JOSIP KOZARAC: SLAVONSKA ŠUMA

0 piscu

Slavonac Josip Kozarac, rođen 1858. godine u Vinkovcima, jedan je od onihknjiževnika čije je književno stvaralaštvo posvećeno zavičaju: gotovo su svanjegova djela nadahnuće našla u Slavoniji, bilo da se radi o tipičnim slavonskimlikovima ili o jedinstvenim slavonskim prostorima.U svome je kratkom životu uspio spojiti svoje dvije velike ljubavi: ljubav  

 prema prirodi odvela ga je u Beč na studij šumarstva, a sklonost premaknjiževnosti nadahnula ga je na pisanje pripovjedaka, romana, drama i pjesama. Nakon završenog studija Kozarac je kao šumar službovao širom Slavonije: uVinkovcima, Vrbanji, Županji, Jasenovcu, Novoj Gradiški. Tako je dobroupoznao slavonske ljepote, narav slavonsku te gospodarske i moralne problemeSlavonije u drugoj polovici 19. stoljeća, što je obrađivao u svojim književnimdjelima.Zadnje desetljeće svoga života Kozarac je proveo kao nadšumar u rodnimVinkovcima bolujući od tuberkuloze, a umire 1906. godine. Pokopan je u svomrodnom gradu.Značajnije su mu pripovijetke: Slavonska šuma, Tena, Biser-Kata, Proletarci,Tri dana kod sina, Moj djed, Tri ljubavi, Mira Kodo-lićeva.  Napisao je i dvaromana: Mrtvi kapitali, Među svjetlom i tminom,dok mu je treći roman, Živikapitali, ostao nedovršen. Osim lijepe književnosti, Josip Kozarac pisao je istručne rasprave, po kojima je bio cijenjen u svoje doba širom zapadne Europe.Mnogi su Kozarčevi rukopisi bili pohranjeni u Vinkovačkoj knjižnici i tamosu 1991. godine doživjeli strašnu sudbinu mnogih predmeta i građevinahrvatske povijesti i kulture. U Domovinskom ratu, u neprijateljskomgranatiranju Vinkovačke knjižnice i čitaonice, izgorjeli su svi njegovi rukopisitamo pohranjeni. Na sreću, djela su Josipa Kozarca već prije našla svoje mjestou hrvatskoj književnosti i kulturi.


Sadržaj
Uvodna rečenica pripovijetke zorno oslikava jedinstvenost i snagu slavonskešume: pisac tvrdi da je onaj tko je bar jednom bio u njoj, ne može zaboraviti.Potom opisuje razne vrste stabala, slikovito ih prikazujući i uspoređujući sljepoticama, vojnicima, tigrovima ili lavovima.Onaj tko prolazi slavonskom šumom bez osjećaja i srca, nikada neće otkritinjezine ljepote, dok onaj koji ima uho da razumije sve te tajanstvene glasove,izlazi iz nje bogatiji i bliži sam sebi, svojim osjećajima. Pisac kazuje kako jesvaki put kad je prošao njome, naučio nešto novo: taje šuma jedan svijet zasebe, gdje veličanstvena priroda naočigled ruši i stvara, obnavlja i popravlja.Sva ta snaga, veličanstvenost i tajnovitost strahovito se pojačavaju noću; tadasvaki glas ima deset puta veću snagu i čovjek tada spoznaje kako je malen,neznatan patuljak, sitan mrav pred svemoći onoga višega Bića koje je to svestvorilo.Ta je šuma Slavoncu dom i mati, ona mu je nepresušni izvor blaga: daje mu pašu za volove, žir za svinje, drvo za kuću i ograde, ona mu kao ogroman štitčuva usjeve od bure, šumske životinje daruju mu hranu i skupocjeno krzno.Pisac potom opisuje kako se slavonska šuma mijenja u godišnjim dobima:kaže da je najdosadnija u proljeće i ljeti.U proljeće je u šumi najpustije jer su si ptice pjevice sagradile gnijezda pošikarama uokolo sela, samo kos i drozd ostaju u šumi te ponekad zoromzapjevaju. Čim se sunce digne, sve opet zašuti. Jedino malo živosti unosi jastreb u lovu na mladunče divljih pataka. Sve je, dakle, pusto i dosadno, samose posvuda osjeća neki prigušeni žamor i žubor - to se budu duh svemira, vječitinagon rađanja i stvaranja te on tjera sokove pod korom, razvija pupoljke i u čovjeku budi nove misli i osjećaje.S dolaskom ljeta u šumi je svaki dan življe. Priroda je u naponu svoje snage irasta, kamo god pogledaš, priroda slavi život. Zivnule su i ptice i zvjerad: tuskoči zec, tamo srna doskakuće na čistinu i dozove svoja dva mala laneta koja je sisaju, pa svi zajedno nestadoše pred očima. Na visokom brijestu svoje je gnijezdo sagradio orao. Već deset godina gradion gore gnijezdo, no ove se godine osilio i počeo bezobrazno krasti guske i patke sa stanova - pastirskih kolibica pokraj šume - pa su odlučili mlade orlove povaditi ili odozdo potući puškom. No nisu mogli ništa - brijest je bio previsok za penjanje a gnijezdo debelo naslagano, tako te su ga morali posjeći. Trajalo jedva sata dok su ga posjekli, a za to vrijeme dolijetala su neprestance dvaškvorca k orlovu gnijezdu, načas tamo nestala te opet izletjela. Kad su trideset pet metara visoki brijest srušili, vidjeli su da je iznad orlova gnijezda, u suhoj brijestovoj vršici bilo još i gnijezdo drozdovih mladunaca. Od njih četvero,dvoje ih je preživjelo, a dvoje, kao i orlovo mladunče, od silnoga pada bijahumrtvi.U to se doba love i mlade divlje patke, koje tada počinju polijeta-ti. Pri lovutreba do pojasa zagaziti u vodu i šaš te jedni gaze po vodi, tjeraju i pucaju, adrugi pokose stazu u šašu pa tu čekaju potjerane patke. Puca se mnogo i potrošise više streljiva nego je vrijednost ulovljenih pataka, no lovci uživaju udruženju i ukusnom šaranu koji se usput ulovi i pripravi na ugljenu. Najveća su ljetna nevolja u šumi komarči. Od njih ne možeš nikamo pobjeći,navaljuju na tebe u rojevima, a ti se ne možeš nikako obraniti. Pisac se prisjećakako je jednog ljeta proveo u šumi šest tjedana procjenjujući stabla. On, dvalugara, jedan radnik i kuhar Bartol noćili su u kolibi koja je ostala iza šumskihradnika. Bio je to mučan posao: dane su provodili motreći drvo po drvo,zagledani u visine, probijajući se kroz granje i guštik, posrćući preko klada.Bila je velika sparina, nigdje ni daška vjetra, a bjesomučni komarči navalili nanjih. Kad dođe noć, ljudi su željni odmora, no ni noću nema daška svježine, aoni komarči navalili još jače. Tako se noću niti odmore, niti naspavaju, a zoraveć sviće i oni, još mamurni, natečene glave, skaču na posao, na novo mučilište.Pritom se pisac prisjeća i zgode o Bartolovu crnom paprikašu. U toj nevoljiod napornoga posla i mučnih nasrtaja pobješnjelih komaraca, jedan od rijetkihužitaka bio im je ručak. Kuhar Bartol se pomalo uvrijedio na sumnju koju jenetko izrekao ujutro prije odlaska na procjenu, a koja se odnosila na njegovokuharsko umijeće. Stoga je rekao neka govore o njegovu jelu tek kad ga probaju. I zaista, kad su se vratili u kolibu na ručak, posjedali onako gladni iiscrpljeni oko stola, Bartol je postavio pred njih žlice i zdjelu s pilećim paprikašem, no kad oni zagrabiše u zdjelu, ostadoše zaprepašteni: paprikaš je bio crn kao tinta. Bartol je bio zbunjen i nije znao odakle takva crna boja.Dobro je oprao zdjele, nije narezao previše luka, a crni paprikaš nije mu sedogodio nikad u životu. Ljudi nisu znali bi li kušali ili ne. Tada se jedan lugar odvaži i reče da je paprikašizvrstan. Malo-pomalo kušali su svi, svima je ručak bio dobar, ali odakle ta crna boja - nisu znali.Za večeru je opet bio paprikaš. Bartol je ovaj put dobro isprao sve zdjele, no paprikaš je opet bio crn. Budući da su bili gladni, opet su svi večerali. Sutradanse konačno otkrije crna tajna: budući da su se ranije vratili kolibi, ručak još nije bio dogotovljen pa su vidjeli kako je Bartol zdjelu za vrijeme kuhanja pokriohrastovom skaljom, a iz nje je vruća voda ispirala tanin, koji je crn kao tinta.  
Tako je bilo spašeno Bartolovo kuharsko umijeće, a paprikaš je svima još bolje prijao.Ujesen slavonska šuma oživi od trgovaca koji obilaze i procjenjuju ona stablakoja su ljetos procijenjena i koja će pred zimu biti na prodaju. Ima tih šumskihtrgovaca iz svih krajeva Europe. Uz njih se mogu vidjeti i naši Turopoljci kojisu došli procijeniti urod žira. Malo je ljudi koji znaju pravu vrijednost žira: svega domaće i divlje životinje rado jedu, rabi se kao zamjena za kavu, koja se preporuča bolesnicima, a znanost će još mnogo reći o njegovim sastojcima.Ujesen su vrhovi stabala prekriveni stotinama golubova, koji tiho i mirnosjede na njihovim granama, no izuzetno ih je teško uloviti jer su golubovi međunajplašljivijim pticama. Osim toga, nevjerojatno su izdržljivi: na smrt ranjenigolub odletjet će još do tristo koraka. Zanimljivo je i to da golub kroz ono grlo,kojim tako umilno guče i koje su mnogi pjesnici opjevali, može progurati inajkrupnije zrno žira.U listopadu počinje lov na srne, koji svoj vrhunac doživljava tek ustudenome. Tada šuma odjekuje raznolikim psećim lavežom, a lovac napetočeka s pripravnom puškom kad će pred njega iskočiti srna. No u času kad se todogodi, kad se ta nježna i uzdrhtala životinja pojavi pred njegovim očima, mila poput djevojke u kupaonici, on zaboravlja pušku, zaboravlja daje lovac i savrazdragan gleda u nju, kao u neku prikazu. Uto ona skoči i pobjegne mu, poskakujući kroz gusto grmlje. Ipak, začas dojure psi i drugi lovci, čije mu puške javljaju daje srna pala. Tada se čovjek čudi i pita gdje je nestao onajživot, ona životna snaga koja ju je maloprije nosila preko grmlja i šikarja. I nemože čovjek a da se ne upita nad neznatnošću života i njegovim neizbježnimkrajem.U to se doba sije i žir jer treba zagajiti onoliko nove šume koliko se stare posjeklo. Na sijanje iziđe čitavo selo, ljudi se slože u redove, njih četrdesetak u jedan red. Tada cijela šuma odjekuje djevojačkom pjesmom i smijehom. I dok se na jednoj strani uz pjesmu i veselje sadi šumski podmladak, na drugoj straniodjekuje sjekira koja za sat vremena ruši ono što je raslo dvije stotine godina.Opet se u istom času susreću život i smrt. Čovjeka duša zazebe kad vidi taj prazni prostor s kojega je isječena hrastova šuma. I u svome nestanku slavonskašuma daruje ljudima bogatstvo, ne samo u novcu, koji vlasnik dobije za svakihrast, nego i u svakom razdoblju svoga života: počevši od tanina, žira i šiške, pado gradivnoga drva. Na kraju, čovjek traži tvrdi hrastov lijes da u njemu otpratina vječni počinak miloga pokojnika.Pisac na kraju još jednom odaje priznanje slavonskoj šumi i iskazuje joj svojedivljenje, pričajući o mnogim događajima koji se zbivaju u njoj. Tu su se čekaliljubavnici, u njezinu sutonu ubojica je vrebao žrtvu, u njoj su se odvijali tajni pregovori. Svako stablo znalo bi ispričati po neku tajnu.Svaki put kad prođe njome, tom veličanstvenom i tajanstvenom slavonskomšumom, pisca obuzme čarobni i tajni mir, koji mu priča mnoštvom jezika otisuću ljepota i strahota, a duša mu osjeća da je za korak bliža onome velikom biću kojemu teži ljudski duh.