Henrik
Ibsen, norveški dramatičar, jedan je od najznačajnijih modernih
dramskih pisaca. U pedeset godina plodnog stvaranja (dramski pisac je
svoj prvijenac napisao 1848., a njegov rad završava dramom "Kad se mi
mrtvi probudimo" iz 1899. god.). Ibsen je stvorio impozantan dramski
opus, osiguravši norveškoj drami posebno mjesto u evropskoj
književnosti.
U prvom razdoblju svog stvaranja piše drame u duhu nacionalne
romantike s građom iz pučke povjesti i saga. Godine 1862. piše
"Komediju ljubavi", svoju prvu suvremenu dramu. Razočaran neuspjehom
djela, Ibsen napušta domovinu i odlazi u Italiju i Njemačku. U
inozemstvu će nastati njegova djela.
Nakon pjesničkih drama "Brand" (1866.) i "Peer Gynt" (1867.) koje su
imale snažan odjek, Ibsen stvara niz drama u kojima nemilosrdno
kritizira suvremeno društvo i njegov lažni moral te uzdiže čovjeka
koji se suprostavlja društvenim konvencijama ("Stupovi društva",
1877.; "Lutkina kuća", poznatija pod imenom Nora, 1879.; "Sablasti",
1881.; "Neprijatelj naroda", 1882.; i dr.). U završnom razdoblju svog
stvaranja Ibsen se udaljuje od aktualnih društvenih problema i u svoje
drame sve više unosi elemente simbolike i dubinske psihologije
("Divlja patka" ,1884.; "Rosersholm",1866.; "Žena s mora",1888.;
"Hedda Gabler", 1890.; "Graditelj Solness", 1892.; i dr.).
Sadržaj
Likovi
NORA
Kroz Noru Ibsen prikazuje pobunu žene protiv zapostavljnja i njezino
pravo izbora. Ona shvaća da ne poznaje svog muža s kojim je provela
tolike godine i da je njihova sreća bila samo prividna. Osjeća se
poput lutke koja je uvijek govorila i voljela isto ono što i njezin
otac, a kasnije muž. Zbog njih je pretrpjela golema poniženja i strah
te ni pod koju cijenu ne želi ostati u ropstvu. Ova krhka, plemenita i
požrtvorna žena napušta i svoje troje djece da bi postala svjesna
sebe.
HEMLER Norin
muž, naglašenog osjećaja za moral, iznevjerio ju je kad ga je najviše
trebala i tako razbio njezinu iluziju o njemu. Izgubivši Noru, on
gubi oslonac i otkriva se kao osoba intelektualno slaba jer je u
svojoj ženi vidio ljuškasto i ljubazno stvorenje stvoreno za idealan
brak. Ona za njega nije bila čovjek već samo ukras.
Citati
NORA:
|
U braku smo osam godina. Zar ne primjećuješ da nas dvoje, ti i ja, muž i žena, prvi put ozbiljno razgovaramo?
|
HELMER:
|
Kako ozbiljno...? Što ima to da znači?
|
NORA:
|
Čitavih
osam godina - još i više, od prvih dana našeg poznanstva - nas dvoje
nikada nismo izmjenili koju ozbiljnu riječ o ozbiljnim stvarima.
|
HELMER:
|
Zar je trebalo da ti neprestalno govorim o brigama, u kojima mi ti ionako ne bi mogla pomoći?
|
NORA:
|
Ne govorim o brigama. Kažem samo još nikada nismo ozbiljno razgovarali ni o čemu.
|
HELMER:
|
Ali, draga Nora, zar bi to bilo za tebe?
|
NORA:
|
E, sad smo došli na ono. Ti me nikada nisi razumio. Mnogo mi je nepravde naneseno, Torvalde. Najprije od oca, a onda od tebe.
|
HELMER:
|
Što! Nas dvojica koji smo te voljeli više nego išta na svijetu!
|
NORA:
|
(vrti glavom) Vi me nikada niste voljeli. Vama se samo činilo da je zabavno da budete u mene zaljubljeni.
|
HELMER:
|
Ali, Nora, kakve su to rijeći?
|
NORA:
|
Zar
nije istina, Torvalde? Dok sam bila u očevoj kući, otac mi je iznosio
svoje mišljenje o svemu, i tako sam ja imala njegovo mišljenje, a ne
svoje. Ako sam drugačije mislila, morala sam to kriti. Njemu je samo
njegovo mišljenje bilo po volji.Z vao me svojom lutkicom te se igrao sa
mnom kao što sam se ja igrala sa svojim lutkama. Onda sam došla tebi u
kuću...
|
HELMER:
|
Kako se izražavaš o našem braku!
|
NORA:
|
(mirno) Mislim,
iz očevih ruku prešla sam u tvoje. Sve si uredio po svom ukusu, i
tako sam dobila isti ukus kao i ti. Ili sam se samo tako pravila. Ne
znam pravo... Bit će i jedno i drugo. Kad se sada toga sjetim, čini mi
se da sam živjela ovdje kao siromah, od onog što mi se udijeli.
Živjela sam od toga što sam tebi za ljubav izvodila različite ludosti,
Torvalde. Ti si tako htio. Ti i otac veoma ste griješili prema meni.
Vi ste krivi što od mene nije ništa ostalo.
|
HELMER:
|
Kako si nerazumna i nezahvalna! Zar nisi ovdje bila sretna?
|
NORA:
|
Ne, nikada. Mislila sam da sam sretna, ali nisam nikad bila.
|
HELMER:
|
Nisi bila sretna...?
|
NORA:
|
Samo
sam bila vesela. A ti si uvijek bio tako ljubazan prema meni. Naša kuća
bila je samo kuća u kojoj se djeca igraju. Lutkice. Kod kuće je otac
postupao sa mnom kao s velikom lutkom. A djeca su opet bila moje
lutke. Uživala sam kad se igraš sa mnom kao što djeca uživaju kad se ja
igram s njima. To je bio naš brak, Torvalde.
|
HELMER:
|
Ima
nešto istine u tome, iako je sve pretjerano. Ali će odsada biti
drugačije. Prošlo je vrijeme igranja, sada dolazi odgoj na red.
|
NORA:
|
Čiji odgoj? Moj ili dječiji?
|
HELMER:
|
I tvoj i dječiji, draga moja Nora.
|
NORA:
|
Ah, Torvalde, ti nisi čovjek koji mene može odgojiti da budem prava žena.
|
HELMER:
|
Što ti govoriš?
|
NORA:
|
A ja pak - mogu li ja djecu odgajati?
|
HELMER:
|
Nora!
|
NORA:
|
Zar nisi sam rekao maloprije - tu zadaću ne možeš meni povjeriti.
|
HELMER:
|
Da, rekao sam u uzbuđenju. Kako možeš tome pridavati takvu važnost?
|
NORA:
|
Ne,
ne, imao si sasvim pravo. Tome zadatku ja nisam dorasla. Najprije moram
pokušati jedan drugi zadatak: odgojiti samu sebe. U tome mi ti ne
možeš pomoći. Moram to sama. I zato te sad ostavljam.
|
HELMER:
|
(skoči) Što to govoriš!
|
NORA:
|
Valja mi se osloniti na samu sebe kako bih razumjela i sebe i sve oko sebe. Zato više ne mogu ostati ovdje.
|
NORA:
|
Punih
osam godina strpljivo sam čekala. Bože dragi, znam da se čuda ne
događaju svaki dan. A poslije mi se ta nesreća oborila na glavu. Tada
sam počela vjerovati u čudo. Kad je Krogstadovo pismo leželo u
sandučiću, nisam ni časak pomislila da ćeš se ti uplašiti prijetnja toga
čovjeka. Bila sam tvrdo uvjerena da češ mu reći "Objavite cijelom
svijetu!" I kada se to dogodi...
|
HELMER:
|
Kad se dogodi? Što? Da svoju ženu izvrgnem ruglu i sramoti...
|
NORA:
|
Kad se dogodi, tvrdo sam vjerovala, ti ćeš izići pred svijet, uzeti sve na sebe i reći: "Ja sam kriv!"
|
HELMER:
|
Nora!
|
NORA:
|
Misliš,
takvu žrtvu ne bih od tebe primila? I ne bih. Ali što bi moja
uvjeravanja vrijedila prema tvojima? To je bilo čudo kojemu sam se u
strahu i strepnji nadala. I da to spriječim, htjela sam prekratiti sebi
život.
|
HELMER:
|
Rado
bih za tebe radio i dan i noć, Nora - radi tebe trpio bih svaku bijedu i
nevolju. Ali nitko za voljenoga ne žrtvuje - svoju čast.
|
NORA:
|
To su učinili milijuni žena.
|
HELMER:
|
Ah, misliš i govoriš kao nerazumno dijete!
|
NORA:
|
Možda.
A ti ne misliš i ne govoriš kao čovjek za koga bih se mogla vezati.
Kad je prošao taj tvoj strah - ne zbog onoga čemu bi ti bio izvrgnut -
kad je, dakle, prošao taj tvoj strah i kad se više nisi imao čega
bojati, za tebe je bilo nikom ništa! Kao da se ništa nije dogodilo.
Opet sam, kao i prije, bila tvoja ševa, tvoja lutka koju ćeš dvostruko
pažljivo nositi na rukama, kad sam već tako krka i lomna. (Ustaje.)
Torvalde, u tom trenutku puklo mi je pred očima da sa sam čitavih osam
godina ovdje živjela s jednim stranim čovjekom i da sam s njime rodila
troje djece. Ta mi je misao nepodnošljiva! Sama bih sebe rastrgla.
|
HELMER:
|
(teška srca) Vidim, vidim. Otvorio se ponor među nama... Ali, Nora zar ga ne bismo mogli premostiti?
|
NORA:
|
Kakva sam sada, nisam žena za te.
|
HELMER:
|
Imam snage da postanem drukčiji.
|
NORA:
|
Možda, kad ti se lutka oduzme.
|
No comments:
Post a Comment