Josip Cvenić ČVRSTO DRŽI JOY-STICK

0 piscu
Josip Cvenić rođen je 1952. godine u Osijeku gdje je proveo djetinjstvo, tezavršio osnovnu i srednju školu. Završio je studij filozofije i sociologije u Sarajevu. Izdao je jednu zbirku pjesama. Objavio je knjige Priča Heraklitovog kušača i druga pričanja, Blank i Lektira.1990. godine napisao je roman zadjecu Čvrsto drži joy-stick! koji je 1994. nagrađen nagradom »Ivana Brlić-Mažuranić«. Roman je 1997. na slovački prevela Alica Kulihova i u Bratislavi je dobio nagradu knjižnice Bibiana kao najbolja prevedena knjiga za djecu uSlovačkoj te godine. Za djecu Cvenić je napisao i Udžbenik priča i knjigu basni Mudra budala. Po njegovom scenariju snimljen je film Kraljica noći koji je nafilmskom festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom, a njegovu predstavu
Kvaka s vratima postavilo je na scenu Hrvatsko kazalište u Pečuhu.



Sadržaj
Dječak Nino ima dvanaest godina i živi s roditeljima i bratom Mirom. Bolestan je, često ima temperaturu, krvare mu desni i često je umoran. Liječnici ne znajuod čega boluje pa su odlučili da mora u bolnicu na neko vrijeme dok se neobave sve pretrage. Roman započinje Nininim odlaskom u bolnicu.
Ostavljam sve, ne znam hoću li se vratiti. Odlazim na liječenje. Moram priznati, nikad minije bilo teže.
Dok ga roditelji voze u bolnicu, Nino primjećuje da se roditelji boje i da su jako zabrinuti. Sve što mu govore zvuči kao hrabre-nje. Njega toveć pomalo živcira. Kada su na putu zastali u jednom restoranu, Nino je sasjetom promatrao dječaka koji je bezbrižno sjedio sa svojim roditeljima zasusjednim stolom. Razmišljao je o vremenima kada je i on tako bezbrižnouživao u izletima s roditeljima.Došli su u bolnicu. Bio je hrabar, no kada su roditelji odlazili, jedva sesuzdržao da ne zaplače. Medicinska sestra odvela ga je u blagovaonicu. Tamo jeupoznao dječaka Milana koji je bio prijateljski
raspoložen. Poslije večere Milan ga je odveo u sobu i upoznao ga s drugim dječacima, s Filipom, Zagorcem,Medenim i Đurićem.
Sutradan, dok je prao zube, Nini su prokrvarile desni. Milan mu je rekao dase to i njemu događalo i da zato kupuje crvenu pastu za zube s okusom coca-cole u kojoj se ne vidi krv. Nino je odlučio da će i on početi upotrebljavati takvu pastu. Poslije doručka pozlilo mu je; povraćao je na pod kupaonice.Kada je išao na vađenje krvi u laboratorij, upoznao je Jasnu. Jasna je imala


lijepu, dugu kosu i bila je starija od njega. Nino je procijenio da bi mogla imati petnaest godina. Odmah mu se svidjela. Vađenje krvi nije ugodna stvar i bilomu je pomalo teško što će ga Jasna gledati dok mu vade krv. Nakon vađenjakrvi sprijateljili su se na putu do bolničkog odjela.Kad se vratio u sobu, Đurić ga je počeo plašiti punktiranjem. Rekao mu jekako je vađenje krvi kao ubod komarca u odnosu na vađenje kičmene moždine.Đurić je bio najstariji među njima, imao je jake ruke i koščato lice i bio je potpuno ćelav, zbog čega je stalno nosio kapu na glavi. Volio se praviti važan i podbadati druge dječake i Nino je zazirao od njega.Dani su mu sporo prolazili, ponekad je čitao ili su u posebnoj prostorijizajednički gledali filmove. Jednom su prilikom dječaci preskočili bolničkuogradu i pobjegli u grad. Vratili su se na vrijeme i nitko nije ništa primijetio. Nino je često promatrao drveće ispod prozora. Vidio je jednu malu vjevericu.Znao je da se vjeverice ne mogu pripitomiti, ali ipak je to poželio. Svakog danaostavio bi joj keks na prozoru i ubrzo primijetio da keks svakog dana nestaje.Čak je jedanput vidio kako vjeverica jede njegov keks. To ga je malorazveselilo. Čak joj je u kolačić stavio ceduljicu na koju je napisao: »Voli te Nino!« Želio je da ceduljicu odnese u svoju duplju. Ta ga je ceduljica na koncuskupo koštala. Nekoliko dana poslije Đurić mu je u blagovaonici podmetnuonogu i dok je Nino sjedio na podu, Đurić je iz svoje kape izvukao ceduljicu ismijući se kao lud pročitao: »Voli te Nino!« Nino se osjetio posramljenim, bojao se da će Jasna pomisliti kako je poruka bila njoj namijenjena.Roditelji mu nisu mogli često dolaziti u posjete jer su stanovali daleko.Jednom prilikom kad su došli svi su zajedno razgovarali s liječnikom. Liječnik  je rekao da njegova bolest možda ima veze sa kvarom u nuklearnoj elektrani Černobil 1986. godine. Naime, nakon kvara, opasnečestice širile su se daleko naokolo, a opasan oblak neko je vrijeme bio iznadskandinavskih zemalja, a baš u to vrijeme Nino je s roditeljima bio na putovanju u Švedskoj. Sada sumnjaju da ima leukemiju. Nino baš nije posverazumio o čemu liječnik priča. Htio je o tome saznati više, pa je zamolio bratada kod kuće pronađe tatine izreske iz novina o kvaru u nuklearnoj elektrani uCernobilu i pošalje mu ih. Miro je obećao da će to učiniti. Nino je zamolio tatu da mu u bolnicu donesu njegov kompjuter Commodore64, tako da može igrati igrice. I on i roditelji su znali da će Nino u bolnici bitidugo; donijeli su mu kompjutor. Stavili su ga u zajedničku prostoriju gdje segledaju filmovi. Svi su pomalo igrali; podijelili su se u ekipe i igrali igricuFormula 1.U paketu s računalom stigla je i žuta omotnica od Mire s novinskim izrescimai tako je Nino saznao više o černobilskoj eksploziji. Prisjećao se njihova putovanja u Švedsku i panike koja je zavladala među ljudima. Sjećao se da mumama nije dala da dira cvijeće ispred gradske vijećnice i da se nije smjelo jestivoće i povrće zbog sumnje daje ozračeno. Miro je bio još premalen i nije išao snjima na put, ostao je kod djeda i bake.Zbog kompjutora još se jednom sukobio s Đurićem. Ne mogavši preddjevojkama podnijeti poraz u vožnji formule 1, Đurić je u bijesu pljusnuo prvoMilana, koji se najviše veselio Nininoj pobjedi, a onda i Ninu. Zauzvrat te jevečeri od Jasne dobio poljubac u bolan obraz. Bila je to za Ninu prva pljuska odnekog dječaka, ali Jasnin poljubac uklonio je svu bol.Za Božić su mu dopustili da provede nekoliko dana kod kuće. Bilo mu je  
lijepo, ali mu se sve činilo neko tužno. Bio mu je to najtužniji Božić u životu.Od Mire je dobio na poklon igricu
 Lucky Star 
(Sretna zvijezda). To je bila igricau kojoj dječak prelazi mnoge prepreke na putu do cilja. Kad se vratio u bolnicu,često je igrao tu igricu. Nekako se poslije te igrice uvijek osjećao bolje.Bolnički dani ispunjeni bolnim i neugodnim pretragama, vrućicama imučninama polako su se vukli. Glavna zabava svoj djeci bile su igrice na Nininu kompjutoru. Tu je Nino bio pravi majstor. Ni Đurić više nije bio takonaprasit, naučio je sportski podnijeti poraz. Nino je shvatio da Đurić i nije takološ dječak i jednog su si dana nakon odigrane igrice u znak pomirenja pružiliruke.Za Novu godinu bio je priređen zajednički doček. Jasna je izgledala prekrasno, posebno se na njoj isticala kosa. Plesali su zajedno i Nino joj je ušali rekao kako misli da su njegove temperature zapravo zbog nje i da liječnici pogrešno misle kako je on bolestan. No, nakon proslave otkrio je da je Jasnina prekrasna kosa zapravo perika. Kosu je izgubila zbog kemoterapije. Više od togotkrića mučila ga je misao da je Jasna možda teško bolesna. Ona je njemu bilalijepa i bez kose. Neposredno poslije nove godine Jasna je nestala. Tražio ju je po bolnici bojeći se da joj se stanje nije pogoršalo i daje nisu preselili na neki drugi odjel. Na koncu je u ladici svoga ormarića našao pismo. U pismu je pisalo:
 Ne ljuti se zbog kose. Sada sam na kućnom liječenju. Ne znam da li se vraćam. Šaljem ti pusu. Cao. Ti si moja temperatura.
 Nino je sve teže podnosio bolnički život i sve češće je sjedio sam u praznojsobi. I osjećao se sve slabijim i malodušnijim. A onda je stigla obavijest daskoro ide kući. Bilo mu je čudno što odlazi iz bolnice i shvatio je da će munedostajati Milan i ostala djeca iz bolnice.Znao je da ga čeka još puno prepreka na putu do ozdravljenja i znao je da muneće biti lako, no odlučio je biti hrabar i pobijediti bolest. To jutro kada jeodlazio iz bolnice primijetio je na svom jastuku pramen otpale kose. Shvatio jeda će i njemu od kemoterapije uskoro otpasti kosa, kao Jasni i Đuriću.Odlučio je svoj kompjutor ostaviti u bolnici, da se ostali mogu igrati. Đurićmu je poklonio svoju kapu, da sakrije mjesto odakle je otpao pramen. Đurić je još morao ostati u bolnici i nije se znalo kada će i hoće li mu uopće biti bolje. Na izlazu Nino je zastao, pružio mu svoju igricu Lucky Star  i rekao mu: Čvrstodrži joy-stick!


Vrsta djela
Čvrsto drži joy-stick!  je suvremeni realistični roman za mladež. Roman jekoncipiran kao niz zapisa u kojima dječak-pripovjedač opisuje svoj boravak u bolnici - Imam jedino ovaj svoj dnevnik, u koji bilježim samo neke događaje, i toonako spontano, ne svaki dan. Iako dječak svoje zapise naziva dnevnikom, oninemaju oblik dnevnika, gdje se iz dana u dan bilježe događaji i razmišljanja,već pripovjedač bilježi samo važnije događaje oblikujući ih u zaokružena poglavlja. 



Tematsko-idejni sloj

Ovaj roman obrađuje temu teških bolesti kao posljedicu kvara u nuk-learnoj elektrani. U središtu zbivanja je dječak koji je vjerojatno obolio odleukemije, a liječnici sumnjaju da bi to mogla biti posljedica kvaranuklearne elektrane u Cernobilu i radioaktivnog oblaka kojem je bioizložen. Jasno ističući vjerojatan uzrok Ninine bolesti roman više nijesamo prikaz intimne drame oboljelog dječaka, već dobiva jedan širiodgojni i prosvjetiteljski okvir - skreće pozornost na opasnosti koje sasobom nosi iskorištavanje nuklearne energije. To što je Nino svoju dozuzračenja nakon havarije u černobilskoj nuklearnoj elektrani primio udalekoj Švedskoj samo naglašava već poznatu činjenicu da je svijet postao, kako se to popularno kaže, »globalno selo« u kojem smo svimeđusobno povezani i gdje ovakve tragedije poprimaju planetarnerazmjere. Nakon što je istražujući tatine izreske iz novina shvatio uzrokesvoje tajanstvene bolesti, Nino se potpuno osvijestio glede pitanjakorištenja nuklearne energije te svoje spoznaje prenio prijateljima iz bolnice:

 Ali ova vatra koja se zove atomsko zračenje, najjača je vatra, vatra nad vatrama, i čovjek je još nije ukrotio. Ove bolesti možda su kazna bogova.(...) Dovoljna je da se jedna atomska centrala pokvari i da nastrada cijela Europa. Eto ti Cernobila! Kad je nešto otkriveno, ne možeš, a da to nekoristiš. Recimo, otkrio si eurokrem u hladnjaku, mama ga je kupila,naravno, ne možeš, a da ga ne lizneš, bez obzira što se kvare zubi od njega.Svi smo se smijali, a ja se sam sebi čudio kako danas mnogo govorim,kao da dečkima držim predavanje.

Uza sva nedvosmislena upozorenja koja nam pisac šalje putem ovihredaka, ovaj roman je prije svega prikaz intimne tjeskobe i hrabrostidječaka koji se mora nositi s teškom bolesti. Nino na kraju odlazi kući, alinije izvjesno hoće li potpuno ozdraviti ili ne, no on je pun nade, želiozdraviti, želi se smijati, želi se družiti s prijateljima. Napuštajući bolnicu,s pramenom svoje kose u Jasninom pismu, osjeća se kao da drži svojusretnu zvijezdu. Tako računalna igra Lucky star  postaje metaforom borbe protiv teške bolesti. Nino je morao ući u opasnu bitku za svoj život u kojojse može, kao i u računalnoj igri-ci, osloniti samo na sebe, na svoju silnuželju za pobjedom.

Kompozicija

Roman je podijeljen na 14 poglavlja koji nose oznake nivoa - prvi nivo, druginivo..., baš kao u kompjutorskoj igrici. Poglavlja imaju naslove, pa tako prvo poglavlje ima naslov Ulazim u igru, ne predajem se, a završno poglavljenaslovljeno je Game over - rastanak. Tim postupkom pisac želi istaknutiglobalnu metaforu kompjutorske igre kao borbe s bolešću (onako kako to Nino,kao pasionirani igrač doživljava): ...

 sve se zbiva kao u nekoj kompjutorskojigri. Prolazim iz nivoa u nivo uz pomoć liječnika i za sada pobjeđujem. Akonam se dogodi samo jedna pogreška, gubim život. To je jedina razlika izmeđuove dvije igre, jer u kompjutorskoj igri ima obično po tri života, a ako pobijedim u posljednjem nivou, dobivam još jednu igru. Ovdje smo samo u jednoj igri koju moramo dobiti.  

Prostor i vrijeme

Radnja romana zbiva se najvećim dijelom u bolnici, ali neki dijelovi radnjesmješteni su u dom dječaka Nine, kao početak romana i božični dopust.Bolnički prostori nisu preciznije dočarani opisima, već su tek naznačeni: soba, bolnički hodnici, blagovaonica, klupska prostorija i dr.Kao vrijeme radnje mogli bismo odrediti 1993. godinu, što možemozaključiti po tome što Nino priča kako je kad je s roditeljima bio u Švedskoj1986. imao 6 godina. Točan vremenski raspon radnje ne možemo odrediti, no po svoj prilici obuhvaća jesen i zimu.

Jezik i stil

Roman je pisan jednostavnim jezikom, lišenim svih ukrasa i potpuno u službi jasnog i preglednog iznošenja događaja. Dječakovi zapisi usmjereni su prijesvega na iznošenje važnijih događaja iz njegova bolesničkoga života, a manjena bilježenje njegovih razmišljanja, zapažanja i unutrašnjih proživljavanja.Stoga u tekstu prevladava pripovijedanje, a velik dio radnje razvija se krozdijaloge. Opisi su rijetki i obično vrlo kratki. Pripovjedač je trinaestogodišnjidječak, pa je razina pripovijedanja u intelektualnom smislu prilagođenanjegovoj dobi.