Ivan Aralica: Psi u trgovištu

Roman je trodijelni, s vremenski odijeljenim i donekle prostorno povezanim fabularnim tokovima. Radnja je smještena u 16. st. Prvi dio triptiha, NEKAMO MORAŠ, usmjeren je na privatni život i diplomatsku karijeru strica Fausta Vrančića, Antuna.

Nakon Antunova djetinjstva i obrazovanja te povijesti njihove obitelji, prelazi se na pojedine epizode iz erotskog života, premda je Vrančić bio crkveni dostojanstvenik. U rodnom gradu on ima aferu s Mandaljenom Lukačić, a ostavivši glasine za sobom, zauvijek odlazi iz Šibenika.

Tu su i veze s hirovitom Magdalenom Milaversi, plemkinjom iz Padove; s priprostom ali lukavom Uršulom, koja je u toj vezi zatrudnjela, a Vrančić morao priznati dijete i platiti poveći novčani iznos te platonski odnos s kraljicom Izabelom, mladom udovicom Ivana Zapolje, koji se ne može realizirati iz političkih razloga.

U Carigradu se Vrančić treba sresti s Mehmed-pašom Sokolovićem, ali na putu se događa režirani incident u kojem jedan od poslanika strada. Premda u nepovoljnoj poziciji, Vrančić ipak uspijeva ishoditi djelomično povoljne uvjete za mir među carevinama.

U nastavku se Antun Vrančić više ne pojavljuje, nego se fabula koncentrira na likove koji diktiraju politička zbivanja u vrhu Osmanskog Carstva. Središnji lik drugog dijela, MAČ SAMOSIJEK je Sulejman II, poznat i kao Sulejman Veličanstveni.

U prvih pet poglavlja portretirani su najmoćniji ljudi carstva oko Sulejmana: Mehmed, Rustem Opuković (koji svoju moć duguje braku sa Sulejmanvom kćeri Mirimah), Ahmed (koji obožava lijepe knjige i lijepe žene), obrazovani Šemsudin Ahmetović, eunuh Ibrahim (zadužen za sultanove prljave poslove).

Zatim slijede pripovijesti o Sulejmanovim ženama: o Nurbanu, zapravo Venecijanki Domeniki i Rokselani iz Galicije. Javljaju se spletke oko u vezi sa sultanovim nasljednikom Mustafom, kojega je Sulejman imao s Nurbanom. Sulejman sumnja na urotu pa poziva Mustafu u svoj logor, gdje ga smaknu njegovi stražari.

Treći dio, KOŽA ZA BUBANJ, započinje obiteljskom idilom Nurbanine obitelji, koju čine majka, svestrano nadareni Mustafa u braku s Esmom te osjetljivi i depresivni mlađi Mustafin brat, Džihangir. Majčinom srmću započinje krah sretne obitelji: Džihangir duševno obolijeva, a nakon Mustafina smaknuća ubiju i Esmu i njihovu djevojčicu.

Džihangira šalju u zloglasni zatvor gdje on zatiče neke od sudionika u pobuni protiv Sulejmana. Pobunu u Solunu pokrenuo je Sulejmanov pisar, predstavljajući se kao Mustafa. Roman završava bilješkama ljetopisca Šadmana o posljednjim Džihangirovim danima u Alipoturkovoj tamnici.

Pse u trgovištu karakterizira pomalo neobičan spoj tradicionalnog načina pripovijedanja iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, dok je kompozicija modernije zamišljena: krajnje epizodična i fragmentarna, bez čvrste fabulrane niti (to je prepušteno čitatelju).

Ta obilježja odvajaju ovaj roman od tradicionalnog modela povijesnog romana, iako Araličini romani u osnovi dijele tu tradiciju. Najuočljivija težnja Araličina stila je težnja da se zbivanja prokomentiraju, često u formi poente, doskočice ili narodne izreke.

Redovito se iznosi detaljan opis, podrijetlo, karakter i životna putanja, svih imalo značajnih aktera u priči, što je dobar pokazatelj autorova epskog tradicionalizma, iako okosnicu svih likova čine tri glavna lika svakog pojedinog dijela triptiha: Antun Vrančić, Sulejman i Džihangir.

Naslov Psi u trgovištu ključna je metafora za svijet moći, politike, intriga i borbe za opstanak. Žrtve vlasti nisu samo podanici: kruta pravila jednako melju i one na vrhu, pa i samog Sulejmana; zato su svi stalno na oprezu i sve se pomno važe.

Nedvojbene su i aluzije na moderni totalitarizam; pritisci silnika, kad imaju neograničenu vlast, mogu biti otvoreno grubi ili sofisticirani, ali im se ne može umaći, a oni koji im se žele ukloniti (Nurbanu, Džihangir, Esma), neizbježno postaju žrtvama svemoćne vlasti.