Dnevnik Anne Frank





kratki sadržaj


Muzej Anne Frank objavio je na internetu jedinu poznatu snimku te djevojčice kako se naginje kroz prozor u Amsterdamu 1941. u jeku II. Svjetskog rata.


Iako se na snimci smiješi, u govoru tijela joj se istovremeno ocrtava sva ranjivost i usamljenost. Nedugo nakon snimanja Anna i njezina obitelj morali su se početi skrivati pred progonom nacista. Konačno su uhićeni i deportirani u logor u kojem je Anna umrla u 15. godini života.


Annin slavni dnevnik u kojem je pratila posljednje godine svojeg života prvi je put objavljen 1947. godine. Postao je pravi bestseller, a preveden je na više od 70 jezika. Film u vlasništvu Kuće Anne Frank dosad je bio dostupan samo posjetiteljima muzeja u sklopu dokumentarnih filmova o njezinu životu. Međutim, muzej, koji slavi 50-obljetnicu, odlučio je otvoriti kanal na YouTubeu u sklopu virtualnog muzeja.


"S otvaranjem kanala o Anni Frank na Youtubeu, ljudi širom svijeta moći će istražiti život i značenje Anne Frank. Nadamo se da će to proširiti doseg Kuće Anne House, njene obrazovne snage i poruke tolerancije", piše u izjavi za medije objavljenoj tom prilikom.


Dnevnik Anne Frank - sadržaj
Kao progonjeni židovi, porodica Frank se pred nacistima sakriva u tajnim prostorijama firme njenog oca u Amsterdamu, takozvanom Achterhuis. Za vrijeme dvogodišnjeg skrivanja, sve do izdaje njihovog skloništa, Anne u dnevniku zabilježava događaje u skloništu i strepnje i probleme koji se razvijaju pri životu u takvim uslovima.


U dnevniku su zadržane i emocionalne erupcije svih stanovnika Achterhuisa. Tako je vidljiva ljubomora pri podjeli namirnica, ljubomora stanara jednih prema drugima, te strahovi od izdaje i dolaska Gestapa.


Također je vidljivo kako neke sitne stvari u ovakvim uslovima dobijaju na vrijednosti. Naprimjer, jedan od najvažnijih posjeda Anne je obični češalj koji je i izvor nekoliko konfrontacija Anne sa njenom sestrom Margot. Anne u zapisima prikazuje i želje tinejdžerke tog vremena, ali i nemogućnosti privatnosti u tim uvjetima. Ovaj dnevnik je jedan od rijetkih zapisa koji pokazuju zavisnost o drugima i strah od režima tog vremena.


O djelu i spisateljici: Djelo je prvi  objavljeno u Nizozemskoj 1947. pod naslovom Het Achterhuis. Holandski naslov ove knjige odnosi se na dio kuće koji je služio kao skrovište dvjema obiteljima koje su se ondje skrivale od 1942. do 1944. godine. Het Achterhuis ili doslovce “stražnja kuća” nalazi se na Prinsengrachtu, jednom od gradskih kanala.
Anne Frank (pravo ime Annelies Marie Frank; Frankfurt na Maini,12. lipnja 1929. – koncentracijski logor Bergen – Belsen, ožujak 1945.), bila je Židovka i autorica Dnevnika, u kojem je neposredno i iskreno posvjedočila o drami svakodnevice i odrastanja u izolaciji, strahu i skrivanju.
Nakon njemačke okupacije Nizozemske, židovska je obitelj Frank od 1942. godine živjela u tajnom skloništu, dok ih 1944. godine nije otkrio Gestapo i otpremio u njemačke koncentracijske logore, gdje su svi iz obitelji, osim oca, umrli. Nakon rata pronađen je u Amsterdamu Annin dnevnik o godinama provedenim u neprekidnu strahovanju i u potpunoj izolaciji.
Sadržaj:
Ana je bila vrlo vesela i brbljava djevojčica. 12. lipnja 1942. proslavila je trinaesti rođendan. Ana je započela pisati svoj dnevnik jer je htjela iznijeti na vidjelo stvari koje joj leže u srcu. Odlučila je pisati jer nije imala prijatelja kome bi bilo stalo do njenog mišljenja.Trinaestogodišnja djevojčica osjeća se samom na svijetu iako ima roditelje i šesnaestogodišnju sestru Margot, prijatelje i rođake, dom i sve što joj treba, ali ne može se s nikim zbližiti. Njena obitelj je prije dolaska u Nizozemsku 1933., živjela u Frankfurtu. Emigrirali su jer su Židovi, a u Nizozemskoj je njen otac postao direktor tvrtke „Travies“  koja je povezanas tvrtkom „Kolen i kompanija“ u istoj zgradi u kojoj je njen otac partner. Ostatak obitelji koja je ostala u Frankfurtu osjetili su djelovanje Hitlerovih antižidovskih zakon nakon kojih je počela patnja Židova. Nakon 1940. započinje rat, dolazak Nijemaca, antižidovski proglasi prema kojima židovi moraju nositi žutu zvijezdu, predati bicikle, dopušteno im  je kupovati samo između tri i pet sati u „Židovskim dućanima“, moraju biti u kući do osam sati , zabranjeno im je posjećivati kazališta, kina i ostala mjesta za razonodu., ne smiju sudjelovati u javnim sportovima, ne smiju posjećivati kršćane, moraju ići u židovske škole.
Ana živi gotovo kao normalna mlada djevojka, ide u školu, zaljubljuje se, druži se s prijateljicama, ali onda je odjednom tome došao kraj, točnije 9. srpnja 1942. jer se Anina obitelj morala sakriti da ne budu odvedeni u koncentracione logore u koje su se odvodili židovi u Drugom svjetskom ratu za vrijeme Hitlera. Pomogli su im suradnici gospodina Franka: Kraler, Koophuis, Miep i Elli Vossen. Upravo je tog datuma u svom dnevniku 9. srpnja 1942. opisala njihov „novi dom“ nazvan Tajno sklonište.
13. kolovoza 1942. pridružili su im se Van Daanovi. Oni imaju jednog sina Petera koji je tih, stidljiv i nespretan mladić. Donio je svog mačka Mouschija.  U početku su se svi lijepo slagali i bili kao velika obitelj. Zajedno su ručali, družili se. S vremenom kako vrijeme prolazi, stanari u skrovištu postaju napeti, nervozni i svadljivi. Tenzije rastu sve više između Ane i gospodina Van Daana, Ane i njene mame koje imaju vrlo kompleksan  ne baš najbolji, gotovo nikakav, odnos, zatim, između gospođe Van Daan i gospođe Frank. Čas su si dobri pa onda opet negdje  odnos pukne. Ali nije ni čudno kad žive u nehumanim i nenormalnim uvjetima, zatvoreni 24 sata i u strahu. Vrlo često se čovjek mora maknuti od nekoga da ne bi došlo do sukoba, no oni nisu imali tu mogućnost.
…”takve su svađe da čitava kuća tutnji! Mama i ja, Van Daanovi ii tata, mama i gospođa Van Daan, svatko se ljuti na nekoga.”
Djeca provode dane u učenju francuskog i engleskog jezika, čitanju raznih knjiga koje im iz knjižnice donosi gospodin Koophuis, kako dječjih tako i knjiga za odrasle. Oko jedne knjige je Peter imao sukob s ocem jer je bila za odrasle i otac mu nije dao da je čita, no „zabranjeno je voće najslađe“. Ana radi sa svojim  tatom obiteljsko stablo i to ju jako veseli.
Situacija izvan skloništa za židove je teška i loša. Gestapo ih masovno u kamionima odvodi poput stoke u Westerbork, veliki židovski logor u Drenteu. Tamo je strašno: stotine ljudi, muškaraca, žena, djece, je zajedno u istoj prostoriji svi zajedno spavaju pa je smrtnost velika, a osim toga ubijaju ih plinom.
17. studenog im je došao novi stanar, osmi po redu, gospodin Albert Dussel koji je zubar. On je prilično mirna osoba i svi ga smatraju simpatičnim. Dobio je krevet u Aninoj sobi tako da je Ana dobila novog cimera. I s njim je došla u sukob jer je Ana osoba koja kaže ono što misli, a Dusselu se to baš i nije svidjelo. Radilo se o stolu  u njihovoj sobi koji je Ana htjela koristiti dva dana u tjednu po sat i pol, a on se nije s tim složio. Ana nije odustala od toga pa je umiješala tatu koji se zauzeo za nju tako da je ipak uspjela, no to je razljutilo Dussela.
Tajno sklonište ima i svoj pravilnik. Vrijeme počinka je od 10 uvečer do 7:30 ujutro, osim nedjelje kad je do 10:15.Počinak je dozvoljen i preko dana. Potrebno je govoriti tiho i po redu. Doručak je u 9 sati ujutro, a nedjeljom i praznikom 11:30. Ručak je od 1:15 do 1:45. Večera ovisi o emisijama vijesti i nema određeno vrijeme. Kupaju se od 9 sati ujutro nedjeljom kako je kome dostupno.Veza s vanjskim svijetom im je radio, a sluša se sve osim njemačkih stranica i to poslije šest sati uvečer.
Ni situacija u Nizozemskoj nije zavidna. Svakog dana avioni tutnje iznad gradova i samo se čeka kad će bombardirati. Situacija je loša, ljudi su očajni, lopovi pokušavaju ukrasti sve što se može. Bilo je nekoliko pokušaja provale u zgradu gdje je njihovo sklonište, bilo je gusto pa su i zbog toga bili uznemireni da ih se ne otkrije i da policija ne počne njuškati po skloništu.
Ana se primirila što se tiče svog brbljanja za stolom jer je uvidjela da je to bolje za nju jer joj nisu povrijeđeni osjećaji, ali to ne znači da je njena žudnja za razgovorom i razumijevanjem. Svog je slušatelja s vremenom pronašla u Peteru. Sve je više vremena provodila s njim i to ju je činilo sretnom i ispunjenom. Upoznavala je Petra u jednom sasvim drugom svjetlu od onog kako ga je Ana doživjela naprvi pogled. Bojala se da mu ne bude dosadna. No nije bilo tako. Njihovo prijateljstvo je raslo iz dana u dan i postajali su sve bliskiji. Došlo je na granicu između prijateljstva i ljubavi. Povjeravali su si svoje tajne i osjećaje i strahove, sve. iako ni jedan ni drugi nisu bili sigurni u svoje osjećaje, a ni što jedan prema drugom osjećaju.
Likovi:
Ana voli pisanje, obiteljska stabla, povijest, grčku i rimsku mitologiju, slike filmskih zvijezda i obiteljske fotografije. Luda je ža knjigama i čitanjem. Voli povijest umjetnosti, pjesnike i slikare. Mrzi algebru, geometriju i brojke. Ana nema dobar odnos sa svojom majkom. Ona se osjeća kao crna ovca obitelji, koju nitko ne shvaća. Jedan dan im je svima razumna i dobra, a slijedeći dan je glupa mala koza koja ništa na svijetu ne zna. No ona ima svoje mišljenje, planove i ideje. Misli da je majka nepravedna prema njoj, stalno je grdi i već je postala otporna na to. Njoj treba utjeha, osjeća se slabom i nezadovoljna samom sobom.
“Oduvijek sam obiteljski glupak i crna ovca, oduvijek dvostruko plaćam za svoje postupke, najprije grdnjama a potom svojim povrijeđenim osjećajima.”
Mami je zamjerala što mama prema njoj i Margot želi imati odnos kao prijateljica, a ne kao majka. Ana smatra, a tu je u pravu da prijateljica ne može zamijeniti mamu jer mama treba biti primjer koji kći slijedi. Majka mora imati veliku taktičnost prema djeci, koja se ne smije ako zbog nečega dijete plače.
“Jesam li doista toliko lošeg ponašanja, uobražena, tvrdoglava, nametljiva, glupa, lijena, itd. itd. kao što svi oni tvrde? Oh, nisam, naravno. Znam, imam nedostatke kao svatko drugi, ali oni temeljito pretjeruju u svemu. Kitty, kad bi samo znala kako ponekad u meni kipi od svih tih bockanja i cerekanja.”
Na kraju Ana piše zadnje svoje pismo 1. kolovoza 1944. Bio je to utorak. Završava “paketićem proturječnosti” tako je nazvala svoje zadnje pismo Kitty. “Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam. To uključuje primanje očijukanja, poljubaca, zagrljaja ili proste šale bez uvrede. Ova strana obično leži u iščekivanju i gura u stranu onu drugu koja je mnogo bolja, dublja i čišća. Moraš shvatiti da nitko ne pozna Aninu bolju sgtranu i zbog toga me  većina ljudi smatra tako nesnošljivom.”
Gospođa Van Daan je loš primjer, nametljiva, sebična, proračunata i nikad zadovoljna, tašta i koketna. “Gospođa Van Daan je nesnošljiva. Od nje dobivam samo “bombice”…zbog neprestanog brbljanja. Stalno nas na ovaj ili onaj način gnjavi.”
“Gospođa Van Daan je baš krasna! ona je primjer – zacijelo jest – loš primjer. Poznata je kao nametljiva, sebična, lukava, proračunata i nikad zadovoljna. Tom spisku mogu dodati taštinu i koketeriju….to je neizrecivo neugodna osoba.”
Peter, sin Van Daanovih,”prilično tih, stidljiv i nespretan mladić.”…Još uvijek mi se Peter nimalo ne sviđa, toliko je dosadan: pola dana se izležava u krevetu, onda nešto rezucka, a onda opet drijema. Budala!”
” Ponekad Peter izađe iz svoje ljušture i umije biti posve zabavan. Zajednička nam je jedna osobina koja obično sve silno zabavlja: oboje se volimo preodijevati.”
Anin otac, zvani Pim, krajnje je skroman i strpljiv čovjek. ” Nekako smo došli na temu Pimove (tatin nadimak) krajnje skromnosti. Čak i oni najgluplji moraju to priznati kadje riječ o tati.”
Margot, Anina sestra, “naprosto je najzgodnija, najdražesnija, najljepša djevojka na svijetu…”, tiha i staložena, mamina ljubimica, svi je vole. “Ona je za moj ukus suviše tiha i pasivna i svakomu dopušta da je uvjeri i u svemu popušta.” … “Margot je postala zbilja slatka; čini se posve drukčijom no što je bila, nije ni upola toliko mačkasta i pretvara se u pravoga prijatelja.  A  također me više ne smatra derištem koji nije nizašto.”
Gospodin Dussel, zubar , poznat kao mirna osoba koliko se može prosuditi prema površnom poznanstvu “Sada se pojavljuje u pravom svjetlu: kruti staromodni puritanac, propovjednik dugačkih razvučenih propovijedi o ponašanju.
Anin dnevnik završava 1. kolovoza 1944. Zelena policija dolazi 4. kolovoza 1944. i uhapsila je sve stanovnike Tajnog skrovišta, uključujući kralera i Koophuisa i odvodi ih u njemačke i nizozemske koncentracijske logore.
Ana živi gotovo kao normalna mlada djevojka, ide u školu, zaljubljuje se, druži se s prijateljicama, ali onda je odjednom tome došao kraj, točnije 9. srpnja 1942. jer se Anina obitelj morala sakriti da ne budu odvedeni u koncentracione logore u koje su se odvodili židovi u Drugom svjetskom ratu za vrijeme Hitlera. Pomogli su im suradnici gospodina Franka: Kraler, Koophuis, Miep i Elli Vossen. Upravo je tog datuma u svom dnevniku 9. srpnja 1942. opisala njihov "novi dom" nazvan Tajno sklonište.
13. kolovoza 1942. pridružili su im se Van Daanovi. Oni imaju jednog sina Petera koji je tih, stidljiv i nespretan mladić. Donio je svog mačka Mouschija. U početku su se svi lijepo slagali i bili kao velika obitelj. Zajedno su ručali, družili se. S vremenom kako vrijeme prolazi, stanari u skrovištu postaju napeti, nervozni i svadljivi. Tenzije rastu sve više između Ane i gospodina Van Daana, Ane i njene mame koje imaju vrlo kompleksan  ne baš najbolji, gotovo nikakav, odnos, zatim, između gospođe Van Daan i gospođe Frank. Čas su si dobri pa onda opet negdje  odnos pukne. Ali nije ni čudno kad žive u nehumanim i nenormalnim uvjetima, zatvoreni 24 sata i u strahu. Vrlo često se čovjek mora maknuti od nekoga da ne bi došlo do sukoba, no oni nisu imali tu mogućnost.
... takve su svađe da čitava kuća tutnji! Mama i ja, Van Daanovi ii tata, mama i gospođa Van Daan, svatko se ljuti na nekoga.
Djeca provode dane u učenju francuskog i engleskog jezika, čitanju raznih knjiga koje im iz knjižnice donosi gospodin Koophuis, kako dječjih tako i knjiga za odrasle. Oko jedne knjige je Peter imao sukob s ocem jer je bila za odrasle i otac mu nije dao da je čita, no "zabranjeno je voće najslađe". Ana radi sa svojim tatom obiteljsko stablo i to ju jako veseli.
Situacija izvan skloništa za židove je teška i loša. Gestapo ih masovno u kamionima odvodi poput stoke u Westerbork, veliki židovski logor u Drenteu. Tamo je strašno: stotine ljudi, muškaraca, žena, djece, je zajedno u istoj prostoriji svi zajedno spavaju pa je smrtnost velika, a osim toga ubijaju ih plinom.
17. studenog im je došao novi stanar, osmi po redu, gospodin Albert Dussel koji je zubar. On je prilično mirna osoba i svi ga smatraju simpatičnim. Dobio je krevet u Aninoj sobi tako da je Ana dobila novog cimera. I s njim je došla u sukob jer je Ana osoba koja kaže ono što misli, a Dusselu se to baš i nije svidjelo. Radilo se o stolu u njihovoj sobi koji je Ana htjela koristiti dva dana u tjednu po sat i pol, a on se nije s tim složio. Ana nije odustala od toga pa je umiješala tatu koji se zauzeo za nju tako da je ipak uspjela, no to je razljutilo Dussela.
Tajno sklonište ima i svoj pravilnik. Vrijeme počinka je od 10 uvečer do 7:30 ujutro, osim nedjelje kad je do 10:15. Počinak je dozvoljen i preko dana. Potrebno je govoriti tiho i po redu. Doručak je u 9 sati ujutro, a nedjeljom i praznikom 11:30. Ručak je od 1:15 do 1:45. Večera ovisi o emisijama vijesti i nema određeno vrijeme. Kupaju se od 9 sati ujutro nedjeljom kako je kome dostupno. Veza s vanjskim svijetom im je radio, a sluša se sve osim njemačkih stranica i to poslije šest sati uvečer.
Ni situacija u Nizozemskoj nije zavidna. Svakog dana avioni tutnje iznad gradova i samo se čeka kad će bombardirati. Situacija je loša, ljudi su očajni, lopovi pokušavaju ukrasti sve što se može. Bilo je nekoliko pokušaja provale u zgradu gdje je njihovo sklonište, bilo je gusto pa su i zbog toga bili uznemireni da ih se ne otkrije i da policija ne počne njuškati po skloništu.
Ana se primirila što se tiče svog brbljanja za stolom jer je uvidjela da je to bolje za nju jer joj nisu povrijeđeni osjećaji, ali to ne znači da je njena žudnja za razgovorom i razumijevanjem. Svog je slušatelja s vremenom pronašla u Peteru. Sve je više vremena provodila s njim i to ju je činilo sretnom i ispunjenom. Upoznavala je Petra u jednom sasvim drugom svjetlu od onog kako ga je Ana doživjela naprvi pogled. Bojala se da mu ne bude dosadna. No nije bilo tako. Njihovo prijateljstvo je raslo iz dana u dan i postajali su sve bliskiji. Došlo je na granicu između prijateljstva i ljubavi. Povjeravali su si svoje tajne i osjećaje i strahove, sve. iako ni jedan ni drugi nisu bili sigurni u svoje osjećaje, a ni što jedan prema drugom osjećaju.
Likovi
Ana voli pisanje, obiteljska stabla, povijest, grčku i rimsku mitologiju, slike filmskih zvijezda i obiteljske fotografije. Luda je ža knjigama i čitanjem. Voli povijest umjetnosti, pjesnike i slikare. Mrzi algebru, geometriju i brojke. Ana nema dobar odnos sa svojom majkom. Ona se osjeća kao crna ovca obitelji, koju nitko ne shvaća. Jedan dan im je svima razumna i dobra, a slijedeći dan je glupa mala koza koja ništa na svijetu ne zna. No ona ima svoje mišljenje, planove i ideje. Misli da je majka nepravedna prema njoj, stalno je grdi i već je postala otporna na to. Njoj treba utjeha, osjeća se slabom i nezadovoljna samom sobom.
Oduvijek sam obiteljski glupak i crna ovca, oduvijek dvostruko plaćam za svoje postupke, najprije grdnjama a potom svojim povrijeđenim osjećajima.
Mami je zamjerala što mama prema njoj i Margot želi imati odnos kao prijateljica, a ne kao majka. Ana smatra, a tu je u pravu da prijateljica ne može zamijeniti mamu jer mama treba biti primjer koji kći slijedi. Majka mora imati veliku taktičnost prema djeci, koja se ne smije ako zbog nečega dijete plače.
Jesam li doista toliko lošeg ponašanja, uobražena, tvrdoglava, nametljiva, glupa, lijena, itd. itd. kao što svi oni tvrde? Oh, nisam, naravno. Znam, imam nedostatke kao svatko drugi, ali oni temeljito pretjeruju u svemu. Kitty, kad bi samo znala kako ponekad u meni kipi od svih tih bockanja i cerekanja.
Na kraju Ana piše zadnje svoje pismo 1. kolovoza 1944. Bio je to utorak. Završava "paketićem proturječnosti" tako je nazvala svoje zadnje pismo Kitty.
Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam. To uključuje primanje očijukanja, poljubaca, zagrljaja ili proste šale bez uvrede. Ova strana obično leži u iščekivanju i gura u stranu onu drugu koja je mnogo bolja, dublja i čišća. Moraš shvatiti da nitko ne pozna Aninu bolju sgtranu i zbog toga me  većina ljudi smatra tako nesnošljivom.
Gospođa Van Daan je loš primjer, nametljiva, sebična, proračunata i nikad zadovoljna, tašta i koketna. - Gospođa Van Daan je nesnošljiva. Od nje dobivam samo "bombice"... zbog neprestanog brbljanja. Stalno nas na ovaj ili onaj način gnjavi.
Gospođa Van Daan je baš krasna! ona je primjer - zacijelo jest - loš primjer. Poznata je kao nametljiva, sebična, lukava, proračunata i nikad zadovoljna. Tom spisku mogu dodati taštinu i koketeriju... to je neizrecivo neugodna osoba.
Peter, sin Van Daanovih, "prilično tih, stidljiv i nespretan mladić"... Još uvijek mi se Peter nimalo ne sviđa, toliko je dosadan: pola dana se izležava u krevetu, onda nešto rezucka, a onda opet drijema. Budala!
Ponekad Peter izađe iz svoje ljušture i umije biti posve zabavan. Zajednička nam je jedna osobina koja obično sve silno zabavlja: oboje se volimo preodijevati.
Anin otac, zvani Pim, krajnje je skroman i strpljiv čovjek. - Nekako smo došli na temu Pimove (tatin nadimak) krajnje skromnosti. Čak i oni najgluplji moraju to priznati kadje riječ o tati.
Margot, Anina sestra - naprosto je najzgodnija, najdražesnija, najljepša djevojka na svijetu... tiha i staložena, mamina ljubimica, svi je vole. - Ona je za moj ukus suviše tiha i pasivna i svakomu dopušta da je uvjeri i u svemu popušta... Margot je postala zbilja slatka; čini se posve drukčijom no što je bila, nije ni upola toliko mačkasta i pretvara se u pravoga prijatelja.  A  također me više ne smatra derištem koji nije nizašto.
Gospodin Dussel, zubar , poznat kao mirna osoba koliko se može prosuditi prema površnom poznanstvu
- Sada se pojavljuje u pravom svjetlu: kruti staromodni puritanac, propovjednik dugačkih razvučenih propovijedi o ponašanju.
Anin dnevnik završava 1. kolovoza 1944. Zelena policija dolazi 4. kolovoza 1944. i uhapsila je sve stanovnike Tajnog skrovišta, uključujući kralera i Koophuisa i odvodi ih u njemačke i nizozemske koncentracijske logore.
________________________________
Anne Frank (pravo ime Annelies Marie Frank; Frankfurt na Maini, 12. lipnja 1929. - koncentracijski logor Bergen - Belsen, ožujak 1945.), bila je Židovka i autorica Dnevnika, u kojem je neposredno i iskreno posvjedočila o drami svakodnevice i odrastanja u izolaciji, strahu i skrivanju. Nakon njemačke okupacije Nizozemske, židovska je obitelj Frank od 1942. godine živjela u tajnom skloništu, dok ih 1944. godine nije otkrio Gestapo i otpremio u njemačke koncentracijske logore, gdje su svi iz obitelji, osim oca, umrli. Nakon rata pronađen je u Amsterdamu Annin dnevnik o godinama provedenim u neprekidnu strahovanju i u potpunoj izolaciji.

No comments:

Post a Comment