Preda mnom stala jedna sablast nijema,
Upiruć u me od kristala oči,
Što vatren led im u zjenici drijema.
Ironijom joj usna prelivena
Šuti ko pečat mutnijeh nebesa –
Tek pandža lako podiže se njena
I po plećima griva joj se stresa.
Čuj, tupa usna tiho joj se miče: –
Ja vječito sam zagonetno biće.
Ruka mi ravna bešikom i grobom...
ANALIZA
TEMA: Pjesnik priča o samoći i suživotu s njom.
Pjesnik živi sam. Govori o tome koliko je teško živjeti sam kada te samoća gleda očima od kristala s vatrenim ledom u zjenici koji drijema. Što znači da ga smrt uskoro može sustići. Nikada ne zna kada će se ta vatra upaliti. Pomalo je ironična, šuti, čeka iz prikrajka. Tek ponekad se pokažu njene naznake. Čovjek uvijek ostaje zagonetno biće. Njegov put je uvijek isti. Kreće od kolijevke, a završava u grobu.
1. strofa: katren
2. strofa: katren
3. strofa: tristih
Rima:
1. strofa: unakrsna abab
2. strofa: unakrsna abab
3. strofa: aab
No comments:
Post a Comment