Antun Šoljan: Kratki izlet

ŽIVOTOPIS: 

Antun Šoljan rođen je u Beogradu 1932. godine.

Diplomirao je engleski i njemački na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao je časopise ''Međutim'', ''Krugovi'' i ''Književnik''. Radio je kao profesionalni književnik.

Sastavljač je više antologija i izbora iz suvremenoga hrvatskoga i europskoga pjesništva i proze. Prevodio je s engleskog, njemačkog i ruskog jezika. 

Umro je u Zagrebu 1993.

Djela: poezija ''Na rubu svijeta'', ''Izvan fokusa'', Bacač kamena''; novele ''Specijalni izaslanici'', ''Obiteljska večera''; romani ''Izdajice'', ''Kratki izlet'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:

- pisac priča o prijatelju Roku

- odlazak s Rokom na ekspediciju u Istru 

- kreću na izlet u Gradinu

- pokvario im se autobus, sad stoje usred ničega

- krenuli su pješke

- tri žene na prozoru u pustom gradu... jezivo...

- Petar je otišao natrag

- na kakvog su to starca naišli?

- zašto je Vladimir ostao sa starcem?!

- i Ivan je poludio, kupio je ruševinu

- Roko i Ante sami nastavljaju put

- pronašli su obrasli samostan

- susreću fratra 

- a kakav je to uopće jeziv samostan??

- sve su freske koje su tražili uništene

- Ante odlazi natrag, sam

- nikoga nije uspio pronaći od svih onih koji su bili na ekspediciji

KRATAK SADRŽAJ:

Jednog je dana Antu posjetio stari znanac Roko i zamolio ga da, pošto je Ante novinar, pođe s njim i ekipom na ekspediciju u Istru, pronaći stare građevine i freske.

Svakoga su dana nekamo išli na izlete, pronalaziti nešto novo. Zadnjeg je dana ekspedicije Roko rekao da idu pronaći stari grad Gradine. Vozeći se autobusom kroz pustoš, po sparini, nisu ni slutili da će im se autobus pokvariti. Kada se to dogodilo, dalje su krenuli pješke.

Najprije su došli do nekog pustog gradića u kojem su naišli samo na tri žene koje su stajale na prozoru. Nakon nekog je vremena Petar rekao kako on ide natrag. I otišao je.

Zatim je ekipa naišla na neku staru krčmu, čiji je vlasnik bio neki čudni starac. On im je ponudio hrane i vina, od kojeg su se svi napili, a najviše Vladimir. Kada je ekipa trebala poći dalje, Vladimir je rekao kako on ostaje kod starca.

Ekipa je nastavila bez njega. Došli su do nekih starih, ruševnih kuća, od kojih je Ivan kupio jednu. To je svima bilo čudno, no on je rekao kako će tu živjeti. I dvije Ofelije su se odlučile vratiti natrag. Ostali su samo Roko i Ante.

Nakon dugog su hodanja napokon došli do porušenog samostana kojeg su tražili. U njemu je bio samo jako stari fratar koji ih je proveo po samostanu, htjedeći im pokazati freske. No i one su bile uništene. Tada je Ante počeo urlati na Roka, govoreći mu da je on kriv što su završili usred ničega. Odluči sam otići. Nakon prolaska je kroz mračni, jezivi hodnik uspio doći na čistinu i vratiti se kući.

Nijednog od članova ekipe, kao ni Roka, više nikad nije uspio pronaći.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

ROKO:

''Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud. Čovjek bi pomislio da netko tko ima takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke, bezbojnu i rijetku našušurenu kosu i toliko debela stakla na očalima koje uvijek poluslijepo prinosi licu sugovornika ili raznim opasnim električnim instalacijama ili kakvim zupčastim strojevima u radu, ne može sebi dopustiti luksuz da bude još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od onih legendarnih luđaka koje bogovi čuvaju.''

ANTE:

''U to ugledno društvo mladih znanstvenih radnika dospio sam zahvaljujući svojem starom poznanstvu s Rokom – znali smo se još iz srednje škole i povremeno smo obnavljali poznanstvo. Naše drugovanje se sastojalo u tome da je on pričao bez prekida, a ja slušao bez prekidanja. Bio sam dobar, pažljiv slušalac i to ga je valjda na meni privlačilo: možda je mislio da je privlačnost uzajamna.''
''Bio sam tada još mlad i, vele, sposoban novinar...''

Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

Ivan leži u bolesnikoj sobi i niže sjećanja. Tim bjegovima u prošlost ispunjava svoje bolesničke dane. Saznajemo da je živio s djedom i bakom u kući na moru iznad koje se uzdizala strma stijena. Živjele su s njima i dvije tete, neudate usjedjelice. Otac mu je umro rano, njega se ni ne sjeća. Plovio je i umro od zapetljaja crijeva. Čitava očeva porodica bila je vezana uz more, mahom su svi bili pomorci. Djed je pak u prizemlju kuće imao agenciju.

Majka je bila lijepa žena i Ivan ju je neizmjerno volio. Čekala je muža, a nakon njegove smrti noćima je dugo, raspletene kose, gledala njegovu sliku. Umrla je od upale pluća i tada se u Ivanu sve ispraznilo i izgubilo smisao. Tetke su bile usjedjelice po rođenju, "po talentu". Tihe, šutljive, neopazice su se kretale po kući, po svemu nezamjećene. Na kraju su otišle u samostan i tu dokončale životni vijek. Stric, mlađi brat očev prosijedio je svoj život bolestan, u kutu sobe. "poput stabljike filodendrona". Dalekozorom je gledao kretanje brodova - toliko o njegovoj pomorskoj karijeri. Bio je pedantan po prirodi, a umro je od neke čudne bolesti.

Ivan se vraća u sadašnjost. Općenito će čitav roman biti ispreplitanje sadašnjosti u bolnici i Ivanovih sjećanja iz prošlosti. Vođen time, Ivan u romanu kreira vlastito vrijeme, psihološko. A to je bitna odrednica modernog romana. Sve se događa onako kako je u njegovoj svijesti, nema kronologije. U bolnici ga obilazi doktor i saznajemo da je Ivan virtuoz violine i da je nesretnim slučajem, na izletu iznakazio ruku i onesposobio se za daljnju karijeru. Nije podnosio nikoga u sobi, želio je biti sam.

Ponovo sjećanje na blagavaonicu u kući, slikarija na stropu i djedovih domijenaka s gradskim vjećnicima. Ivan je satima čučao na stepenicama, promatrao ih i slušao njihova umovanja. Dadilja koju je imao u djetinjstvu bila je priprosta žena sa planine, dugo je i poslije ostala kod njih, zvao ju je "babom". Ponekad joj je dolazio muž s brda, "gorštak". Ona bi bila sretna, ali sva rasijana. Ivan je prema njemu osjećao suparničku mržnju. Baba se znala nositi s Ivanovim nemirima, ona mu je u onoj zaključanoj sobi na katu stvorila Bućka - izmišljenog lika sasvim nalik Ivanu. Ivan je senzibilan dječak, nosi u sebi nemire pred prolaznošću i ima potrebu raskinuti granice realnog.

Razmišlja o smrti - smrt znači kataklizmu. Dječji mozak je ne može percipirati. Kad netko sklopi oči, bez njega se može. Ali JA, ako JA sklopim oči sve nestaje. Smrt = NE JA.

Lutajući tavanom u svojim dječačkim danima pronašao je violinu bakina brata i tu se rodila njegova ljubav prema umjetnosti i umjetnost sama. Nikad nije previše vjerovao u neki talent. Čak je i nesreću smatrao zgodnom istinom da je prekinut njegov razvojni put. Osobno je smatrao da bi i bez njegove nesreće dotle dogurao. Nije mogao više dati u muzici, bio je to njegov vrhunac. Priznao je to samom sebi i nije mu se sviđalo.

Ponovo bolnica - dan za posjete. Nedjelja je miran, mrtav, zgusnut dan. Ponekad poželiš da se nešto razbije, jer nedjelja nema zvuka. Nedjelja priziva sjećanje na cipelara Egidija. On je nedjeljom svirao tromblon, no da ne bi remetio mir i djedov san, započinjao je u 16 sati i to bi značilo da se prekida ona teška nedjeljna tišina. "Mrtvo, bezmjerno vrijeme."

Postoji više vrsta ljepota, a najbolja je ona iskamčena, teškom mukom stvorena ljepota, gdje su svi drugi u obitelji ružni u korist te jedne osobe. Takva je bila Egidijeva kći Kalpurnija. Takva je bila i Ivanova djevojka iz gimnazijskih dana (sestra joj je imala vodenu glavu). A takva je i njegova bolničarka.

Razmišlja potom o životu i smrti. Želi umrijeti u sunčanom danu. Svaki čovjek ima urođenu potrebu za svjetlošću. Smrt je mračna, bespojavna. Pa potom religija - svako ima svog Boga, neku svoju Mamu Jumbu (kao plemena) i njoj se zahvaljuju, klanjaju, njoj pripisuju čudesna djela, velike podvige bez obzira što tu nema "objektivne istine", što su sve to "šimere". No, bez religije bi narodi prošli nezapaženo i ne ostavivši za sobom ništa. "Pa što onda ako Mama Jumba objektivno ne postoji?" Ivan uspostavlja razliku između objektivne i fiktivne istine. Ponekad je bolja fikcija jer je objektivna istina preteška i prebolna. Pa ako ne šteti, zašto ju oduzimati kad može mnogo pomoći!?

Ponovo bijeg u prošlost - prisjeća se dolaska talijanske kazališne družine u njihovo mjesto. Ostali su tu čitave zime posve siromašni i bez novaca, na poslijetku su ih gradske vlasti odlučile poslati u Italiju. Oni su iz zahvalnosti organizirali jednu predstavu. Sa njima je pošla i Egidijeva kći Kalpurnija. Otac joj je želio da se posveti umjetnosti. Nikad se više nisu sreli, a često ju je zamišljao što radi i kako izgleda.

Saznajemo da Ivan leži u bolnici svog rodnog mjesta, no ne otkriva to nikome, ni bolničarki koja ga neumorno izvještava o svim događanjima u gradu. Dok ona čavrlja, izlaze mu pred oči svi detalji posljednjih događanja. Nakon njegove nesreće putovanje je prekinuto, iskrcali su ga iz brodice i prenijeli u bolnicu. Postavlja joj zaobilazno pitanja o učitelju violine koji živi u tom mjestu, no ona o tome ništa ne zna. Učitelj je bio smušen čovjek, oženjen energičnom, kreštavom ženom i imao je troje djece. U kući je vječito vladao nered, a učitelj je prije svakog svitanja dugo naštimavao violinu. Volio je Ivana i osjećao da u njemu postoji "ono nešto". Nitko nije bio sretniji od njega kad je Ivan postao slavan. Nakon njegove smrti poslao je Ivan udovici telegram pun iskrene, duboke zahvalnosti.

U školi je u početku bio pod patronatom fra Anđela kojeg je na odmoru držao za ruku. Potom je stekao najboljeg prijatelja, svog dvojnika Ivana i sve su zajedno radili. Ivan je imao ogroman utjecaj na njegovo mišljenje. Kasnije se otrgnuo podpadanju pod tuđi utjecaj i bio "ono što jesi". Ta pomirdba sa samim sobom svojstvo je zrelih godina. Nešto kasnije, savezu dvaju Ivana pristupio je Mato. On je s njihova prijatelja Petra skinuo svaku pomisao na nadimak Glavonja. Bio je oličenje odraslog, ozbiljnog čovjeka u tijelu dječaka. Čak se i sam Petar do tada na ceduljicama potpisivao konspirativno. Njih su četvorica do mature bili najbolji prijatelji. Mi smo determinirani djetinjstvom i događajima iz djetinjstva. Postoje trenuci koji se urežu u pamćenje i koje nikad ne zaboravljamo, usprkos činjenici da ne znamo gdje smo odložili naočale, knjigu ili ključeve..."Gorak okus mladosti u ustima. Razdoblje na koje se njamanje rado navraća moja spontana misao. Doba raspaljenog osjećanja sebe, doba kad i astenički tipovi imaju svoj trenutak razigrane vitalnosti. Iz dna mlade zvijeri provaljuju naboji samosvijesti u stravičnim oblicima egotizma." Nakon prve godine muzičke akademije djed je konačno pognuo glavu i pomirio se sa sablažnjivom činjenicom da Ivan neće na more. Imao je već tada iza sebe nekoliko mjeseci odležanih u plućnom sanatoriju, ta mu je činjenica donijela prevagu u ratovanju s djedom. "... i posljednji izdanak obitelji odlazi da bi se posvetio tom ciganskom zanatu."

"Što je ustvari ljubav? Naprosto omjer psihičkih snaga između dvaju pripadnika suprotnih spolova!" Saznajemo da je održavao vezu s Egidievom najmlađom kćerkom Aldom, tog posljednjeg ljeta u mjestu. Nije osjećao ljubav i odlučio je otići, noću, kradomice. Pisao je Aldi o skorom povratku, no ona umire, prekinuvši si život i trudnoću. Nakon toga iz pisama saznaje da mu umire baka, potom djed i da mu ostavštinom ne ostaje ništa. Trebalo mu je šest mjeseci da preboli Aldu.

Ponovo bolnica. Posjet obitelji njegovu susjedu u sobi preko puta. Dolazak novim automobilom, razgovor koji liči na parodiju uobičajenih bolničkih posjeta. Ivan otkriva potrebu za pisanjem. "Potreba za pisanjem zna se javiti kao popratna pojava date životne dobi. Najčešće kao pubertetska ili klimakterijska pojava."

Susreti s kolegama iz škole. Svi su bili mirni, sređeni, "pogašeni ljudi". Hvalili su se djecom, unucima ... a njemu je sve to bilo dozlaboga tužno. Najtužnija je bila njihova sreća pored te tuge. Još im je preostalo da umru. "Čovjek se rađa s vokacijom boema, kao i za bilo što drugo.." Oni su se hvalili uvjeravajući sami sebe. "Svakodnevna gimnastika samouvjeravanja." Imali su poštovanja prema samima sebi. Ivan nije, on je ostao "per tu" sa samim sobom. Oni su bili istrajni, Ivan nije bio istrajan ni u čemu, pa ni u mržnji, nakon nekog vremena bi ga zamarala.

Zbog posla je jednom otišao u unutrašnjost, u mjesto gdje je živio drugi Ivan. Susret i druženje je bilo mnogo mlačnije no što je Ivan očekivao. Pravdali su se jedan drugom: strasti i želje gimnazijskih dana prošli su ih. Među njima je vladalo neko nepovjerenje, čak napetost. Kad je to ispričao Mati, on je rekao: Ivan ti zavidi na tome što ti njemu ne zavidiš. Čovjeku je urođena kompetencija i ne bira suparnike. Nastojao je biti pažljiv prema Ivanu i odnosi su se polako normalizirali ali sve je bilo drugačije.

Ivan razvija teoriju o umjetnosti: umjetnost počinje tamo gdje prestaje sujeta, kad je čovjek oslobođen svih osobnih stega i predrasuda. Veliki umjetnik je i velik čovjek: sjedinjuje um, duh i talenat.

General koji je doveden u bolnicu ima rak. "Ni primjercima iznad prosječne ljudske mjere nije nepoznata smrt." Dobro je da je tako. Običan, mali čovjek je uvjeren da je samo on pred smrću slab, no i vlastodršci koji jednim potpisom naređuju tucete tuđih smrti, jednako su slabi, nemoćni i goli pred smrću. Razmišlja o odnosu narod - vlast. Čim se vlast, premda iz naroda, osovi na svoje noge, čovjek ju smjesta osujeti kao nešto vanjsko, tuĐe i uvijek je tako. Čovjeku preostaje da ostane indiferentan zbog svojih osobnih interesa, da se ne upliće ni u što.

PRIČA O ROMANU KREZUBOG

Krezubi je Ivanu jednog kišnog bolničkog poslijepodneva iznio svoju skicu fantastičnog romana. Tema je Athanatik. To je novi lijek protiv raka koji je unaprijedio čovječanstvo, no pomutnja je bila ogromna. Athanatik se švercao ilegalno, pojavljivala se čak i sterilna voda u ampulama, pa su financi - ljudi u zelenom koji su pravili reda i bili brojniji od vojske, bili zaduženi provesti red, no svi su se potkupljivali ampulama. I roman će kao i svi pravi romani završiti tragično, jer se to čita. Happy end je jeftina stvar za sitne duše i mala vremena. S tim lijekom se svijet podjelio na smrtne i besmrtne. Započele su revolucije, smrtni bi besmrtnoj lešini pobožno sisali krv na ulici. Tada se pojavila potreba da se Athanatik uništi jer bi bilo više "simultanih čovječanstava". Ljudi su vikali:"Vratite nam rak, vratite nam smrt!"

KRAJ

Ovom umetnutom pričom otvara se u romanu još jedno pitanje: je li zlo uvijek zlo ili ponekad može biti i dobro. To će pitanje kasnije postaviti kao temelj svog djela Pavao Pavličić u Koraljnim vratima.

Ivan je bio oženjen Dolores. Ona je bila realnija, nosila je spremno njegove strahove, lutanja, nasljednosti i uvijek bi govorila "kad se sredimo", "kad se smirimo". On je stalno putovao, u razgovorima je bio iskren i te bi iskrenosti nju rastužile, opteretile. Ivan je stalno putovao i sve saznajemo iz pisama, on nije direktan sudionik njihova braka. Čitao bi u pismima kako Maja raste, lijepo napreduje na klaviru, ima psića Lera, hoće li se ikad više njih tri skupiti na jednom mjestu... Dolores je naslijedila malu vilu i destileriju u primorskom gradiću i on je vjerovao da će se tamo konačno skrasiti. No, nakon jednog izleta, vratili su se na zgarište, plamen iz destilerije sve je zahvatio. Ukrcali su se u kočiju i krenuli k Petru u samostan, u Zelenik. S Petrom je dugo u noć razgovarao o životu u mjestu nakon Ivanova odlaska, o srozavanju porodice, smrti tetaka. Tri mjeseca nakon požara Ivan je odšvrljao, a nedugo nakon toga uslijedio je raskid s Dolores. "Ako čovjek nije toliko jak da ne griješi, može i mora biti toliko jak da svoju krivicu nezamućeno uočava i da je bez sustezanja priznaje." Osjećao je zahvalnost prema njoj, kao prema nikom drugom, osjećao je i krivicu. Kad je primio vijest o njezinoj smrti, osjetio se oslobođenim krivice.

Bolnica - osjeća se bolje. Razmišlja o skladu i suodnosu duha i tijela. Mora imati volje, mora htjeti ozdraviti. To dvoje nosi međusobni sklad. Bolničarka mu je donijela violinu, drži je ispod kreveta i uči malog, slijepog dječaka svirati. Glas s hodnika bolnice povuče ga u prošlost. Odmah ga je prepoznao. Bila je solidna pijanistica i postala Ivanov menager, a kad se razbolio bila je uz njegovu postelju. "Najgora žena je žena dobrotvor." Erna je bila ambiciozna i bezrezervno se davala u svemu što je radila. Živjeli su zajedno neko vrijeme (dvije godine je bio njegov maksimum). U početku je bio zaljubljen, a potom ga je prošlo i želio je da ona ode. I najzad su se rastali: on je bio sit njezina dobročinstva, a ona njegove zahvalnosti.

Sjećanje na Maju. Umrla je u Italiji od neizlječive bolesti. I tek kada je izgubio kćer, Ivan je shvatio koliko nepovratno može biti sam. Nakon njene smrti odlučio se na lutanje, besciljno lutanje mjestima. Osjetio je potrebu da krene u rodno mjesto, no "nostalgija za mjestima je nostalgija za jednim nestalim vremenom i jednim nestalim JA u njemu." U kući u kojoj je rođen postojala je zaključana soba sa svim obiteljskim stvarima. Stare sitnice doimale su se mrtvima i on nije osjećao neikakvu evokaciju prošlosti. Svijet je zatrpan prošlošću. Budućnost pripada onima koji nemaju prošlosti.

Čovjek je djeljiv na volju ili osjetljivost i fantaziju. Volja je svojstvena jakim ljudima, vođama, ali oni nisu pjesnici. Pjesnici nose osjetljivost i fantaziju. "Potpuno se predati umjetnosti znači nešto kiao zavjet siromaštva: odreku od volje i njenih postignuća." Čovjek ima i dnevnu potrebu za samoćom. Mora imati, jer sve ključne stvari, prijelomne stvari u sebi riješava sam. I najzad umire sam.

U sobu je dobio susjeda. Mrkog, nabusitog studenta agronomije pretučenog nakon nekih demonstracija. Pod paskom žandara je doveden u bolnicu. Ne želi razgovarati, nosi u sebi svoju ideju, misao kao jedinu na svijetu. Spreman je umrijeti za svoj cilj. Ivan traži način da mu pristupi. No, na kraju Radivoje odlazi, Ivanu bi žao.

Ivanu se stanje pogoršava, morat će ponovo na operaciju. Saznao je od bolničarke da je Radivoje uhapšen na prijavu apotekara koji je na silu od njegova oca htio kupiti perivoj. Bio je to drugi Ivan i njegov perivoj suptropske vegetacije u Lučikama. Par dana nakon toga Radivoj je donešen na obdukciju.

Ivan mora na operaciju. Nakon operacije slijede sporadična sjećanja, prizivanja k svijesti, razmišljanja o vječnosti, trajanju ... misli mu se sapliću ... Ivan izlazi iz bolnice. Proljeće je, još jedno u nizu. Promatra ljude koji žurno idu svojim poslom i razmišlja - čemu žurba, zašto, ta prije ili poslije svi ćemo kraju. Uživa u prirodi oko sebe u malim stvarima. U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.

Kraj knjige: "Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg doba od toga: mir s radošću, s bolom - i preplavljenost suncem."