliku iz novina gdje je i on na tom ručku. Opisuje čitav događaj oko tog ručka, kad je stajao u redu i čekao na pozdrav grofa Hedervarya, kad se njegova supruga uzbunila jer je u protokolu za pozdrav Khuenove žene, grofice Margarete, bila dvadeset i četvrta, a ne sedamnaesta i nije željela, u znak protesta, pružiti grofici ruku. Nakon toga je Khuen vrlo brzo završio karijeru svog odabranog podanika. Za Božić se Leipach vratio u Kostanjevac i odatle se više nije micao. Nije se više snalazio među događajima. Nakon objavljivanja članka u Narodnim novinama da su Slavonija i Hrvatska ništa drugo do Ugarske zemlje, bio je promaknut u župana. No, nakon Eleonorinog skandala sve se srušilo, skandal je bio veći od spaljivanja mađarske zastave i time je završila karijera župana. Ubrzo umire Eleonora, a potom i njihov sin, demokrati na vlasti mu oduzimaju zemlju i on živi u dugovima. Filipu je nalik na "sivu lutku iz starinskog albuma". Jednom je Filip vračajući se ranije kući ugledao majku kako sjedi u krilu tom starcu. Pozlilo mu je od toga i htio je iste večeri otići iz Kostanjevca, no i stari ljudi imaju svoje potrebe i on im to ne može osporiti, znao je to. Filip je bio pozvan u Kostanjevački dvor, Leipach ga je neprekidno pozivao, no čitav posjet biva za Filipa glup i besmislen. Povrh toga Leipach ga je doživljavao kao protivnika.

Filip sjedi u kavani "Kod krune", noć je i ima potrebu za šetnjom. Razmišlja o jednoj takvoj noći kad je prolupao maminu stotinjarku. "Kako je čudno to slijepo kretanje u nama, kako su ljudska tijela tajanstveni galvanski sklopovi i kako se svi mičemo po nekim mračnim i neshvatljivim zakonima u svom mesu! Krene se tako nešto u onakvom sedamnaestogodišnjem balavcu, otkine se kao sudbina i jedna onakva mala mačka, posuta pjegama, onakva plitka, ograničena djevojčica postaje sudbinom, koju čovjek vuče za sobom čitav život kao mlinski kamen." Filip ovdje otvara problem determiniranosti sudbine, predodređenosti života jednom jedinom situacijom koja može iz korijena sve promijeniti. Filip šeta kroz noć, tog je dana slikao doživljaj gluhonijemog djeteta i osjeća se zbog toga živim i zadovoljnim. Njegovo postojanje može opravdati samo umjetničko djelo - i život Rocqantena u Mučnini opravdan je jedino umjetnošću: to je egzistencijalistička filozofija.

Po naravi sklon tjelesnim nastranostima Filip razmišlja o ženama. One ga dovode do očaja ili ekstaze. U danima biskupske gimnazije "jedina svjetla pojava u čitavoj toj smrdljivoj kući bila je Rezika" = "jedina svjetla pojava u čitavoj glembajevskoj kući bila je Beatriče". Krleža rabi identičan izbor leksema za opis ovih žena. No svi njegovi tjelesni zanosi Rezikom ostali su neostvareni. Rezika je bila kuharica u biskupiji, debela i neugledna.

Filip i majka pozvani su Leipachu na "južinu" u čast grofice Orcyval, stare dame rođene de la Fontaine et Doga Resa, koja je posve siromašna. Filip je došao upravo kad su ismijavali djevojku Jagu koja je vidjela starog grofa, grofičinog ujaka kako leti blizu šume u crvenom ogrtaču. Filip je prekinuo tu nemilu situaciju gospodskog prepucavanja s neukom djevojkom jer mu je bilo žao Jage, a u čitav taj cirkus je uletio zbog Ksenije (Bobočka Radajeva) kasirice kavane "Kod krune". Ta je žena po priči bila oličenje skandala, upropastila je nekoliko banaka, uništila supruga ministra i svog posljednjeg ljubavnika advokata Baločanskog odvela u zatvor. Žena Baločanskog se potom bacila s drugog kata. (Samoubojstvo iz očaja koje Krleža ovdje koristi istovjetno je samoubojstvu Canjekove s glembajevske kuće, također sporednog lika. Zanimljivo je da za takvo samoubojstvo Krleža istovjetno rabi isti izlaz - skok kroz prozor.) Naravno da je Filipa ta žena zanimala, privlačila, bila je prosjeda, promuklog alta, akvamarinskih očiju. Ubrzo mu dosadi zabava i on odlazi na proplanak u šumu, nedugo nakon njega stiže i Ksenija. Sjede bez riječi.

ČITAV NIZ POGLAVLJA KOJI SLIJEDE PREDSTAVLJAJU PRIČU U PRIČI I SHODNO TOME ODABRATI ĆEMO IM RADNE NASLOVE

Prva epizoda o Kseniji

Bila je supruga ministra Pavlovića iz interesa i računa. Poderala je potom svoj bračni ugovor bez konkretnog razloga. Advokat Baločanski zaljubio se u nju. Njoj je bio dosadan, ali zbog njegova bogatstva nije se od njega odvajala. Zbog nje je pao u teške novčane neprilike, dospio u zatvor, a potom mu se ubila žena. Bobočka ga je jednog dana nasljedila kao pošiljku iz kaznionice. Povukli su se u Kostanjevac, kad je ponestalo novaca, ona se zaposlila kod Steinera, a on je sjedio i čitao novine. Bio je psihički rastrojen. Dok je ležao tri godine u Lepoglavi, ona se furiozno udala za jednog ratnog bogataša i bacajući novac tog veleindustrijalca kao korijandole razvrgnula brak. U vrijeme kad ju upoznaje Baločanski, Bobočka ima dvadeset i sedam godina, glavu ruskog hrta, nježno tijelo, filigranskog rasta, plavu kosu, sjajne oči, tanke, oštre usne iz kojih su "romorile laži kao najčistija lirika". "Pretvarati ružne i bolesne stvari u šarm ljubavnog doživljaja, gnjusne i mutne pojave obavijati čarolijom plave krvi, obmanjivati tom plavokrvnom magijom našu pučku gospodu bankire i parvenije, a istodobno ispražnjivati njihove masivne i okovane blagajne, to je bila Bobočkina tajna." Bila je plemkinja.

Druga epizoda o Kseniji (ili uzročnost njezinog karaktera)

Uzrok ponašanja Bobočke Krleža traži u njenom djetinjstvu. Prvi tjelesni kontakt doživljava s ujakom. Potom na putovanju brodom susreće sina carskog bankira. Tom je prigodom raskrstila sa strahom, nemirom, stidom i predrasudama i poželjela je, vraćajući se u kabinu, sve reći majci koja je igrala bridž, ali ta joj je misao bila bizarna.

Vladimir Baločanski

Čovjek kojem je majka povlačila konce života. Nikad nije ni pomislio na nešto neispravno, neplemenito ili krivo. Bio je čisti konformist prema životu. Oženio se Vandom Agramerovom i imali su troje djece: Vladimira, Dagmar i Alis. Stanovali su u stanu s jedanaest soba, imali su troje služinčadi, ljetovali su u Lovranu i na Bohinju i sezonski putovali u Beč. "U toj lakiranoj, pristojno uređenoj kutiji sve su igračke bile na svom mjestu." A onda mu je u život ušla Bobočka i njezina brakorazvodna parnica s gospodinom Pavlovićem. Upoznao ju je pri tom tjelesno, mračno, strastveno i nakaradno. Viđen je kako pleše na stolu u kostimu španjolske plesačice.

Baločanski ili uzročnost postupaka

On sam se nije osjećao loše zbog promjena u životu, opravdavao se pred sobom. Bobočka je bila izlaz iz svega dosadnog, uobičajenog, svakodnevnog, probudila je u njemu intenzivnost osjećaja. Nije se više osjećao kao "fjakerski konj", bio je oslobođen, tražeći prostor za sebe samog. "On nije želio ništa drugo nego jednu jedinu stanku u tom bezizglednom mučenju." To ga je naučila Bobočka.

Analiza veze Bobočke i Baločanskog

Život s Bobočkom bio je teško razumljiv. On nije razumio ljude oko nje, sve te nakaradne likove, njihove geste i ponašanje. To ipak u sebi nije mogao promijeniti, ali bio je tjelesno ovisan o Bobočki. "Sjedi gospodin doktor plemeniti Baločanski u baru i gleda Bobočku kako pleše." To je početna i završna rečenica poglavlja. Time ne dobiva samo zaokruženu konstrukciju priče u priči, već metaforikom riječi otkriva njihov odnos. U njezinoj plesnoj lepršavosti, u nehaju kojim je uzimala život, on se nije snalazio. Opijao ga je takav impulsivni ritam življenja, ali on sam ga nije mogao primjeniti, bio je previše statičan.

Životni slijed obitelji Baločanski

Vanda je pokušala spriječiti propast svog muža i zamolila je svekrvu za pomoć. Ona je dostojanstveno, pak, štitila svog sina objašnjavajući sve "fazom" koju je prošao i njegov otac, nalažući Vandi da bude strpljiva. Vanda se bacila s drugog kata. Svoje posljednje dane Baločanski je proživio u pijanstvu s patuljcima i grbavim djevojčicama koje je Bobočka sakupljala oko sebe. Kad je uhićen, sjedio je u ormaru, onom istom u kom se ustrijelila njegova baka. Sada nakon svega, igra šah, piše pjesme i razgovara s Filipom o slikarstvu i umjetničkom stvaranju.

OVIM POGLAVLJEM ZAVRŠAVA UMETNUTA PRIČA O BALOČANSKOM I BOBOČKI

Filip sjedi u vrtu pod orahom u suton i razmišlja. Krleža često u ovakvim opisima eksterijera gdje smješta Filipa koristi suton, sumtak ili moć. Tom atmosferom tame dočarava se Filipovo unutarnje raspoloženje. Gluhonijemi kravar Miško pronašao je na paši malenu brončanu Europu na zadahtalom biku (figurica). Filip u tome prepoznaje ostatke nekad velike civilizacije razvijene na prostoru Panonije, a sada po tom prostoru pasu krave. "Plauta su igrali glumci, a sad mala Anica plače nad tim grobovima i rokču svinje." Sad je Slavonija posve mrtva, ništa se više ne dogaĐa. Čeznuo je Filip za velikim gradom, nemir se uvlačio u njega. Ljude je doživljavao pretvrdoglavima, sebičnima i nije mogao ni sa kim razgovarati, nije se snalazio među tim ljudima, priprostim i običnim. Razgovor znači za Filipa susret s nekim, ženom, na primjer... otvara time novi krug reminiscencija... Sve su mu žene bile jednako nepristupačne, besmislene, dok nije sreo Kseniju. Suosjećala je s njegovim razdražljivim stanjima, nosili su slične rane i ožiljke i razumjeli su se u potpunosti - kroz njih su gledali neki drugi ljudi, tako im se činilo, i oni su baštinili nemire, osjećaje i pijanstvo svojih predaka. Filip je spram žena osjećao da stoji neki njegov ja koji nije on, on sam bio je indiferentan prema ženama i životu općenito. Filip nije imao razvijen osjećaj za stvarnost. U dodiru s Bobočkom taj je osjećaj bio manje izražen.

Na dan Svetog Roka uputili su se Filip i Bobočka na proslavu u susjedno selo. Prolazeći kroz sajam između pripitih ljudi i mnoštva životinja, Filip je doživio svoju viziju jednog platna: Krista koji zamahuje pesnicom nad prljavom ruljom, kao goli titan uz zvižduk vjetra oštrog kao britva. Želi o je razbiti mit "lažljivost svakog pseudoreligioznog igranja kičem". Što treba naslikati i kako naslikati Krista? "Onu potpuno praznu bilancu tih dvijetisućegodišnjih napora, da se od ovih barbara stvore ljudi, a kad tamo njegovi rimski popovi po farofima više su vinogradari i kravari i bliže stoje svojim smrdljivim babama pod ispruganim perinama, nego Njemu, kojeg su objesili kao tata, koji je ostao viseći na vješalima!" O tome i svojoj slikarskoj viziji priča Bobočki dok se kroz noć vraćaju u Kostanjevac, pračeni olujom i grmljavinom. Ništa od toga nije naslikao.

Sergije Kirilović Kyriales došao je u Kostanjevac niotkud i tu ostao. On i Bobočka bili su prijatelji još iz davnihu dana, njega se Filip bojao. Bojao se njegova lica i njegovih riječi, a Kyriales nije skrivao svoj uzvišeni stav spram Filipa. Kyriales nije vjerovao ni u kakvu posebnu ljudsku sposobnost ili talenat. Filipa nije držao slikarskim talentom već rastrojenom živčanom osobom koja bi mogla izvršiti samoubojstvo, ali neće to učiniti jer je kukavica. Kyriales je Filipu prouzrokovao nemire. Bio je prirodnjak s racionalnom darvinističkom teorijom drži da slikarstvo mora imati svoje unutarnje lice. Filip osjeća sudbonosno raspadanje u samom sebi.

Čovjek je za Kyrialesa najniža životinjska vrsta "bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer". Kyriales je razočaran čovjek, uzaludan tip posljednjeg čovjeka.

Filip sjedi u krčmi, uznemiren je, osjeća treperenje živaca, no osjeća strast povrijeđenosti spram Kyrialesa. Kyriales je pametniji, on još nije iznerviran, oboje su pijani i razgovaraju. Raspravljaju o slikarstvu, oduhovljenju materije. Filip sam čin stvaranja doživljava kao posebno stanje u kojem se rađa slika i to nema veze s materijalnim. Kyriales pobija tu teoriju, duša je po njemu dio tjelesnog. Rembrandt doduše može biti protuprirodna pojava no "hodati na stražnjim nogama je isto tako protuprirodno kao i biti Rembrandt". Kyriales postavlja Filipu ovakvo pitanje:"Jeste li kada držali u ruci čovječji mozak? Jeste li kad osjetili težinu one 1400 grama sive mrene u svojoj ruci? Da ste svojom rukom 27000 puta prerezali to ljudsko cerebralno tkivo kao ja, vi biste se bili zamislili i nad drugim funkcijama našeg mozga, a ne samo nad intuitivnom!" Filip osjeća nemoć spram Kyrialesa, premda je on propao čovjek. Kyriales o sebi misli:"Kad bi taj slikarski slaboumnik znao kako tu s njim razgovara jedan slabić, jedna ruševina od čovjeka, sagnjila stara krpa, kojom ne bi nitko više mogao da otre ničije obuće." On je osjetio da Filip sumnja u sebe i svoje slikarsko umijeće i to koristi u komunikaciji s njim. Filip pak osjeća potrebu da se odupre tom čovjeku, da zbaci sve sa stola, ali osjeća i tihu rezignaciju:"što bi čovjek gluhima tumačio glazbu? Nema smisla barbarima tumačiti orfejske zanose!" Raspravu prekida vika s ulice. Ispred krčme je ubijem čovjek, rasporena mu je utroba. "Dobro je to." komentira Baločanski. Filipa je to uznemirilo.

Dva dana nakon te pijane noći Bobočke nije bilo na poslu i Filip odluči posjetiti je. Nailazi na suludu scenu, opscesnu i nemoralnu: Baločanski čita za stolom, a Kyriales i Bobočka vode ljubav u krevetu iza njegovih leđa. U prvi mah je Filip pomislio da ode, ali znatiželja je bila jača od njega. Ušavši Bobočka ga je odmah optužila da ga nije briga za nju i da je mogao još kasnije doći. Kyriales je ustao i krenuo spremati "ljermontovčik" punč. Pili su svi, samo je Bobočka ostala na krevetu ležeći. Tema razgovora je samoubojstvo. Kyriales pita znaju li što je posljednja misao čovjeka u činu samoubojstva?! "Kipi u njemu rasap slika, sjećanja i nagona bolne panike za svime lijepim i dragim." On ne bi mislio ni na što. Baločanski prolazi krizu ludila, čita molitvenik i traži nekakvu zadovoljštinu.

Filip se osjeća loše, nemirno i slabo. No, u tom nemiru on je u posljednjih dvadesetak dana naslikao brojne slike:

- mnoštvo zelenih sutona na pustim šumskim poljanama - vinogradare u sumraku - bezbrojne krabulje u tmini s gorućom vatrom - portrete: mamu, Leipacha, Karolinu, kravara Miška, Bobu, Baločanskog - grupne portrete za stolom uz ispijanje čaja.

Emotivno ga je uznemiravala Bobočka. Znao je što je sve prošla, što je imala i kako se slomila. Osjećao je spram te njene nemoći ogromnu simpatiju. Nosila je u sebi izvjesnu nastranost i to nije bilo jasno Filipu. Jednom je došavši nenadano ugledao Bobočku kako ljubi u usta malog dječaka. Jednom je došla na sastanak mokra i prljava od zemlje. Ljubakala je s Korngoldom, starim i debelim bečkim industrijalcem. On je otkupio od Filipa slike u vrijednosti 2000 šilinga. Filipu je sve to oko Bobočke i Korngolda bilo odvratno. Nedugo nakon toga je otputovala u grad i vrativši se za tjedan dana poklonila Filipu nove, holandske boje. On ih je tresnuo o pod. Ona ih je mirno skupila i zaključila:" S bizarno nedoslijednim ljudima je teško razgovarati." Imala je pravo, on je nije mogao optuživati kad nije znao što želi od nje.

Kyriales je izvršio samoubojstvo, bacivši se pod vlak. Bobočka ga je morala identificirati. Nakon toga ona dolazi Filipu da joj posudi novce. Želi otputovati u Hamburg i doći će po novce navečer u sedam sati. Filip je bio zbunjen, no novac je nabavio. Baločanski je svratio želivši spriječiti Bobočkin odlazak uz pomoć Filipa. Filip ga ne želi slušati, no u to dolazi Bobočka. Prisiljena je otići s Baločanskim i da bi ga umirila ne uzima novac. Filip je bio tup, potišten i dotučen.

Majka dolazi umiriti Filipa. No, on odbija svaki dijalog s njom. Majka upozorava na Bobočkinu nemoralnost. Filipu je to bilo dovoljno da pokrene u njemu davno pritajeni bijes spram majke, da krene lavina pitanja i optužbi: "Vi mislite da ste pozvani da mi čitate moralne lekcije? I to pod ovim krovom, koji je sagrađen na isto takvom, ako ne još i gorem novcu! Eto, ja sam navršio četrdesetu a još ne znam tko mi je otac!?" Regina otkriva Leipacha kao Filipova oca. Još jedna istina, njezina istina poput svih onih iz sivih albuma, sa slika Filipova djetinjstva. Kucanje na vratima. Dolazi Baločanski i otkazuje Bobočkino putovanje, potpuno je rastrojen. Pruža Filipu pismo koje mu je navodno Bobočka poslala. Pri svjetlu Filip otkriva da je to račun iz parfumerije na Bobočkino ime. Račun je bio krvav. Baločanski joj je prerezao grkljan.