MAK DIZDAR: KAMENI SPAVAČ

Prvo izdanje Kamenog spavača objavljeno je 1966. godine. Netom pred svoju smrt, pjesnik predaje Prvoj književnoj komuni (mostarska izdavačka kuća) rukopis inačice te knjige, čiji oblik još jasnije odražava tajanstvo sudbine Bosne. To izdanje Kamenog spavača objavljeno je 1973. godine, dvije godine nakon pjesnikove smrti.
Dizdarev Spavač kazuje o perenijalnim pitanjima porijekla, puta i svrhe čovjekovog bivanja u svijetu, i to preko krstjana, vjernika zasebne srednjovjekovne Crkve bosanske, koji počivaju ispod stećaka, grebnih kamenova, čekajući Sudnji dan. Osamljeni ili okupljeni u greblja, stećci još uvijek određuju prostorni, kulturni i vjerski lik Bosne. Oni su i dalje u središtu nesporazuma i rasprava o porijeklu i budućnosti bosanske pluralnosti.
Knjiga Kameni spavač je osjećana kao cjelovit pjesnički govor. Dočekana je s radošću i čuđenjem, jer su njeni čitatelji u njoj pronalazili neko njima pripadajuće izgubljeno blago. Većina njih nije mogla prepoznati taj govor u vidiku perenijalne mudrosti, jer su u novome dobu okrutno porečeni tradicijska intelektualnost i svi oblici kulture s njome povezani. U vrijeme njegovog prvog objavljenja, Spavačev govor je više osjećan nego shvaćan. Od čovjeka komunističkog doba očekivano je da se odrekne svega što nije mjerljivo, te da se pokloni pred obećanjima o “kraju historije” koji je na dohvat ruke revolucionarnoj eliti. I ne samo da se pokloni, već i da žrtvuje i sebe i druge za taj zemaljski cilj.
 U knjizi Kameni spavač posvjedočuje se glas iz najdublje ljudske srijede, glas nestvorivog i neuništivog Duha u čovjeku, onaj glas koji je u postrenesansnim stoljećima bio zaglušivan galamom po trgovima i u pohodima na tvrđave starog svijeta. To je glas čovjeka kao takvog, sume sveg stvaranja, koji svoje oblike prima u svim vremenima i svim jezicima, a koji je preko Kamenog spavača obznanjen iznova kao bosanski, jezikom i obzorjima u koje je primljen. Obznanjen je u svijet nakon njegove utajenosti, iza znakova isklesanih po stećcima, ispisanih u poveljama i knjigama, preostalih i raspršenih nakon svih pokušaja da budu uništeni. Preživjele knjige i njihovi dijelovi su samo tragovi onog govora koji ne iščezava, sve dok ima ljudi povezanih s njima.

                                       SMRT

                         ZEMLJA JE SMRTNIM
                         SJEMENOM POSIJANA
                         ALI SMRT NIJE KRAJ
                         JER SMRTI
                         ZAPRAVO I NEMA

                         NEMA KRAJA
                
                        SMRCU JE SAMO OBASJANA
                        STAZA USPONA
                        OD GNIJEZDA
                        DO ZVIJEZDA
Tema: smrt
Pjesnik govori o tome da smrt zapravo nije kraj. Život je pun uspona i padova od početka do kraja.
1. strofa: peterostih 2. jednostih 3. četverostih
Nema rime, ritam: usporen