SLAVKO MIHALIĆ: PETRICA KEREMPUH

O piscu: Završio pučku školu, gimnaziju, i maturirao, u Karlovcu. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i književnost. Piše od 14. godine. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pokreće književni mjesečnik "Tribina" (1952.). Urednik je poezije u izdavačkom poduzeću "Lykos". Krajem pedesetih godina sudjeluje u organiziranju festivala poezije i glavni je urednik književnog lista "Književna tribina". Kad je list obustavljen, odlazi u Društvo hrvatskih književnika, radi u kulturnom tjedniku "Telegramu" kao zamjenik urednika, više puta ga biraju za tajnika Društva, gdje pokreće "The Bridge", reviju za prevođenje hrvatske književnosti na druge jezike, i zasniva međunarodne "Zagrebačke književne razgovore".

Godine 1967. jedan od sastavljača "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika". Prema Mihelićevim riječima rađeni su pritisci da ne dođe do tiskanja teksta Deklaracije u »Telegramu« od pripremljenog sloga spremnog za rotaciju, a kasnije proganjanje sviju koji se nisu htjeli odreći dokumenta strašno.  »Morao sam otići iz Telegrama, ostao sam bez posla, a onda su 1971. obnovljeni svi napadi«. Svake se godine 16. ožujka pod firmom njegova rođendana slavila zapravo u književničkom Društvu Deklaracija.^[1]

U teškim sedamdesetim godinama uglavnom prevodi, osobito sa slovenskog, za što prima "Župančičevu listinu". Postaje tajnikom biblioteke "Pet stoljeća hrvatske književnosti".

Od 1983. je izvanredni, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. ^[2] Od 1995. dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umjetnosti. Od 1987. bio je glavni i odgovorni urednik književnog mjesečnika Razreda za književnost naše Akademije "Foruma", a od 2000. predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Zbirke pjesama objavljene su mu diljem svijeta na više od 20 jezika.

Na hrvatski jezik prevodi i pjesme iz Makedonije, preveo je neke pjesme Konstantina Miladinova ^[3].

Petrica Kerempuh lik je iz hrvatske književnosti koji stoji uz bok sličnih pučkih likova u europskoj književnoj tradiciji, poput Tilla Eulenspiegela ili junaka pikarskih romana. Autor ove knjige Slavko Mihalić svoj je susret s Petricom Kerempuhom opisao, između ostalog, i sljedećim riječima: Ime Petrica Kerempuh (koliko se danas sa sigurnošću može tvrditi) prvi put se spominje u knjizi Jakoba Lovrenčića, tiskanoj 1834. godine u Varaždinu. Raščlambom Lovrenčićeve knjige brzo bismo ustanovili da je riječ o prijevodu-preradi njemačke povijesti o Tillu Eulenspiegelu, s time što je naš autor ponajviše mislio na poučni smisao svoje kompilacije, namijenjene najširem krugu čitatelja (...) Što je meni preostalo? Pa upravo ono na čemu je Jakob Lovrenčić stao 1834. godine: da Petricu Kerempuha do kraja pohrvatim, smještavajući neke od njegovih 'Tillovskih' pustolovina u naše povijesno, zemljopisno i folklorno ozračje, da tome pridodam vlastite mašte, znanja i iskustva, ponešto iz bogatoga narodnog pripovijedanja, ali sam ostavio i prilagodio i dio Petričinih skitnji po svijetu, ne bez podrugljivih primisli na tadašnja europska zbivanja i odnose.
Knjiga Petrica Kerempuh donosi radost čitanja na kakvu smo već gotovo zaboravili, podsjećajući nas na vrijeme kada je književnost oplemenjivala individualne prostore mnogo više nego li joj to aktualno vrijeme 'kulture' elektronskih medija želi priznati. Petrica Kerempuh je čitateljska avantura koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.