ŽIVOTOPIS:
Milan Begović (Vrlika, 19. siječnja 1876. - Zagreb, 13. svibnja 1948.) hrvatski je dramski pisac, novelist i romanopisac. Begović je prvenstveno dramski pisac, a tek potom romanopisac i pjesnik.
Predstavnik je modernizma u hrvatskoj književnosti.
Autor je jednoga od žanrovski najraznovrsnijih i količinom najopsežnijih književnih opusa u prvoj polovici 20. stoljeća. U pedesetak godina dugom stvaralačkom vijeku pisao je mnogo i raznoliko. Temeljitu književnokritičku interpretaciju i konačan književnopovijesni sud Begovićevo djelo čeka sve do naših dana: tek prije koju godinu počeli su izlaziti prvi svesci potpunoga kritičkoga izdanja Sabranih djela Milana Begovića. Kad taj golemi znanstveni i nakladnički posao bude priveden kraju, bit će posve jasno da Begoviću, po stilskoj, žanrovskoj i tematskoj razvedenosti njegova opusa, ali i po antologijskim stranicama (osobito u novelistici, s paradigmatičnom novelom "Kvartet", ili u romanu s opsežnom, složenom "Gigom Barićevom"), pripada jedno od najviših mjesta u povijesti moderne hrvatske književnosti.
Djela: ''Giga Barićeva'', ''Bez trećega'', ''Pustolov pred vratima'', ''Dunja u kovčegu''...
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama; tragedija, 3 čina
VRIJEME I MJESTO RADNJE: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice s visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu, krajem veljače 1926. godine
TEMA: Sukob žene, koja odavno čeka povratak muža, i muža, koji se vraća iz zarobljeništva u Sibiru nakon osam godina. Njihov se ponovni susret temelji na sukobu koji je prouzročen muževom ljubomorom bez nekog posebnog povoda.
Psihološka razmatranja ljubomore.
SADRŽAJ:
PRVI ČIN:
Jedne kišne večeri, oko 21 h, na vratima salona Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj je ruci držao kovčeg. Bio je to Marko Barić, Gigin muž.
Nakon što ga je ženski glas iz salona pitao tko je i koga treba, ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje samom sebi da je tu, gdje sada stoji. Franciska ga je ponudila večerom, no on je pristojno rekao da će pričekati gospođu da se vrati iz grada.
Dok ju je čekao, telefon je zvonio dva puta. On se javio; Gigu su tražili neki njemu nepoznati muškarci, po salonu je ugledao bukete cvijeća, razna pisma i tu se počinje rađati njegova bolesna ljubomora i uvjerenje da ga ona vara.
Sjedne u fotelju i reče: "Harašo!" Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, duge kose u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.
Dolazi Giga, dovezao ju je opet njemu nepoznati muškarac. Kada ga je ugledala, ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: "Jesi li to ti Marko?" - prepoznavši ga, poleti k njemu raširenih ruku, a on reče hladno: "Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?" ''Kakove su to šale?" - pita Giga. Marko će: "Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga."
I tako započne svađa. Prigovorio joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dr. Mike. "Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!" Giga: "I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?" Marko: "Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!"
Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije nego što on sada misli.
Povede ga do vrata, otključa ih i reče: "Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu."
Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: "Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu."
I svađa se nastavlja! Giga je bila zapanjena njegovom brutalnošću. Da bi ublažila tu napetost upita: "Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?" "U paklu!" - odgovori on – "Lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. " "Ti kada dođeš!" - odgovori Giga i ona dobije odgovor: "Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!"
"Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila."
DRUGI ČIN:
Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: "Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: "z n a t i
Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. "Isto kao i ja!" - reče mu ona. To je Marko htio čuti i za večerom joj je obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i živčana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: "čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!"
Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao. I on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kuvertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kuvertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo njezina oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila, i tako sazna Marko da je to potvrda kojom je on, Marko Barić, proglašen mrtvim, na zahtjev njegove supruge, nakon sveopće dugogodišnje potrage.
Bio je zaprepašten. ''Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!''
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: "Marko, ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!"No on se samo protegne i reče: "Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!" - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.
TREĆI ČIN:
Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako ju Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava.
Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.
Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No Marko je bio sretan: "Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!"
I on ju počne milovati, te nastavlja: "Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!" - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: "Harašo!" A on i dalje pleše, pjeva i poskakuje. Iznenada skoči k njoj kličući: "Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!"
"Samo budi sretan, dragi" - odgovori Giga – "Hoću da me imaš dulje nego jedan dan". "Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto" - reče Marko – "On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!"
Kako njoj nije bilo jasno što je njezin otac mogao njemu napisati što mu ona nije mogla reći, Marko joj s frivolnim akcentom šapne nekoliko riječi. Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. "Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio."
Njegovo je frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: "Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?" "Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao" - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim, no ona nije htjela. On joj stane na put, podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: "Ja se ne dam!"
Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: "Još se ne dam! Živa se ne dam!"
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: "Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!"
"Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam" - reče Giga.
Marko: "Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?"
Giga: "Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio." "Lažeš! Lažeš!" - vikao je Marko. Zašto bi se onda baš meni otimala?" "Jer mi se gadiš!" - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: "Ne približuj mi se!" "Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imat ću te!"
Međutim, plane revolver i on se sruši udarivši u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove dr. Miku. "Ubila sam svoga muža!" Teškim korakom nastavi dalje hodati, no ubrzo se sruši.
ZAVJESA PADA!
LIKOVI: Marko Barić, Margita (Giga) Barić, Franciska (Gigina sluškinja)
*imena Giginih prosaca: dr. Mika Peruzović, Šime Simeoni, Freddy, Bela Balaško, Žarko Babić, Angelus Posthumus, Pero Sambolec
MARKO - izrazito ljubomoran iako ga žena nije varala, nego mu je svih osam godina bila potpuno vjerna, u dvojbi je treba li vjerujovati ženi ili ne; u njemu se odvija unutarnji sukob te dolazi i do fizičkog sukoba, nasilan je, snažan, grub. Nakon osam godina izbivanja iz doma u njemu se događa fizička i psihička preobrazba. Osim ljubomorom, ispunjen je i mržnjom.
GIGA - vjerna i odana supruga. Imala je tifus pa joj je dosta kose opalo, a Marko je mislio da se ošišala, odnosno promijenila zato što ima ljubavnika pa je ljut zbog toga. Na kraju joj je muž povjerovao da ga nije varala jer je pronašao očevo pismo koje o tomu svjedoči, Ona u početku želi Marka uvjeriti u svoju ljubav i vjernost, no na kraju se ipak okreće samoj sebi i ubije Marka da se obrani od silovanja.
PROBLEMATIKA DJELA:
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima
- Oslikava se galerija likova iz dana prije Prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poslijeratnog razdoblja
- Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
- Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere
- Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige s likom Laure (''Bez trećega'' – ''U agoniji'')
- Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
- Intimne uspomene
- Dramaturška funkcija sjećanja
- Dramaturška funkcija šutnje
- Psihološka razmatranja
KARAKTERISTIKE DJELA:
- Kvalitativan (unutarnji) i kvantitativan (vanjski, među likovima) sukob
- Razgovor između muža i žene zasniva se na dubokom nesporazumu
- Često dolazi do neočekivanih dramskih preokreta (npr. kad Marko pronalazi pismo)
- Drama ima tragičan završetak: Giga pištoljem ubija Marka da se obrani od silovanja
- Naslov ''Bez trećega'' - pritom se misli na čovjeka koji ni ne postoji jer Giga nije varala muža ni s kim; znači za ljubav, a tako i za ljubomoru, potrebno je dvoje, bez trećega
- Mnogi smatraju da se lik Gige može poistovjetiti s likom Laure (Kovačić), ali također ima dosta sličnosti s Norom (Ibsen)
Predstavnik je modernizma u hrvatskoj književnosti.
Autor je jednoga od žanrovski najraznovrsnijih i količinom najopsežnijih književnih opusa u prvoj polovici 20. stoljeća. U pedesetak godina dugom stvaralačkom vijeku pisao je mnogo i raznoliko. Temeljitu književnokritičku interpretaciju i konačan književnopovijesni sud Begovićevo djelo čeka sve do naših dana: tek prije koju godinu počeli su izlaziti prvi svesci potpunoga kritičkoga izdanja Sabranih djela Milana Begovića. Kad taj golemi znanstveni i nakladnički posao bude priveden kraju, bit će posve jasno da Begoviću, po stilskoj, žanrovskoj i tematskoj razvedenosti njegova opusa, ali i po antologijskim stranicama (osobito u novelistici, s paradigmatičnom novelom "Kvartet", ili u romanu s opsežnom, složenom "Gigom Barićevom"), pripada jedno od najviših mjesta u povijesti moderne hrvatske književnosti.
Djela: ''Giga Barićeva'', ''Bez trećega'', ''Pustolov pred vratima'', ''Dunja u kovčegu''...
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama; tragedija, 3 čina
VRIJEME I MJESTO RADNJE: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice s visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu, krajem veljače 1926. godine
TEMA: Sukob žene, koja odavno čeka povratak muža, i muža, koji se vraća iz zarobljeništva u Sibiru nakon osam godina. Njihov se ponovni susret temelji na sukobu koji je prouzročen muževom ljubomorom bez nekog posebnog povoda.
Psihološka razmatranja ljubomore.
SADRŽAJ:
PRVI ČIN:
Jedne kišne večeri, oko 21 h, na vratima salona Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj je ruci držao kovčeg. Bio je to Marko Barić, Gigin muž.
Nakon što ga je ženski glas iz salona pitao tko je i koga treba, ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje samom sebi da je tu, gdje sada stoji. Franciska ga je ponudila večerom, no on je pristojno rekao da će pričekati gospođu da se vrati iz grada.
Dok ju je čekao, telefon je zvonio dva puta. On se javio; Gigu su tražili neki njemu nepoznati muškarci, po salonu je ugledao bukete cvijeća, razna pisma i tu se počinje rađati njegova bolesna ljubomora i uvjerenje da ga ona vara.
Sjedne u fotelju i reče: "Harašo!" Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, duge kose u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.
Dolazi Giga, dovezao ju je opet njemu nepoznati muškarac. Kada ga je ugledala, ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: "Jesi li to ti Marko?" - prepoznavši ga, poleti k njemu raširenih ruku, a on reče hladno: "Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?" ''Kakove su to šale?" - pita Giga. Marko će: "Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga."
I tako započne svađa. Prigovorio joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dr. Mike. "Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!" Giga: "I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?" Marko: "Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!"
Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije nego što on sada misli.
Povede ga do vrata, otključa ih i reče: "Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu."
Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: "Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu."
I svađa se nastavlja! Giga je bila zapanjena njegovom brutalnošću. Da bi ublažila tu napetost upita: "Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?" "U paklu!" - odgovori on – "Lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. " "Ti kada dođeš!" - odgovori Giga i ona dobije odgovor: "Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!"
"Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila."
DRUGI ČIN:
Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: "Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: "z n a t i
Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. "Isto kao i ja!" - reče mu ona. To je Marko htio čuti i za večerom joj je obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i živčana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: "čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!"
Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao. I on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kuvertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kuvertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo njezina oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila, i tako sazna Marko da je to potvrda kojom je on, Marko Barić, proglašen mrtvim, na zahtjev njegove supruge, nakon sveopće dugogodišnje potrage.
Bio je zaprepašten. ''Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!''
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: "Marko, ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!"No on se samo protegne i reče: "Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!" - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.
TREĆI ČIN:
Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako ju Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava.
Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.
Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No Marko je bio sretan: "Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!"
I on ju počne milovati, te nastavlja: "Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!" - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: "Harašo!" A on i dalje pleše, pjeva i poskakuje. Iznenada skoči k njoj kličući: "Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!"
"Samo budi sretan, dragi" - odgovori Giga – "Hoću da me imaš dulje nego jedan dan". "Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto" - reče Marko – "On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!"
Kako njoj nije bilo jasno što je njezin otac mogao njemu napisati što mu ona nije mogla reći, Marko joj s frivolnim akcentom šapne nekoliko riječi. Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. "Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio."
Njegovo je frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: "Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?" "Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao" - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim, no ona nije htjela. On joj stane na put, podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: "Ja se ne dam!"
Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: "Još se ne dam! Živa se ne dam!"
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: "Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!"
"Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam" - reče Giga.
Marko: "Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?"
Giga: "Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio." "Lažeš! Lažeš!" - vikao je Marko. Zašto bi se onda baš meni otimala?" "Jer mi se gadiš!" - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: "Ne približuj mi se!" "Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imat ću te!"
Međutim, plane revolver i on se sruši udarivši u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove dr. Miku. "Ubila sam svoga muža!" Teškim korakom nastavi dalje hodati, no ubrzo se sruši.
ZAVJESA PADA!
LIKOVI: Marko Barić, Margita (Giga) Barić, Franciska (Gigina sluškinja)
*imena Giginih prosaca: dr. Mika Peruzović, Šime Simeoni, Freddy, Bela Balaško, Žarko Babić, Angelus Posthumus, Pero Sambolec
MARKO - izrazito ljubomoran iako ga žena nije varala, nego mu je svih osam godina bila potpuno vjerna, u dvojbi je treba li vjerujovati ženi ili ne; u njemu se odvija unutarnji sukob te dolazi i do fizičkog sukoba, nasilan je, snažan, grub. Nakon osam godina izbivanja iz doma u njemu se događa fizička i psihička preobrazba. Osim ljubomorom, ispunjen je i mržnjom.
GIGA - vjerna i odana supruga. Imala je tifus pa joj je dosta kose opalo, a Marko je mislio da se ošišala, odnosno promijenila zato što ima ljubavnika pa je ljut zbog toga. Na kraju joj je muž povjerovao da ga nije varala jer je pronašao očevo pismo koje o tomu svjedoči, Ona u početku želi Marka uvjeriti u svoju ljubav i vjernost, no na kraju se ipak okreće samoj sebi i ubije Marka da se obrani od silovanja.
PROBLEMATIKA DJELA:
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima
- Oslikava se galerija likova iz dana prije Prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poslijeratnog razdoblja
- Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
- Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere
- Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige s likom Laure (''Bez trećega'' – ''U agoniji'')
- Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
- Intimne uspomene
- Dramaturška funkcija sjećanja
- Dramaturška funkcija šutnje
- Psihološka razmatranja
KARAKTERISTIKE DJELA:
- Kvalitativan (unutarnji) i kvantitativan (vanjski, među likovima) sukob
- Razgovor između muža i žene zasniva se na dubokom nesporazumu
- Često dolazi do neočekivanih dramskih preokreta (npr. kad Marko pronalazi pismo)
- Drama ima tragičan završetak: Giga pištoljem ubija Marka da se obrani od silovanja
- Naslov ''Bez trećega'' - pritom se misli na čovjeka koji ni ne postoji jer Giga nije varala muža ni s kim; znači za ljubav, a tako i za ljubomoru, potrebno je dvoje, bez trećega
- Mnogi smatraju da se lik Gige može poistovjetiti s likom Laure (Kovačić), ali također ima dosta sličnosti s Norom (Ibsen)
No comments:
Post a Comment