ZLATKO KRILIĆ: KRIK

Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Užasi rata kroz oči djeteta tema su ovog izuzetnog romana Zlatka Krilića iz 2001. godine, možda i najsnažnijeg djela suvremene domaće dječje književnosti. Priča o dječaku čije je selo uništeno i njegovom bijegu kroz redove neprijatelja prema slobodi izrasta u metaforu o vječitoj borbi dobra i zla. Zapanjen užasima koje je preživio dječak počinje mrziti, ali roman s elementima horrora u kojem zlo stalno prijeti osamljenom i prestrašenom dječaku na kraju ima katarzično djelovanje. Zlo je nemoguće pobijediti njegovim sredstvima, mržnjom, jedino što ga može pobijediti jest dobrota pa se dinamična predstava inspirirana ovim romanom bavi razmišljanjem o toleranciji, a dobrotu i ljudskost promovira kao temeljne kategorije koje razlikuju humanost od neljudskog, životinjskog zla. U našoj produkciji namijenjenoj mladima Krik postaje vapaj za dobrotom i potraga za osnovnim ljudskim vrijednostima koje, stimulirani besmislom i mržnjom koja nas okružuje, sve češće zanemarujemo.Krik koji je začuo iz daljine natjera dječaka da potrči još brže. Skrenuo je s puteljka i sada mahnito jurio niz padinu. Granje mu je šibalo lice, a noge su mu se zaplitale o korijenje i suharke. Padao je i dizao se, pa bježao dalje kroz gustu šumu, pravu mrčavu čije visoke krošnje ne bi probila ni sunčeva svjetlost, a kamoli ova škrta mjesečina.
Navikao je Anton na tminu i nije mu smetalo što uvelo lišće na vrhovima stabala ne dopušta svjetlosti da razvidi šumu. Tama je mogla skrivati opasnost, ali je skrivala i njega. Smetalo mu je jedino to što otpalo lišće preglasno šušti pod njegovim nogama i tako mu odaje kretanje. Često bi se i pokliznuo na lišću i tada bi u padu lomio suharke koji su glasno pucali pa su progonitelji nadaleko mogli čuti gdje je. Jurio je do iznemoglosti, a iznemogao je vrlo brzo. Bez obzira na strah koji mu se uvukao u krv, a krv ga raznosila u svaki kutak njegova tijela i bez obzira na pogibelj u koju se dovodi ako zastane, morao je stati da dode do daha. Zato se naglo zaustavi i istog trena čučne.