Pavao Pavličić - Koraljna vrata

Krsto Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo na poziv svećenika koji je pronašao "baul" sa starim spisima. Brodnjak svoj dolazak na Lastovo doživljava i kao bijeg od stvarnosti, sumorne svakodnevnice - bolesna supruga, brak koji to više nije... Na putu k hotelu susreće dječaka Irfana koji je pobjegao od kuće iz Banja Luke. Taj će susret obilježiti čitavo njegovo putovanje na Lastovo. Odvodi ga sa sobom u hotel. Dječak je ostavio majku koja živi s policajcem, nakon tragične smrti Irfanova oca.

"Bavul" je donio zaboravljene, u našoj književnosti izgubljene spise u plavim fasciklima uvezanim vrpcom: Kačića, Katančića, Palmotića, Đurđevića i Gundulića. Na dnu bavula s mirisom lipe ležao je orginal rukopis "Osmana". Rukopis je bio cjelovit, nisu nedostajala pjevanja kako se to u književnosti mislilo, koja je kasnije dopisao Mažuranić. U susjednoj se sobi počela gušiti Tera, župnikova domaćica. Krsto je na brzinu spasi i primjeti da je po njoj sve puno žutog lipovog praha kojim su bili prekriveni spisi u bavulu. Irfan dovede doktoricu Zoru. Teri su takvi napadaji bili česti, imala je tumor na mozgu velik kao jaje. No, nakon ovog napadaja Tera je ozdravila, naglo i potpuno, na rengenskoj snimci tumora više nije bilo.

Prah raspadnutih stranica Osmana koji je ostajao na rukama, bio je ljekovit. A nakon što se slučajno našao u Tere, ona je poput virusa nosila zdravlje i uskoro je čitavo Lastovo zahvatila epidemija zdravlja. Krsto i Zora nisu iz početka vjerovali "čudu". Krsto je pokušao kod stare Filice "likarke", koja je u svojoj konobi čuvala taj baul, iznaći odgovor, no to je bilo uzaludno. Filica nije o ljekovitom Osmanu znala ništa. Jedina bolesna osoba u selu bio je Pelegrin, pomorac, s virusom AIDS-a. Mještani su organizirali hajku na Pelegrina, no on im je uspio pobjeći. Oni nisu željeli više ni jednu bolesnu osobu u blizini. No, bolesna su bila djeca, njih virus zdravlja nije napadao. Nakon što je don Špiro imao napadaj perforacije čira i poslan je helikopterom u Split, na Lastovo se vratio zdrav. Pred brod kojim se trebao vratiti don Špiro, išli su Krsto i Irfan. Prišao im je i Onte, bibliotekar u Zagrebu koji je nedavno došao kući na Lastovo potpuno psihički rastrojen. Onte otkriva da mu je poznat Krstin dolazak na Lastovo i da nije prvi, točnije već su mnogi dolazili zbog stare književnosti. "To su sve bila važna otkrića i sve ih je pojeo mrak." Bio je to prvi nagovještaj negativnog.

Krsto i Zora postali su ljubavnici, dva urbana bića izgubljena u maloj otočkoj sredini. Zora nije vjerovala u čuda, bila je praktične naravi. Nije mogla objasniti promjene, ali u ljekovitog Osmana nije vjerovala, posebno nakon analize praha koja nije pokazala ništa. Potom se Irfan razbolio i Krsto i Zora su ga bezuspješno pokušavali izlječiti.

Onte je ponovo isplivao u stvarnost, pojavljuje se kao nečista savijest u romanu. Zna da se radi o Gundulićevu Osmanu, ali tvrdi da ga cijelovitog nitko nikad neće pronaći. Da je čitav, ep bi bio savršen. A na ovom svijetu ne smije nita biti savršeno, pogotovo ne ljudsko dijelo. Približio bi se Bogu, ne bi mu bilo mjesta na ovom svijetu, a onda, možda ne bi više bilo ni svijeta. Don Kuzma je bio stari svećenik, jedan iz bratovštine koji je znao sve o bavulu. On je rekao Onti da je sva istina oko njega, samo treba znati gledati. A onda je Onte otišao u Zagreb. Krsto nije znao hoće li on širiti virus AIDS-a ili zdravlja.

"Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo, nego zato što iz nje proizlazi ono što je sad." Hrvatska književnost je prihvatila Osmana s "rupom". Zar ne bi i ona bila posve drugačija da je Osman cijelovit? Ne bi li Hrvati bili drugačiji da se zasnivaju na cijelovitom Osmanu? I što ako se to sad objavi? Hoće li on utjecati time na promjene? Hoće li se pojaviti agresija? Ima li on ili itko drugi pravo na to? Takve dileme muče pisca, a može se sve to shvatiti i šire: koliko je dobro uistinu dobro?

Ljudi su bili sve zdraviji i to se čudo pojavljivao sve više. Koliko je to dobro i može li to postati i loše, biti toliko zdrav i tražiti da su svi oko tebe zdravi.

Policajac je pozvao Krstu na drugi informativni razgovor. Irfanova majka je svog milicajca ubila sjekirom na spavanju. Maloga još nije trebalo vraćati u Banja Luku. Na razgovor ga je ustvari zvao don Kuzma koji je otputovao u posjet sestri. Kuzma ga je upozorio da postoji razlog zašto ti spisi nisu i prije objavljeni - odgovor leži u crkvi. Treba znati samo dobro gledati.

Lastovčani su se pomamili ne samo za zdravljem, nego i za čistoćom. Sve su dezinficirali i odlučili su protjerati s otoka sve bolesne, uključujući i Pelegrina. Krsto odlazi u crkvu i pronalazi odgovor. Na slici spaljivanja svetog Lovre, u plamenu iza njega na slici su bila koraljna vrata i kroz njih su provirivale nečiste sile. Virus AIDS-a, a možda preko Osmana i virus zdravlja djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u tijelo, kroz koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni koji uzvisuju zdravlje i progone invalide na osamljena mjesta. Na slici se jasno vidjelo da podno svetog Lovre gore papiri sa stihovima:

"Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe."

Osman

Krsto razmišlja da li svatko tko pronađe Osmana završi kao sveti Lovro i da li ta sudbina čeka i njega? Umro je don Kuzma tog poslijepodneva na Lastovu. Krsto je u općinsku gustirnu ulio epruvetu s Pelegrinovom krvlju. Kad ga već protjeruju s otoka, nek se i zaraze, bar malo jer su previše zdravi.

Irfanovo zdravlje je bilo sve teže i Zora je odlučila pomoći mu s prahom. Krsto nije htio jer je to virus, od toga ljudi pretjeraju. Filica je te noći travama izvukla Irfanov život. Krsto ju je zamolio ne bi li uzela natrag svoj bavul. Filica je to držala najnormalnijim i odmah rekla da će u konobi na njemu rasprostrijeti trave.

Pokladni je utorak. Lastovčani u povorci idu, a na čelu je mesopust. Krsto je osjetio potrebu za bijegom s Lastova. Zdravlje je bilo opasno, a možda se već proširilo i na kopno. A ako savršenstvo zahvati zemlju, što će biti?! S druge strane, zar ljudi ne tragaju izbezumljeno za bilo kakvim savršenstvom, zar ne teže biti zdraviji, jači, moćniji.... onda je zemlja odavno zaražena. Pust je spaljen. Slika je asocijacija na sliku svetog Lovra i Krsto baca u plamen orginal cijelovitog Osmana.

Oproštaj s Zorom, ženom koju voli i koju će uvijek voljeti. Prah, pepeo Osmana, sakupio je u džep (bio je to pijesak) i prosuo ga u more, u vjetar s hidroglisera. A dolje na dnu nalaze se polja koralja, purpurna i tiha. "Neka pepeo potone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata."

Krsto Brodnjak vraća se u Zagreb bez pronađenih pjevanja Osmana, u epu ostaju dvije rupe i dalje, kao što se i on vraća s dvije praznine u srcu: jedna je Irfan i na čas doživljen osjećaj očinstva, a druga je Zora, pronađena i zabranjena ljubav.