Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva,
svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se
svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju
posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj
zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i
starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja
specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu
vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza.
Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja
priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena
Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak
sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena
misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova
reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i
prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i
vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima
je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem
svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje
vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po
svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se
toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom
riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove
boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog
djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od
nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen
je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim
i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji
većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji,
oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu
kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju
vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.
Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.
POHOD NA MJESEC
Jedna od najboljih prica ove zbirke je Pohod na mjesec. Pricu kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona pocinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih djecaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bica, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».
Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog djecjeg sanjarenja. Pojavom sutona zapocinjala bi druga avantura - opcinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noci mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesecar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraca ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ceš?».
Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za nocnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošcu i racionalnošcu. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošcu i nesmotrenošcu drugih nije mogao.
Što je bliži mjesecu, djecak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskocio iza drveta», što je rastužilo djecaka i on se osjetio nemocnim i poraženim pred kosmickim prostranstvom.
Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» ce zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zašticen od zastrašujuceg kosmickog prostranstva. U djecakovom snu «plamicak djedove vatre se razastro u mocan i stravican mjesecev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogucnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.
«Pohod na mjesec» oznacava ljudsku radoznalost i cežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se covjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.
Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i covjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu nocnu i skrivenu stranu covjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a nocu raspaljuje kao sam mjesec.
Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; oznacava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, vec vatrica koja priziva i kojoj se djecak sa radošcu vraca.
Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rijec i brige.
Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujuci golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i culno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to cini djecak u ovoj prici. «SVETI RADE»
Rade Copic, djed kome je unuk grijao staracka leda, i djed koji je unuka naucio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom cestitosti i smjernosti.
Svi ti seoski starcici i skitnice, stara lopuža Savo, licki buntovnik Dane Drmogaca, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulic obojili su Copicevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pricama uz rakijski kazan i seljacke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli i svijeta i ljudi i davola, omadijali djecje zjenice najprivlacnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Copicevog starcekanje, iza sveg tog dekora jarkih rijeci, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komicna prica izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Copica. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega covjek domacin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. On je ispovjednik svojih cudnih skitalackih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo covjek.
Iz Bašte sljezove boje
- Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
- Ma koliko da je u tim stvarima bio cestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio cuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-cetiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom necem štogod cuo. Za mladih dana, pricalo se jednom je, obnoc, spazio nekog covjeka kako iskace kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanovic bio kod njegove Draginje.
- «Bog s vama, šta ce Todor kod moje Draginje kad vec ima svoju Đuju?»
- «Pa da promijeni covjek.»
- «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad nece da vuce.»
- I tako, te nezamjenljive cudesne noci, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio «što rda nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život.
- Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a covjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leda majcici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, mice se uz brazdu. Ne vidi cestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vjecita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad vece pride, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo celjade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje covjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Pocnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.
- Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kucu. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svacijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošcu, obecavao… Obecavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…
- Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konacno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opcinjene djecake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.
- Kako je dobro što je covjek bar jednom imao cetrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela djecja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.
- Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djecjeg, raspeca: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoce i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, ceka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundalo, koji ce do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom cudesnom pohodu.
- I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
Jedna od najboljih prica ove zbirke je Pohod na mjesec. Pricu kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona pocinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih djecaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bica, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».
Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog djecjeg sanjarenja. Pojavom sutona zapocinjala bi druga avantura - opcinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noci mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesecar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraca ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ceš?».
Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za nocnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošcu i racionalnošcu. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošcu i nesmotrenošcu drugih nije mogao.
Što je bliži mjesecu, djecak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskocio iza drveta», što je rastužilo djecaka i on se osjetio nemocnim i poraženim pred kosmickim prostranstvom.
Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» ce zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zašticen od zastrašujuceg kosmickog prostranstva. U djecakovom snu «plamicak djedove vatre se razastro u mocan i stravican mjesecev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogucnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.
«Pohod na mjesec» oznacava ljudsku radoznalost i cežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se covjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.
Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i covjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu nocnu i skrivenu stranu covjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a nocu raspaljuje kao sam mjesec.
Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; oznacava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, vec vatrica koja priziva i kojoj se djecak sa radošcu vraca.
Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rijec i brige.
Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujuci golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i culno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to cini djecak u ovoj prici. «SVETI RADE»
Rade Copic, djed kome je unuk grijao staracka leda, i djed koji je unuka naucio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom cestitosti i smjernosti.
Svi ti seoski starcici i skitnice, stara lopuža Savo, licki buntovnik Dane Drmogaca, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulic obojili su Copicevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pricama uz rakijski kazan i seljacke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli i svijeta i ljudi i davola, omadijali djecje zjenice najprivlacnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Copicevog starcekanje, iza sveg tog dekora jarkih rijeci, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komicna prica izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Copica. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega covjek domacin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. On je ispovjednik svojih cudnih skitalackih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo covjek.
Iz Bašte sljezove boje
- Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
- Ma koliko da je u tim stvarima bio cestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio cuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-cetiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom necem štogod cuo. Za mladih dana, pricalo se jednom je, obnoc, spazio nekog covjeka kako iskace kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanovic bio kod njegove Draginje.
- «Bog s vama, šta ce Todor kod moje Draginje kad vec ima svoju Đuju?»
- «Pa da promijeni covjek.»
- «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad nece da vuce.»
- I tako, te nezamjenljive cudesne noci, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio «što rda nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život.
- Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a covjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leda majcici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, mice se uz brazdu. Ne vidi cestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vjecita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad vece pride, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo celjade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje covjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Pocnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.
- Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kucu. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svacijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošcu, obecavao… Obecavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…
- Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konacno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opcinjene djecake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.
- Kako je dobro što je covjek bar jednom imao cetrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela djecja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.
- Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djecjeg, raspeca: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoce i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, ceka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundalo, koji ce do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom cudesnom pohodu.
- I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
O Bašti
Bašta
Sljezove Boje je na prvi pogled jedna "sasvim obična " bašta. Bašta
Sljezove Boje ima jednog ljudskog stanovnika (mene) i sijaset živućih
bića kod nas znanim kao biljke. Za mene nisu to obične biljke. Živahne
su i itekako žive. Življe su i stvarnije od mnoštva ljudi koje
poznajem. Kako je to jedan od mojih omiljenih pisaca B. Ćopić napisao
davne 1970-te godine
" ... a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio."
E sad, u toj mojoj bašti vjerovali ili ne odvija se pravi život. Neke biljke i nisu baš za suživot ali...nema im druge. Tako da se u toj bašti zajedno i na jednom mjestu nalaze kaktusi kojim svojim bodljama upozoravaju : " Druže, drži razmak i prste k sebi ! " , pa zatim tu se nalaze i ruže. Raznih boja, raznih nijansi. Prekrivene kapljicama jutarnje rose blistaju u punoj raskoši. Prave dame.Pa gospon Sljez koji i daje posebnu čar toj mojoj maloj baštici. Pa onda je tu i suncokret koji onako nježno i pomalo koketno okreće svoju žutu glavicu put sunca . Kao da mu poručuje : " Gledaj me, gledaj me i divi se mojoj ljepoti i raskoši ." A nađe se u ponekom ćošku i lukava gospođa Ambrozija, koju ni sam vrag iskorjenio ne bi. Gdje ona pusti korjenje tu trava sigurno ne raste ! A tek što je drska i umišljena. Kada se rascvjeta teško se onome na koga ona "oko baci" . Taj ima da kiše do iznemoglosti a potoci suza i nos nabubrio kao paprika neće ga zaobići sigurno. Nije omiljena, ali eto svojom upornošću čak i ona opstaje u mojoj bašti. Eh, a sad još jedan stanovnik te moja male bašte. Njegovo veličanstvo Paradajz ! Ne znam kako je tu dospio, vjerovatno zahvaljujući jednoj od dragih mi susjeda golubica koje su sjeme istog donijele Bog sami zna odakle. Uzgajala sam ga, zalijevala, pazila, pričala mu sve dok je rastao. Narastao je i tek sam tad počela da uživam u "plodovima" moga truda. Ali tu nije kraj priče, već tek početak. Taj luckasti paradajz, još uvijek zelen i nezreo zaljubio se u jednu Ružu. E sad, Paradaj i Ruža ni na zelenu granu zajedno. Ona graciozna, mirisna i sva puna sebe, dobro zaoštrenog trnja oko svoga "tijela " a on zelen, okrugao i nespreman za ono što Život nosi. Ni pomislio nije da ga trn može raniti i da ruža može uvenuti. Jednog jutra, pupoljak te iste ruže, pod okriljem zore, prvog sunca, i rane rose lagano se počeo otvarati i pokazivati se u punom sjaju i ljepoti . Ostalo bilje, klonulih glavica još je čekalo na jake sunčeve zrake koje su ih budile svakog jutra propustile su po ko zna koji put taj veličanstveni prizor. Ali Paradajz nije. Dobro sakriven iza ostalog bilja, vidio je ono što "obični smrtnici" ne smiju niti mogu vidjeti. U tom trenu vrijeme je za njega stalo, sjemenke u njemu su se uzburkale, a sok koji je tekao njegovim okruglim tijelom je proključao. Zaljubio se u onu u koju nije smio. Ne svojom krivicom. Niti bilo čijom drugom. Jednostavno desilo se. Od trena kada ju je ugledao znao je da je ona ta. Prava, prva i jedina. Ruža je ostajala ravnodušna na njegove poglede, na njegovo povijanje stabljike svaki put kad bi je ugledao, na nježnu melodiju koju je proizvodio uz pomoć vjetra koji mu je miliovao tijelo i stabljiku. Paradajz je počeo zriti. Prvi crveni tragovi su se počeli javljati par dana nakom što se zaljubio. Svakim danom su postajali sve jasniji i jasniji sve dok Paradajz nije postao potpuno zreo. Desilo se odjednom i nenadano. Paradajz je dozrio prerano. Od ljubavi prema ruži dozrio je dosta prije nego što je trebao. Nije se obazirao na to. Živio je za dan kada će Ruža obratiti pažnju na njega. Ali nije. Graciozna i ponosna je stajala na svom mjestu, šepureći se svojom ljepotom i ne obraćajući pažnju na njega. Bivalo mu je sve teže i teže. Osjećao se potišteno, i nekako tromo. Posmatrala sam sve to, puna tuge i bola jer bijah bespomoćna učiniti bilo šta. Bila sam nijemi posmatrač. Jednog jutra našla sam paradajz na zemlji. Njegov život je skončao na tlu moje bašte otkotrljavši se tik do Ruže. Ni tada nije obratila pažnju na njega. A onda jednog jutra Ruža okrenu svoju glavu ka mjestu gdje je nekada stajao Paradajz. Tek tada primjeti da ga nema. Tek tada osjeti da joj nešto fali. Tek tada posta svjesna da već danima ne čuje onu tugaljivu melodiju koju je slušala danima . Tek tada primjeti da nema one pitome i lijepe crvene boje koju je krišom posmatrala i čeznula za njom. Ruža se rastuži. A Tuga, e Tuga je samo čekala momenat da uzme svoj danak. Lakim i prozračnim plaštom je ovila Ružu i ljubomorno je čuvala od ostalih. Jednog dana Ruža izgubi jednu laticu, zatim još jednu pa još jednu. Ostalo ih je svega par. Prvi jesenji povjetarac je odnio i tih par . Ruža je uvela na istom mjestu gdje i Paradajz. Jesenje kiše se nekom munjevitom brzinom pretvoriše u pljuskove, pljuskovi u susnježicu i naposljetku dođe i snijeg. Prekrio je evo moju baštu a ja još uvijek razmišljam o jednoj ljubavi, i još uvijek ne znam koje je zapravo boje sljez...
" ... a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio."
E sad, u toj mojoj bašti vjerovali ili ne odvija se pravi život. Neke biljke i nisu baš za suživot ali...nema im druge. Tako da se u toj bašti zajedno i na jednom mjestu nalaze kaktusi kojim svojim bodljama upozoravaju : " Druže, drži razmak i prste k sebi ! " , pa zatim tu se nalaze i ruže. Raznih boja, raznih nijansi. Prekrivene kapljicama jutarnje rose blistaju u punoj raskoši. Prave dame.Pa gospon Sljez koji i daje posebnu čar toj mojoj maloj baštici. Pa onda je tu i suncokret koji onako nježno i pomalo koketno okreće svoju žutu glavicu put sunca . Kao da mu poručuje : " Gledaj me, gledaj me i divi se mojoj ljepoti i raskoši ." A nađe se u ponekom ćošku i lukava gospođa Ambrozija, koju ni sam vrag iskorjenio ne bi. Gdje ona pusti korjenje tu trava sigurno ne raste ! A tek što je drska i umišljena. Kada se rascvjeta teško se onome na koga ona "oko baci" . Taj ima da kiše do iznemoglosti a potoci suza i nos nabubrio kao paprika neće ga zaobići sigurno. Nije omiljena, ali eto svojom upornošću čak i ona opstaje u mojoj bašti. Eh, a sad još jedan stanovnik te moja male bašte. Njegovo veličanstvo Paradajz ! Ne znam kako je tu dospio, vjerovatno zahvaljujući jednoj od dragih mi susjeda golubica koje su sjeme istog donijele Bog sami zna odakle. Uzgajala sam ga, zalijevala, pazila, pričala mu sve dok je rastao. Narastao je i tek sam tad počela da uživam u "plodovima" moga truda. Ali tu nije kraj priče, već tek početak. Taj luckasti paradajz, još uvijek zelen i nezreo zaljubio se u jednu Ružu. E sad, Paradaj i Ruža ni na zelenu granu zajedno. Ona graciozna, mirisna i sva puna sebe, dobro zaoštrenog trnja oko svoga "tijela " a on zelen, okrugao i nespreman za ono što Život nosi. Ni pomislio nije da ga trn može raniti i da ruža može uvenuti. Jednog jutra, pupoljak te iste ruže, pod okriljem zore, prvog sunca, i rane rose lagano se počeo otvarati i pokazivati se u punom sjaju i ljepoti . Ostalo bilje, klonulih glavica još je čekalo na jake sunčeve zrake koje su ih budile svakog jutra propustile su po ko zna koji put taj veličanstveni prizor. Ali Paradajz nije. Dobro sakriven iza ostalog bilja, vidio je ono što "obični smrtnici" ne smiju niti mogu vidjeti. U tom trenu vrijeme je za njega stalo, sjemenke u njemu su se uzburkale, a sok koji je tekao njegovim okruglim tijelom je proključao. Zaljubio se u onu u koju nije smio. Ne svojom krivicom. Niti bilo čijom drugom. Jednostavno desilo se. Od trena kada ju je ugledao znao je da je ona ta. Prava, prva i jedina. Ruža je ostajala ravnodušna na njegove poglede, na njegovo povijanje stabljike svaki put kad bi je ugledao, na nježnu melodiju koju je proizvodio uz pomoć vjetra koji mu je miliovao tijelo i stabljiku. Paradajz je počeo zriti. Prvi crveni tragovi su se počeli javljati par dana nakom što se zaljubio. Svakim danom su postajali sve jasniji i jasniji sve dok Paradajz nije postao potpuno zreo. Desilo se odjednom i nenadano. Paradajz je dozrio prerano. Od ljubavi prema ruži dozrio je dosta prije nego što je trebao. Nije se obazirao na to. Živio je za dan kada će Ruža obratiti pažnju na njega. Ali nije. Graciozna i ponosna je stajala na svom mjestu, šepureći se svojom ljepotom i ne obraćajući pažnju na njega. Bivalo mu je sve teže i teže. Osjećao se potišteno, i nekako tromo. Posmatrala sam sve to, puna tuge i bola jer bijah bespomoćna učiniti bilo šta. Bila sam nijemi posmatrač. Jednog jutra našla sam paradajz na zemlji. Njegov život je skončao na tlu moje bašte otkotrljavši se tik do Ruže. Ni tada nije obratila pažnju na njega. A onda jednog jutra Ruža okrenu svoju glavu ka mjestu gdje je nekada stajao Paradajz. Tek tada primjeti da ga nema. Tek tada osjeti da joj nešto fali. Tek tada posta svjesna da već danima ne čuje onu tugaljivu melodiju koju je slušala danima . Tek tada primjeti da nema one pitome i lijepe crvene boje koju je krišom posmatrala i čeznula za njom. Ruža se rastuži. A Tuga, e Tuga je samo čekala momenat da uzme svoj danak. Lakim i prozračnim plaštom je ovila Ružu i ljubomorno je čuvala od ostalih. Jednog dana Ruža izgubi jednu laticu, zatim još jednu pa još jednu. Ostalo ih je svega par. Prvi jesenji povjetarac je odnio i tih par . Ruža je uvela na istom mjestu gdje i Paradajz. Jesenje kiše se nekom munjevitom brzinom pretvoriše u pljuskove, pljuskovi u susnježicu i naposljetku dođe i snijeg. Prekrio je evo moju baštu a ja još uvijek razmišljam o jednoj ljubavi, i još uvijek ne znam koje je zapravo boje sljez...
No comments:
Post a Comment