VJENCESLAV NOVAK: POSLJEDNJI STIPANČIĆI

Djelo Posljednji Stipančići pripada senjskom tematskom krugu. Više je problema razrađeno i istaknuto u ovom romanu: propadanje plemstva, obiteljski odnosi u patricijskoj obitelji, društveno - ekonomski i politički život Senja, ali i Hrvatske u to doba (Hrvatski narodni i kultumi preporod).

Pisac prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić. Prva generacija je stvarala, ona je izvela Stipančiće iz anonimnosti i stvorila joj put ka usponu. Ali, već druga generacija, počela se je "ogledati za sjajem sablje i kićenom austrijskom odorom". Ante Stipančić, glavni junak djela, te predstavnik treće generacije ove obitelji, odabire vojnički poziv. Nakon lakomislenog i rasipničkog života u velikim gradovima vraća se u Senj, te tu doživljava i svoju propast. Preko propadanja ove obitelji Novak je želio pokazati opće propadanje plemićko - patricijskog društvenog staleža i uspon građanstva. Ne samo što propadaju financijski već u obiteljima dolazi do deformiranja ličnosti te do njihovog moralnog propadanja. U ovom romanu to je prikazano u liku Ante Stipančića, ali i njegovog sina Jurja. On se otuđuje od svoje obitelji, od samoga sebe (postaje mađaron) te postaje avanturist, karijerist prevarant i ucjenjivač, a na kraju dovodi i svoju obitelj do konačne propasti. Promjena njegove ličnosti uvjetovana je i boravkom u gradu. Gradska ga je sredina pokvarila i otuđila od onih vrijednosti koje je naučio u roditeljskom domu, u malom gradiću Senju. A kada se je ponovno vratio on je bio izgubljen, više ga ništa nije vezalo za njegovu zemlju, grad ili obitelj.

Psihološko propadanje najbolje se vidi i kod Lucije, tragičnog lika ovog romana, jedinog lika koji je istinski patio i bio žrtva patrijahalnih odnosa u obitelji. Uvijek u sjeni svoga brata, nikad joj nije bilo posvećeno dovoljno pažnje sa strane oca, njezinom bratu dalo se je sve, a ona nije dobila ni ono najosnovnije. Ona i njezina mati bile su poput stvari u kući obitelji Stipančić. Glava obitelji je uvijek bio Ante, a majka i kćer živjele su u pokornosti. U liku Lucije Novak se istaknuo kao dobar poznavatelj duše jedne mlade djevojke koja je kroz svu svoju mladost patila i pokušavala se boriti za svoja prava, najitimnije djevojačke potrebe. Umrla je vrlo mlada, slomljena i razočarana u maloj sirotinjskoj sobici koju je i ona sama nazvala "grobom živih". Lik Ante Stupančića tragična je figura koja se svojim držanjem i ponašanjem želi pokazati patricijski ponos i nadmoć, ali iznutra on je razjedinjena i razočarana ličnost. U odgoju djece on predstavlja superiornog oca koji nanosi nepravdu Luciji. Prema njoj on je hladan i konzervativan dok Jurju predaje sebe, on postaje njegova nada, sve svoje on ulaže u tog dječaka. U kontrastu sa Stipančićem Valpurga je osoba "tihe mučenice", žene podređene svom mužu i pune ljubavi prema svojoj djeci (posebno Luciji). Nakon muževe i Lucijine smrti ona postaje prosjakinja. Ali iako tragično završava povijest jedne obitelji, Novak na kraju, pjesmom Još Hrvatska ni propala koju pjevuši neki majstor daje nam nadu. Hrvatska je još živa i tek dolazi vrijeme njezinog buđenja i procvata. (I mladi je Gašpar sebi još nejasnom simpatijom zavolio melodiju pjesme što su je kroz ulice pjevala vesela senjska djeca: Još hrvatska ni propala...)

Citati:

LUCIJA

"Lucija, djevojka naoko mnogo mlađa od svoje dobi; njezini bijeli, fini, gotovo prozirni ten slabašnog lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima sjeća na petnaestogodišnje ili šesnaestogodišnje djevojče što je jučer ostavilo zatvor kakvog starog ženskog instituta. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo i nježno lice s dugačkim, fino sadjelanim nosom i jasnocrvenim usnicama na starinske portrete mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za takvim portretom ni vrlo tanahan pas visokoga struka, ni malene, jedva zamjetljive djevičanske grudi kao u četrnaestogodišnjega djevojčeta."

Smrt Lucije

"U maloj tamnoj sobici planu naglo svjetlost. Svi se uzbude: kada se pokazalo iza oblaka sunce i uprlo punim sjajem u prozor sobice, digao se Lucijin duh u slobodu...

- Hodite - dozivala je Gertruda u hodniku žene - brzo je pogledajte: jeste li već kada vidjeli ovakvog mrtvaca! Bila je lijepa za života, ali pogledajteje sada: kao da se smije, kao da će progovoriti..."

PATRIJAHALNI ODNOS U OBITELJI

"Kada je Luciji bilo šest godina, dozvoli otac da smije i ona sjediti za obiteljskim stolom. To je bila velika radost za Valpurgu koja bi u povjerljivom razgovoru s Veronikom znala reći: - Bože moj, zašto smo mi ženske na svijetu? Eto, sva briga očeva ide sina, a ova sirotica kao da i nije naše dijete."

"Lucija kojoj je glavni osjećaj prema ocu bio da je u kući vrhovna glava, da se poradi njega ne smije glasno govoriti ni trčati po hodnicima, ona je čekala s dvojakim čuvstvom taj prvi objed gdje će i ona sjediti s ocem, majkom Jurjem kod istog stola. Bilo je s jedne strane iščekivanja nečesa lijepoga i ugodnoga, čime djeca svakoj novosti i promjeni idu, a podupirale su taj njezin osjećaj i Veronika s mladom služavkom koje su joj, hineći zavist, govorile: - Gle, pa ćeš ti s gospodinom ocem sjediti kod istog stola! A opet je tu radost mutio strah što ga nije mogla nikad odijeliti od pomisli na oca i kojega bi se sretno riješila istom onda kad bi se po glasnom Veronikinom razgovoru sa susjedama ili pjevanju mlade služavke osvjedočila da je otac s Jurjem zamakao s malog trga u susjednu ulicu."

LUCIJA JE SVJESNA NEPRAVDE KOJA JOJ JE NANESENA:

"- Ali kakav otac? - spusti Lucija niza se ruku s knjigom. - Zar mi je bio otac kakvi su drugi očevi svojim kćerima? Odgojili ste me ovdje kao u tamnici, a sada da ne smijem ni čitati? Ako sam ženska, imam i ja zdravog razuma da shvaćam svijet, i srce koje mi kaže da ima drukčijega života nego je ovaj što ga ja živim. Ta ja već nijesam dijete! Bratu sve... a meni baš ništa! zar smo u Turskoj?"

JURJEVO PISMO - govori o članovima svoje obitelji, ali i o sebi

"Mislim naime: gle, ja imam živu majku i sestru, a nemam sestre ni majke, pa ne poznam ona čuvstva što ih drugi ljudi za svojtu osjećaju. Ne bi znao reći jesam li što i koliko time izgubio. Ipak mi se čini da bi mi bilo draže kad bih ja mogao ljubiti svoju majku i sestru; od takove ljubavi ima čovjek, ako ništa više, a ono barem toliko koliko imaju od svoje vjere oni koji vjeruju. I dok sam bio kod kuće, nisam umio s njima općiti. U kući smo bili ja i otac gospodari, mati, sestra i družina: stvari. Kad smo imali goste ne bi došle k stolu ni mati ni sestra. U očevu sobu nije smio osim oca i mene nitko; samo bi je ometala i oprašila služavka. Na šetnju smo izlazili samo otac i ja - mati i sestra nikada. Kod objeda uzeo bi prvi otac, drugi ja, a onda bi došla na red mati i sestra. Ja i otac večerali smo meso, ribu i takove stvari, a mati je kuhala za se i za Luciju prostije jelo. Ako bi se ocu što okliznulo iz ruke, pošla bi da mu digne mati; ako meni, služila me Lucija ako ne i sama mati. I tako sve drugo. Ja sam dakle zarana i sasma sistematično bio odgojen za očevo načelo da su ženske - barem one u našoj kući - stvari. Htio je pošto - poto da pliva na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti i izvan kuće ono što je bio u kući; prvi autoritet u svemu i svačemu, ali nije išlo. Moj je otac bio u svem polovnjak. Otac i mati bili su mu zapravo krčmar i krčmarica, za svoj stališ i u ono doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio uzgojem svoju taštinu koja mu je ostala neotklonjiva volja na svakom koraku života. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i mati zaista bili i gledati u davninu da potraži plemićki list svojih pradjedova, česa nije mogao naći. Ali držao se svejedno plemićem. Kako je učio, rekao sam ti; znao je od svačesa nešto, a od svega ništa. Zahtijevao je da ga drže i učenjakom i aristokratom. Ondje gdje mu to nije koristilo, uspio je: u vlastitoj kući i kod dobroćudnih malograđana. Kod kuće je bio strah ukućana, a mali su ga ljudi pozdravljali na ulici dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom odvraćao. Sjećam se toga iz naših zajedničkih šetnja. Išao je ravno i držao se ukočeno, a oni su ga pozdravljali kao podanici svoga kneza u kakvoj njemačkoj državici. A nije bio ni bolji ni pametniji od njih. Dapače obratno: oni su svoj položaj shvaćali i izrabljivali ga. Trgovali su čime su mogli i primali službe kakve im je davala vlast - a on nije htio ni jedno ni drugo, htio je biti samo prvi. Nije htio sa svakim ni općiti, a govorio je vrlo malo: to mu je čuvalo kod mnogih uvjerenje da je uman i visoko naobražen čovjek... Bio je ipak nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije uspjevao: S jednom je nogom ostao utisnut u nepodeno tlo očeve konobe, a s drugom tražio uporište među svijetom visoke aristokracije i visoke naobrazbe. Lebdio je tako neprestance i bio naravno svojim položajem nezadovoljan. Poradi toga nije mogao ni do česa doći vlastitim stvaranjem, nego je zasljepljivao druge samo negacijom; varao je tako, dašto, i sama sebe. Njegov je život bio vječito razočarenje jer se svijet nije htio kretati kako je on želio. Ako je istina majci nije ostavio baš nikakava imutaka, onda je varao i mene: kako bih se inače ja usudio da načinim na račun očevine toliko dugova? Ja ga dosad nijesam poznao. A sada vidim da su kod toga čovjeka bili svi uvjeti vječnoga nezadovoljstva, vječnog prigovaranja i mrmljanja na sve što se oko njega zbiva; uvjet da čovjek bude pored umišljenosti i nadutosti vječiti, sam po sebi nesretni malcontento."