DJECO, LAKU NOĆ - ELA PEROCI

Djeco, laku noć knjiga je za djecu u kojoj se nalaze tri priče. Maca Papučarica, Moj kišobran može biti balon i Ja imam ti nemaš. U uobičajene događaje upleteni su fantastični elementi, ali ove priče nisu bajke, samo mjesta na kojima se nejasno miješaju stvarno i nestvarno. Kroz sve priče provlače se niti prijateljstva i dobrote i priče o malim svakodnevnim događajima koji su djeci jako bitni.

Maca papučarica

U Malom Selu sve je uvijek bilo vrlo uredno i sve na svom mjestu. Samo djeca unutar Sela bila su neuredna. Nisu bili prljavi ili raščupani ali svake večeri zaboravljali su pospremiti svoje papuče i sljedećeg su ih jutra posvuda tražila.

Tako je jednoga jutra Janez uzalud tražio papuče. Nije ih nigdje mogao pronaći. Mamu mu je zatim rekla kako je njegove papuče odnjela Maca. Svu drugu djecu u Malom Selu dočekalo je isto iznenađenje i svi su bosi pili svoju bijelu kavu.

Djeca su se htjela družiti ali bez papuča bi se prehladili i stoga nisu mogli iz kuće. Nisu mogli jedni do drugih i morali su pričekati da se sunce uspne visoko i zagrije cestu. Djeca su se okupila i Jurček je dao prijedlog da odu potražiti Macu Papučaricu.

Usred šume nalazila se kučica a na njoj je pisalo MACA PAPUČARICA. Maca ih je sve pozvala unutra i djeca su se začudila kada su vidjela police prepune papuča, sve čiste i pokrpane. Izgledale su toliko drugačije da neka djeca nisu mogla prepoznati svoje.

Sva djeca zaželjela su da im Maca, kada padne snijeg, napravi nove i tople čarape. Kada je počeo padati snijeg Maca se primila posla i počela izrađivati papuče za djecu iz sela i podstavljala ih je zečjim krznom. Nadala se da da će djeca ovoga puta spremati papuče na mjesto.

Mjesto radnje: Malo Selo, kučica Mace Papučarice

Likovi: Janez, Špelca, Tinek, Tonka, Bobek, Maca Papučarica

Moj kišobran može biti balon

Djevojčica Jelka igrala se na livadi kraj potoka svojom novom crvenom loptom. Sa sobom je imala i žuti kišobran koji je otvorila i postavila na livadu kao šator. Baka, djed, mama, tata i teta pazili su na Jelku i opominjali je da pazi na svoju novu loptu, no Jelka se bezbrižno igrala. No lopta se otkoturala u potok i voda ju je odnjela.

Dok su joj ukućani davali lekciju Jelka se sekrila ispod šatora i poželjela da je njen kišobran balon i da je ponese među oblake. Odjednom  je osjetila kako se diže i kako glasovi ukućana postaju sve dalji. Žuti kišobran ponio ju je visoko gore i otvorila je oči.

Gledala je livade, kuće i djecu koja se igraju. Ptice su letjele oko nje i djeca se čudila kako to da leti. Preletjela je park Tivoli i napokon se spustila u gredicu cvijeća. Uvidjela je da to oko nje nije bilo cvijeće nego raznoliki šareni šeširi i ovo je bila zemlja Šeširija.

Ubrzo je naišla na djecu iz svoje ulice s kojima se inaće nije smjela igrati. Djeca su joj objasnila kako su šeširi u zemlji Šeširđiji posebni. Kakv šešir staviš na glavu to i postaneš. Djeca su isprobavala razne šešire pa se tu našlo balerina, pilota, kapetana broda i šofera. Jelka nije htjela šešir, njen kišobran bio joj je dovoljan. Ipak je odlučila uzeti nekoliko šešira za svoje ukućane. Pronašla je i loptu kada je jedan dječak stavio šešir i postao Svevid.

Kišobran, Jelka, šeširi i lopta krenuli su kući. Kada je stigla svi su se ljutili gdje je bila tako dugo, ali ona im je poklonila šešire i svi su se promijenili. mama je postala najbolja mama u cijeloj Ljubljani, djed general a baka se pomladila. Tata je postao profesor, a teta filmska glumica. Jelka nije htjela šešir za sebe. Bila je zadovoljna svojim kišobranom.

Mjesto radnje: livada sa potokom ispod, zemlja Šeširija

Likovi: Jelka, mama, tata, baka, djed, teta

Ja imam ti nemaš

Priča govori o skupini djece, bolesne od šarlaha, koja su se liječila u bolnici na dječjem odjelu. Osoblčje bolnice ih je njegovali i kako su djeca prizdravila tako sui bili i sve bolje volje i svce su više međusobno pričala. Odjednom su se počeli hvalisati tko od njih što ima ili može.

Vane se hvalio da je toliko jak da bi Boba mogao iznjeti iz sobe skupa sa krevetom, a Bob mu je vratio govoreći da ga može lijevom rukom podići zajedno sa stolom. Miro je napomenuo kako on doma svaki dan vježba sa utezima od po stotinu kila, a  Joško se pohvalio svojim velikim i opasnim psom čuvarom.

Svi su se dalje nastavili hvaliti samo Tinka je šutjela. Bila je siromašna i imala je samo lijepu bijelu mačku i lutku od krpe. Djeca su joj se rugala jer nije imala ništa čime bis e mogla hvaliti. Posebno su je mizvrgla ruglu jer je nosila majčine cipele.

Djeca su krenula na spavanje. Iznad svih krevetića jedan slikar je nacrtao slike ptica kako djeci nebi bilo dosadno bez njihovih igračaka. Djeca su zaspala zadovoljna kako imaju više od Tinke. Sljedećeg jutra na njihovo iznenađenje ptice iznad svih kreveta preselile su se kod Tinke a na njihovom mjestu je stajao natpis hvališa.

Djeca su uvidjela kako su b se loše ponjela i bilo ih je sram. Tinka nije htjela gledati njihova posramljena lica i vratila im je sve ptice gdje pripadaju. Djeca su naučila lekciju i zamolila su Tinku neka im ispriča nešto i ona im je pričala o svojoj bijeloj mački i krpenoj lutci.

Mjesto radnje: bolnica

Likovi: Vane, Bob, Miro, Joško, Tinka

Bilješka o piscu

Ela Peroci je slovenska književnica rođena u mjestu Sveti Križ 1922. oduvijek je željela biti učiteljica, ali Drugi svjetski rat spriječio je mladu djevojku u njenoj namjeri prekinuvši joj školovanje. Ipak je uspjela na poslijetku završiti pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

Radila je neko vrijeme s djecom koja su bili invalidi i to je na nju ostavilo toliko snažan utjecaj da je napisala članak u kojem je iznjela svoja razmišljanja. Kao rezultat javila su joj se uredništva poznatih slovenskih časopisa za djecu, Pionir i Ciciban, sa pozivom na suradnju.

To je potaklo početak njenog stvaranja za djecu i u kratkom roku postaje jedna od najpoznatijih slovenskih književnica za djecu. Djela su joj prevedena na mnoge svjetske jezike a originalni naziv zbirke priča kod nas poznate kao Djeco, laku noć je Za lahko noč. Umrla je u Ljubljani 2001.