KRONIKE IZ NARNIJE - LAV, VJEŠTICA I ORMAR

Bilo jednom četvero djece, a zvali su se Peter, Sušan, Edmund i Lucy. Ovo je priča o nečemu što im se dogodilo kad su ih, za vrijeme rata, zbog zračnih napada, poslali iz Londona. Poslani su u kuću jednoga starog profesora koji je živio u srcu Engleske, deset milja od najbliže željezničke postaje i dvije milje od najbližega poštanskog ureda. Nije bio oženjen, a živio je u vrlo velikoj kuci, s domaćicom gospođom Macready i tri sluškinje. (Njihova su imena bila lvy, Margaret i Betty, no one se baš i ne pojavljuju u priči.) Sam profesor bio je vrlo star čovjek čupave bijele kose koja mu je rasla ne samo po glavi, nego i po većem dijelu lica. Djeci se gotovo odmah svidio premda im je prve večeri, kad je izišao na kućna vrata da bi ih dočekao, izgledao toliko čudno da se Lucy (koja je bila najmlađa) malo prestrašila, a Edmunda (koji je bio malo stariji) spopao je smijeh pa se morao pretvarati da briše nos ne bi li to sakrio.