Ivo Brešan: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja

Bilješka o piscu:  

Rođen je u Vodicama. Gimnaziju je polazio u Šibeniku, a u Zagrebu je studirao jugoslavenske jezike i književnosti. Diplomiravši 1960. postaje profesor na šibenskoj gimnaziji. Od 1983. umjetnički je voditelj Centra za kulturu i Festivala djeteta u Šibeniku.

        Prvi dramski tekst Četiri podzemne rijeke objavljen mu je 1970. u splitskom časopisu Vidik. Iduće godine na daskama zagrebačkog Teatra ITD, nakon petogodišnjeg uzaludnog nastojanja da mu neko od kazališta izvede tekst, prikazana je groteskna tragedija Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja u režiji Božidara Violića. Nakon premijere izvedena je u gotovo svim kazalištima u zemlji, a prevedena je i izvođena u Poljskoj, Austriji, Njemačkoj, SSSR-u, Bugarskoj i Švedskoj.

»Glasovito Shakespeareovo djelo, koje neuki seljaci u zaostalom djelu Dalmatinske zagore uvježbavaju po frontovskom zadatku, uzeo je kao tematski predložak i mjeru zbivanja, dok je samo uvježbavanje dramaturški zamislio i postavio kao kazalište u kazalištu. Tečajem radnje, međutim, od odluke seoskih rukovodilaca da se Shakespeareova tragedija mora prilagoditi shvaćanjima sela i aktualnim, poslijeratnim društveno-političkim prilikama, Brešan ostvaruje i grotesknu parafrazu  Hamleta, koja je određena, kao i njegovo djelo u cjelini, jezičnim idiomom Dalmatinske zagore, parodijskom identifikacijom kraljevskog makrosvijeta Shakespearea i seljačkog mikrosvijeta Donje Mrduše, te ironičko-satiričkom osudom dogmatske vlasti i primitivizma«. (B. Hećimović)

Osim Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, Brešan je objavio sljedeće drame: Nečastivi na Filozofskom fakultetu(1975. ), Smrt predsjednika kućnog savjeta (1978. ),Svečana večera u pogrebnom poduzeću (1979. ), Viđenje Isusa Krista u kasarni VP2507 (napisama 1973. , objavljena 1988. ), Arheološka iskapanja kod sela Dilj (1981. ), Anera(1983. ), Hidrocentrala u Suhom dolu (1985. ).

S redateljem Krstom Papićem napisao je scenarije za filmove Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1972. ),Izbavitelj (1976. ) i Tajna Nikole Tesle (1985. ) a 1990. tiskan je prvi Brešanov roman Ptice nebeske.

O djelu:

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja dramski je prvijenac Ive brešana. Po sudu mnogih kritičara Brešanova drama ide u red najboljih dramskih tekstova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Brešan ju je napisao 1965. godine, a na scenu je, nakon mnogih odbijanja postavljen 1971. godine u zagrebačkom Teatru ITD, u režiji Božidara Violića. Ta »groteskna tragedija«, kako je određuje sam autor, travestija je znamenite Shakespeareove tragedije Hamlet. Služeći se poznatim dramskim predloškom, Brešan je stvorio originalno djelo koje svjedoči o primitivizmu, gluposti i pokvarenosti jednog sustava i vremena. Djelo je komponirano u dva dijela i pet slika, a radnja, koja se zbiva pedesetih godina ovog stoljeća, smještena je u Dalmatinsku zagoru, u izmišljeno selo Mrdušu Donju.

Fabula:

U zapuštenoj prostoriji Narodnog fronta u Donjoj Mrduši okupljeni seljaci  nestrplivo iščekuju početak sastanka Mjesnog aktiva sela koji je sazvao drug Mile Puljiz, zvani Puljo, predsjednik Mjesnog aktiva Narodnog fronta. Seljaci ostaju zabezeknuti kada ih drug Puljo obavijesti da je na dnevnom redu kulturno-prosvjetna aktivnost u selu, odnosno kada ih drug Mačak, predsjednik Upravnog odbora Zadruge, stane uvjeravati kako bi trebali i oni jednom prirediti neku predstavu, i to ne bilo kakvu već »predstavu u kojoj će izaći na vidilo, stavimo kazti, naša socijalistička stvarnost, ono šta je, metnimo li, pozitivno i ono što je negativno. Pa kad naš radni čovik vidi taku predstavu on može doći onom svom predpostavljenom drugu i reći mu: Tako i tako, druže, ovo ti valja, a ovo ti jope ne valja. « Seljaci žučno prosvjeduju, jer smatraju da njima nisu potrebne nikakve predstave i da za takve gluposti nemaju vremena. Prepirku će prekinuti svojim autoritetom vrhovni seoski moćnik Mate Bukarica, zvani Bukara, upravitelj Zadruge i sekretar Mjesnog aktiva Partije. Njegova riječ je svetinja: predstava se mora spremiti a izbor, na prijedlog druga Šimurine, pada na Shakespeareova Hamleta. Šimurina je prije dvije godine , boraveći u zagrebu gdje je poslan da proda vino, gledao u teatru Amleta i ta ga se predstava vrlo dojmila. Slikovito, ali vrlo pojednostavljeno Šimurina će nazočnima prepričati sadržaj. »N        ajprije je bija jedan kralj. Dobar kralj, napredan, socijalistički orijentiran. Dušu bi da za radni narod i sirotinju. I taj je kralj, drugovi, ima brata koji je bija niko i ništa, neprijatelj naroda, ljuta reakcija. Pa kad je un jedanput spava u polju, dođe ovi njegov brat i ne budi lin, ulije mu ništo u uvo, razridi mu moždane i na mistu ga usmrti. . . « U trenutku dok Šimurina priča kako je Hamlet došao do kralja da se s njim obračuna, na vratima se pojavljuje seoski momak Joco Škokić. Pun bijesa optužuje Bukaru da je naredio da se njegov otac, iako nevin, uhiti zbog krađe deset milijuna iz zadružne blagajne. Pri odlasku se zaklinje da će pronaći pravog krivca i da će se s njim obračunati. Mile Puljiz prekida sastanak naloživši učitelju Škunci da se pobrine oko predstave i izabere glumce. Druga slika prvog dijela započinje susretom Joce i njegove zaručnice Anđe, Puljine kćeri. Anđa ga moli da njoj za ljubav prihvati ulogu Hamleta koju mu je učitelj namijenio, jer će se tako, budući da će ona glumiti Ofeliju, moći ćešće viđati. Joco, uzbuđen zbog očeva uhićenja, nevoljko pristaje. Glavne uloge su podijeljene: Bukara je kralj Klaudije, seoska krčmarica Majkača kraljica Gertruda, Puljo Polonije, Mačak dobiva ulogu Laerta a komentator i tumač predstave na vlastitu inicijativu postaje Šimurina. No, već na prvoj probi javljaju se problemi. Shakespeareov tekst pokazuje se preteškim za nadobudne glumce. Bukara nikako da pravilno čita tekst, ali je još veći problem što »taj Amlet širi niku reakcionarnu propagandu«, pa bi, po Bukarinom mišljenju, trebalo tragediju izmijeniti jer »Amlet triba da bude predstavnik radnika i seljaka«. Pod prijetnjom da će izgubiti posao i biti protjeran iz sela, učitelj pristaje da popravi tekst. Radnja u trećoj slici odigrava se nekoliko dana kasnije. Uoči probe razgovaraju Bukara i Puljo. Bukara, uznemiren i zabrinut zbog Jocina  ponašanja, odnosno prestrašen neće li se otkriti da je zadružni novac on uzeo, predlaže Pulji da uz pomoć Anđe otkriju što Joco smjera. Puljo pristane, a pod očevim prijetnjama i Anđa. Počinje proba, učitelj je napravio svoj dio posla – preradio je Shakespeareov tekst prilagodivši ga socijalističkom čovjeku. Poslije probe Bukara i Puljo provode svoj plan. Skrivaju se u zamračenoj prostoriji, ubrzo se pojavljuju Joco i Anđa. Joco joj čita očevo pismo u kojem on govori da je zadružni novau uzeo Bukara, a da je Mačak, po njegovom naređenju, spalio knjigu rashoda pa je kontrola, našavši samo knjigu prihoda, okrivila njega. Kada ga Anđa, koja ga je cijelo vrijeme uzalud pokušala spriječiti da govori, zamoli da zaboravi na svog oca i da se okrene njoj, jer njihovo vjenčanje dolazi u pitanje, Joco je grubo odgurne i odlazi.

Četvrtom slikom počinje drugi dio drame. Učitelj Škunca i Joco razgledavaju kostime što su stigli iz Gradskog kazališta. Već ionako rastrojen i demoraliziran, Joco ostaje zaprepašten kad mu učitelj otkrije da ga je njegova Omelija špijunirala. U tom trenutku ulaze mrduški glumci predvođeni Bukarom i proba počinje. Već otprije dobrano zagrijani alkoholom, Bukara, Mačak i Puljo u potpunosti se identificiraju sa svojim ulogama izrabljivača naroda. Proba se pretvara u opijanje, žderanje i kartanje.

Za cijelo to vrijeme Joco sjedi zamišljen u kutu. Kada i njega pokušaju uvući u pomahnitalo kolo, njegova srdžba i očaj dostižu vrhunac: optužuje Anđu da ga je špijunirala, a Bukaru polijeva ponuđenom čašom vina. Istodobno očajnički prekapa po džepovima tražeći očevo pismo ne bi li okupljenima dokazao da je optužujući Bukaru bio u pravu. Otkrivši da mu je Bukara ukrao jedini dokaz i da je cijela zavjera smišljena da bi se lopovi održali, Joco nasrće na Mačka. Prisutni ga seljaci pokušavaju smiriti, a Joco odlazi prijeteći da će se za istinu boriti do kraja. U petoj slici održava se proba posljednjeg prizora. Joco-Amlet potpuno je nezainteresiran sve dok ne dolazi do njegova dvoboja s Mačkom-Laertom. Dok se njih dvojica hrvaju, seljaci navijaju pjevajući. Njihovo skandiranje i pjesmu prekida Mačkovo zapomaganje. Izbezumljeni Joco pritisnuo je Mačku nož pod grlo, a preplašeni Mačak priznaje da je po Bukarinu naređenju spalio knjigu. Nevinost Jocina oca je dokazana, međutim, u tom trenutku pojavljuje se seljak sa viješću da se stari Škokić u zatvoru objesio. Joco, izvan sebe, nasrće na Bukaru, ali ga u tome sprječavaju seljaci. Njegovi pokušaji da nađe nekoga tko će stati na njegovu stranu i podržati ga ostaju uzaludni. Odbija ga i Anđa, slomljeni Joco odlazi, a seljaci nastavljaju s pjesmom.