ŽIVOTOPIS:
Samuel Beckett (1906.-1989.), dramatičar je i romanopisac irskoga podrijetla. Od 1938. živi u Parizu te nakon rata počinje pisati na francuskom jeziku. U svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojo je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno ''trajanje'' ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjima spasa.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1969. godine.
Djela: ''U očekivanju Godota'', ''Svršetak igre'', ''Malone umire'', ''Murphy'', ''Molloy''
VRSTA DJELA: antidrama u dva čina
VRIJEME I MJESTO RADNJE: ne može se precizno odrediti i dobivamo tek oskudan opis krajolika u didaskalijama
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
VLADIMIR i ESTRAGON, dvojica ostarjelih skitnica koji se od milja oslovljavaju nadimcima Gogo i Didi. Vladimir ostavlja dojam pametnijeg i u stvaran život bolje uključenoga člana ovog para likova, a Estragon je priprost, ranjiv, pasivan i ovisan o Vladimiru. Obojica su u lošem fizičkom stanju – u poznim godinama (šezdesetim ili sedamdesetim), oštećenih i isluženih tijela, obučeni u dronjke.
POZZO, Luckyjev gospodar, nasilnik
LUCKY, rob, potpuno je lišen vlastite volje, nezainteresiran je i pasivan, a i opasan
DJEČAK, Godotov glasnik i pastir
KRATAK SADRŽAJ:
I.ČIN
Vladimir i Estragon, dvojica ostarjelih skitnica, na pustoj pješčanoj cesti pod sasušenim drvetom, uporno čekaju Godota. Vrijeme besciljnoga čekanja ispunjavaju besmislenim razgovorima i aktivnostima.
Tijekom neutvrđeno dugog čekanja, nailaze Pozzo i Lucky, gospodar i rob. Pozzo vodi Luckyja na konopcu, a njime upravlja vikanjem i nasiljem. Lucky nosi Pozzinu košaru s jelom, stolac na sklapanje i kovčeg pun pijeska. Neobičnost Pozzine i Luckyjeve pojave plaši Vladimira i Estragona pa se njihov odnos prema Pozzi mijenja od strahopoštovanja do prjezira. Javlja se i proračunata udvornost: Pozzo ima hranu, a možda i novac, i možda ih je voljan podijeliti. Nakon razgovora i Luckyjeva plesa, ''razmišljanja'' i napada na Estragona, Pozzo i Lucky nastavljaju put: Pozzo želi prodati Luckyja na sajmu, no ne saznajemo idu li baš tamo. Potom Vladimira i Estragona posjećuje Dječak, Godotov glasnik i pastir, koji ih obavještava da Godot toga dana neće doći, no sutra sigurno hoće. Nakon nekoliko Dječaku upućenih opreznih pitanja o Godotu, oni nastavljaju čekanje.
II.ČIN
Mjesto i vrijeme radnje su identični onima u prvome činu, a od značajnih promjena likovi zapažaju da se na suhome drvetu pojavilo lišće.
Vladimir, za razliku od Estragona, zamjećuje prolaženje vremena. Dolazak Pozze i Luckyja to potvrđuje: Pozzo je oslijepio, a Lucky zanijemio, i oba teško hodaju. Sada Lucky vuče na konopcu slijepoga Pozzu koji tetura za njim i pada nakon svakog naglo učinjenoga pokreta. Padnu li, ni jedan od njih ne može ustati. Kada preko njih padnu i Vladimir i Estragon, uspijevaju ustati zahvaljujući međusobnoj pomoći.
U nekim se detaljima mijenjaju i odnosi među likovima: Vladimir i Estragon više se ne boje Pozze i ne sažaljevaju Luckyja, a razmišljaju i o tome kako bi mogli iskoristiti njihovu nemoć. Pozzo i Lucky nastavljaju put teturajući i padajući, a nakon njih, kao i u prvom činu, dolazi Dječak s istom porukom. Vladimir je sumnjičav i pita ga sjeća li ih se i je li već dolazio, no Dječak tvrdi da ih prvi put vidi. Godot, naravno, opet ne dolazi, no doći će sutra pa se čekanje nastavlja.
O DJELU:
Mehaničko ponavljanje prostorno-vremenskih okvira odvijanja radnje, pojavljivanja likova, njihovih dijaloga i statičnih scenskih situacija potpuno usporavaju radnju i oduzimaju joj smisao.
Likovi izgovaraju nepovezane monologe isprekidane bezbrojnim nelogičnim stankama, naglim promjenama teme razgovora, bezrazložnim ponavljanjima prigodnih jezičnih fraza bez pravoga značenja.
Komunikacija među likovima izostaje i zbog fizičke onemogućenosti (nijemost, sljepoća likova). Likovi pokazuju i nemogućnost voljnoga djelovanja, a česta je pojava da se iskazane namjere ne ostvaruju, kao u ovom primjeru: ''Vladimir: Onda idemo?, Estragon: Idemo! (Ne miču se s mjesta)''.
Ova drama nije ni komedija ni tragedija: likovi su po svojoj pojavi, govoru i postupcima komični, no dojam koji pobuđuju krajnje je tragičan. Zato su je kritičari i nazvali tragičnom farsom. Drama nema klasičnoga dramskoga sukoba i dramske napetosti koja raste i razrješuje se tijekom dramske radnje. Dramska je radnja statična, a scenski prostor iznimno siromašan i u oba čina isti. Pojedinosti o likovima, mjestu i vremenu radnje saznajemo iz oskudnih didaskalija. Replike su kratke, isprekidane, slabo tematski povezane i sadržajno oskudne. No, bogat je i neograničen niz asocijacija, simbola i metafora koje svaki gledatelj stvara tumačeći ideje i poruke ove neobične drame.
Samuel Beckett (1906.-1989.), dramatičar je i romanopisac irskoga podrijetla. Od 1938. živi u Parizu te nakon rata počinje pisati na francuskom jeziku. U svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojo je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno ''trajanje'' ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjima spasa.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1969. godine.
Djela: ''U očekivanju Godota'', ''Svršetak igre'', ''Malone umire'', ''Murphy'', ''Molloy''
VRSTA DJELA: antidrama u dva čina
VRIJEME I MJESTO RADNJE: ne može se precizno odrediti i dobivamo tek oskudan opis krajolika u didaskalijama
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
VLADIMIR i ESTRAGON, dvojica ostarjelih skitnica koji se od milja oslovljavaju nadimcima Gogo i Didi. Vladimir ostavlja dojam pametnijeg i u stvaran život bolje uključenoga člana ovog para likova, a Estragon je priprost, ranjiv, pasivan i ovisan o Vladimiru. Obojica su u lošem fizičkom stanju – u poznim godinama (šezdesetim ili sedamdesetim), oštećenih i isluženih tijela, obučeni u dronjke.
POZZO, Luckyjev gospodar, nasilnik
LUCKY, rob, potpuno je lišen vlastite volje, nezainteresiran je i pasivan, a i opasan
DJEČAK, Godotov glasnik i pastir
KRATAK SADRŽAJ:
I.ČIN
Vladimir i Estragon, dvojica ostarjelih skitnica, na pustoj pješčanoj cesti pod sasušenim drvetom, uporno čekaju Godota. Vrijeme besciljnoga čekanja ispunjavaju besmislenim razgovorima i aktivnostima.
Tijekom neutvrđeno dugog čekanja, nailaze Pozzo i Lucky, gospodar i rob. Pozzo vodi Luckyja na konopcu, a njime upravlja vikanjem i nasiljem. Lucky nosi Pozzinu košaru s jelom, stolac na sklapanje i kovčeg pun pijeska. Neobičnost Pozzine i Luckyjeve pojave plaši Vladimira i Estragona pa se njihov odnos prema Pozzi mijenja od strahopoštovanja do prjezira. Javlja se i proračunata udvornost: Pozzo ima hranu, a možda i novac, i možda ih je voljan podijeliti. Nakon razgovora i Luckyjeva plesa, ''razmišljanja'' i napada na Estragona, Pozzo i Lucky nastavljaju put: Pozzo želi prodati Luckyja na sajmu, no ne saznajemo idu li baš tamo. Potom Vladimira i Estragona posjećuje Dječak, Godotov glasnik i pastir, koji ih obavještava da Godot toga dana neće doći, no sutra sigurno hoće. Nakon nekoliko Dječaku upućenih opreznih pitanja o Godotu, oni nastavljaju čekanje.
II.ČIN
Mjesto i vrijeme radnje su identični onima u prvome činu, a od značajnih promjena likovi zapažaju da se na suhome drvetu pojavilo lišće.
Vladimir, za razliku od Estragona, zamjećuje prolaženje vremena. Dolazak Pozze i Luckyja to potvrđuje: Pozzo je oslijepio, a Lucky zanijemio, i oba teško hodaju. Sada Lucky vuče na konopcu slijepoga Pozzu koji tetura za njim i pada nakon svakog naglo učinjenoga pokreta. Padnu li, ni jedan od njih ne može ustati. Kada preko njih padnu i Vladimir i Estragon, uspijevaju ustati zahvaljujući međusobnoj pomoći.
U nekim se detaljima mijenjaju i odnosi među likovima: Vladimir i Estragon više se ne boje Pozze i ne sažaljevaju Luckyja, a razmišljaju i o tome kako bi mogli iskoristiti njihovu nemoć. Pozzo i Lucky nastavljaju put teturajući i padajući, a nakon njih, kao i u prvom činu, dolazi Dječak s istom porukom. Vladimir je sumnjičav i pita ga sjeća li ih se i je li već dolazio, no Dječak tvrdi da ih prvi put vidi. Godot, naravno, opet ne dolazi, no doći će sutra pa se čekanje nastavlja.
O DJELU:
Mehaničko ponavljanje prostorno-vremenskih okvira odvijanja radnje, pojavljivanja likova, njihovih dijaloga i statičnih scenskih situacija potpuno usporavaju radnju i oduzimaju joj smisao.
Likovi izgovaraju nepovezane monologe isprekidane bezbrojnim nelogičnim stankama, naglim promjenama teme razgovora, bezrazložnim ponavljanjima prigodnih jezičnih fraza bez pravoga značenja.
Komunikacija među likovima izostaje i zbog fizičke onemogućenosti (nijemost, sljepoća likova). Likovi pokazuju i nemogućnost voljnoga djelovanja, a česta je pojava da se iskazane namjere ne ostvaruju, kao u ovom primjeru: ''Vladimir: Onda idemo?, Estragon: Idemo! (Ne miču se s mjesta)''.
Ova drama nije ni komedija ni tragedija: likovi su po svojoj pojavi, govoru i postupcima komični, no dojam koji pobuđuju krajnje je tragičan. Zato su je kritičari i nazvali tragičnom farsom. Drama nema klasičnoga dramskoga sukoba i dramske napetosti koja raste i razrješuje se tijekom dramske radnje. Dramska je radnja statična, a scenski prostor iznimno siromašan i u oba čina isti. Pojedinosti o likovima, mjestu i vremenu radnje saznajemo iz oskudnih didaskalija. Replike su kratke, isprekidane, slabo tematski povezane i sadržajno oskudne. No, bogat je i neograničen niz asocijacija, simbola i metafora koje svaki gledatelj stvara tumačeći ideje i poruke ove neobične drame.
Ništa se ne događa, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, to je strašno.
Gospodin Godot mi je rekao da vam kažem da večeras neće doći, ali sutra će doći sigurno.
Što više ljudi susrećem, to sam sretniji.
Gospodin Godot mi je rekao da vam kažem da večeras neće doći, ali sutra će doći sigurno.
Što više ljudi susrećem, to sam sretniji.
No comments:
Post a Comment