ŽIVOTOPIS:
Ivan Mažuranić rodio se 1814. godine u Novome Vinodolu, gdje je završio njemačku pučku školu.
1873. je godine postao hrvatski ban, prvi ''ban pučanin''. Sišavši s banske stolice, ne bavi se više politikom. Posljednje je godine života proveo u miru baveći se matematikom i astronomijom. Umro je 1890. godine u Zagrebu.
Autor je malog broja djela, ali po umjetničkoj je vrijednosti jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika. Mažuranić je nadopunio izgubljeno 14. i 15. pjevanje Gundulićeva epa ''Osman''. Njegovo je životno djelo ''Smrt Smail-age Čengića'' objavljeno 1846. u almanahu ''Iskra''.
KNJIŽEVNI ROD: epika u stihu
VRSTA DJELA: povijesni ep
VRIJEME RADNJE: 16. stoljeće
MJESTO RADNJE: Hercegovina
ANALIZA JEZIKA I STILA:- epiteti: lijepo, hladnoj, planinskog, ljući, gorski, sviloruna, malenoga
- personifikacija: ''zadrhtaše ta vješala tanka''
- kontrast:
''zadrhtaše ta vješala tanka,
al ne pisnu Crnogorčad mlada.''
''Sunce zađe, a mjesec izađe.''
- arhaizmi: dželate, arslan, harač
- onomatopeja:
''Krcnu kolac njekoliko puta
Zviznu pala njekoliko puta''
''Ni tko šapće, ni tko zbori,
ni tko pjeva, niti se smije''
- usporedba: ko tajni glas duhova
- metafora: ''Studen kamen prima život''
- ponavljanje: ''Čije 'e ovo...''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
SMAIL-AGA:
Smail-aga je silni turski vlastelin, koji je veoma krvoločan i uživa ubijajući nevine i bespomoćne ljude. Svoje zarobljenike muči nečuvenim mukama da bi ih zatražio i iz njih izvukao što veći harač. Međutim, on je u duši kukavica koja svoje slabosti prikriva mučenjem drugih ljudi.
CRNOGORCI:
Crnogorci su ljudi koji se zadovoljavaju malim stvarima. Bogatstvo za njih ne predstavlja ni?ta značajno, njima je važnija njihova sloboda od svog zlata na svijetu. Umiru bez straha, ne ispuštajući ni jednog jauka, iako umiru u strašnim mukama. Vjeruju u pravdu i Boga, i znaju da na kraju svako nasilje mora prestati. Na bilo koji način...
KRATAK SADRŽAJ:
AGOVANJE
Silni je turski ratnik, Smail-aga Čengić, imao puno robova, Crnogoraca. Budući da je bio krvoločan, ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio ubiti skupinu mladića. Starac Durak ga je molio da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladiće, starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajući tijela ubijenih, Smail-aga se divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.
NOĆNIK
Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca.
ČETA
U Cetinju se skupila mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su se sukobiti s agom . Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudu i svoj narod.
HARAČ
U međuvremenu, zli je aga odlučio kupiti od naroda harač, tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi kao zarobljenike. Jednog dana, aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjehivanja među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljutit, odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada je hrabra četa napala Turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk je Mirko puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. Tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.
KOB
Zli je Smail-aga Čengić dočekao svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu je njegovu sjajnu opremu uzeo plahi Turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.
IDEJA:
''Turčin reći, al' mrijeti
Za Hristovu vjeru svetu
Teško nije, tko se za nju bije.''
''Sramota je takome junaku
Kupit harač, ne skupit harača,
Džilitnut se, ne pogodit cilja,
Kamol' slijepit mješte raje Turke,
Kamol' da mu zlurad krst se smije.''
HONORE DE BALZAC: OTAC GORIOT
Tema: ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju
želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu
Problemi:očinska ljubav koja ne poznaje granice
želja za uspjehom
posesivna ljubav oca prema kćerima
odana, slijepa ljubav oca prema kćerima
amoralnost, moralni pad čovjeka
Inspiracija:
Shakespeareova tema iz “Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.
Struktura:
Struktura je dramska što pisac i sam naglašava.
Satoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.
Književna vrsta - Obiteljski roman.
Vrijeme radnje:
1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godina.
Mjesto radnje: Paris
Likovi:
Goriot - bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoij život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast i smrt i neimaštinu.
Eugene de Rastignac - mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.
Goriotove kćeri - Delphibe i Anastasie - dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.
Bilješke o djelu:Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi Balsacova privrženost realizmu.
Citat: “Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana. Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato će se ubrzo raspasti od trulosti”.
Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako iako plemić, nema baš previše novca.
Dalje piše kako je Eugene biomarljiv i rano je shvatio da će se u životu naraditi.
Vantriu daje opise društva i parižanik, licemjerje i pokvarenost, te moralnu izopačenost.
Citat: ”Ako imate smolu dda ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima će vas slaviti kao utjelovljenje kreposti”.
Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće moći doći u vioko društvo zbog nedostatka novca.
Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema svijetu, jer scvijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se okrutnika.
Citat:” Udarajte bez milosti, pa će vas se vsi bojati”.
Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ba pod svoju protekciju, a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.
Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima.
Citat: “Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim konj koji ih vuku, i htio bih bii psić što ga drže na koljenima .Živim od njihove radosti. ”.
Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.
Delphine kazuje istinu o ¸ivotu sebbe i ostalih njoj sličnih žena.
Eugene uspjeh želi više od ičega.
Delphine Povjeava Eugeneo svoje želje.
Anastsia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca.
Eugene shvaća kakve su uistinu parižanke.
Goiriot samome sebi priznaje kakve su jnegove ljubljene kćeri, i postaje svjestan svoje pogreške.
Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na sprovod, na što Eugene izaziva druuštvo.
Citat:” Oči mu gotovo žudno za prostor među …tamo gdje je živio ovaj otmjeni svijet, u koji se želio probiti…
A sada je na nama dvama red”
I kao prvi čin svoga izazova društvu, Eugene pođe na večeru kod gospođe de Nuncigen.
SADRŽAJ:
Pansion
Gospođa Vauquer stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje pansionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to imovinsko stanje dopušta. U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno-u njemu se nalaze stolice, stol i naslonjači pokriveni tkaninom s crnim i svijetlim crtama. Ta glavna soba zaudara na plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Blagovaonica, prema kojoj salon izgleda kao kakav budoar, je prostorija s drvom obloženim zidovima čija boja se ne raspoznaje od naslaga prljavštine. Tu je također dugačak stol sa stoljnjakom toliko masnim da bi se po njemu moglo risati prstom, i ormar na kojem stoje okrhnute i razbijene čaše i posuđe. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica Vauquer. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom, sukladno je odaji čiji topli,smrdljivi zrak gđa. Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 godina (kasnije saznajemo da ima 48 godina, ali da priznaje samo 39) i liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gđa. Couture, udovica službenika.Zajedno s njom je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, lažni trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u najvećoj neimaštini kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i 8 studenata medicine i 2-3 stanovnika iz okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau je svojim umornim očima budila jezu u svima koji ih pogledaju. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa.Unatoč lošem i slabom izgledu, pokreti su joj bili živahni a glas veseo. Samo dvije stvari nedostajale su joj da zabljesne-haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati za kćer, a gđa. Couture, rođakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči.Bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota, što Eugene nije znao.Dva posjeta
Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu ušteđevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.Ulazak u otmjeno društvo
Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.Bježismrt
Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz pansiona. Katkad je ostao bez i jednog novčića i sada je imao dugova, pa je potpisao mjenicu gospodinu Vautrinu i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod imenom “Lažna Smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom za 3000. - franaka: “da u vino sipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”.Dvije kćeri
Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” – govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu obiteljske dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva”. Restaud je saznao: “da je samo nakit prodan za nižu svotu i treba još 12000. - franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200. - franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijeti ću zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao postupke Delphine, jer je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije plesa” odgovori Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza de Ajuda i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leži otac Goriot.Očeva smrt
Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA”Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.
EUGENIE GRANDET - HONORE DE BALZAC
Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.
Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela.
Analiza likova: Čiča Grandet: Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim zgrće svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast. “Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.”
“Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo.”
Eugenie Grandet: Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.
“Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj. Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.
Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, tako blago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.”
“U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago su bili Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.”
“Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje.”
“Eugenie bila je uzvišena, bila je žena.”
Charl Grandet: Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.
“Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka.”
“Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice…. Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola.” “Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu.” “Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se izmišljaju lažni događaji. Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja.
Gospođa Grandet: “Gospođa Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.”
Velika Nanona: Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.
“Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara.”
“Zanjući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koristi može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona postala član porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.”
O djelu: Eugenie Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Grandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne žene. Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac mračan i melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za zlatom.
“U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.”
Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana “Eugenie Grandet”. Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima “plovio zlatnim jezerom”. “Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja”, a i Balzac je rekao: “ Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti, samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti.”A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. “dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio.” A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( “Žalost je u srcu, a ne u odjelu”, “Glad izgoni i vuka iz šume.”, “Kad nema mačke kod kuće miševi igraju”) i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo (“Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan.”, “svi putovi varoši vodili su na njegova imanja”).
Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je “anđeo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce.”
Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, “nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzac opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce:
(“ Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše burni duševni pokreti.”).
Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. “Crpi snagu iz svoje ljubavi”. “Za njega, za njega”, govorila je u sebi, “podnijeti ću sve muke ovog svijeta”. Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je “proljeće ljubavi” počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: ”Patiti i umrijeti!” (“To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje”). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj kućici sa sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzac je kazao: “To je povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine”. Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.
Kroz ovaj roman Balzac je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo “čudovišta” čija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzac poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim očima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesreće. Kod Grandeta to je novac (“Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet.”, “Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme.”, “U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgrće, da miluje i prevrće svoje zlato.”), a kod njegove kćerke čežnja i ljubav prema Charlu (“Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi preči od svega. SVEGA je bio on”). Svi likovi su snažni i njihova energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospođa Grandet je ovdje nevina žrtva koja je “spavala, jela, pila išla po volji svoga muža”. Okrutnost Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava “kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe”. “Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živ, i povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan.”
Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Moliera i našeg Držića (“Za posljednje dvije godine naročito se pojačali njegovo tvrdičenje, kao što jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvrdica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi čiji je život bio posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On želi umrijeti kraljevski, držeći do posljednjeg dana uzde svojih miliona”). Na samrti kada hvata zlatno raspeće karakterističan je događaj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzacu moderni Bog njegovog vremena.
Ovaj roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se “jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta” i u ovom slučaju da dom tvrdice može da postane “poprište najuzbudljivijih drama i tragedija.” Sve to omogućuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenađenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga ( “U tim kućicama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se upola redovničko lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci”). Nosilac jedne fabule sam je čiča Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.
Balzac je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne rečenice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja. Uspio je i opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje stavove (“Tvrdice ne vjeruju u sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: “Što plaćaš?”, umjesto da mu kažu: “Što misliš?”. Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove zemlje.” (“Nevolja rađa jednakost”, “Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.”).
Balzac je postigao objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende “Ljudske komedije”. Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su cijelog života robovi svojih strasti.
II. verzija
SADRŽAJ:
U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet, njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.
Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.
Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca nikad nije ni željela.
LIKOVI:
ČIČA GRANDET:
Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim zgrče svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.
“ Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.”
“Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo.””
EUGENIE GRANDET:
Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.
“Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.
Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.
Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, takoblago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.”
“U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago nisu bili milijomi čiji su se prihodi gomilali, već Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.”
“ Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje.”
“ Eugenie bila je uzvišena, bila je žena.”
CHARL GRANDET:
Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.
“Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka.”
“Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola.”
“Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu.”
“Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se izmišljaju lažni događaji.
Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja.
GOSPOĐA GRANDET:
“ Gospođa Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.”
VELIKA NANONA:
Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.
“Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara.”
“Zanjući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koriti može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona je postala član porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.”
O DJELU:
Eugenie Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Gtandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne žene. Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac mračan i melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za zlatom.
“U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.”
Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana “Eugenie Grandet”. Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima “plovio zlatnim jezerom”. “Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja”, a i Balzak je rekao: “ Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti¸ samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti.”A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. “dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio.” A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( “Žalost je u srcu, a ne u odjelu”, “Glad izgoni i vuka iz šume.”, “Kad nema mačke kod kuće miševi igraju”) i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo (“Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan.”, “svi putovi varoši vodili su na njegova imanja”).
Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je “anđeo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce.”
Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, “nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzak opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce (“ Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše burni duševni pokreti.”). Baš ovdje uspio se je pokazati i kao pjesnik. Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. “Crpi snagu iz svoje ljubavi.”. “Za njega, za njega “, govorila je u sebi, “podnijeti ću sve muke ovog svijeta.” Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je “proljeće ljubavi” počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: ”Patiti i umrijeti!” (“To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje”). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj kučici sa sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzak je kazao: “To je povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine.”
Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.
Kroz ovaj roman Balzak je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo “čudovišta” čija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzak poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim očima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesreće. Kod Grandeta to je novac (“Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet.”, “Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme.”, “U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgrče, da miluje i prevrće svoje zlato.”), a kod njegove kćerke čežnja i ljubav prema Charlu (“Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi preči od svega. SVEGA bio je on”). Svi likovi su snažni i njihova energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospođa Grandet je ovdje nevina žrtva koja je “spavala, jela, pila išla po volji svoga muža”. Okrutnost Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava “kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe”. “Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živ, i povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan.”
Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Molijera i našeg Držića (“Za posljednje dvije godine naročito se pojačali njegovo tvrdičenje, kao što jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvardica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi čiji je život bio posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On želi umrijeti kraljevski, držeći do posljednjeg dana uzde svojih miliona ”). Na samrti kada hvata zlatno raspeće karakterističan je događaj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzaku moderni Bog njegovog vremena.
Ovaj roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se “jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta” i u ovom slučaju da dom tvrdice može da postane “poprište najuzbudljivijih drama i tragedija.” Sve to omogućuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenađenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga ( “U tim kučicama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se upola redovničko lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci”).
Nosilac jedne fabule sam je čiča Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.
Balzak je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne rečenice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja.
Uspio je i opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje stavove (“Tvrdice ne vjeruju u sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: “Što plaćaš?”, umjesto da mu kažu: “Što misliš?”. Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove zemlje.” (“ Nevolja rađa jednakost”, “Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.”).
Postigao je objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende “Ljudske komedije”. Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su cijelog života robovi svojih strasti.
U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet, njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.
Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.
Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca nikad nije ni željela.
LIKOVI:
ČIČA GRANDET:
Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim zgrče svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.
“ Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.”
“Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo.””
EUGENIE GRANDET:
Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.
“Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.
Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.
Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, takoblago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.”
“U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago nisu bili milijomi čiji su se prihodi gomilali, već Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.”
“ Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje.”
“ Eugenie bila je uzvišena, bila je žena.”
CHARL GRANDET:
Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.
“Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka.”
“Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola.”
“Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu.”
“Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se izmišljaju lažni događaji.
Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja.
GOSPOĐA GRANDET:
“ Gospođa Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.”
VELIKA NANONA:
Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.
“Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara.”
“Zanjući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koriti može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona je postala član porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.”
O DJELU:
Eugenie Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Gtandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne žene. Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac mračan i melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za zlatom.
“U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.”
Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana “Eugenie Grandet”. Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima “plovio zlatnim jezerom”. “Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja”, a i Balzak je rekao: “ Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti¸ samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti.”A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. “dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio.” A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( “Žalost je u srcu, a ne u odjelu”, “Glad izgoni i vuka iz šume.”, “Kad nema mačke kod kuće miševi igraju”) i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo (“Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan.”, “svi putovi varoši vodili su na njegova imanja”).
Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je “anđeo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce.”
Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, “nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzak opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce (“ Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše burni duševni pokreti.”). Baš ovdje uspio se je pokazati i kao pjesnik. Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. “Crpi snagu iz svoje ljubavi.”. “Za njega, za njega “, govorila je u sebi, “podnijeti ću sve muke ovog svijeta.” Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je “proljeće ljubavi” počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: ”Patiti i umrijeti!” (“To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje”). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj kučici sa sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzak je kazao: “To je povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine.”
Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.
Kroz ovaj roman Balzak je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo “čudovišta” čija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzak poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim očima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesreće. Kod Grandeta to je novac (“Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet.”, “Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme.”, “U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgrče, da miluje i prevrće svoje zlato.”), a kod njegove kćerke čežnja i ljubav prema Charlu (“Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi preči od svega. SVEGA bio je on”). Svi likovi su snažni i njihova energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospođa Grandet je ovdje nevina žrtva koja je “spavala, jela, pila išla po volji svoga muža”. Okrutnost Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava “kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe”. “Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živ, i povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan.”
Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Molijera i našeg Držića (“Za posljednje dvije godine naročito se pojačali njegovo tvrdičenje, kao što jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvardica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi čiji je život bio posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On želi umrijeti kraljevski, držeći do posljednjeg dana uzde svojih miliona ”). Na samrti kada hvata zlatno raspeće karakterističan je događaj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzaku moderni Bog njegovog vremena.
Ovaj roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se “jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta” i u ovom slučaju da dom tvrdice može da postane “poprište najuzbudljivijih drama i tragedija.” Sve to omogućuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenađenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga ( “U tim kučicama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se upola redovničko lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci”).
Nosilac jedne fabule sam je čiča Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.
Balzak je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne rečenice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja.
Uspio je i opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje stavove (“Tvrdice ne vjeruju u sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: “Što plaćaš?”, umjesto da mu kažu: “Što misliš?”. Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove zemlje.” (“ Nevolja rađa jednakost”, “Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.”).
Postigao je objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende “Ljudske komedije”. Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su cijelog života robovi svojih strasti.
GUSTAV FLAUBERT: GOSPOĐA BOVARY
Na početku romana posveta je Julesu Senardu koji ga je branio na sudu i kojemu je zahvalan što je knjiga izdana.
PRVI DIO
Charlesa Bovarya upoznajemo kad u petnaestoj godini dolazi u školu gdje ga učenici zavitlavaju zbog nespretnosti i povučenosti. Pisac detaljno opisuje Charlesa: salve smijeha u razredu izaziva njegova smješna kapa i mucavi govor. Zatim upoznajemo porodicu i okolnosti pod kojima je Charles došao u internat. Otac mu je bivši vojni kompromitirani liječnik, ženskar, hvalisavac, živio je od ženina miraza, a majka mu je poklanjala mnogo pažnje. U dvanaestoj godini ga je školovao župnik, a poslije godine dana ga poslaše u ruensku gimnaziju. Bio je mirne ćudi, jako se trudio pa je učeći napamet završio školu i liječnički ispit na medicinskoj školi. Majka koja mu je upravljala životom, našla mu je i praksu u Tostesu i oženila ga nekom sušićavom udovicom od četrdeset i pet godina.
Jedne noći morao je Charles nekom starijem gospodinu namjestiti slomljenu nogu i tako je stigao na imanje Bertaux. Uspješno je pomogao imućnom gospodinu i upoznao lijepu kći Emmu. Otada je Charles sve češće pohodio čiču Ronalta, iako je ovaj odavno ozdravio (ni sam ne znajući što mu je tamo ugodno). Žena mu je to strašno zamjerila (zvala se Heloise), pa ga je uz majčinu pomoć uspjela natjerati da tamo više ne odlazi. Ispostavilo se da je imućna udovica bila prezadužena i Charlesovi roditelji su napravili scenu - nedugo zatim Heloisi udari krv na usta dok je sušila rublje i padne mrtva.
Charles je začudo osjetio poboljšanje i slobodu. U Bertauxu su ga toplo primili i on se zaljubio do ušiju u lijepu Emmu. Starčić je sve zapazio i kad je Charles jednom izmucao:"...htio bih vam nešto reći ... čiča Ronalt...čiča Ronalt..." dade mu svoju kći. Imanje mu je kopnilo, nije imao novaca i želio je zbrinuti kćer. Svadba je dogovorena bez pompe i strasti. Charles nije bio duhovit čovjek i nije se istakao za vrijeme svadbe. "Zato je sutradan izgledao potpuno drugi čovjek. Prije bi se moglo misliti da je on ona djevica od sinoć, dok nevjesta nije pokazivala ništa, po čemu bi se moglo nešto naslutiti."
Živjeli su u Tostesu. Ispočetka se Emma trudila oko kuće, uređivala je stan, a on je liječio ljude, puštao im krv i uživao u novostečenoj idili (neprestano je dodirivao njezin češalj, prstenje, rubac..). "..nizao bi joj sitne poljupce na golu ruku od ramena do vrha prstiju, ona bi ga tada odgurnula, napola nasmiješena, napola nestrpljiva, kao što radimo s djetetom kad nam se objesi o vrat."
Prije no što se udala, ona je mislila da osjeća ljubav u sebi, ali kako sreća, koja bi se morala roditi iz te ljubavi nije došla, ona je mislila da se možda prevarila. I Emma je nastojala doznati što u životu znače riječi ljubav, sreća, zanos, koje su joj se u knjigama činile tako lijepe. Kad je imala šesnaest godina bila je u samostanu, ali je previše maštala, čitala ljubavne romane, pa ju je otac izvukao iz samostana. No u novom životu osjećala je samo tjeskobu i nije mogla ni zamisliti "da je taj mir u kojem je živjela - ona sreća o kojoj je negda sanjala."
Charles bi zadovoljno stigao kući u deset navečer, večerao i zaspao hrčući. Ona mu je u vrtu recitirala strastvene stihove na mjesečini, pjevala mu uzdišući sjetne pjesme, ali nije izazvala strast u njegovu srcu - uvjerila se da u njegovoj ljubavi nema ništa izvanredno. "Bože moj zašto sam se udala?"
Jednom se zbilo da su pozvani u Vanbyessard k markizu d'Andervvilers i svojom su kočijom otišli do dvorca. Na primanju,večeri i balu osjetila je Emma raskoš i ljepotu života koji ju je opčinio. Uživala je u sjaju promatrajući modu i plešući plesove, pogotovo sa zgodnim vikontom, dok se Charles dosađivao potpuno neprilagođen sredini. Kad je rekao da bi zaplesao Emma mu je odgovorila da ne bude smješan jer bi mu se vjerovatno svi smijali i nije mu dala da ju poljubi jer joj gužva haljinu. Na povratku kući dugo je gledala kroz prozor u noć - uspomena na ples dugo je živjela u njoj (stalno je gledala vikontovu kutiju za cigarete koju su našli). Maštala je o Parizu, kupila je čak i plan Pariza i zamišljala ulice.
Charles je uživao, bio je dobrog zdravlja, a Emmi je bilo nesnosno. Jednom je Charlesa neki liječnik ponizio pred bolesnikom, a Charles se nije branio - Emmi je to bilo strašno. "Kakav bijednik" - grizla je usne. Emma stalno očajava nad sobom i sudbinom. "Međutim, u dnu svoje duše ona je očekivala neki događaj. Poput mornara u velikoj pogibelji kružila je očajnim pogledom po samoći svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na obzorju."
Zapustila je kućanstvo i sviranje klavira. Čemu? Zdravlje joj je oslabilo i srce je ponekad jače lupalo. Liječnik je dijagnosticirao poremećaj na psihičkoj bazi. Charles promjeni radno mjesto - otišli su u Neufshatel. Kad je raspremala ladicu, ubola se nasvadbeni buketić, sav pohaban i žut, bacila ga je u vatru i promatrala kako polako nestaje u pepelu. Simboličnost uništenog buketa vezana je za propadanje Emmina braka. U to vrijeme je zatrudnjela.
Flaubert detaljno opisuje prostor, unutrašnji i vanjski, izgled svojih likova i zadržava se na neobičnim pojedinostima. Pokazuje smisao za humor. Fino nijansiranim pripovjedanjem autor iskazuje tankoćutnost za važne trenutke u priči - kad Charles odlazi nehotice grudima dotiče leđa Emme koja se nagnula nad njim da dohvati bič s poda, ona se sva zacrvenjela i to je njihov prvi kontakt. Flauber odlično pozna karakter žene, to najviše dolazi do izražaja u odličnim opisima Emminih psihičkih stanja, razmišljanjima i previranjima. On je svoju junakinju prvenstveno psihološki karakterizirao. Pisac u romanu ne staje na stranu nikog, nikog ne okrivljuje samo iznosi realne podatke i odlično opisuje.
DRUGI DIO
Preselili su u Younville, malo neugledno mjesto. Sumještani su ljekarnik Homais koji se ulizuje Charlesu i gđa Lefrancois, gazdarica gostionice Zlatni lav. Stalni gost gostionice je dvadesetogodišnji pisar (odvjetnički pripravnik) Leon s kojim se Emma zbližava jer su im slični ukusi, sklonost maštanju i interes za umjetnost. Rađa se ljubav koju ne pokazuju otvoreno zbog Leonova stida i Emmina straha. Iako je priželjkivala sina, Emma rodi djevojčicu Berthe. Imala je tada trideset godina. Charles nije ništa primječivao i Emma ga je doživljavala kao zapreku njezinoj sreći. Emma je u svojoj mladića, inače prosječnog, doživljavala kao savršenstvo. "Međutim je ona u duši bila puna požuda, gnjeva i mržnje." Patila je i plakala pa kad joj jednom sluškinja Felicite ispriča pričicu o djevojci koja je užasno patila, imala napadaje i mršavila - očito zbog neiskustva i želje za putenom ljubavi, Emma joj odgovori: "Ali meni, meni je to došlo tek poslije udaje." Pokušala je župniku otvoriti dušu ali je pobožni čovjek nije shvatio. Neiskusni Leon se bojao iskazati ljubav ženi za koju je vjerovao kako ništa ne osjeća za njega pa je odlučio odseliti u Pariz. Emma je bila očajna.
Jednom neki bogataš (trideset i četiri godine star) Rodolphe Boulanger dovede slugu da mu Charles pusti krv. Naočiti muškarac odmah iskusnim okom zapazi lijepu ženu i odluči je osvojiti. Za vrijeme skupštine poljoprivrednika u Yonvillu, Rodolphe neženja s obližnjeg imanja gdje je kupio dvorac šarmira Emmu, koja nakon kraćeg kolebanja zavoli Rodolpha. Charles nehotice potakne njihovo zbližavanje kad ih nagovori da pođu na jahanje što će Emmi poboljšati krhko zdravlje. Već na prvom jahanju u šumi Emma mu se poda. "Tada se sjeti junakinja iz romana koje bijaše čitala. Ona kao da je sama postala sastavni dio tih maštanja i ostvarila dugi san svoje mladosti promatrajući sebe u onom liku ljubavnice, za kojim je negda toliko žudila." Postupno su se viđali sve češće, a ona je i sama zorom odlazila k njemu čemu se Rodolphe protivio. Više nije mislila na Leona. Rodolphe je u početku bio slatkoriječiv, ali se postupno hladio i polako postao ravnodušan. Smetalo mu je što mu je ona poklanjala tabakere, rupce...
Charles je pokušao šepavom Hippolytu operirati nogu, no sve je završilo da je neki liječnik nesretniku morao amputirati nogu kako bi mu spasio život. Emmi se muž još više zgadio, čak joj se i kći učini neobično ružnom.
Rodolphe kome se Emma potpuno posvetila u svojoj racionalnosti, uživao je u putenoj ljubavi i užicima pa od Emme stvori svojom bezobzirnošću "poslušno, privrženo i pokvareno stvorenje". Ipak opijala ga je njena predanost. Potpirivao je njezin plan za zajedničkim bijegom. Ali uoči samog bijega razmišljao je: "Pa najposlije, ne mogu ja ostaviti svoj dom i još k tomu navući sebi na vrat brigu za dijete!" Napisao joj je oproštajno pismo i poslao joj s košaricom bresaka. Emma je bila očajna i skoro skočila s prozora. Kad je ugledala Rodolphovu kočiju kako prolazi pala je u nesvijest. Legla je u krevet i četrdeset i tri dana je Charles bio uz njezinu postelju. Charles je imao i novčanih briga: Emma je uzimala odjeću od trgovca Lheurexa, a ovaj je sad tražio isplatu, Charles je također od njega posudio 1000 franaka uz godišnju kamatu. Emma se sporo oporavljala, jednom se naglo okrenula vjeri, ali zakratko. Sa svekrvom se i dalje nije slagala. Charles odluči da ode s Emmom u Rouen u kazalište gdje je nastupao slavni pjevač Lagardy u Lucii de Lamermoor. Za vrijeme opere u kojoj je Emma uživala u kazališnoj raskoši, proživljavala je u ljubavnom libretu svoju tragičnu ljubav, pa je u jednom trenutku tiho kriknula. Charles je u pauzi pošao po piće i nespretno zalio jednu damu. No, sreo je Leona i doveo ga u njihovu ložu. Leon je osjetio trenutak i uspio nagovoriti Charlesa da ostavi Emmu u Rouenu jer se daje još jedna predstava s Legardyem.
TREĆI DIO
Leon je nakon tri godine studija iskusniji i otovreniji, iako bi pred Parižankom ustuknuo, pred seoskom damom je sigurniji. "Ema mu priznade da je voljela drugog, on ne reče da je bijaše zaboravio." Nakon kraćeg sustezanja dogovorili su se za sastanak u katedrali. Crkveni čuvar ih je davio znamenitostima, a Emma se nikako nije mogla odlučiti što će s Leonom. No željna uzbuđenja i strasti, uđe s Leonom u kočiju iz koje nisu izlazili cijelo popodne jer Leon nije dozvolio kočijašu da stane, a ljudi su se čudili kočiji - "zatvorena više nego kakva grobnica i ljuljajući se kako kakva lađa." Samo je jedna ruka bacila komadiće papira: oproštajnog pisma koje je mislila dati Leonu.
Trgovac Lheureux je tražio svoj novac, pa je Charles odlučio poslati Emmu ponovo u Rouen da se savjetuje s Leom, ostala je tri dana. I ona je dobila punomoć na muževljevu mirovinu. Od silne požude Emma smisli kako će se nalaziti s ljubavnikom: nagovorila je muža da joj plaća satove klavira i tako je četvrtkom odlazila u Rouen. "Poslije mjesec dana svi su čak tvrdili da je znatno napredovala." Charles nije sluti ništa, čak se upitao zašto profesor Lempereur ne poznaje Emmu, našto mu Emma odgovori da u Rouenu ima mnoštvo gospođa s tim prezimenom.
Dugovi se gomilaju i trgovac izmami od Emme prodaju zemljišta ispod cijene bez muževa znanja. I dalje je opskrbljivao Emminu garderobu i njihovo ljubavno gnijezdo. "Ona je postala razdražljiva, nezasitna u putenim užicima i razbludna, šetala se s njim uzdignute glave, ne bojeći se kako je govorila, da će izgubiti dobar glas." Tražila je od njega da pusti bradicu, da joj piše stihove. "U svemu se ravnao prema njenom ukusu, on je bio njezina ljubavnica više no što je ona bila njegova."Ubrzo Emma dobiva sudski poziv da plati dugove. Ovaj put pomogla joj je svekrva, no Emma se ponovo zadužila. No slast preljuba se polako topila, polako su dosadili jedno drugom. "Ema je nalazila i u preljubu sve bljutavosti braka."
Napokon je morala vratiti sve dugove, 8000 franaka u roku 24 sata. Potrčala je trgovcu no on joj je posprdno odgovarao. Sudski zapisničar je popisao sve stvari u kući, ni tada nije ništa rekla mužu. Zatražila je pomoć od Leona, no ovaj je bio bespomoćan. Obećao je da će pokušati, ali ako se ne vrati za tri sata... onda nije mogao ništa učiniti. Očajno je tražila pomoć. Znala je da će Charles kad dozna samo plakati. "Da, on će mi oprostiti, on, kome ja ne bih mogla oprostiti, što me je upoznao da mi ponudi čitav milijun... Nikada! Nikada!" Sjetila se i Rodolpha (jer se Leon nije više pojavljvao). Skupila je hrabrost i otišla do dvorca gazeći svoje dostojanstvo. On je isprva uzbuđeno privine u zagrljaj. "Ja te ljubim, oprosti mi, uvijek ću te ljubiti... Što ti je? Reci mi!" No kad ona zatraži novac, Rodolphe ju hladno odbije iznenađen, jer je i sam bio u novčanoj neprilici. "A ja bih ti sve bila dala... " Emma izađe. Zidovi su se ljuljali.
Bijaše noć. Vraćala se kući. "Tada joj iskrsne nezin položaj kao kakav ponor."
Uđe u ljekarnu i nagovori Justina koji je bio lud zanjom, da je pusti u zabranjenu prostoriju i pred njim proguta šaku bijelog praška (otrova za štakore). Vrati se u kuću u kojoj je Charles plakao. Napiše mu pismo (sutra će ga pročitati). Počeli su bolovi u želucu. Charles je počeo čitati pismo: "Ne optužujte nikoga..." Počeo je vikati: "Upomoć!" Počela je povraćati krv i vikati. Isprali su joj želudac, ali uzalud. Konačno se pojavio i čuveni liječnik Lariviere (pojava kakvog boga ne bi izazvala veće uzbuđenje), no on je ustvrdio da se više ništa ne može učiniti. Homais je pozvao liječnika na punjene svinjske noge pričajući mu o svojim zdravstvenim pokušajima. Župnik je dao Emmi posljednju pomast i dok se tiho molio nad njom, u sobu dopre recitiranje: "Često topao i prekrasan dan. Budi u djevojci ljubavni san." Emma se uspravi u postelji, "Slijepac"... krikne, poče se smijati luđačkim smijehom, obori je grč na jastuke. "Svi pristupiše - Emme više nije bilo."
Charles je jako patio i htio je da sprovod bude romantičan i da je sahrane u vjenčanoj haljini. Homais (filozof) se prepirao sa župnikom o vjeri i moralu, Felicite je plakala. Došao je i stari Ronalt i onesvijestio se kad je vidio crni pokrov na Emminim vratima. Charles je naričući zagazio u raku s lijesom - jedva su ga odvukli.
Rodolphe, koji je za razonodu cijeli dan lutao šumom, spavao je mirno u svom dvorcu, a i Leon je, tamo u Rouenu također spavao... Ali bio je netko, tko je u to doba bio budan. Na grobu između jela plakao je Justin. Charlesa su obavijestili da se Leon ženi. U čestitki Charles mu je napisao: "Kako bi se moja jadna žena veselila." Otkrio je jedno pismo i stade sumnjati, no da bi se sviđao Emmi (kao da je živa) stade se ravnati po njezinu ukusu - lakirane čizme, kravate, brčići.. "Ona ga je kvarila i s one strane groba." No kad je Charles otvorio tajni pretinac i otkrio pisma i Rodolphovu sliku, postao je strašno potišten. Jednom je sreo Rodolpha i pričali su, u času ga je grubo pogledao, ali se smirio i rekao: "Ne, ne srdim se na vas. Kriva je SUDBINA!"
Sutradan je u sjenici umro - pronašla ga je Berthe koja je pomislila da je zaspao, pa ga je gurnula. Pao je na zemlju. Kad je sve rasprodano, ostalo je 12 franaka. Berthe je čuvala baka koja je ubrzo umrla, a kako je čiča Ronalt bio oduzet, malu je uzela siromašna tetka iz predionice pamuka.
Ljekarnik Homais je od Charlesove smrti onemogućio već tri liječnika u Yonvillu. "On ima golemu klijentelu, vlasti ga štede, a javno ga mišljenje štiti. Nedavno je dobio križ Legije časti."
LAV NIKOLAJEVIĆ TOLSTOJ :ANA KARENJINA
"Osveta je moja i ja ću je vratiti."
Radnja romana je smještena u sedamdesete godine devetnaestog stoljeća, u bogate krugove petrogradskog društva. Paralelizam radnji: sretan brak Levina i Kiti te tragična veza Vronskog i Ane, pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Tom rečenicom Tolstoj započinje roman.
Ana dolazi u kuću svoga brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak. Stivina žena Doli saznala je da ju muž vara s guvernantom. Ana uspjeva pomiriti strane. Ana je razumna žena, dobra majka i supruga, lijepa i šarmantna plijeni pažnju društva. Ana je u braku s Aleksejem Aleksandrovičem Karenjinom, službenikom državne službe, hladnim i uglađenim čovjekom. Njihov brak je korektan, pun razumijevanja ali nema ljubavi. Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmjerenost. Radnja romana zapliće se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo. Kiti, mlađa Dolina sestra, dolazi na ples očekujući pažnju grofa Vronskog i skore zaruke. "Ana nije bila u ljubičastoj, kako je to Kiti svakako htjela, nego u crnoj, duboko izrezanoj baršunskoj haljini koja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punačke ruke s tankom sićušnom pesti. Čitava je haljina bila opšivena venecijanskom čipkom. Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio stručak maćuhica, a isto tako i na crnoj traci pojasa sred bijelih čipaka. Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera." Ples je bio veliko razočaranje za Kiti i neslućeni ushit za Anu. Kiti se povukla razočarana jer je Vronski plesao s Anom i njegove su je oči slijedile. Kad je Ana uvidjela zaljubljenost u očima Vronskog žurno napušta ples prije večere i drugog dana putuje iz Moskve. Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, slijedi je istim vlakom i otovreno joj iskazuje svoje namjere. U Ani je probuđena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se neće moći suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu. Ana i Vronski često se viđaju. Glasine se šire. U početku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osuđeni. Karenjin moli Anu da prikrije vezu s Vronskim zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled. Ana ostaje u drugom stanju i to saopćava Vronskom, neposredno pred sudjelovanje u opasnoj konjičkoj utrci. Vronski nesmotreno pada s konja. Anina reakcija potpuno odaje njezine emocije pred licem javnosti. U kočiji, na putu kući ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav. Karenjin pristaje na formalni brak. Vronski ju nagovara na razvod. Ana razdirana moralnim dilemama rađa djevojčicu i u bunilu moli muža za oprost. Karenjin prihvaća djete kao svoje. Vronski se pokušava ustrijeliti. Ana nakon toga raskida s mužem i odlazi s Vronskim živjeti u Italiju. Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to čini iz pakosti. Vronski napušta karijeru u vojsci. Iz Italije će se vratiti u Rusiju jer Anu proganja čežnja i grižnja savjesti prema sinu. Upada u kuću muža i odlazi k dječaku. Otkriva da je sinu rečeno da je ona mrtva. Vronski će u Rusiji biti rado viđen u društvenim krugovima, no ona će doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kada se pojavila u operi. Na kraju se povlače na seosko imanje gdje vode ekstravagantan život. Međutim njihov odnos postaje sve mračniji, nesvjesno osuđuju jedno drugoga zbog propuštenih prilika. Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru. Nezadovoljan je i činjenicom da njegova kći nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede. karenjin, koji je u međuvremenu potpao pod utjecaj grofice Lidije Ivanove, ne pristaje na razvod. Ana čezne za sinom, ne može dobiti razvod, izopćena je iz društva u kojem je navikla biti.... postaje razdražljiva, sumnjičava, patološki ljubomorna osjećajući njegovo rastuće nezadovoljstvo. Podsvjesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla. Vođena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod vlak. Vronski, užasnut tragičnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat.
Središnja tema romana je preljub Ane Karenjine zbog čega se ona preoblikuje iz izuzetne i ponosne žene u izopćenicu iz društva. Usporedo kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Levina. Kiti koja je razočarana nakon plesa, nadajući se sve vrijeme bračnoj ponudi grofa Vronskog, razboljeva se. Odbila je prošnju Levina, a sad uviđa da ju Vronski ne namjerava oženiti. Liječnici njezinoj emotivno iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo. U lječilištu u Njemačkoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog. Kad ju Levin ponovo prosi, ona prihvaća i oni se vjenčaju. Njihov je brak vrlo zreo, postojan i lijep. Ona rađa sina Dimitrija i to ima donosi ispunjenje, onu potpunu dimenziju za uživanje sreće. Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete njegujući umirućeg Levinovog brata Nikolaja. Levin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svijet oko sebe. I kroz njega će Tolstoj najplastičnije iznijeti svoja shvaćanja i misli. Poslije vjenčanja on se traži, pokušava usmjeriti svoje etičke stavove, u duši skeptik on romanom doživljava probrazbu i izranja kao nadahnuti vjernik. Vjera u Boga je općenita nije određena pravoslavljem. Levin ovdje kroz vjeru doživljava pomirbu sa samim sobom, pronalazi smisao i značenje života. Slično otkrivenje imao je i Raskoljnikov u Zločinu i kazni. Iz ovog proizlazi obilježje ruske knjižebvnosti tog doba koja preoblike likova u smislu pronalaženja i shvaćanja života pronalazi u vjerskom elementu.
Roman obiluje scenama koje bi se mogle oblikovati kao samostalne novele. Tolstoj osuđuje visoko društvo kao nesposobno i inertno, bez duha i dubokih emocija. Osuđuje i Anu, tip preljubnice koja ostavlja dijete i ruši brak u potrazi za zadovoljenjem strasti. Ana se može vrlo usko vezati uz još jedan lik europskog realizma, a to je Emma Bovary. Obje preljubnice, obje izopćene, zanemaruju obitlej i kreću se isključivo glasom srca, a imaju li pravo i koliko su same nesretne to nije pitanje racionalnog i razložnog realizma
FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI: ZLOČIN I KAZNA
Roman Zločin i kazna izgraden je na fabuli o ubojstvu. Od početka pratimo ubojicu i njegov zločin, ali isto tako i unutrašnju borbu lika. Glavni junak Rodion Romanovič Raskoljnikov počinio je zločin. Nije htio pokrasti lihvarku, već su njegovi motivi podređeni osnovnoj ideji o zatiranju zla. Ona je stvorenje koje živi na tuđoj nesreći, a okolnosti u kojima se je Raskoljnikov našao (siromaštvo, bijeda i uopće, ljudsko stradanje i poniženje u društvu u kojem je živio) navele su ga da je ubije sjekirom. Raskoljnikov smatra da je izuzetnim ličnostima uvijek kroz povijest bilo dopušteno da odstranjuju nametnike koji čine društvo nepravednim (uzima primjer Napoleona), a kako je sebe smatrao izuzetnim zaokuplja ga takva misao pa njegov zločin postaje zločin s predoumišljanjem tj. ideološki zločin uopće. I sam istražitelj je ovdje dobar poznavatelj ljudske duše, dovitljiv i lukav policajac koji tijekom romana sve više stišće obruč oko Raskoljnikova. Kroz monolog izmedu ubojice i istražitelja pisac najbolje daje psihološki karakter lika koji si postavlja mnoga etička i moralna pitanja, preispituje sebe i otuđuje se od svijeta. Mnogo se likova pojavljuje u romanu, a uz Raskoljnikova i istražitelja možda je navažnija Sonja Marmeladova koja Raskoljnikova svojim kršćanskim odgojem i vjerom dovodi do prizbavanja zločina. Raskoljnikov se konačno predaje te odlazi u Sibir gdje u ljubavi prema Sonji i Evanđelju nalazi volju za život.
CITATI
RASKOLJNIKOVA SOBA - mrtvački sanduk
"To je zapravo bila krletka pet - šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namještaj je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž čitavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe.
To je bila Raskoljnikova postelja. Često je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao - i prljavo i čisto - da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol."
PEJZAŽ
Nad gradom je ležala gusta, mliječna magla. Svidirgajlov pođe po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noći nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drveće i žbunje, i najzad onaj žbun..." Na ulici je bila strašna vrućina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac..."
LIKOVI
RODION RASKOLJMKOV
Na nježnim crtama mladićevog lica na trenutak se pojavi osjećanje najdubljeg gađenja. Uzgred rečeno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih očiju, smeđ, povisok, tankovijast i stasit.....
On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, čak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izađe na ulicu."
PORFIRIJE PETROVIČ
"Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično ispupčeno zaobljenoj na potiljku.
Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i čak podsmješljivo. Ono bi izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na prvi put mnogo od nje očekivati."
SONJA
"Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele, i suncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima."
DIMITRIJE PROKOFJIČ - RAZUMIHIN
"To je bio neobično veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilično bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine - visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je u društvu jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopće i ne napravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen. Bio je neobično siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zarađujući novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuče neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je daje tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije."
AVDOTJA ROMANOVNA- Dunja
"Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa - visoka, neobično stasita, jaka i samouvjerena - što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo - smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme ponekad na trenutak neobično dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada - jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalački i od sveg srca!"
PULHERIJA ALEKSANDROVNA
"Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i čist žar srca. Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada, već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunječkinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekorači."
PETAR PETROVIČ LUŽIN
"To je bio neki postariji gospodin, ukrućen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poče time što zastade na vratima gledajući oko sebe uvredljivo - ne skrivenim čudenjem i kao da je očima pitao: "Kuda sam ja to zabasao?" Nepovjerljivo i čak s afektacijom izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijeđenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu brodsku kabinu."
ARKADIJE IVANOVIČ SVIDRIGAJLOV
"Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom."
MARMELADOV
"To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak neko ushićenje - ako hoćete, osjećao se i smisao i razum - a1i u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na činovnički način, ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva čekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv sto."
KATARINA IVANOVNA
"To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.
Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova..."
ALJONA IVANOVNA
"To je bila sićišna, suhonjava stara baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u njenim očima opet bljesnu on predašnja nepovjerljivost."
LIZAVETA IVANOVNA
"To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovćićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala..."
IZ ČLANKA - KAKO RASKOLJNIKOV DIJELI LJUDE
"Ja vjerujem samo u svoju glavnu misao. A to je upravo misao da se ljudi, po prirodidnom zakonu, općenito dijele na dvije vrste: na nižu (obične), to jest, da tako kažem na materijal koji služi jedino razmnožavanju sebi sličnih, i na one prave ljude, tj na one koji imaju dar ili sposobnost da u svojoj sredini izreknu novu riječ.
Dakako da ima bezbroj podvrsta, ali se te dvije osnovne vrste prilično razlikuju. prvu vrstu tj. materijal, čine, općenito govoreći, ljudi koji su po svojoj naravi konzervativni, pristojni, žive u pokornosti i rado se pokoravaju. Oni, po mom mišljenju, i moraju biti pokorni zato što su za to i predodređeni, i to njih nimalo ne ponizuje. Oni pak iz druge vrste svi krše zakon, to su rušioci ili su bar skloni rušenju, svaki prema svojim sposobnostima. Zločini su tih ljudi, dakako relativni i različiti; ponajčešće zahtjevaju u vrlo raznolikim iskazima da se sruši ovo današnje u ime nečega boljeg. Ali, ako takav čovjek treba, radi svoje ideje, da preskoči i preko leša, da zagazi u krv, on može sam sebi u svojoj duši, po mom mišljenju, odobriti takav korak, ovisno doduše o ideji i njenim razmjerima, to valja dobro upamtiti."
AUGUST ŠENOA: PRIJAN LOVRO
August Šenoa je najsvestraniji i najplodniji hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, u malograđanskoj obitelji mađarskog, njemačkog i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa Strossmayera.
Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima ("Zagrebulje"). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Nije nimalo pretjerano reći da je Šenoa, slijedeći svoju ideju o tendecioznoj književnosti kao izvoru prosvjećivanja i odgajanja naroda, stvorio hrvatsku čitalačku publiku prekidajući radikalno s dotadašnjom književnom tradicijom i donoseći nove teme, pristupe problemu pa čak i nove literarne žanrove u hrvatsku književnost.
Uz književni rad, Šenoa je i medu najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni djelatnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Vrhunac Šenoina stvaralaštva u je pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma. Neke teme koje je u svojim pripovijetkama pokrenuo (npr. Sudbina neshvaćenog hrvatskog intelektualca u pripovijetci "Prijan Lovro") biti će početak u nizu dijela od kojih su mnoga temeljna za hrvatsku književnost.
August Šenoa je jedan od najznačajnijih pisaca za hrvatsku književnost što dokazuje i činjenica da se razdoblje od oko dvadeset godina njegova intenzivnog stvaralačkog rada u povijesti hrvatske književnosti naziva "Šenoino doba".
Prijan Lovro
Prije više godina Šenoa je bio pozvan u neko selo na berbu, ali kako nije punu nedjelju dana vidio vedra neba, vrijeme je provodio u društvu i ponekad dosadnim raspravama vlastelina, suca, velečasnog gospodina župnika i crne udovice. To je bila lijepa žena, koja je voljela čitati i njoj Šenoa zapravo priča ovu priču pokušavajući dokazati postojanje zanimljivog, strasnog junaka i u hrvatskom narodu, kojeg, iako postoji, naši pisci ne znaju ili ne umiju oslikati. I tako započinje priča o Lovri, njegovom djetinjstvu, školovanju te općenito o njegovu životu. Kada su se pisac i on sreli bio je to "čovjek srednjeg rasta, košćat, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kruglji; čelo muje bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjelžna, a oči male, tamne žmirkave, al' i vrlo žacave. Opazio sam na tom čovjeku nekakav nesklad. Posavski šešir bijaše mu nov, siva surka sa srebrnih dugmetih fina, ovratnik svilen, košulja tanka; vidjelo se da taj čovjek ukusno odijevati mari, al' sva ta finoća bijaše nespretna. U svemu je htio biti fin, elegantan, dostojanstven, al' po svemu si vidio da je taj čovjek doduše mnogo općio sa finim svijetom, al' je kraj svega toga ostao ponešto neuglaen. Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, al' i apodiktički, preplićuć govor franceskim dosjetkama. Bio je po stilu miran, al' neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven."
Ubrzo su postali vrlo dobri prijatelji i Šenoa je polako upoznavao djeliće njegova života. Rodio se je kod Postojne u siromašnoj obitelji. Odmalena je bio odreden da postane svećenikom, no on je u duši ipak bio svjetovnjak. Umjesto molitvenika, psalama i drugih crkvenih knjiga on je čitao Byrona i Goethea, Petrarku i Prešerna. Kada se je tijekom praznika zaljubio u prelijepu djevojku Malvinu nije više mogao podnijeti teret crne svećeničke haljine i zato je obolio. Uz pomoć kanonika uspio se je razriješiti svećeničkih dužnosti i kako bi on sam rekao postao je slobodan. Njegova obitelj nije to odmah prihvatila no kada su doznali da kao učitelj radi u aristokratskoj obitelji i da je postao ugledni građanin bili su ponosni na njega. Ali Lovro još uvijek nije bio sretan, želio je više i bolje ("Duša gori za radom, hoću da tvorim, da svoju budućnost udesim prema svojoj želji i volji, da ne gazim obični put života na kojoj čovjek nije van karika u povorci ljudstva, gdje tvorna sila zadrijema."). Nije uspio dobiti mjesto u orijentalnoj akademiji na Istoku niti školovati se za učitelja. Onako shrvan smili se ocu i on ga šalje na školovanje u Beč. Tamo je život bio skup i ubrzo Lovrina obitelj toliko osiromaši da je on bio primoran vratiti se u Hrvatsku. Dobivši mjesto namjesnog učitelja u primorskoj hrvatskoj gimnaziji, zagrebaćka vlada daje mu potporu da položi završne ispite. Na studije je krenuo u Prag gdje se je i susreo s piscem, ali i mnogim Hrvatima. Još uvijek se je osjećao krivim za dug svoje obitelji i jedino je u ženidbi s velikim mirazom, makar i bez ljubavi, vidio izlaz iz ove teške situacije. Počeo je sve češće izlaziti i kasno se vraćati. Ubrzo, najavio je svoje vjenčanje sa Minkom. Pisac je, sluteći da nešto nije u redu upozorio Lovru da provjeri obećani miraz. Nažalost sumnje su bile točne i Lovro je raskinuo zaruke. Brzo je zaboravi Minku. Dolaskom popa Antuna kojega su podučavali književnosti u Hrvata, Lovro saznaje za bogatu siroticu u Dalmaciji, bez roditelja koju uzdržava stric, a ima imetak od 40 000 forinti. Napokon odlučuje predavati u Hrvatskoj, ali kako ni tamo nije imao sreće odlazi u Dalmaciju potražiti onu djevojku. Lovro ju je jako zavolio, a i ona njega. Trebali su se vjenčati no netko je tajno javio stricu da se Lovro ženi samo da izbjegne propast i bez ljubavi. Onako ogorčen i očajan on odlazi u drugu sobu i prereže si britvom grkljan.
Tako je završena jedna tužna priča o čovjeku koji je govorio "vazda po misli, duši svojoj". On je u cijelosti bio jedan istinski genij i junak koji se je borio sa teškim životnim i društvenim okolnostima. One su ga na kraju slomile i dovele do njegova tragičnog završetka.
Šenoa nam je pokušavao skicirati Lovru i njegov život što vjernije i tu se je pokazao kao realist. Želi nas uvjeriti u stvarno postojanje njegovog prijatelja, ali i u svoju sklonost i otvorenost prema životu, stvarnosti i vrlo opipljivim ljudskim problemima. Želi biti objektivni promatrač, ali ne krije ni svoju osobnu, emotivnu povezanost s glavnim junakom novele. Pisac ima veliku želju da se oduži svom nesretnom prijatelju koji nije zaslužio takav kraj.
"Ova moja pričica budi samo sveta suza na grobu vrloga prijatelja."
U novelije oslikan težak put siromašna, ali i sposobna seoskog dječaka koji se je zaputio u grad na školovanje te kojeg neimaština i podrijetlo sputavaju u svim pokušajima i željama. On nema sredstava i zaštite u birokratskom, nemilosrdnom društvu u kojem se ne vodi računa o poštenju i sposobnosti, već o podrijetlu i novčanoj moći. Plemenitaška djevojka ne može primiti njegovu ljubav jer je seljak. Lovro u nevolji pravi kompromis i traži si ženu, bez obzira na ljubav. Nakon svega, kada je napokon pronalazi, optuže ga da se ženi zbog miraza i on se ubija.
Pisac je prikazao duhovni, ali i ljudski portret, ne izostavljajući vrijeme, prilike niti sredinu u kojoj se je Lovro kretao. Tako je uspio da glavni lik doživimo kao stvarnu ličnost koja djeluje posve naravno i ljudski, sa svojim htijenjima i nemoćima, uzletima i padovima, sa svojom neostvarenom veličinom i svojom tragikom.
ANTE KOVAČIĆ: U REGISTRATURI
I) PROBLEMATIKA U SEOSKOM ŽIVOTU:
A) svada zgubidana i kanonika
objasniti primitivizam seoske sredine, psihologiju i humor
Svađa zgubidana i kanonika:
"Moj otac pograbi nevelik kolac s drvocijepa i poleti nizbrdo."Dođi mi samo, dodi, tate, uzurašu, cvilidreto jedna!" -I susjed naš krene sa svoga brda. Zvali ga "kanonik". Ćovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave. Ja također, kakogod sam malen bio, istrgoh se majci iz ruku i odskakah za ocem. Čitavo mi tijelo drhtalo, da mi svi zubići klopotahu. Srce je tuklo, malo da me nije zagušilo u grlu.
I doista sraziše se "zgubidan" i "kanonik". Moj otac, čovjek suh, nasađen na dugačkim, tankim nogama, opuhnu baš ljudski maloga "kanonika". "Vidiš ti vraga!" zatuli gotovo plačno mali, a ja da prasnem u smijeh od zloradosti, ali smijeh mi zape u grlu, jer u trenutku svalio se moj otac potrbuške, kako je dug i širok, u obližnju lokvu, punu blata bez vode. Mali susjed spodbio mu noge i nekoliko put opalio šakom po leđima, da je po zraku škljocnulo kano od udarca prazne stupe. Ja izgubih pamet: skočih u grm, da nađem, da istrgnem nešto i da poletim na "kanonika". Dotle se moj otac osovio te pognjuren i zaprljan uzeo put pod noge uz naše brdo..."Gledaj, gledaj maloga jarčića zgubidana, i on bi se već tukao!" - zahohota porugljivo susjed i da će me. A ja skok te bjež za ocem, što su me noge nosile... A kleti "kanonik" potoptao nogama kano da bježi za mnom, da me uhvati - tako obično djecu plaše - "drž' ga, drž'!" Ja gotovo izgubih dah, ogledam se i opazim groznog susjeda, kako migolji svojim brdom kući, dok se moj otac osvijestio i junački obustavio na polovici našega brijega, vičući i blatnim šakama prijeteći:" Pokazao sam ti, dobio si svoje! Alaj sam ga opuhnuo, da se patuljak valjao kano jež po travi!" - "Hvastaj se, hvastaj, zgubidane! A pitaj svoje duge krakove, koliko se junaštvo u njima krije! Bježao, mila majko, ko da si mu mlinske kotače zavrtio u trbuhu! Ded broji svoje masnice, zgubidane! Dođi k meni, dat ću ti zečje masti, da namažeš masnice i ohrabriš svoje zečje srce, zgubidane! Ali da! Namazao se blatom. Po njemu prljaju race i guske, pa će i tebi hasniti!" - odvraća slavodobitno susjed, koji je po svojoj prilici pogadao pravu istinu."
Ivica se osvećuje kanoniku:
"Ja pogledam nizbrdo, pogledam baru i čopor raca i gusaka u njezinoj kaljuži. Ko munja mune mi misao.....Ah, trn! Ah, glog! Ah, kupina.... i moj otac, kakoje dug i širok, u toj bari... i ja u dubokom snijegu mokar ko miš.... Vidiš, vidiš!....."Zgubidani"... I svrnuh oči na svoja kolica i promjerih ispod oka okrutnoga susjeda, maloga "kanonika".... - Da vidimo! Ali ne krivite mene, susjede, ako slomite kola; ako se što dogodi.... Vi ste teški, susjede... - Gle ga, kako već mudruje! Još nijesi apostol Antikrstov...još...I on se natovari na moja kolica, u kojima je nešto škripnulo......- Povuci.... On je nerazumljivo mrmljao, a ja sam naslućivao, da je to mrmljanje glasilo: "zgubidan!". I ja povukoh nizbrdo. Kola poletješe.....- Tako, tako, apostole, he! - vikao susjed "kanonik". Mjesto mimo bare ja zaokrenuo prema bari.... Odmakoh se hitro.... Svega toga nije mogao opaziti pripiti naš susjed, koji se kočio kano kakav grčki junak, kada se vozi na olimpijske igre... Pljusak!... I kola i naš dobri susjed, mali "kanonik", štropoštaše se u kaljužu i u duboko blato lokve, koja je dijelila naš brijeg od susjedova i koja bijaše zajedničko kupalište naše i njegove peradi.....Guske i race iznenadene stadoše užasno kreštati i krilima prhati....Niti onda ne bijahu tako zatečene, kad slavnim Rimljanima spasiše Kapitolij... Uplašene jedne gačući prše iz bare k obali, a druge drečeći dižu se u zrak...... Kakova je to avet pala iz zraka u njihov posjed? Je li zmaj? Je li kakova ogromna žaba? kano da pitaju jedna drugu u svom siktavom sanskrtu... Moj otac, prije tmuran i zamišljen, sada se uhvatio objema rukama za trbuh, od silnog smijeha... - To je Antikrstovo maslo, susjede! Samo on mogao te je nadahnuti, da se tako star i velik junac ideš vozati na djetinjim kolicima niz to strmo brdo! O! O! O!..."
B) Kumordinar Žorž
objasniti tipologiju pofarbnaca, kaputaša, utjecaj grada na njih
Kumordinar u crkvi:
Gospodin dakle "kumordinar Žorž" običavaše svake godine božičevati na našim seljačkim brdima. Tuj bi se on doduše pokazao po onoj: omnia mea mecum porto", ali taj "omnia mea" vrlo je mnogo značio i vrijedio. Kumordinar Žorž došao bi u naš prnjavor sa silnim prstenjem na desnoj ruci, koja bijaše uvijek gola, da svatko vidi i sudi po njoj bogatstvo i čast. U crkvi tom zgodom naš rođak Žorž neprestance posluje desnom rukom: sad ju digne na sklapanje i tobožnju molitvu, sada njom posiže za rupčićima, sada nešto drugo njom upravlja i priudesuje. Tom pako zgodom svjetluca čudnovato njegovo prstenje, kano da zrcala okrećeš po suncu. Žene i djevojke zaboravljaju i na molitvu, upirući pobožne oči u njega. A onaj, koji zna sve tajne ljudskih srdaca, doista čuje često uzdah kako skromne seljanke, tako i koje namiguše: Ah, Bože, da me njim daruješ, sretna li bi ti bila!"...Lijevu ruku, obučenu vazda u rukavicu od jelovine, spušta on elegantno niz tijelo ili ju prebaci na križa, kada e desnicom posluje. A istom ono olašteno odijelo s pozlaćenim velikim pucetima kano škude! Pa ona mast, što mu se obilato iz ulizane kose cijedi po debelu, najpomnije obrijanu vratu... Zatim bijela staza preko čitave glave od čela na drugi kraj do obrijane šije poput ceste, što vodi preko brda od jednoga do drugoga podnožja... Konaćno onaj miris, što čudnovato zaudara od gospodina kumordinara.... Čudnovato, da: vonj, ko da si gnojnicu tamjanom potkadio.... Seljaci bi se pogledavali, trkali ramenima ili nogama, pa si namignuli: Eh, Bože moj! Bože moj! Koji li bi prorok mogao negda proreći: što sve bude danas - sutra naš Jurić! Hm, hm, hm! A kumordinar stanovitim osobnim njuhom zamirisav i osjetiv takovo laskavo šaputanje, uzdigao bi jošte napetije jaku debelu glavu uvis, kano da si ga na kolac nabio, i nahmurivši usta i nos poput neodlučna diplomate, ukočio se i pomislio u sebi: Gledajte samo telići u nova vrata! Imate šta i gledati..." Jedanput je dapače došao u naše selo u mantiji, opletenoj zlatnim vrpcama i srebrnim resicama... Nitko nije dokučio, što ima značiti ta mantija. Jedni rekoše, da takovo šta biskup nosi. Drugi ovo, treći ono nagađahu. Dok napokon dosta zlovoljno ne pljunu crkveni šekutor, starac kao zemlja, koji je ujedno bolesnicima žile puštao, a blagu, kada bi se prenajelo, golim rukama krv vadio - on odloži svoju lulu: Ta Bog vas vidio! Takove mantije nose vam 'promoškomoši', kada varmeđijske skupštine otvaraju... Taj Jurić bogme na visoko puše! Sva historija sastojala se u tome, da je naš rodak iz ropotamice svoga lustrišimuša izvukao staru paradnu juratušku kabanicu i u njoj se oholio među svojim zemljacima... Moj otac napose bijaše tašt na odijelo svoga Jurića. On je vazda ukorak išao za njim. A kada bi na njega naletjelo pero, trun, škunulo blata ili što drugo, već je otac ponizno priskočio, da skine ili otare. "Joj, joj! Budi Bog s nama i s našim dušama! Jurić, to valjda mnogo stoji!? Ha!" - Ehe, moj Jožica!" I on odgovara u samim stotinama! A moj otac zija zabezeknuto: Volove, kravu, kuću, čitavo selo bih kupio za vrijednost toga odijela, toga prstenja! Joj, joj, što ipak znači: gospodin biti!..."
Kumordinar se pere:
"Sada kumordinar svuče košulju, tako da bijaše gol do pojasa. Namakne si sapun i tako se naperuša njim, da mu je čitavo gornje tijelo do pojasa i glava plivala u pjeni i mjehurićima od sapunice. - Bože moj, izgulit će si do krvi kožu. Taj đavo izjest će mu oči! - mrmljaše kanonik prema muzikašu Jožici. - Šta veliš, kada bi se nas dva ovako nadrli i nasapunali? - Aj, Bog da je soli i kruha? - mahnu glavom muzikaš. - Od čega da kupujem sapun, pa još ovakav. Na miriši jače nego tamjan u crkvi.
Kumordinar ispiraše hrlo sapunicu, a voda škrpaše i šikaše na sve strane oko njega, da se valjalo maknuti s mjesta muzikašu Jožici, Ivici, pa i malomu kanoniku s drvocjepa. - Aho! Aho! - trljaše se zadovoljno gospodin kumordinar, drhtureći čitavim tijelom... Aho! Aho! Tako bi valjalo, da se vi mužeki perete i ribljete svaki dan, pa vam se ne bi po vratu, obrazima i rukama kupilo blato, da možeš repu sijati! Oh sveta, oh draga čistoćo! - Aj gospodine kumordinaru, kada bi mi seljaci svakoga dneva ovako prežuljivali i ispirali svoje tijelo: mi bismo možda čistiji bili, ali našu sjetvu i našu žetvu prerastao bi drač, korov i čemer! Bog daj, da dospijemo, kada idemo na sajam, svoje krave i volove gdje i potoku ovako ćešalima istrugati i urediti, kako evo vi radite - približi se opet kanonik, čim je prestala voda škrapati okolo kumordinara."
Sudbina kumordinara Žorža
"Ja sam ti se po stare dane oženio. Toga mi je još trebalo nakon kobne smrti milostivoga. - Šta - pljucnu Žorž ogorčena pogleda, kao da mu je nablizu štogod skrivio. -Šta! Žensko čeljade je đavo! Dok je ne povučeš k žrtveniku ona te gleda ko spasitelja, ko anđela čuvara, a ti počneš griskati i griskati udicu, dok je nijesi i progutnuo jadan! Vrag si ga neka! Tada pak jao i pomagaj, već je nitko ne izvuče iz tvoje utrobe, dok i sam ne pogineš."
C) "Kanonik" govori o školovanju seoske djece
objasniti zaostalost i ne povjerenje seljaka prema gradu
"- Bit će dakle, istina, da ti ga hoće gospoda oteti za škribana, šta li? Hm! Moj Jožica, kakova li je pak to struna pukla u tvojoj glavi? Zar nijesi ti gospodar svome deranu? Gospoda neka svoju čorbu vare, a mi ćemo svoju kašu! Jok, dragane moj, ne bih se ja dao u te gospodarske petljanije! Tko će sa psima u svatove, valja mu znati preko plotova skakati! Oni će ti dijete pokvariti, udvospoliti. Ne bude ni muško ni žensko; ni gospodin, ni seljak. Držimo se mi pluga i motike."
D) Ivičin rastanak s roditeljskim domom
Protumačiti čistoću i poeziju seoskog života i Ivičin odlazak u grad
"U sumraku istoga dneva sjedio je moj otac je moj otac na travi. Ja se zagledah u zvjezdano nebo. Nekakva strava, zamaglica, drhtat obuzeo mi čitavo biće... Primakoh se do očeve žuljevite i hrapave ruke, obuhvatih ju te ju stadoh cjelivati i kvasiti vrućim suzama...Otac ih je oćutio, ali je smrknut šutio kano mermer - kamen. A kada sam pošao na počinak, prizivala me majka k sebi, obujmila mi objema rukama glavu, te je gorko zaridala: "Oh, zar će mi te doista gospoda oteti? Ivica moj!... Joj, kako je to okrutno..." Pa se natiskahu do mene malena braća i sestrice, te me stadoše grabiti za košulju i vući k sebi, kano da me otimlju i ne puštaju.... Oni sami nijesu znali, zašto tako rade, ali osjetih, da im drhtahu ručice; jesu li doista ti maleni mudraci spadali među one blažene, koji ne znadu, što čine?..."
"U seljačkom našem domu jošte slatko spavaju braća. Jedan podvinuo obje ručice pod glavu, a lišce kao da mu sjaji u nekom bijelom snježnom svjetlu... Ah, mjesečevi traci prodiru kroz prozor u našu seljačku kolibicu, pa obasjaše te mile glavice moje braće... Onaj drugi ispružio daleko od sebe ruke, a po obrazićima sad mu drhtne nešto turobno i mrko, sad veselo i ugodno. Možda sniva, da bere mirisne ružice i da se ubo na njihov trn, što ispod miloga lišća u potaji vreba...Onaj treći neprestance prebire rumenim usnicama, kano da lahor ponjihava zrelom jagodom...Ali moja sestrica, zlatokosi anđelak, kakoli ona spava! Lišce joj je tamno-svijetlo, te jedva zamjetljiva rumen poigrava preko jabučica, kano da je prvi ružin pupoljak dahnuo u taj nevini stvorak. Oj mira, lagodan, pun i rajski djetinjski san u divnom je skladu s noćnom tišinom naokolo, sa bajnom mjesečinom, štono blagohotno i dobrotvorno rasvjetljuje i naš ubogi seljački dom...Ni disanje se ne čuje. Tek zamjećuje oko laganu struju dječjih grudi, kano da se maknuo leptir sa mirisna cvijeta snježna ljiljana i opet natrag spustio na njegove bijele listiće...."
"Već nose i trpaju u kola koješta. Konji lupaju o zemlju nogama, kano da opominju: Hajdemo. Jošte majka nosi nešto u bijelom zamotu. Zamišljena je i turobna. Čas pregačom otire suzama nakvašeno lice, čas ne miče oka s mene, dokle joj se opet nije zalilo suzama... "Evo sinko moj, bijele pogače na put. Kada se polazi daleko na sajam, na vojsku, na proštenje: pogača je dobar drug. Ah i ti Ivice, polaziš daleko. Ja sama ne dohitam, kuda i kamo! Ta nikada me ondje ne bijaše! Tek misli moje lutaju i blude za tobom nekuda po nepoznanim mi krajevima... i to mi je teško, teže od kamena, i to mi je velika muka..." Isprekidano uzdiše i jeca majka obilazeći sada kola, sada kućicu našu. - Muka, sinko. Ali tako hoće Bog. Učili te u školi čitati i pisati: nepoznat meni svijet! Da je nas u svoje vrijeme tko naučio, znala bih čemu te vode u daleki svijet i što te vuče od majčinih grudi!...Od pluga i motike! Od brda i dolina! Od naših šuma i vinograda!...Valjda da je ono nešto silno, nešto veliko. Oh, nikada ne bih slutila bila, da će mi prvi sin trgnuti se iz naručja i napustiti naš dom! Jer ne dokučujem toga: teško mi je, muka mi je! Bog hoće tako, hvala mu i dika budi... Srce mi je drhtalo i cijepalo se udvoje. U grlu me stisla mora. I sam pravo ne razabirah, kamo polazim. Šta je tamo? Kakovi ljudi? Kakav svijet? I dobro sam pojmio, što ostavljam. Jedno su daleki, tamni. čarobni i neodređeni sni. drugo je život svagdanji, vedar i jasan, gdje svaki dan počimaš i dočimaš na poznatom poprištu..."
"- Tako je, sinko! Budeš li prav, bit ćeš i zdrav. Bolje biti živ nego kriv! Moli se Bogu i budi dobar! A ja ću skoro opet ovamo, da te vidim, a možda će i mati sa mnom! Zbogom, sinko Ivice! - I ocu bijahu vlažne trepavice, nu on potrese unatrag glavom, kano da će reći: Ništa! Ništa!"
E) Ivičin susret s gradom
objasniti nesnalaženje seljaka u gradu i objasniti problem seoskog dječaka u gradskoj sredini
Od prvoga pogleda potrese mi nešto čitavim bićem. I nada i čeznuće i strah i veselje i turobnost i potištenost i ushit ovlada sa mnom... Sve mi se to pričinilo nekom ogromnom i velebnom hrpom kamenja, iz koje se pomaljahu i oživljavahu u svoj svojoj ljepoti crkveni tornjevi, visoki dimnjaci tvornica - a i njih držah zvoncima - onda išarani krovovi, pa neko svjetlucanje i bliještenje; da li bijahu to tajanstveni plameni, da li je to biser sjao, da li zrcala ili se naprosto odrazivahu o sunčano svjetlo neizbrojna stakla gradskih okana? Toga je nijesam znao odgonetnuti.... Sada mi se stala u duši rađati čarobna slika vilinskoga grada sa svim njegovim divotama, obasjanim u stostrukim našim seoskim pričama i bajkama....Ovako začaran od prvog pogleda i razmahanja velikoga grada, prenem se iza sna istom tada, kada se naša kola kotrljahu gradskom ulicom... Najprije tu zamijetih ovdje i ondje ko četicu gradske djece, gdje se igraju, prepiru, viču, trče... Alaj mi se svidješe ti mali, blijedi gospodičići: one male djevojčice, štono mi se pričinjahu poput prikaza u bibličkoj povjesnici... Sav taj djetinji puk velikoga grada gmazio je u sitnim gegicama, gotovo nezamjetljivim cokulicama, u okruglim nahero klobučićima ili kapicama... A ugledah i golotrbe, poderane, zamusane djece. Ova se turobno i sjetno vukla ulicom, mnogi s palcima u ustima, kano da iz njih sišu zajutrak... Takovi mi se duboko usjekoše u srce: bit će oni svi valjda siromašni študenti, a moji novi drugovi..."
Odavle zaputismo se po gradu... Tuj se svakim korakom otvara novi vidik... Silne i strašne kuće i dvorovi... Prozori su im veći nego dvoja vrata naših seoskih potleušica. Krovova ne možeš ni zamijetiti, u tolikoj su visini. Ulice široke, čiste, potaracane kano naša crkva... Pa ta silna vreva ljudi! Tuj se sretaju, tuj trkaju, tamo pozdravljaju, ondje se prepiru i smiju. Zar je danas vašar ili proštenje? kliknem ja. Ovdje ti je, sinko, svakoga dneva takav vašar od jutra do mraka. A u svakoj toj kući obitava više ljudi, nego u deset naših sela..." protumači mi učitelj....Na nas nitko ni okom ne svrnu. A ja neprestance skidah svoj šeširić nazivajući Hvaljen Isus! Hvaljen Isus! No nitko ne odvraća pozdrava. Najviše njih me i ne pogleda. Netko se nasmiješi, netko me prezirno izmjeri; a jedan gospodin - lakti mu virili iz ohcana kaputa i čepac od cigare cvrljio mu u ustima - okrene se za nama i zahohota: "Gle, gle! Mužeka dovukoše prvi put u grad! Tele i nova vrata! He, misli klipan, da po našim hgovima volovi pasu, a po gradskim ulicama krave tule i guske gaču.....pak: Hvaljen Isus! No, ispast će ti jezik, ako budeš do večera tu ladanjsku pjesmu glagoljao!..." Prvomu svećeniku, koga sretosmo, pohrlio sam, da mu poljubim ruku. On mi je blago sustegne: "Dijete moje, takav ti običaj ne vlada ovdje..." A svi prolaznici, koji to zamijetiše prezirno se podsmješkivahu...One su tako čiste i bijele, kano marmor na našem crkvenom oltaru..."
F) kanonik vozi Medoniću seosku daću
objasniti zelenaštvo, osiromašivanje seljaka i njihovo zaduživanje
"Mali kanonik zapalio bi svoju lulicu, cmoknuo bi dva - triput, a onda: - Plavojko! Riđane! Hoj, na, - ajs! Ej, vidiš, Miho, tako ti je to. Vozimo opet u mlin... Melje ti se sve to u našeg bogatuna! Silni imetak, sine moj, silni imetak. Kažu, da prospe sve novce, umr'o bi čovjek od straha i prepasti, toliko je toga nagrcano i nakrcano... Pa ludi svijet štošta brunda i zanovijeta: ovaj o vragu, da je našao zakopano blago! A ne znadu klipani, da mlin - mlin nosi, evo ovako! - pokaže "kanonik" rukom preko brdina i povuče na konopcu kravicu, koja je teglila kolica. - Koliko nas imade, što ovako poput romara putujemo k Medoniću. A svatko misli, da žitak nije ništa, vino ništa! Ali sve to majstor Medonić smelje i zbažda skupa."
G) gazda Medonić
objasniti pojavu seoskih bogataša ili GAVANA, zelenaštvo i prodor kapitalističkih odnosa na selu
Fizički opis Medonića
Nato izađe iz gospodarskih zgrada čovjek od kojih pedeset godina, srednjeg stasa, krupna debela tijela, lica zaobljena, crvena i pomljivo obrijana, na kome se gizdahu dobro prisukani, prosjedi brci. Rubenina bijaše na njemu bijela poput snijega, a okolo tijela napola sapet velik, crn prsluk s čvrstim lancem srebrnjakom, u kome je visila stara omašna džepna ura, isto tako srebrnjarka... Bijaše to sam gazda Medonić."
Kako se je obogatio
"Tu življaše seoski bogatun, vinski i konjski trgovac Medonić, u onim brdima seoski polubog i novčani patron, poznat na široko i daleko. Bijaše osobiti dobrotvor seljačkom puku, jer uzajmljivaše novce bez kamata! Ali za ovo dobročinstvo tražio bi obilato uzdarje u prirodnim darovima. Ako uzajmi seljaku dvadeseticu, pedeseticu, stotinjarku itd; onda kako ne traži nikakvih kamata, no dužnik valja da ga ujeseni obdari s toliko akova novoga vina, od koliko se desetača sastoji njegov zajam. K tome pripadaju još druga pridarja, kakvo je već Bog blagoslovio dužnikovu kućicu: po koji vagan kukuruze, graha, proje, raži. Kad je stalo padati jesensko lišće sa stabala i vinove loze, tada su putem do Medonićeve zidarice škripala kola za kolima, na kojima dovažahu njegovi klijenti darove: ovaj vino, onaj žito, perad, jaja itd."
Kako seljaci dozivljavaju Medonića i njegovo bogatstvo Seljaci često uzdisahu nad tako silnim imetkom i bogatstvom. A stare kume bojažljivo šaputahu, da to nije s pravim računom zgrtano i nakrcano. Tu valjda ima vrag svoje prste, koji kupuju ljudske duše sa vrećama zlata i srebra... Pronosilo se pače selom da je prije više godina nespretnjaković Blažun Tomica, pokoj mu duši, noseći u Medonićeve podrume vino, naišao na nekakva gvozdena vrata u kojima opazi silni zardali ključ, te otkljućavši ih radoznalo uniđe u rupu, što zaudaraše sumporom i mrtvacima... Tu zareži na njega čudovište, pripeto o lancu... Oči mu tako sjale, da rasvjetljavahu čitavu rupu... Imao je životinjsko tijelo od jarca, crno rutavo; crljen rep, glavu čovječju s rogovima, a jezik krvav isplažen preko brade... Nespretnjaković pobježe na vrat - na nos te je za čitava vijeka ostao poremećene pameti... I puk prišaptavaše, da je to pripet o lancu živ, živcati đavo, koji Medoniću kuje novce i radi banke... Zato i bijaše Medonić pobožan gospodin koji putovaše po svim proštenjima, darivajući crkve i oltare, plaćajući sve te mise, pomažući na golim koljenima i ližući svece i crkvene zidove... samo da spasi dušu od vraga, koji ju je sigurno već vagnuo i zapisao u svoje anale"..." Kanonikovo misljenje o Medoniću
"Gospodstvo, gospodstvo, do vraga mu gladno i zakrpano gospodstvo! Sve to izvana gudi i pjeva, a iznutra cvili i zijeva! Gospodstvo da, naš Medonić, naš Medonić! Kada on u grad među gospodu, a to se uzvijaj uz njega i fiškali i pisari i suci i ašešori. A da se vidi tko je Medonić, ovom fikni banku, onomu škudu: Sve za cigare, sve za cigare, vaše gospodstvo i gospodstva vaša!" Oni pako zavidno gledaj i bleji u silnu Medonićevu kesu: oh, prodali bi i zamijenili sve svoje gospodstvo za nj, kano onaj u Svetom pismu svoje prvenstvo za zdjelicu leće..."
Svadba kod Medonića - koliko je zapravo bilo njegovo bogatstvo
"Iza toga ulazili su mladenci i svatovi uz muziku i silnu halabuku i klicanje gostiju i djece. Na jednom kraju nastalo grljenje i cjelivanje, a od drugog kraja stadoše kuharice trpati stolove nebrojenim jestvinama. Nigdje se do sada takova šta nije ni vidjelo ni čulo! Što je na najsjajnijim svadbama bilo po četiri čorbe i po četiri vrsti pečenja i drugih jestivina, to se u Medonićevu domu dvanaest raznovrsnih čorba zapušilo po stolovima! Onda dvanaest vrsti pečenja različita mesa; dvanaest vrsti pogača i kolača; dvanaest vrsti kojekakvih umaka. Svega po dvanaest vrsti. A Medonić je također natrpao svadbene stolove sa dvanaest vrsti vina jedno jače i bolje od drugoga. Kako se mladenac priženio u kuću, slavile se obje svadbe u Medonićevu domu i trajale punih osam dana i osam noći. Nikada ne bijaše niti će biti takove svadbe, kakva se slavila u Medonića! Prava gavanska svadba i svatovi!"
H) Uskrsna svečanost
"Osvanuo i uskrsni dan! Lijepo, tiho i nešto hladno jutro, a nebo čisto i vedro kano riblje oko... Čim je osvanula rujna zora, i njezino rumenilo poput čarobne mreže razastrlo se po nebesima, već je seljački puk u bjelini i čist hrlio sa svih brda i sa svih strana k božjem hramu, gdje će zapoćeti svetkovina uskrsnuća čim se sunce pomoli na istoku..."
2) PROBLEMATIKA U GRADSKOM ŽIVOTU:
A) Ivičino buđenje u Laurinoj sobi
objasniti moral gradskog života, sukob seoskog i gradskog morala, skok u vremenskom povezivanju
"Bože moj! Kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekanim perinama među tim nabuhlim jastucima.... Podovi se lašte, sagovi, protkani zlatnim i srebrnim žicama, čarobno ljeskaju... Pa ove slike...Baš ta sučelice krevetu: golo tijelo žene, božanske ljepote!..... Odvrni oči, Ivice Kičmanoviću! Odvrni... A ono ogromno zrcalo: na, sav se vidim u njemu... I tamo se odrazuje ta gola ljepota. Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje.... Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je! Stid.... Odvrni oči od svega! Kako sam ja u ovom divnom krevetu? Šta je to bilo? Ivica Kičmanović prikrije si oči i obraze objema rukama. Krepke ruke i jaki laktovi legoše mu na široka mladenačka prsa......Što je to bilo? Ima mi dvadeset godina! Je li moguće? Zar tako hitro? U toliko muka i tegoba? Pa ta rajska noć....Oh, ja snivam i bolan i čaroban san na tvrdoj seljačkoj klupi....možda u zelenoj travi? Ta ja sam toliko puta divno snivao pod onim starim seljačkim krovom, u onim mojim milim bregovima, kano da me oblaci nose na laganim svojim ramenima.....Možda i sada snivam.... Nije, nije, dvadeset godina..... Što je to bilo?... Gozba! Sjajna gospodska gozba, pa svečani govori, pa pjevanje....onda..... tiha noć...žarko, pa slabo svjetlo, pa onaj stisak ruke... onaj oganj, ona strast... pa tada....? Ah, možda bijaše to samo seljaćka svadba? Možda je i moj otac dudao u svoj veseli bajs? Možda to tek mene uvedoše u bračnu komoricu sa ljubom mojom....a muzikaši i svatovi još pjevaju za rastanak onu melankolićnu pjesmu."
Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje! Oh, kako li ti se zamamno i razbludno osmješkuju ustašca te divne ljepote na kipu!...A što je kip prema životu? Što je naslikana ruža prema cvijetu, što raste, bujan i napunja zemske prostore milinom mirisa svoga...? Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je... stid... Ah kako on poput ledene struje probija sve nebrojne i nedogledne niti živaca bića moga... Ah, kako mi duša tone od neke neopisive groze, hladnoće, zapuštenosti, zlovolje, slasti, ognja nebeskoga, anđeoske i paklene radosti: poleta, zanosa i ushićenja... Stid...stid me je... Odvrni oči od svega, odvrni... sakri se!..."
B) Mecena uči svečani govor
ograničenost, neobrazovanost, humor i ironiju
"I ja letim u odaje dobrotvora. On mi ponajprije grozničavim glasom zapovijeda, da pritvorim vrata ključem. Sada mi daje prijepis strašnoga govora, a on se uspinje do stola na povišenu mjestu i mahnu rukama: ... Poglavita, blagorodna, časna, velečasna, prečasna, velemožna, svijetla, presvijetla, sva odlična i najodličnija gospodo!...Kako eno dojuri hitna lađa jedrenjača što je jaki mornari i bistroumni krmilari tjeraju neizmjernom morskom pučinom; kako eno doleti suri orao sa svoga timora, lomeći i režući Foibosov zrak oštrim krilima poput mača Kraljevića Marka... kako... kako... o, božja kugo!.... - lupi Mecena o stol...."
"I kako je Mecena bila za memorisanje predsjedničkoga govora tupa glava poput bukvina panja, tako si je on dobro upamtio riječ "zgubidan", pa mi ju je često prikričao onom istom nasladom i zloradošću, kako to nekada običavaše u našim bregovima susjed kanonik"..."
"A ja sam stao govoriti, upravo grmjeti... Mecena je razvalio usta, a oči mu se pretakahu slijeva nadesno, kano da si mu rogljama zakvačio šiju. Izgovorivši ja ono, gdje pojet sam sebe gustim oblacima tamjana kadi: "Prevelika hvala, potpuna slava, a ne manje i svaka čast našem prvom narodnom lirskom pojeti Rudimiru Bombardiroviću Šajkovskomu (to bijaše literarni nadimak pojete i sastavljača govora ; dakako, višeslovčaniji od nadimka: zgubidan), koji je našu čednu književnost svojim golubinjim srdašcem podigao nad egipatske piramide; koji je svojim velikim talentom utješio nesretne, napojio gladne, a nahranio žedne; koji je svojim nebotičnim genijem zaštitio uboge i jadne životinje: vrapce i sjenice, smrznule u ljutoj studeni, konje i magarce, lipsajuće s ljudske okrutnosti naših biruša i kočijaša......"
Rudumir Bombardirovič:
"Bijaše to čovjek obrijan i golih obraza poput djevojke. Dapače ja držim, da nikada nijedna dlaka nije proklijala na njegovu licu, dakle da se nije trebao ni brijati. Zavinuti mu, dosta dugački nos, nije doduše bio osedlan naočalima, ali on je neprestano zvrljio i škiljio preko njega tužeći se, da mu je posvema oslabio vid - a koji ga slušahu, trebali su dakako razumijevati, ako bijahu ljudi nježne ćudi i estetički obrazovani, da je to od silna napora i mozganja... Vlasi mu bijahu nekakve neopisive boje - naličile su mokrim stijenama seljačkih kuća, kada ih čvrsto pokvasi kiša - a načepurene ko slamnata streha, kada je ljudski iščepunja vihar i vijavica. Inače sizahu do ramena, a već samo u tom sastojao se neoboriv aksiom poezije.... Visoka, nešto pognjurena stasa, brza hoda, a odijela istrošena i izlizana, često i zaprljana. Ali nije bilo od nužde nego iz razloga ženijalnosti... O zaboravljivosti do nesmisla neću ni govoriti. Tako je po najjačoj kiši lagano stupao bez kišobrana, da je s njega lijevala voda kano iz žljebova gradskih krovova; dok bi ga u najljepše vrijeme razastr'o nad sobom poput plašila i letio ulicama kao da zvoni na vatru...Često puta valjalo mu gologlavu iz daleke ulice vratiti se u kavanu, gdje bi zaboravio šešir..."
C) Laurino djetinjstvo
opisati gradsku periferiju kao mračnu priču života
"Dugo, dugo idasmo. Otac si je kadšto otr'o znoj s obraza, ali ni riječi progovorio. Tako smo prispjeli u zabitu i zamazanu ulicu niskih i kukavnih kućarica. Silna djeca, bosa, gologlava, zakrpljena, ružna i slabašna igrala se ulicama. Kada opaziše mene i oca, napustiše svoje igre i počeše zjati u nas: Gle, gle kako je lijepo obučena! Kako li se sjaji...I meni je tata obećao, da ću o Uskrsu biti umivena i čista i da ću u novom odijelu s njime ići na misu..." vikala je glasno neka djevojčica, koja nas je pratila s čitavim čoporom djece... Uđosmo u jednu od tih bijednih kućarica. Popesmo se uskim i trošnim stubama. Tu otac otvori neoličena dašćana vrata i ja ugledam staru odgojiteljicu Ivanu. -Ja sam uredila, kako se dalo, gospodaru. - Uredila - uzdahnu sa žalobnom porugom otac - o, moja starice! Ivana se okrene do prozorčića i stade pregačom otirati suze...Stari naslonjač, što ga u našem prijašnjem stanu prebacivalo po tavanu; prost stolić, dva stolca i kukavan krevet - bijaše sve pokućstvo u toj sobici, koja vonjaše po dimu i vlazi. Svod je bio tako nizak, da je mome ocu valjalo sagnuti glavu, kada stupismo unutra. Prozorčić, kroz koji bi jedva turnuo pesnicu, ljeskaše se čudnovato od žarkog ljetnog sunaca, koga trakovi kao da se odbijahu, ne htijući prodrijeti u tu tavansku spiljicu..."
"Nije dugo potrajalo vrijeme, a eto Ferkonje nekuda snuždena i zasukana. Zamrljanim, polupoderanim rukavima trlja si znojna lica i tubasti nosić... Nove moje drugarice izabraše me u igri kneginjom... A Ferkonja požudno vreba ispod oka na ostala puceta moje odjeće, on ne pitajući za čast kneginje, zaleti se k meni:."Šta će tebi, ženo, ta svijetla puceta? Izgubih jedno, s drugim valja mi ga iskupiti u igri!- One hulje ne smiju da odu, dokle ga ne dobijem..." Ženska djeca stanu hihotati: - A, a Laurica je žena Ferkonjina! Lijep par! Ćorko i knjegina!" Dotle moj drug odgrizne dva puceta na mome odijelu, a onda poleti k drugaricama, te jednu bubne po leđima, drugu nategne za ušesa, treću prodrma, četvrtoj pokaže jezik, petoj dugi nos: - Nećeš ti, dundo, niti ti klepetušo, ni ti dromedare, ni ti kladivo biti mojom ženom, ne!"...I Ferkonja odjuri među hazardaše...A naše djevojačko kolo opet se zavrti. S nama igrahu i oni dječarci, što još napola izgovarahu riječi i koji bijahu tako mimi, strpljivi i milodušni, da se više ubrajahu me u žensku, negoli medu mušku djecu...Ja zapinjah u igri. Tamne oblake sjete, negodovanja i zabrinutosti na moje djetinjsko čelo navuklo je drsko ponašanje toga ćore Ferkonje...Kakova ću kući? Stadoh se ogledavati i mjeriti. Ta na mojoj suknji fale čitava tri puceta! Što će reći otac?..." - Stani, ćorava nakazo! Zašto tučeš ovu malu? Što ti je ona kriva? Pokrao si je i porobio s nje zlatna puceta, proigrao ih - a sada ti je ona kriva! - Ona je moja žena! Ona valja da je uvijek kriva. A tada ću je tući, da će sve zvoniti! i moj tata tako radi, kada god ga snade zlo i nevolja. Žena je vazda svemu kriva! A ti, zvrkonjo, pusti me na miru!"
Zapleti se vezuju za ove likove: Ivicu, Lauru, mecenu
Autor se služi opisom, naracijom, dijalogom, monologom i piščevim komentarom
Citati:
Roditeljski dom:
"Seljačka se naša kolibica sastoji polovinom od velike, četverouglaste sobe s ogromnom peći, na kojoj u cičoj zimi svi spavamo, a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije. Ne nalazi se u selu, nego na visokom samotnom brežuljku, obraslu na istočnoj strani šumom i borovicom, a na zapadnoj vinogradom. Tako su i druge seljačke kućice rastepene naokolo."
Ljubav prema selu i prema obitelji te seoski ugođaj:
"I dođe jesen... Ja opet zdrav i veseo, i puni me bregovi bijahu. Svaku pticu poznavah u šumici kraj kuće, sa svakim stablom razgovarah. A zavidio sam i glogu i trnju i kupinju i oštracu borovice, kad bih se sjetio našega patuljastoga susjeda.... Eh, da sam trn, kako bih ga u potaji u travi dočekao i zabio se u golu petu njegove noge! Oh, da sam kupina ili glog, kako bih se uhvatio za njegove tvrde ruke i ogrebao ih, da bi mu sve voda zalijevala usta od milinja! Oh, da sam oštrac borovice, kako bih pogladio i opržio njegov tupi nos i njegove zagasite obraze! I kada sam na dugačkom užetu vodio našu staru, dobru kravicu plavku, kako sam zavidao njezinu podugom okresanom rogu i njezinu dugačkom repu! Ah, kako bih trknuo u rebra našega susjeda kanonika", da sam plavka! Eh, kako bih ga švignuo preko lica ovim metlastim repom!"
"Ivica se već spustio niz brijeg. On razgovara sa svakom travkom, sa svakim puteljkom, štono se vijuga nizbrdo u doline, šumice, pa onda dalje na druga susjedna brda... Sve su to njegovi stari znanci. I sve mu je sada manje, puteljci kraći... A majka viraše najprije iz brđanske potleušice kroz sitan prozorčič, da bi jedva turio pest kroz njega. Pa kada joj je Ivica uminuo pred vidom ostavi ona tijesto i vatru i pecivo, te pohrli preko praga, a onda na dvorište, pa se popne čak i na plot da gleda svoga sinka, da mu mjeri korake. - Oj, moja stara, kako si mi djetinjasta! Ta nagledat ćeš ga se do mile volje. Evo, malo da ti nije zagorjela velika pogača!... Aj, aj, ženska glavo!
- Muči, muči Jožice! Šta li ti znaš, kakovo je majčino srce... Oh, ta moje ga oči ne vidješe već godinu dana! Pa onda, da mi ne bude za svaki trenutak: e da mi uzalud ne umakne! Na, jedva tri dana, pa Bog zna, kad ću ga opet vidjeti! Lako tebi, ti napuniti torbu, potpali lulu, štap u ruke, pa ajde k njemu u grad! Ali ja, sirota, ja? Pa ipak, eno, sam pripovijedaš, kadno li te na odlasku sprovede čak na kraj grada, a ti se okrenuo za njim, popostani i sto puta pokroči natrag u grad po deset koračja da ga se nagledaš. Pa na, kakav li si mi tvrdonja? Ti sada meni zamjeraš, da ga se jedva nagledati mogu!"
- Ivica! Ivica! Naš bratac, naš bratac! - kliktahu bosonoga djeca, udarivši trkom i vriskom prema njemu, kadno ga opaziše. Martica bijaše djevojčica od kojih deset godina, ozbiljna i mučljiva, upirući svoje velike modre oći u Ivicu. Ona je polako trčala za Matom i Doricom, djecom od pete do sedme godine. Mato i Dorica, pritrčaše do Ivice, jedno ga obujmi okolo nogu, drugo ga uhvati i objesi mu se o ruku... "
- Danas jošte ja ne idem, ostat ću doma, gospodine kumordinaru! - Kako ne idete? No, to je lijepa finoća i udvornost? A što ću im ja reći! Kako ću vas ispričati? - ozlovolji se Žorž.
- Ja danas nikako i nikamo! Poslije Uskrsa priskočit ću malo i ovamo i onamo, ali danas me najviše veseli doma... Bože moj, veliki petak, pa ovdje medu svojim ljudima, uz svoju majku, braću i sestre! Ta topim se od milja, kako će mi živim životom opet oživjeti sve te slatke uspomene našega divnog seljačkog života o velikim godovima!... Ajde, ajde, gospodine kumordinaru! Ja ostajem doma! Sretan put k ladanjskoj gospodi... Ja nijesam došao k njima, već svojim roditeljima i braći!..."
"Ugledasmo napokon našu župnu crkvicu..... Mati se prekrsti do tri puta i klecnu, ponizno šapćući te bijući se u prsa: Ah, čast i hvala ti budi, Marijo, Majko Božja!" i mene obuze pobožno i sveto čuvstvo te oponašah roditeljicu svoju.....Mi bijasmo dosta udaljeni od veže župne crkve.. Tuj se jedva išlo u božji hram o velikom svecima, kamoli svake nedjelje... A našega seljaka zaokupe neka neopisiva čuvstva nabožnosti i strahopočitanja, kad ugleda svoju crkvu. Mi, djeca u našim brdima, koja mogosmo tek rijetko, kada je zaduvala povoljna struja vjetrova, čuti onu nebesku glazbu crkvenih zvona, mi običavasmo nedjeljom potrčati do četvrtog brijega i popeti mu se na vrhunac, da vidimo samo crkveni toranj... Iza crkvice opazismo stari drveni dom na sprat sa mnogo velikih i caklećih se prozora. To je župnikov dvor. I ta zgrada bijaše za mene od osobitog tajanstvenog čara."
Moral sela
- Ne brinemo se mi što je s Ivičinim školama - umiješa se netko treći u razgovor ili kako i gdje se upoznaše mladenci. Ne brinemo se mi za to, ne daj Bog! Svaki neka mete pred svojim pragom! Ali nama je stalo, da u našim selima i u našoj župi vlada mir, red, zakon i strah Božji te nebeski blagoslov! Opet će nas kazniti Bog i poslati tuču i druge nevolje na naše glave."
Seljak u gradskoj sredini
"Sjedosmo oko nekog okruglog stolića pri zidu. Moj otac stade pozorno i pobožno opipavati crveni baršun, na kom je sjedio. Vidio sam, kako mu podrhtavaju ruke, kano da se boji, da se ne bi sve to tako fino, nježno i mekano provalio pod njegovom težinom. Zamijetio sam, da mu novo piće, onaj sok od kisela kupusa, pak taj kavanski dim i ta gospodska galama šumi u glavi, kano da mu se ona pretvorila u mlin..." Nijesam pravo znao, snivam li ili bdijem. Činilo mi se, da sam došao u najljepšu crkvu, te me ponudiše, da sjednem na oltar..." znao se toga kasnije sjećati moj otac na našim seoskim bregovima..."
Kako se je Ivica osjećao u gradskoj sredini:
"Vratim se u družinsku sobu. Kumordinara ne bijaše ovdje, a ja podvinuh ruke ispod čela, lice mi je planulo, i stadoh gorko jecati i plakati. U tuđem svijetu među tuđim ljudima, a tako daleko od oca, od majke i braće svoje!... Sada mi prolete u pameti oni slatki časovi u našem seljačkom domu, kako smo, kada bi već gusti mrak potamnio zemlju, sva djeca prislanjala uha na golu zemlju našeg brijega, e da li čujemo korake očeve, koji se imao odnekuda vratiti; ili se pako sjetih onih časova, kada letjesmo sa svoga brda poput ptičica, isprhavši iz gnijezda, gdje opazismo svoju dobru i tihu majčicu, kako dolazi sa proštenja i nosi bijeloga krušca i slatkih kolačića. A evo, kako se to iznenada promijenilo? Kako su daleko od mene i otac i mati i braća moja!"
"Neka nesnosna težina pritiskivala mi moždane u glavi. Činilo mi se, kano da mi gvozden obruč ovija čelo, tako me je nešto nevidljivo stezalo... Stotinu prašnih kola kano da mi pred očima juri škipljući i cvileći jedna za drugima uzastopce. Polunesvjestica poput more navaljivala i kljucala u sljepoočnicama, kano da će ih razvaliti. Tako me se doimahu razgovori raskalašenih slugu i sluškinja, koji mi ulijevahu u dušu prve i svijetle, nerazumljive i nekuda suviše jasne pojmove o novom svijetu, kamo me sa sela dovukoše, o tom mojem dobrotvoru, za koga mi se valjalo još kod kuće jutrom i večerom moliti Bogu... o društvu te pokvarene družine, gdje ću kako vidim, provađati mladenačke dane svoga siromašnog školovanja... Sve se to isprekidano vuklo po mojoj duši poput jesenskih magla okolo gorskih potoćića, štono se sada dignu u vis, zastirući visoke vrhove stabala, kroz koje prodire slabašno sunce; sada opet spuštaju se vlažno i hladno na zemlju i sljubljuju se sa žustrom i bistrom vodom potočića, a obzorje se opet pomrači i sunce se sakrije..."
"Stadoh polaziti škole, ali nisam bio svjestan, jesam li dobar učenik ili ne. Učitelji bijahu prema meni hladni i nekako surovi, dok su gradske moje drugove tetošili i gladili. Kumordinar, jedini moj uzgojitelj, niti je pazio, niti je pitao, da li učim i što učim...Valjalo mi sve kućne poslove obavljati ili mjesto njega, ili mu pomagati. Čistio sam cipele, uređivao družinsku sobu, prao tanjure, pročetkavao odijela, nosio vodu itd. Napose imao sam kumordinara dvoriti, te mu u jutro izglačati cipele, pripremiti punu vedricu za pranje, udesiti postelju, češljati i mazati glavu, a tad bi me često ispljuskao, da mi sve zubi cvokotahu. Često sam zanemario poći u školu, a mnogoput i zakasnih. Zaman se potužih rođaku Juriću: "Šta! Lari-fari! Učenih ljudi i velike gospode je dosta, ali valjanih i poštenih slugu je malo! odvračaše on. Kako prvoga dana dolaska u veliki grad, tako i poslije konakovah na tvrdoj klupi. Svake nedjelje sastajaše se raskalašena družina, muško i žensko, kako one prve noći, i tu sam slušao najbestidnije pripovijetke i gledao krupnu i grešnu ljubav izopačenih stvorova."
Grad
"I Ančica se sa staricom izgubila u najudaljenije, najzamračenije i najsitnije gradske uličice, u kojima se klatarila sila mršavih i izgladnjelih pasa oborenih glava i podvinutih repova, da bi se morao zgroziti svakim drugim, ne cijedi li se iz njegove zaprljane i režeće gubice slina bjesnoće i neće li se sad na zaletjeti u tebe. Isto toliko vuklo se uz uglove niskih i kukavnih kućica oguljenih mačaka, od kojih je svaki treći nosio neki žig na sebi; jednomu bijaše istrgnut rep baš u korijenu, drugome odsječena uha ili tako izgrižena, da se objesiše niz glavu poput resica. Trećemu fali jedno oko ili obadva, četvrti šepa na tri noge, petomu kano da si udario žig po čitavu hrptu, gdje je sijala gola koža, na kojoj je morao negdje plamen ispaliti plemenitu dlaku, jer uz kraj i sada još vidiš opaljeno i ogorjelo krzno. Isto toliko djece, bose, nage, očupane, kljaste i nakazne veralo se, trčalo, vikalo, tuklo i vuklo se tim ulicama, te ćeš pomisliti, da ili ni jedno od njih nema oca, ili su sva djeca jednoga roditelja, koji svu očinsku brigu utaplja u kakim zakutnim krčmama, te tuj trati vrijeme u zamazanim kartama i u jeftinu te zlu piću, što mu ispaljuje sve roditeljske dužnosti i skrbi na dnu savjesti njegove..."
"Pred Ančinim očima zasja veličanstvo široko i divno rasvijetljenih ulica, punih gospodskog svijeta. Ta ovdje je, kano da hodaš po stolu."
Izgled sobe kumordinara Žorža
"Uvede nas u svoju sobu sa dva prozora u dosta prostrano, ali golo dvorište. Dugački, četverouglasti, nepokriveni starinski stol proteže se od jednoga do drugoga prozora sa dvije isto tako dugačke i široke klupe, od kojih jedna stajaše uza zid. O čelo stola koči se kožni već otrcani stolac. Posred sobe je vedrica, puna neke kaljužaste sapunaste vode. Naokolo nje poliven i poštrapan je star, neravan i zamazan pod, kano da se tu nedavno netko kupao ili ispirao rubeninu. Jak i velik krevet još je posvema razvaljen i zaudara neugodnom, okiselastom toplinom kano ležišta, u kojima su ishrkali pijandure i vucibatine sladak i dubok san...".
Mecena
"Prvi dan upamtih samo to, da je u ilustrišimuša velik i izbočen trbuh, glatki obrazi i ruke poput peče ladanjske snaše kada prvi put polazi u crkvu. A čudno se rumene ti obrazi, kano naše domaće uskrsne pisanice. Upamtih njegove krupne crne obrve i debeli, isto tako crni mu podrezani brk, da štrlji kano da si trn pokosio."
Laura i Ivica:
"Noćas je htjedoh silom vidjeti imalo da ne nagrajsah: a sada je evo iznenada sinula poput sunca na jutarnjem nebu... Divna i obla uda njezina tijela tako se lagodno sagibahu za listićima mojih izderanih knjiga, a onda se posadi na klupčicu: - Da, nama će biti lijepo i ugodno! -uskliknem ja, i mi se uhvatismo za ruke i dugo se tako držasmo, ne progovorivši ni jedno ni drugo...Ja oćutjeh, da postajem neko drugo, novo biće. Duša mi se zanijela daleko, daleko preko brda i dolina tamo u naše seljačke bregove i lugove. Ali, da nam je tamo biti zauvijek samima...I snatreći tako opet je pogledah. Ona bijaše udubljena u misli, a lišce vidjelo joj se tako nevino, tako svježe i nježno...I u taj tren zavrti mi neki otajni crv u srcu i ja se naglo prenem iz svoga slatkoga snatrenja, trgnem rukama i izvinem ih iz njezinih. Promrmljam teško, kano da sam zahripio: - Lauro, sestro, jao meni, jednoga samo nije... štićenica i rođakinja toga staroga Mecene!... Rođakinja!? Ona je sjedila na našoj klupčici oborene glavice, koja se jedva zamijetila ispod širokih i velikih krila slamnata šešira. Tiho se dokradem iza nje i opazim, da nešto čita...Ja sam toga jutra bio vanredno hrabar i smion... Nijesam doduše bio sam sa sobom načistu, što ću i kako bi se to sve moglo svršiti, ali nešto naumih, ne znajući ipak pravo, što ću. Došuljam se iza leđa te joj zaklopim rukama oči...Bilo je to dosta nespretno, jer joj je i veliki slamnati šešir tom zgodom pao, no ja, oćutjevši tako blizu njezinu krasnu, miomirisnu glavicu, njezin vrat, njezina obla ramena, tiskajući još uvijek prstima drage očice, stanem je cjelivati u vlasi, u vrat, u ramena, leđa...Ona odvinu moje ruke, okrene lišca prema lijevom ramenu i opazivši me, ciknu smeteno i nerazumljivo. Ona prasne u bahantičan smjeh. U taj tren joj pogledam u oči, i ona mi se pričini posve drugom. Njezine mile crte sada se nekuda otegoše. Ona lijepa ustašca ne odisahu nježnošću, nego mi se priviđaše, kano da će ugristi...Oči joj žmirucahu kano ptici grabilici za plijenom. Mene proburazi iznenada neka zima i prolete me srsi..."
Laura saznaje istinu:
"Strahovitu tajnu, koju je Laura u mah shvaćala. Isprva bijaše to shvaćanje samo neka slutnja koja izdaleka dolijetaše prostorima njezine duše uz grmljavinu šum, zvižduk i bljesak. A što se više približavala sve su jače bjesnjeli gromovi, lomot, šum, zvižduk i urljava, kao da se nebesa izvrnuše na zemlju, dok se ne surva i ne rastvori pred njezinim bistrim vidom sva istina o svom užasu i grozoti."
"Sve se slaže i sklada na vlas! Ti si, Lauro, nesretni i kobni plod Mecenine pustolovine i teško ga njegova grijeha sa gizdavom vilom Doricom! - On - Mecena - on ti je... Uh! Uh! Odurno, strašno, pakleno... Takovo što može gukati u moja uha samo Lucifer!... Pa ja?... Ja sam bila... Ja sam mu pospješila put u vječnost... Svome ocu... Ne, ne! To je pakleno prišaptavanje i prikričavanje na dnu savjesti moje! To je moja kleta, strašna, odurna i gnjusna obmana! To je san, grozan san ludosti moje!"
Laurina kuća na selu - "kapelica"
"I kada poredaše u novoj kapelici blistave ormare od orahovine, baršunaste naslonjaće i kojekakve stolčiće, divne postelje; a na prozore, koji bijahu za Jožičino oko ogromni kao oni u crkvi ili vrata na njegovoj kolibici; kada natakoše svilene zastore; po podovima prostriješe sag do saga, a ormariće i stoliće načičkaše koje kakovim posuđem i drugim stvarima, kojima muzikaš ne dokučuje ni porijekla ni imena - tada bi zgubidan Jožica smjerno povukao lulu iz usta te je utakao u saru od čizme na desnoj nozi, raskrio se, te pobožno i bojažljivo stupio u novu kapelicu."
Kako Ivičin otac doživljava Lauru
"Neka turobnost, postidnost, neka neopisiva tjeskoba i klonulost srvala bi ga svaki put, kada je ugledao svoga sina zajedno s tom djevojkom, koja mu se pričinjaše čas vilom, čas čarobnicom, čas đavolovom kćeri. Mutne, teške poput more i neodređene slutnje obuzeše mu srce i dušu. On bi samo uzdahnu te upalio i zadimio svoju lulu."
Hajdučica Lara:
"Šuti, huljo! Ne ćeretaj, jer ćeš ovaj čas znati što je harambaša Lara. Prosvirat ću ti tanetom i ovo jedno oko, što te još vodi po širokome svijetu! - domahnu mu vitkostruko i bujnostasno čudovište, skine kabanicu, a oko pasa zasja svijetlo oružje; zatim otkopča nekakve zaveze, a sa obraza spane kriva brada i brk, dok se ženske kose u svojoj bujnosti i dragosti prospu po leđima, kao da je pao crni oblak. I zasja velebno žensko lice, puno života, strasti, junaštva i grijeha..."
Laurina prijetnja
"Ali pamti! Nikad nijedna druga neće biti tvoja, ni ti njezin! Pamti to! Do viđenja!... A sada smo tuđi! - Nosi se - okrutniče - nosi se! Nikada ja još ne počinih tako okrutna zločina, kao što si ga danas počinio ti! Nosi se! - I ona natakne muškaračku krinku, otvori vrata, a Ivica izađe napolje."
Smrt Laure (Lare)
"Sudili su je na smrt... Ustrijeliše je... Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je hici, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa... Grudi joj bijahu razgaljene, ali ne proteče iz njezina tijela nijedna kap krvi... Hladnu i ukočenu makoše je s mjesta i srušiše u grob, iskopan na njezinu podnožju."
Ančica i Ivica:
"- Ah, Ivice ne bih nikada mislila da ste vi takvi... pustite me, pustite! Jao, da tko vidi! Da nas tko zateče... Pustite!.. Ja sam uvijek mislila da ste vi živi svetac... Puštajte, ja ne razumijem svega toga! Mene glava boli... Pustite!...
I mladić oćuti na svojim obrazima da ga poškropiše i ovlažiše vruće djevojačke suzice - Vidiš, Ančice! O, ja sam tako sretan, tako mi je ugodno i lijepo... Vidiš, ja razumijem tvoje suzice, štono ti netom provališe iz tih krasnih crnih očiju. Ja razumijem taj silni kucaj tvoga srdašca, taj plamen lišca tvoga! Taj drhtaj, tu groznicu. Ovo ti je mala moja tvoj slatki i tajni odgovor na moje pitanje! Ovo ti je tvoj: Da! Od danas znadem, da nećeš ni usnuti, ni ustati, ni Bogu se pomoliti, ni gledati lica svetaca i anđela u crkvi, a da ne misliš na me! O, i ja na te vazda mislim, Ančice moja! - I mladić cjelunu u oba obraza uzbuđenu, napola nesvjesnu seljačku ljepoticu... Ona nije znala što se to zbiva s njom... Trgnu se iz zagrljaja i poleti uzbrdo svome domu, što su je nožice nosile."
"- Ah, Ančice, Ančice! Ti si moja, moja! - Oh - vrisnu djevojka i stade bježati. On gledaše dugo, dugo za njom - Ah, Ivica ipak neće lagati Ivica moj! - ogleda se djevojka, šapćući tiho i slatko sama sebi sa lahorom zefira, štono lagodno struji za njom u njezinu žustrom trku. A iz topla sunčana uzdaha kano da joj nešto odgovaralo andeoskom, zamamnim zvukom: - Neće!...Neće!...Neće!... I djevojčina lišca još žarče planuše i njezino čisto srdašce još jače, još silnije za treperi poput jasikova lista i zakuca, kano da obuhvaća... nekoga da ga privine, da ga zagrli, da ga priveže uza se za vazda! Za vazda! A to bijaše lik daka Ivice."
Pejzaž:
"Tada negda - sunce se već prigibaše na zapad-nađosmo vrelo...Bijaše to duboka i hladna šumska dolina izmedu dva ogroznna brda, kojim nijesi mogao dogledati vrha... Visoka i silna stabla sterahu vječnu sjenu i hladovinu nad čitavom okolinom tog vrela... voda izviraše iz velebnoga panja, iz koga tu i tamo provališe zelene grančice...Tajanstveno i neopisivo je žuborilo to vrelo, navirući iz panja i gubeći se u šumsku dolinu. Taj žubor bijaše jedini glas u tom zabitnom i samotnom svijetu, u toj grobnoj tišini, tek bi se kadšto odjavio šum vjetra, koji bi uzljuljao visoke vrhove jakih stabala."
Opis jedne starice - karikatura
"- Budi Bog s nama i Mati Božja! - pokunji se ropski starica, obliznuvši najprije slatko blijedim i plosnatim jezikom gornju i donju usnicu, a tada zašklocavši krezubim zuberinama dajoj se malone stade šiljasta brada sa zavinutim nosom, štono više prilikovaše papiginu kljunu, nego li takome plemenitom udu ljudskog tijela."
Naturalistički djelovi romana:
Gizdava vila razrogačila oči na taj neočekivani napadaj... Umorstvo je dokrajčeno; a evo, ova nerazumna i nesmiljena zvijer oskvrnjuje već umoreno tijelo... Žena, iznenađena i nesvjesna u prvi tren, iščupa pune šake crne i blatne grive iz glave vlastelinskog škribana, a onda zadere svoje nokte u njegova ušesa, da je zajauknuo i zatulio, a krv je promiljela kroz ženske prste. - Grizeš... ujedaš! Ali, ipak ćeš i meni platiti!...- dunu bijesno crni Jakov, kada je već preko praga svoje mračne izbe provalio sa žudenim plijenom...- Osveta je moja! Gizdava vilo Dorice! Ljudi opkoliše starca i Doricu te najprije pogasiše plamen. Starac se doskora osvijestio. Dorica je nešto isprekidano i nerazumljivo buncala u nesvjestici. Desno lice ispržila joj vatra do kosti i desno oko - štono se veli - do moždana. Seljakinje skinuše s plota ljesu i ponesoše nakaženo žensko tijelo u dom seoske vračare."
"- Jest, pogodila. No ti nećeš ostati na životu! - vrisnu Mato i uhvati škribana za grkljan, dosegnuvši vlastitu mu kuburu, te ju divovskom jakošću, slomivši bijele zube prednjake, turnu čak u grlo crnome sluzi...Garavi đavo grcao, hripao, izbjelio strašne oči, ali uzalud. Bijesnome seljaku tresle se ruke, hvatala ga smrtna muka od naboja kubure, stao ga polijevati ledeni znoj, ali on još dublje tiskaše kuburu u dušnik crnomu škribanu...
- I ja ću s tobom, prokleta ništarijo!
- Slutio je, pa se dobro naoružao - mrmljaše Mato, a smrt mu sjedaše svojom groznom težinom na moždane, na oči.
- Oh, samo to! Samo to! - šaptaše seljak, a divlja mu snaga kao da je nanovo oživjela, i on stade vući ugušenoga škribana na rub Ponorca. I dovuče ga... I vrisnu i zahropta i dahnu i klonu, pa se u taj tren strovali zajedno s crnim Jakovom u strašnu uvalu Ponorca"...
"Nakažena, otrcana, zamrljana - nekada gizdava vila Dorica - vuče se podbočena prosjačkim štapom kroz devet sela...Vele, da je luda. Ali dobra je to luđakinja...Vazda mramorkom šuti, prikučujući se u seljački dom milokrvna puka...Tiho dopuza, šapćući svoj Očenaš i Zdravomariju. Ona ne podaje ruke da joj se što daruje. Ona ništa ne prosi. Ljudi već znadu tu zagonetnu prosjakinju - luđakinju. A njezin život je priča što kola od usta do usta. I oni je primaju na konak, prostrvši joj slame i sijena, oni je dvore toplom hranom i kruhom... I ona u godinu dana obađe sve kuće po selima nadaleko i široko, i opet se vraća natrag, otkuda je započela... A puk kaže: Evo, dragi Bog se brine za bijednu sirotu, kako se brine i za ptice nebeske. One ni ona niti kopaju niti beru, pa ipak žive svojim životom!... Bijednu nesretnicu kadšto srva grdna i užasna bol padavice... I tu se sukobi ludilo s grčevima srca... A dobre seljakinje prolijevaju suze, natežući palce i mećući žlice drvenjače jadnici u usta...
"Ljudi goloruki prestraviše se i kao da nisu razumjeli svega toga.
- Što blejite u nas? Razbojnici smo i hajduci! - Tu Ivica prepozna Laurin glas, premda se pretvaraše na muškarački.
- Dođosmo po mladenku! Nju nam s dobra predajte pa se neće proliti niti kapi krvi. Mladoženja me dobro razumje! Ta nas dvoje tako uglavismo da će mi na svadbi predati svoju mladenku.
- Nikada! Šuti, paklena bludnice, poznam te po glasu! Nikada! - planu mladoženja uhvativši nož sa stola.
- Nikada! Nikada! - vrisnuše ujedan glas mali "kanonik" i muzikaš Jožica... Prvi dohvati negdje sjekiru, a drugi šiljat željezni ražanj, te sva trojca prvi navale na razbojnike...
- Nikada! Nikada! - zagrme ostali gosti, i muško i žensko, hvatajući svaki, što je mogo gdje doseći za obranu.
- Nikada! Nikada! - dohvati Ivičina mati put lonac vrela kropa, te ga baci u lice prvome do sebe razbojniku. - Ti ćeš mi platiti tu poparu! - zahropta divlji glas, uhvati objema rukama sirotu za grkljan i zatjera u nj dugi nož... - Ha - ha - ha! Zgazite te crve, čuvajte mi samo mladenku!... S njom ću ja živom i zdravom dovršiti današnju svadbu! - prasnu podrugljivim i silnim smijehom harambašica Lara.
U taj čas grunuše puške i kubure, te zasjaše ljuti razbojnički noževi... Luč utrnu... Sve se uskomeša... Nastade plač, jauk i pomaganje kao u paklu...Vrisnu ženski glas, zajeca i zašuti, kano da joj iznenada začepiše usta.
- Nju! Nju! Nju!... A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko proteče krvi, koliko je mrtvih glava... A ti, đače Ivice, ako si još u životu znaj i pamti daje Laura održala riječ.
Razbojnici ostaviše bojište, skoče na konje, a najgorostasniji baci se na svoga ata držeći u naručju onesvještenu i zamrlu mladenku Ančicu... Konjska kopita zatoptala preko Jožičina brda, kubure još jednom prasnule, prosuvši strašnu vatru u crnu tamu kao da se noćni zlodusi i vještice pretvaraju u ognjene zmajeve i skakavce te pršu u tome groznome mraku...
"Krvava svadba" kako ju kasnije nazivaše puk i njegove priče, što su se nanizale uz ovu povijest završila se dosta krvlju i ljudskim žrtvama... Muzikaš Jožica i susjed mu mali "kanonik" izdahnuše na mjestu... Ivičina mati bi smrtno ranjena, te je ostavila taj svijet još istoga jutra, a od gostiju i svatova ne bijaše nikoga, koji nije zadobio rane ili lakih ozljeda... Mladoženju Ivicu pogodilo tane u desno rame, srvala ga groznica pa ga takova prenesoše u staru muzikaševu potleušicu, dok mrtvace poredaše u kapelici... Strašne priče o "krvavoj svadbi" i razbojnici Lari raznesle se nadaleko i široko, i svudaje zavladao strah i trepet...
Trećeg dana nađoše seljaci u obližnoj šumi nakaženu mladenku Ančicu, mrtvu pod hrastom. Među zločinačkim osakatinama zamijetiše ljudi s užasom, da joj je krvoločna ruka odrubila grudi... To bijaše djelo harambašice Lare... Na neki način nakazivala je ona u razbojničkom svom životu ženska tjelesa..."
Kako se je završio Ivičin život
"Sada mu se rašire oči, a bjesnoća i ludilo raspiri mu čitavo biće...
- Što još krzmam? Što da još izgledam? Ah, to će biti divno, božanstveno - - - ha - - - ha - - ha! Ipak je Laura majstorica! Oh! Laura!... Laura!... - I upali luč, baci je u tekućinu, i što bi okom trepnuo, usplamti sve i probukti strašan oganj, te razorna vatra zahvati svu registraturu... Spasilo se nije ništa... Iz garišta izvukoše pocrnjelu, do ugljena izgorjelu materiju ljudskog trupa... A nakon potraga i izvida za nestalim registratorom Ivicom Kičmanovićem utvrdilo se da ono do ugljena izgorjelo ljudsko truplo bijaše tijelo nesretnoga registratora, koga se još za života uhvatila bolest i suludost, koju medicina naziva delirium tremens"
Na kraju
"Bregovi muzikaša Jožice i susjeda mu maloga kanonika" već su davno opustjeli i zamrli... Potomci poraskidaše i razmetoše kućerke i gospodarske zgrade, te se podijeliše tako da ne ostade ni puki proštac u plotu za uspomenu, da ondje obitavahu ljudi... Drač i korov do pasa prerastao oba kućišta.
Samo kapelica još zijeva u nebo poput noćnog strašila... Krov se pognjurio i srušio. Sve, što bijaše lijepo i ugodno, izjede zub vremena i pretvori u prah i crvotočinu... A nitko se ne bi čega dotaknuo na toj zgradi... Prokleto je sve to - prokleto! - sudi puk i poučava tako svoje mlade... A čim zapadne sunce, nećeš naći naokolo po ostalim brdima i dolinama u razasutim kućercima ni žive duše, koja bi se usudila, da se popne na ona brda i primakne razvalinama kobne kapelice..."
KSAVER ŠANDOR GJALSKI, POD STARIM KROVOVIMA
(Diljem Brezovice, Perillustris ac generosus Cintek)
VREMENSKO ODREĐENJE
Ksaver Šandor Gjalski stvara na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, dakle u razdoblju koje je u stilsko – formacijskom smislu obilježeno procesom prelaska iz epohe realizma u razdoblje moderne.
Književno stvaranje, hrvatski realisti, shvatili su kao potrebu i nužnost da se umjetničkom riječju progovori o aktualnim društvenim i političkim događajima u Hrvatskoj. Zato su teme propadanja plemstva, problem odnosa selo – grad, te nacionalna motivika najučestalije u razdoblju realizma. “Glavni likovi su uglavnom tipični junaci – nosioci određenih ideja, a tek u drugoj fazi realizma (90-ih godina 20. stoljeća) počinju se javljati tendencije razbijanja tzv. kolektivnih tema i tipičnih junaka, zatim prikazivanja protagonista romana ili pripovijedaka samo kao personifikacija političkih, nacionalnih i staleških ideja, a sve se više socijalna ili nacionalna motivacija postupaka junaka zamjenjuje psihološkom motivacijom u smislu analize literarnog lika kao individualne ličnosti, odnosno kao karaktera u razvoju. Prijelaz dvaju stoljeća obilježen je naletom, nove, mlade generacije koja se školovala po Europi, donoseći nam odjeke impresionizma i simbolizma.”
Modernisti napuštaju društvenu tematiku; oni pokušavaju prodrijeti u unutrašnjost čovjekove ličnosti, u njegovu dušu, stoga oni napuštaju i realističke forme (pripovijetke i romani), te nastupaju kratke priče, crtice i poezija.
KSAVER ŠANDOR GJALSKI
Pravo ime mu je Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, a Ksaver Šandor Gjalski mu je književni pseudonim uzet prema majčinu imenu .
Rođen je 26. listopada 1854. godine u Gredicama, u središnjem dijelu Hrvatskog zagorja. Uz taj posjed i kuriju u kojoj se rodio, kao i uz ambijent plemenitaškog svijeta kojim je u djetinjstvu bio okružen, emocionalno su vezani prvi njegovi dodiri sa životom. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Varaždinu.
Iako je u roditeljskom domu bio odgajan u izrazito ilirskom, štrosmajerskom duhu, za vrijeme školovanja dolazi u doticaj s Eugenom Kvaternikom koji ga oduševljava idejama pravaštva. U Zagrebu upisuje studij prava i pod utjecajem socijalističkih ideja započinje pisati roman “Sin budućnosti” a 1874. nastavlja studij u Beču gdje se oduševljava Turgenjevom. 1876. godine vraća se u Gredice i definitivno prekida s pravaštvom, a1878., položivši državni ispit u Beču, započinje njegov mukotrpni činovnički put u državnoj upravi.
Zbirka pripovijedaka “Pod starim krovovima” (1886.) prva je u nizu knjiga što ih je Gjalski objavio, a pripovijest “Illustrissimus Battorych” (prva pripovijetka u zbirci) objavljena je u “Vijencu” 1884.
Iste godine kada i zbirka “Pod starim krovovima” izlazi mu i roman “U noći” (također u “Vijencu”), a godinu dana poslije izlaze mu knjiga “Tri pripovijesti bez naslova” i roman “Janko Borislavić” (“Vijenac”). Slijede “Bijedne priče” (1888.), “Đurđica Agićeva” (1889.), “Na rođenoj grudi” (1890.), “Iz varmeđinskih dana” (1891.- djelo se nadovezuje na zbirku “Pod starim krovovima”), povijesni roman “Osvit” (1892.), “Male pripovijesti” i “Radmilović” (1894.). u razdoblju između 1897. i 1899. godine objavljuje pripovijetke u časopisima “Vijenac”, “Hrvatski salon” i “Mladost”. Slijede ponovno izdanje knjige “Diljem doma” (1899.), povijesni roman “Za materinsku riječ” (1906.), zbirka pripovijedaka “Ljubav lajtnanta Milića i druge pripovijetke” (1923.), roman “Dolazak Hrvata” (1924.), pripovijetka “Sasma neobični i čudnovati doživljaji illustissimusa Šišmanovića” (1927.), te članak “Zagorje” (1931.).
Cijeli taj njegov opus može se podijeliti na tri tematska kruga:
- krug zagorskih motiva iz života plemenitaškog svijeta,
- krug historijskih romana i pripovjedaka sa širom društvenom problematikom,
- pripovijesti s tzv. mističnim motivima.
No, treba istaći da se motivi iz prvoga tematskog kruga (“Pod starim krovovima”) vrlo često ponavljaju ili su bar posredno prisutni u većini ostalih njegovih djela. Da se neprestano vraćao omiljenoj temi zagorskih motiva potvrđuje i činjenica da je drugo izdanje zbirke, izašlo 1912. godine, dopunio s četiri nove pripovijetke napisanih između 1891. i 1896., dakle pet do deset godina poslije ostalih pripovijedaka u zbirci.
“POD STARIM KROVOVIMA”
Ovo je uokvirena zbirka novela, a to znači da u uvodnom dijelu saznajemo da će pripovjedač pričati nekome svoje doživljaje ili jednostavno neku zanimljivu priču. Ove novele ispričane su u prvom licu što je doprinijelo neposrednosti doživljaja pripovijetki, a pripovjedač time postaje aktivni junak novele, odnosno cijele zbirke.
Okvir zbirke “Pod starim krovovima” je priča o jednom stvarnom događaju. Naime, na jednoj saborskoj sjednici 70-ih godina u Zagrebu, uz ostale zastupnike, u saborskim klupama, našla su se i tri starca obučena u starinsku narodnu nošnju – predstavnici starih plemenitaških obitelji – i predstavljali su suprotnost novom naraštaju i novim društvenim pogledima i shvaćanjima. Podsmijeh i ruganje mladih bila je reakcija na vanjski izgled tih postarijih zastupnika. To je bio povod da jedan od zastupnika (Vladimir – pripovjedač), dobar poznavalac duha i atmosfere starih vremena i sredine kojoj su pripadali i ti starci – stupi u razgovor s četvoricom najbučnijih mladih i predloži da će im rado pripovijedati o “ovom dijelu našega hrvatstva”, kako bi i oni mogli bar donekle shvatiti taj svijet i ljude prošlosti. Oni prihvate njegov prijedlog pa je tako stvorena situacija na osnovi koje će nas autor uvesti u svoju zbirku:
“Za nekoliko dana sjedilo je svih pet u starodrevnom zidanom dvoru onog petog koji im je čitao svoje zapiske. Evo ih redom.”
Nakon ove okvirne priče slijedi dvanaest novela zbirke: Illustrissimus Battorych, Diljem Brezovice, Roman portreta, Na Badnjak, Na groblju, Plemenitaši i plemići, Na Januševo, Mlin kod ceste, Idila Starog ljeta, Starci, Perillustris ac generosus Cinte i, Beg sa Sutle.
“Diljem Brezovice”
U noveli “Diljem Brezovice”, s podnaslovom spomen – listak, upoznajemo se do najsitnijih pojedinosti s dvorcem Brezovicom, njegovim bogatim interijerima, a posebno je naglašena intimna atmosfera tog ambijenta, a putem opisa starih portreta još se podrobnije upoznajemo s Batorićevim precima od najstarijih vremena, dok je posebna pozornost pridana karakterizaciji Batorićeve majke, oca i djeda. U ovoj noveli u prvom je planu ugođaj, atmosfera, stoga posebno dolaze do izražaja realistički postupci u detaljnim opisima, kako interijera, tako i eksterijera. Svi su ti opisi funkcionalni. Dok su npr. kod Šenoe opisi često bili puka dekoracija, bez druge namjere i jače povezanosti s ostalim
dijelovima pripovijetke, kod Gjalskoga su opisi uvijek čvrsto ukomponirani u
ostale epizode, i čine s njima jedinstvenu uzročno – posljedičnu povezanu cjelinu.
U ovoj pripovijetci opisi Brezovice su u funkciji stvaranja atmosfere, ugođaja. Sam početak ove pripovijetke intoniran je osjećajem prolaznosti i žaljenjem zbog nestanka nečeg lijepoga, uzvišenoga i idiličnog – to je prisutno u svim pripovijetkama (ponegdje tek u sitnim digresijama). Uočljivo je da pripovjedač neprestano insistira na vlastitim dojmovima, na subjektivnim proživljavanjima, na vlastitim emocionalnim potresima i on sam to i ističe, pa tako nakon opisa i sjećanja na zagorske dvorce, zaključuje:
“Možda nemam pravo, ta – čemu da tajim, meni svu dušu i sve srce prisvaja ljubav i odanost prema tim starodrevnim domovima.”
Viktor Žmegač, u svojoj interpretaciji ove pripovijetke, na samom početku, ističe elegičan ton, i to odmah argumentira zaključkom Petra Šegedina koji je Gjalskoga nazvao elegičarom propadanja i nestanka hrvatskoga zagorskog plemstva, kritičarom ondašnjeg našeg društva, epikom narodnog buđenja, tragedom ljudske sudbine i lirikom ljubavi.
Osim elemenata realizma (detaljiziranja u opisima), prisutne su i karakteristike romantizma. Naime, obilazeći, sjećanjima, prostorije gornjega kata, namještaj i upečatljivi predmeti potiču ga na estetske reminiscencije, u kojima se očitava povijest. Tako se npr. na namještaju iz jedne od soba mogao očitati tijek novije povijesti u politici i modi.
U pripovijetci “Diljem Brezovice” najuočljivije je ispreplitanje dviju stilskih koncepcija: realističke ( u kojoj dominira “objektivni” pripovjedač s razvijenim smislom za detalj i analitičnost) i impresionističke ( lirska koncepcija, koja čini osnovu ugođaja).
“Perillustris ac generosus Cintek”
Već sam naslov pripovijetke – “Vrlo ugledan i plemenita roda Cintek” – otkriva nam junaka, a i tema se dade naslutiti. Junak je već spomenuti Cintek, a tema je propadanje plemstva.
Na početku pripovijetke upoznajemo pripovjedača i njegovo društvo. Slijedi pejzaž koji je u funkciji karakterizacije lika (Cinteka).
Sve je mirno, lovci sjede u hladu i odmaraju se od lova. Nema vjetra nema oblaka, nema nikakvih zvukova:
“Ah, tako je mirno – mirno bilo, ne sanjivo ni drijemežno – nekako drukčije: bilo je kao začarano i obajano.”
Taj rajski mir ometa nepoznata buka, oblak prašine, kočija, kočijaš sa svojim kletvama, te napokon Cintek. Dakle, lik Cinteka dan je gradacijom.
Pripovjedač ne poznaje Cinteka tako da ni čitatelji ne znaju tko je putnik koji se zaustavlja pred krčmom, no upravo pejzaž nam otkriva da se ne radi o nekom mirnom i pristojnom čovjeku, jer on je taj koji svojim dolaskom narušava mir u prirodi. Kako se kočija približava, pripovjedač bolje opisuje lik, odnosno Cintekov fizički izgled. Njegovu psihološku karakterizaciju autor nam daje kroz njegove postupke koje komentira pripovjedač (autor). Iako ističe svoje plemenitaško porijeklo, on se ne ponaša u skladu s njime. Cintek psuje konjima, proklinje kovača, obilni i nadasve glasno jede, nosi sablju oko pasa, ide u krčmu kako bi pokazao da nije škrt, a uočivši lovce na latinskom jeziku hvali vino.
Cintekov govor otkriva nam puno o njegovom karakteru. On govori kajkavskim narječjem, psovke su sastavni dio njegova rječnika, a kako bi kako bi drugima dao do znanja da je plemić, govori i latinskim jezikom, a prisutnim lovcima se predstavlja:
“… ja sam nobilis et quondam dominus terrestris Arpad pl. Cintek de Vučja Gorica, vlastelin u Ferfrekovcu i Vugrovom Polju, posjednik kuće u Varaždinu i više livada na Sutli , začasni protokolist slavne Varaždinske županije i član Gospodarske podružnice u Z.”
Gjalski je Cinteka prikazao kao tragikomičnog lika. Tragična komponenta očituje se time što se Cintek ne može pomiriti s propadanjem plemstva, on i dalje odbija plaćati porez, te napokon ostaje bez svoga imanja.
Komična komponenta je sama Cintekova pojava. Uz njegov slobodni govor i mišljenje, humoristična je i prozopografija, odnosno način Cintekova odijevanja, a najkomičniji su njegovi postupci: on na cesti traži čavlić koji je ispao iz kopita njegova konja, dopušta dječacima piti vino dok on broji do deset, zahtjeva od drugih, pa i od svoje žene, da mu se obraćaju s “gospodine” itd.
Iz svega ovoga dalo bi se zaključiti da pisac nije naklonjen Cinteku, koji na kraju pripovijetke ulazi u državnu službu, no kako je Gjalski i sam bio plemić, nije mogao dopustiti da Cintek doživi potpuni slom, stoga na kraju pripovijesti Cintek dobiva silno željenog sina.
Ono što Miroslav Šicel ističe u kritičkom osvrtu na ovu novelu karaktera, jest to da je Cintek sinteza svih portreta; izvanredno ocrtan karakter i tipičan predstavnik cijele jedne klase.
U ovoj noveli Gjalski težište postavlja na konkretnu i potpunu razradu portreta Cinteka, njegov životopis, a sve ostalo je samo dekor koji upotpunjuje tu ličnost.
Kompozicijska shema ove pripovijetke, ali i većine ostalih, sadrži četiri točke:
- oznaka mjesta i vremena radnje.,
- upoznavanje junaka i njegove pretpripovijesti,
- karakterizacija junaka koji je smješten u atmosferu mjesta i vremena radnje,
- završetak koji je izvan dosadašnjeg vremenskog tijeka radnje, ispričan samo kao pripovjedačev komentar i izvještaj o onome što se s tim junakom dogodilo.
ZAKLJUČAK
“Ksaver Šandor Gjalski začetnik je umjetničkog proznog izraza u hrvatskoj književnosti. Neobično je što je njegov prvi objavljeni rad ujedno i njegov vrhunac književnoga stvaranja. Zbirka pripovijetki “Pod starim krovovima” slika je njegova talenta, tu su jasno ocrtane gotovo sve njegove mogućnosti: osobito razvijen smisao za pejzaž i atmosferu ambijenta kao i živ interes za ljudske sudbine. Tema je to koju je izmodelirala povijest i pružila je talentiranom oku.
Temi “pod starim krovovima” vraća se on čitavog svog života, pa se može reći da je to djelo pisano tijekom čitavog njegova stvaralačkog vijeka.”
Važno je spomenuti da fabule ovih novela nisu razgranate s dominacijom događanja na širem društvenom planu. Naprotiv, Gjalski se služi defabularizacijom kako bi istakao karakterizaciju likova kojoj su također podređeni i opisi ambijenata i pejzaži.
Na kraju valja istaći još samo to da su sve pripovijetke zbirke “Pod starim krovovima”, pripovijetke uspomena, novele karaktera, jer autor i ne čini ništa drugo, nama druge namjere već da oživi običaje i likove jednog svijeta koji pomalo nestaje i mijenja se.
VJENCESLAV NOVAK: POSLJEDNJI STIPANČIĆI
Djelo Posljednji Stipančići pripada senjskom tematskom krugu. Više je problema razrađeno i istaknuto u ovom romanu: propadanje plemstva, obiteljski odnosi u patricijskoj obitelji, društveno - ekonomski i politički život Senja, ali i Hrvatske u to doba (Hrvatski narodni i kultumi preporod).
Pisac prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić. Prva generacija je stvarala, ona je izvela Stipančiće iz anonimnosti i stvorila joj put ka usponu. Ali, već druga generacija, počela se je "ogledati za sjajem sablje i kićenom austrijskom odorom". Ante Stipančić, glavni junak djela, te predstavnik treće generacije ove obitelji, odabire vojnički poziv. Nakon lakomislenog i rasipničkog života u velikim gradovima vraća se u Senj, te tu doživljava i svoju propast. Preko propadanja ove obitelji Novak je želio pokazati opće propadanje plemićko - patricijskog društvenog staleža i uspon građanstva. Ne samo što propadaju financijski već u obiteljima dolazi do deformiranja ličnosti te do njihovog moralnog propadanja. U ovom romanu to je prikazano u liku Ante Stipančića, ali i njegovog sina Jurja. On se otuđuje od svoje obitelji, od samoga sebe (postaje mađaron) te postaje avanturist, karijerist prevarant i ucjenjivač, a na kraju dovodi i svoju obitelj do konačne propasti. Promjena njegove ličnosti uvjetovana je i boravkom u gradu. Gradska ga je sredina pokvarila i otuđila od onih vrijednosti koje je naučio u roditeljskom domu, u malom gradiću Senju. A kada se je ponovno vratio on je bio izgubljen, više ga ništa nije vezalo za njegovu zemlju, grad ili obitelj.
Psihološko propadanje najbolje se vidi i kod Lucije, tragičnog lika ovog romana, jedinog lika koji je istinski patio i bio žrtva patrijahalnih odnosa u obitelji. Uvijek u sjeni svoga brata, nikad joj nije bilo posvećeno dovoljno pažnje sa strane oca, njezinom bratu dalo se je sve, a ona nije dobila ni ono najosnovnije. Ona i njezina mati bile su poput stvari u kući obitelji Stipančić. Glava obitelji je uvijek bio Ante, a majka i kćer živjele su u pokornosti. U liku Lucije Novak se istaknuo kao dobar poznavatelj duše jedne mlade djevojke koja je kroz svu svoju mladost patila i pokušavala se boriti za svoja prava, najitimnije djevojačke potrebe. Umrla je vrlo mlada, slomljena i razočarana u maloj sirotinjskoj sobici koju je i ona sama nazvala "grobom živih". Lik Ante Stupančića tragična je figura koja se svojim držanjem i ponašanjem želi pokazati patricijski ponos i nadmoć, ali iznutra on je razjedinjena i razočarana ličnost. U odgoju djece on predstavlja superiornog oca koji nanosi nepravdu Luciji. Prema njoj on je hladan i konzervativan dok Jurju predaje sebe, on postaje njegova nada, sve svoje on ulaže u tog dječaka. U kontrastu sa Stipančićem Valpurga je osoba "tihe mučenice", žene podređene svom mužu i pune ljubavi prema svojoj djeci (posebno Luciji). Nakon muževe i Lucijine smrti ona postaje prosjakinja. Ali iako tragično završava povijest jedne obitelji, Novak na kraju, pjesmom Još Hrvatska ni propala koju pjevuši neki majstor daje nam nadu. Hrvatska je još živa i tek dolazi vrijeme njezinog buđenja i procvata. (I mladi je Gašpar sebi još nejasnom simpatijom zavolio melodiju pjesme što su je kroz ulice pjevala vesela senjska djeca: Još hrvatska ni propala...)
Citati:
LUCIJA
"Lucija, djevojka naoko mnogo mlađa od svoje dobi; njezini bijeli, fini, gotovo prozirni ten slabašnog lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima sjeća na petnaestogodišnje ili šesnaestogodišnje djevojče što je jučer ostavilo zatvor kakvog starog ženskog instituta. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo i nježno lice s dugačkim, fino sadjelanim nosom i jasnocrvenim usnicama na starinske portrete mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za takvim portretom ni vrlo tanahan pas visokoga struka, ni malene, jedva zamjetljive djevičanske grudi kao u četrnaestogodišnjega djevojčeta."
Smrt Lucije
"U maloj tamnoj sobici planu naglo svjetlost. Svi se uzbude: kada se pokazalo iza oblaka sunce i uprlo punim sjajem u prozor sobice, digao se Lucijin duh u slobodu...
- Hodite - dozivala je Gertruda u hodniku žene - brzo je pogledajte: jeste li već kada vidjeli ovakvog mrtvaca! Bila je lijepa za života, ali pogledajteje sada: kao da se smije, kao da će progovoriti..."
PATRIJAHALNI ODNOS U OBITELJI
"Kada je Luciji bilo šest godina, dozvoli otac da smije i ona sjediti za obiteljskim stolom. To je bila velika radost za Valpurgu koja bi u povjerljivom razgovoru s Veronikom znala reći: - Bože moj, zašto smo mi ženske na svijetu? Eto, sva briga očeva ide sina, a ova sirotica kao da i nije naše dijete."
"Lucija kojoj je glavni osjećaj prema ocu bio da je u kući vrhovna glava, da se poradi njega ne smije glasno govoriti ni trčati po hodnicima, ona je čekala s dvojakim čuvstvom taj prvi objed gdje će i ona sjediti s ocem, majkom Jurjem kod istog stola. Bilo je s jedne strane iščekivanja nečesa lijepoga i ugodnoga, čime djeca svakoj novosti i promjeni idu, a podupirale su taj njezin osjećaj i Veronika s mladom služavkom koje su joj, hineći zavist, govorile: - Gle, pa ćeš ti s gospodinom ocem sjediti kod istog stola! A opet je tu radost mutio strah što ga nije mogla nikad odijeliti od pomisli na oca i kojega bi se sretno riješila istom onda kad bi se po glasnom Veronikinom razgovoru sa susjedama ili pjevanju mlade služavke osvjedočila da je otac s Jurjem zamakao s malog trga u susjednu ulicu."
LUCIJA JE SVJESNA NEPRAVDE KOJA JOJ JE NANESENA:
"- Ali kakav otac? - spusti Lucija niza se ruku s knjigom. - Zar mi je bio otac kakvi su drugi očevi svojim kćerima? Odgojili ste me ovdje kao u tamnici, a sada da ne smijem ni čitati? Ako sam ženska, imam i ja zdravog razuma da shvaćam svijet, i srce koje mi kaže da ima drukčijega života nego je ovaj što ga ja živim. Ta ja već nijesam dijete! Bratu sve... a meni baš ništa! zar smo u Turskoj?"
JURJEVO PISMO - govori o članovima svoje obitelji, ali i o sebi
"Mislim naime: gle, ja imam živu majku i sestru, a nemam sestre ni majke, pa ne poznam ona čuvstva što ih drugi ljudi za svojtu osjećaju. Ne bi znao reći jesam li što i koliko time izgubio. Ipak mi se čini da bi mi bilo draže kad bih ja mogao ljubiti svoju majku i sestru; od takove ljubavi ima čovjek, ako ništa više, a ono barem toliko koliko imaju od svoje vjere oni koji vjeruju. I dok sam bio kod kuće, nisam umio s njima općiti. U kući smo bili ja i otac gospodari, mati, sestra i družina: stvari. Kad smo imali goste ne bi došle k stolu ni mati ni sestra. U očevu sobu nije smio osim oca i mene nitko; samo bi je ometala i oprašila služavka. Na šetnju smo izlazili samo otac i ja - mati i sestra nikada. Kod objeda uzeo bi prvi otac, drugi ja, a onda bi došla na red mati i sestra. Ja i otac večerali smo meso, ribu i takove stvari, a mati je kuhala za se i za Luciju prostije jelo. Ako bi se ocu što okliznulo iz ruke, pošla bi da mu digne mati; ako meni, služila me Lucija ako ne i sama mati. I tako sve drugo. Ja sam dakle zarana i sasma sistematično bio odgojen za očevo načelo da su ženske - barem one u našoj kući - stvari. Htio je pošto - poto da pliva na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti i izvan kuće ono što je bio u kući; prvi autoritet u svemu i svačemu, ali nije išlo. Moj je otac bio u svem polovnjak. Otac i mati bili su mu zapravo krčmar i krčmarica, za svoj stališ i u ono doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio uzgojem svoju taštinu koja mu je ostala neotklonjiva volja na svakom koraku života. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i mati zaista bili i gledati u davninu da potraži plemićki list svojih pradjedova, česa nije mogao naći. Ali držao se svejedno plemićem. Kako je učio, rekao sam ti; znao je od svačesa nešto, a od svega ništa. Zahtijevao je da ga drže i učenjakom i aristokratom. Ondje gdje mu to nije koristilo, uspio je: u vlastitoj kući i kod dobroćudnih malograđana. Kod kuće je bio strah ukućana, a mali su ga ljudi pozdravljali na ulici dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom odvraćao. Sjećam se toga iz naših zajedničkih šetnja. Išao je ravno i držao se ukočeno, a oni su ga pozdravljali kao podanici svoga kneza u kakvoj njemačkoj državici. A nije bio ni bolji ni pametniji od njih. Dapače obratno: oni su svoj položaj shvaćali i izrabljivali ga. Trgovali su čime su mogli i primali službe kakve im je davala vlast - a on nije htio ni jedno ni drugo, htio je biti samo prvi. Nije htio sa svakim ni općiti, a govorio je vrlo malo: to mu je čuvalo kod mnogih uvjerenje da je uman i visoko naobražen čovjek... Bio je ipak nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije uspjevao: S jednom je nogom ostao utisnut u nepodeno tlo očeve konobe, a s drugom tražio uporište među svijetom visoke aristokracije i visoke naobrazbe. Lebdio je tako neprestance i bio naravno svojim položajem nezadovoljan. Poradi toga nije mogao ni do česa doći vlastitim stvaranjem, nego je zasljepljivao druge samo negacijom; varao je tako, dašto, i sama sebe. Njegov je život bio vječito razočarenje jer se svijet nije htio kretati kako je on želio. Ako je istina majci nije ostavio baš nikakava imutaka, onda je varao i mene: kako bih se inače ja usudio da načinim na račun očevine toliko dugova? Ja ga dosad nijesam poznao. A sada vidim da su kod toga čovjeka bili svi uvjeti vječnoga nezadovoljstva, vječnog prigovaranja i mrmljanja na sve što se oko njega zbiva; uvjet da čovjek bude pored umišljenosti i nadutosti vječiti, sam po sebi nesretni malcontento."
HENRIK IBSEN: NORA
Henrik Ibsen, norveški dramatičar, jedan je od najznačajnijih modernih dramskih pisaca. U pedeset godina plodnog stvaranja (dramski pisac je svoj prvijenac napisao 1848., a njegov rad završava dramom "Kad se mi mrtvi probudimo" iz 1899. god.). Ibsen je stvorio impozantan dramski opus, osiguravši norveškoj drami posebno mjesto u evropskoj književnosti.
U prvom razdoblju svog stvaranja piše drame u duhu nacionalne romantike s građom iz pučke povjesti i saga. Godine 1862. piše "Komediju ljubavi", svoju prvu suvremenu dramu. Razočaran neuspjehom djela, Ibsen napušta domovinu i odlazi u Italiju i Njemačku. U inozemstvu će nastati njegova djela.
Nakon pjesničkih drama "Brand" (1866.) i "Peer Gynt" (1867.) koje su imale snažan odjek, Ibsen stvara niz drama u kojima nemilosrdno kritizira suvremeno društvo i njegov lažni moral te uzdiže čovjeka koji se suprostavlja društvenim konvencijama ("Stupovi društva", 1877.; "Lutkina kuća", poznatija pod imenom Nora, 1879.; "Sablasti", 1881.; "Neprijatelj naroda", 1882.; i dr.). U završnom razdoblju svog stvaranja Ibsen se udaljuje od aktualnih društvenih problema i u svoje drame sve više unosi elemente simbolike i dubinske psihologije ("Divlja patka" ,1884.; "Rosersholm",1866.; "Žena s mora",1888.; "Hedda Gabler", 1890.; "Graditelj Solness", 1892.; i dr.).
Sadržaj
Ova drama otkriva nam priču o Nori, ženi odvjetnika Torvalda Hemlera. Nakon što joj u posjet dolazi gđa Linde, dugogodišnja prijateljica, ona joj otkriva svoju malu tajnu. Jednom prije mnogo godina da bi spasila muža krivotvorila je potpis i tako dobila veliku svotu novaca potrebnog za ozdravljenje njezinog supruga u Italiji. Postavši direktorom Dioničke banke on je odlučio otpustiti čovjeka koji joj je davno pomogao u ostvarenju tog pothvata. Krogstad da bi zdržao svoj položaj u banci zaprijetio je Nori da će sve otkriti Torvaldu. Izbezumljena i očajna Nora moli muža da ga ne otpusti, ali Krsgstad ipak biva otpušten i njegova prijetnja izvršena. Kad je Torvald ipak saznao istinu on nije bio spreman žrtvovati svoju čast da obrani Noru. I iako je Krogstad, nagovorom gđe Linde, odlučio da će čuvati tajnu, Nora više nije voljela svog muža. U tom trenutku shvatila je da ne može više ni trenutka provesti u kući u kojoj je bila samo lutka. Napušta svoje troje djece i muža te odlazi u potragu za slobodom, ispunjavajući dužnost prema samoj sebi.
Likovi
NORA
Kroz Noru Ibsen prikazuje pobunu žene protiv zapostavljnja i njezino pravo izbora. Ona shvaća da ne poznaje svog muža s kojim je provela tolike godine i da je njihova sreća bila samo prividna. Osjeća se poput lutke koja je uvijek govorila i voljela isto ono što i njezin otac, a kasnije muž. Zbog njih je pretrpjela golema poniženja i strah te ni pod koju cijenu ne želi ostati u ropstvu. Ova krhka, plemenita i požrtvorna žena napušta i svoje troje djece da bi postala svjesna sebe.
HEMLER Norin muž, naglašenog osjećaja za moral, iznevjerio ju je kad ga je najviše trebala i tako razbio njezinu iluziju o njemu. Izgubivši Noru, on gubi oslonac i otkriva se kao osoba intelektualno slaba jer je u svojoj ženi vidio ljuškasto i ljubazno stvorenje stvoreno za idealan brak. Ona za njega nije bila čovjek već samo ukras.
Citati
NORA:
|
U braku smo osam godina. Zar ne primjećuješ da nas dvoje, ti i ja, muž i žena, prvi put ozbiljno razgovaramo?
|
HELMER:
|
Kako ozbiljno...? Što ima to da znači?
|
NORA:
|
Čitavih osam godina - još i više, od prvih dana našeg poznanstva - nas dvoje nikada nismo izmjenili koju ozbiljnu riječ o ozbiljnim stvarima.
|
HELMER:
|
Zar je trebalo da ti neprestalno govorim o brigama, u kojima mi ti ionako ne bi mogla pomoći?
|
NORA:
|
Ne govorim o brigama. Kažem samo još nikada nismo ozbiljno razgovarali ni o čemu.
|
HELMER:
|
Ali, draga Nora, zar bi to bilo za tebe?
|
NORA:
|
E, sad smo došli na ono. Ti me nikada nisi razumio. Mnogo mi je nepravde naneseno, Torvalde. Najprije od oca, a onda od tebe.
|
HELMER:
|
Što! Nas dvojica koji smo te voljeli više nego išta na svijetu!
|
NORA:
|
(vrti glavom) Vi me nikada niste voljeli. Vama se samo činilo da je zabavno da budete u mene zaljubljeni.
|
HELMER:
|
Ali, Nora, kakve su to rijeći?
|
NORA:
|
Zar nije istina, Torvalde? Dok sam bila u očevoj kući, otac mi je iznosio svoje mišljenje o svemu, i tako sam ja imala njegovo mišljenje, a ne svoje. Ako sam drugačije mislila, morala sam to kriti. Njemu je samo njegovo mišljenje bilo po volji.Z vao me svojom lutkicom te se igrao sa mnom kao što sam se ja igrala sa svojim lutkama. Onda sam došla tebi u kuću...
|
HELMER:
|
Kako se izražavaš o našem braku!
|
NORA:
|
(mirno) Mislim, iz očevih ruku prešla sam u tvoje. Sve si uredio po svom ukusu, i tako sam dobila isti ukus kao i ti. Ili sam se samo tako pravila. Ne znam pravo... Bit će i jedno i drugo. Kad se sada toga sjetim, čini mi se da sam živjela ovdje kao siromah, od onog što mi se udijeli. Živjela sam od toga što sam tebi za ljubav izvodila različite ludosti, Torvalde. Ti si tako htio. Ti i otac veoma ste griješili prema meni. Vi ste krivi što od mene nije ništa ostalo.
|
HELMER:
|
Kako si nerazumna i nezahvalna! Zar nisi ovdje bila sretna?
|
NORA:
|
Ne, nikada. Mislila sam da sam sretna, ali nisam nikad bila.
|
HELMER:
|
Nisi bila sretna...?
|
NORA:
|
Samo sam bila vesela. A ti si uvijek bio tako ljubazan prema meni. Naša kuća bila je samo kuća u kojoj se djeca igraju. Lutkice. Kod kuće je otac postupao sa mnom kao s velikom lutkom. A djeca su opet bila moje lutke. Uživala sam kad se igraš sa mnom kao što djeca uživaju kad se ja igram s njima. To je bio naš brak, Torvalde.
|
HELMER:
|
Ima nešto istine u tome, iako je sve pretjerano. Ali će odsada biti drugačije. Prošlo je vrijeme igranja, sada dolazi odgoj na red.
|
NORA:
|
Čiji odgoj? Moj ili dječiji?
|
HELMER:
|
I tvoj i dječiji, draga moja Nora.
|
NORA:
|
Ah, Torvalde, ti nisi čovjek koji mene može odgojiti da budem prava žena.
|
HELMER:
|
Što ti govoriš?
|
NORA:
|
A ja pak - mogu li ja djecu odgajati?
|
HELMER:
|
Nora!
|
NORA:
|
Zar nisi sam rekao maloprije - tu zadaću ne možeš meni povjeriti.
|
HELMER:
|
Da, rekao sam u uzbuđenju. Kako možeš tome pridavati takvu važnost?
|
NORA:
|
Ne, ne, imao si sasvim pravo. Tome zadatku ja nisam dorasla. Najprije moram pokušati jedan drugi zadatak: odgojiti samu sebe. U tome mi ti ne možeš pomoći. Moram to sama. I zato te sad ostavljam.
|
HELMER:
|
(skoči) Što to govoriš!
|
NORA:
|
Valja mi se osloniti na samu sebe kako bih razumjela i sebe i sve oko sebe. Zato više ne mogu ostati ovdje.
|
NORA:
|
Punih osam godina strpljivo sam čekala. Bože dragi, znam da se čuda ne događaju svaki dan. A poslije mi se ta nesreća oborila na glavu. Tada sam počela vjerovati u čudo. Kad je Krogstadovo pismo leželo u sandučiću, nisam ni časak pomislila da ćeš se ti uplašiti prijetnja toga čovjeka. Bila sam tvrdo uvjerena da češ mu reći "Objavite cijelom svijetu!" I kada se to dogodi...
|
HELMER:
|
Kad se dogodi? Što? Da svoju ženu izvrgnem ruglu i sramoti...
|
NORA:
|
Kad se dogodi, tvrdo sam vjerovala, ti ćeš izići pred svijet, uzeti sve na sebe i reći: "Ja sam kriv!"
|
HELMER:
|
Nora!
|
NORA:
|
Misliš, takvu žrtvu ne bih od tebe primila? I ne bih. Ali što bi moja uvjeravanja vrijedila prema tvojima? To je bilo čudo kojemu sam se u strahu i strepnji nadala. I da to spriječim, htjela sam prekratiti sebi život.
|
HELMER:
|
Rado bih za tebe radio i dan i noć, Nora - radi tebe trpio bih svaku bijedu i nevolju. Ali nitko za voljenoga ne žrtvuje - svoju čast.
|
NORA:
|
To su učinili milijuni žena.
|
HELMER:
|
Ah, misliš i govoriš kao nerazumno dijete!
|
NORA:
|
Možda. A ti ne misliš i ne govoriš kao čovjek za koga bih se mogla vezati. Kad je prošao taj tvoj strah - ne zbog onoga čemu bi ti bio izvrgnut - kad je, dakle, prošao taj tvoj strah i kad se više nisi imao čega bojati, za tebe je bilo nikom ništa! Kao da se ništa nije dogodilo. Opet sam, kao i prije, bila tvoja ševa, tvoja lutka koju ćeš dvostruko pažljivo nositi na rukama, kad sam već tako krka i lomna. (Ustaje.) Torvalde, u tom trenutku puklo mi je pred očima da sa sam čitavih osam godina ovdje živjela s jednim stranim čovjekom i da sam s njime rodila troje djece. Ta mi je misao nepodnošljiva! Sama bih sebe rastrgla.
|
HELMER:
|
(teška srca) Vidim, vidim. Otvorio se ponor među nama... Ali, Nora zar ga ne bismo mogli premostiti?
|
NORA:
|
Kakva sam sada, nisam žena za te.
|
HELMER:
|
Imam snage da postanem drukčiji.
|
NORA:
|
Možda, kad ti se lutka oduzme.
|
Anton Pavlovič Čehov: TRI SESTRE
ŽIVOTOPIS:
Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860., a umro je 1904. godine.
Ruski je pripovjedač i dramatičar, po zanimanju liječnik.
U književnosti se javlja kratkim humoreskama (sažetost izraza, karakterizacija), a zatim prelazi na novele i pripovijesti (rezignacija, očaj).
Završava plodno razdoblje ruskog realizma i započinje novu epohu u razvoju ruske književnosti.
Djela: ''Tri sestre'', ''Galeb'', ''Ujak Vanja'', ''Višnjik'', ''Čovjek u futroli'', ''O ljubavi''...
Slika života u Čehovljevim djelima:
Opisuje običnu svakidašnjicu bez jakih ličnosti i neobičnih zbivanja. Život teče bez pravog cilja i bez nasilja, ispunjen maštanjima o ljepšoj budućnosti i težnjama koje se nikad neće ostvariti.
U svojim djelima nikoga i ništa ne osuđuje. Pokazuje kako život postupno deformira čovjekovu psihu i dovodi do rezignacije.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u četiri čina
MJESTO RADNJE: mali ruski provincijski grad
VRIJEME RADNJE: 19. st.
UGOĐAJ:
Cijela je drama protkana čežnjom i tugom - čežnjom za Moskvom, koja likovima predstavlja san i ideal o promjeni života, a tugom jer ne uspijevaju otići u Moskvu ni promijeniti svoj život.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- drama je nazvana prema trima sestrama Olgi, Maši i Irini
OLGA: najstarija; profesorica u gimnaziji, kasnije i ravnateljica; htjela se udati, ali to nije ostvarila
''Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih muža.''
MAŠA: udana za Kuligina, gimnazijskog profesora, ali je zaljubljena u Verišinina, s kojim ne može ostvariti ljubav jer je on oženjen i odlazi
''... zavoljeh ga s njegovim glasom, sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Voli, dakle, to je moja sudbina. I on mene voli!''
IRINA: najmlađa sestra; želi pronaći utjehu u radu; govori četiri jezika, a radi najprije kao telefonistica, potom u gradskoj upravi, da bi na kraju položila ispit za učiteljicu
''O kako sam nesretna. Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako, sam ostala živa, kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu, voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.''
ANDREJ: njihov brat; svim srcem želi biti sveučilišni profesor, ali gubi svoje iluzije, gubi na kartama i na kraju postaje predsjednik zemaljske uprave, a njegova ga žena vara s potpredsjednikom
''Ja, koji sanjam, da sam svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam zašto, bojim se, da će mi se smijati, zastidjeti me!''
STRUKTURA DJELA:
Drama u četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i glatko, bez većih preokreta.
Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti, sa osjećajem bespomoćnosti i beznadnosti, koja samo kazuje kako nema promjene unatoč vječitom optimizmu i njegovoj priči o svijetloj budućnosti.
Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica.
Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom, no one se podvrgavaju kapricioznoj ženi svoga lijenoga brata, nemoćne da pomognu same sebi, a kamoli jedna drugoj.
KRATAK SADRŽAJ:
PRVI ČIN
Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva. Irina slavi imendan.
Sestra Olga, iako već umorna od života i napornog rada, razumije Irinin zanos i sve svoje nade polaže u nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva, odaginjući misli o svom braku u kojem nije zadovoljna te o svojoj uzaludno potrošenoj mladosti.
Među drugim gostima, slučajno će se pojaviti Nataša, koju će Andrej u svojoj nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka zbog bolnog i neizbrisivog osjećaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno zaprepaštena Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu neprijatnost ova će joj se osvetiti.
DRUGI ČIN
I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi se raduju dolasku maškara i velikoj kućnoj zabavi s glazbom i plesom. Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčića; iako će odmah potom sama otići na noćnu vožnju sa svojim ljubavnikom Protopopovim.
TREĆI ČIN
Treći čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku požara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolično značenje u drami.
Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom - izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Majstorski se isprepliću vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijeteći obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokartao kuću i založio je, i s bolnom se nostalgijom prisjećaju nada koje su polagale u brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju violinu.
Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kći Sofčica ne dobiju influencu. Također želi da stara dadilja Anfisa ode iz kuće jer ju smatra seljankom kojoj je mjesto upravo na selu. Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.
Katastrofična atmosfera trećeg čina počiva na nizu detalja. Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom, pripitom, stanju nehotice razbija sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu. I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara). Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa stoga i neupotrebljivi.
Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u Moskvu.
ČETVRTI ČIN
Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin odlučuje otići i planira se vratiti za godinu dana, kad već bude u mirovini. Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti novi posao. Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te poslove osjećajući da joj život samo prolazi, a ona svakim danom propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već bila prihvatila kao muža. Olga je postala upraviteljica i skupa se s Anfisom preseljava u iznajmljeni stan kraj gimnazije.
Kuligin je postao inspektor i, sljedeći svog direktora, obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i nemoći.
Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za njih.
Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta: brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući zapovijedi o promjenama.
Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju, nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu. Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje doimaju se "ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline". Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato, nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.
Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj gledatelj može nagađati.
Lirska drama
Čehovljeve se drame uglavnom nazivaju lirskima jer u njima:
1. nema izrazitog glavnog junaka
2. nema oštrog i jasnog zapleta
3. autor ne gradi dramu na vezanim replikama koje su podređene dramskom zbivanju, već u dijaloge unosi paralelne tematske nizove koji stvaraju dojam da se na sceni događa nešto prirodno
4. ubacivanjem popratnih motiva (lirskih monologa, stanki, glazbenih zvukova), Čehov stvara ugođaj
Anton Pavlovic Cehov Visnjik
‘Višnjik’ je posljednja dovršena drama Antona Pavloviča Čehova, a u njoj se ponovo dotiče teme propadanja aristokracije.
Drama počinje povratkom Ljubov Andrejevne Ranjevske i njene kćeri Anje iz Pariza na staro imanje u Rusiji. Dočekuju ih: njezina posvojena kći Varja (koja se u međuvremenu brinula za imanje), Gajev (brat Ljubov Andrejevne), te Lopahin, njihov bivši sluga, a sada bogat i uspješan trgovac…
No, ništa nije kao prije – imanje je pod hipotekom koju Ranjevska ne može platiti, pa će za nekoliko mjeseci kuća i višnjik biti ponuđeni na aukciji. Ljubov Andrejevna i Gajev, nesposobni riješiti financijske probleme, radije se prepuštaju sanjarenju o prošlim vremenima, uspomenama i ljubavnima…
Njihova je suprotnost Lopahin koji predlaže da se višnjik posiječe, a na njegovu mjestu posadi – odmaralište… Lopahin je prikazan kao predstavnik neke nove Rusije koja tek dolazi, a kojoj se stari aristokrati ne mogu prilagoditi. Propadanje višnjika tako postaje simbol propadanja jedne obitelji i čitavog plemstva.
Ranjevska bespomoćno čeka vrijeme aukcije, te u međuvremenu priređuje zabave, dijeli novac prosjacima i naivno vidi rješenje svojeg problema u udaji kćeri Varje za Lopahina. Sudbinu imanja ponovo prebacuje na leđa posvojene kćerke, kojoj se Lopahin nimalo ne sviđa, između ostalog i zato jer je zaljubljena u studenta Trofimova…
Na koncu imanje ipak biva prodano na aukciji i to – Lopahinu, koji likuje nad svojom ‘pobjedom’ i odlučuje srušiti višnjik. Članovi obitelji i njihovi sluge su izgubljeni, opraštaju se i prisiljeni su pronaći nov život. Ranjevska se odlučuje vratiti bivšem ljubavniku, Gajev se zapošljava u banci, a Varja ostaje sama jer je Lopakhin ipak odlučio ne zaprositi je.
Ranevska i Gajev se opraštaju od kuće u kojoj su proveli djetinjstvo, pozdravljaju višnjik i zatvaraju vrata za sobom. U kući ostaje samo stari sluga Firs, oslobođeni rob, koji se čudi kako su ga zaboravili i napustili. Firs ostaje u mraku, prepušta se sudbini dok se istovremeno čuju udarci sjekire o stabla višanja…
Tekst je praizveden u Moskvi 17.1.1904., na autorov rođendan, u režiji njegova dugogodišnji suradnika Konstantina Stanislavskog, a glavnu ulogu Ljubov Andrejevne Ranjevske igrala je Čehovljeva supruga – Olga Knipper. No, Čehov je premijerom bio sve samo ne – zadovoljan, između ostalog i zato jer su pokusi trajali samo 6 mjeseci (!), umjesto inače uobičajenih – 18.
No, najveći je problem bio taj što je sam Čehov ‘Višnjik’ podnaslovio komedijom, dok je Stanislavski u njoj vidio tragičnu priču. Čehov je optužio Stanislavskog da mu je uništio dramu, objašnjavajući kako nije shvatio da su njegovi likovi možda i na rubu suza, ali nikad ne plaču.
Biljeske o piscu: IVO VOJNOVIc (1857, Dubrovnik-1929, Beograd), po sudu svog brata Luja, bio je intiutivan teatralni genij, nesravnjiv metteur en scene, kojega je demon kazalista... opcinio i nista se protiv njega nije moglo. Treba medjutim dodati: taj ga je demon opcinio u tolikoj mjeri da ni njegov dramski talent cesto nije mogao nista protiv njega. Iako Dubrovacku trilogiju Vojnovic dovrsava izvan Dubrovnika, svijet te drame rodio se u doba njegova dubrovackog boravka. Postigavsi Ekvinocijem ono sto je uzalud ocekivao od Psyche – zanosne kritike i prodoran uspjeh, dakle, slavu, on je, mozda i osokoljen njome, poceo dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove Lapadskih soneta. Dok je u Ekvinociju bio bio na terenu svojih ranih proza, prenijevsi cak iz Ksante u kasniju dramu viziju oluje, dotle Dubrovacka trilogija raste ne lirskoj sentimentalno-intimnoj zici njegovih stihova, kojima, iako malobrojnima, zapocinje novi period hrvatske lirike.
Trilogije dio drugi - SUTON
Vrsta knjizevnog djela: drama jednocinka, tragedija
Fabula: gospa Mare je sama, ali se njezine kceri uskoro vrate s molitve. Razgovaraju, a zatim dolazi gospar Vaso da plati Mari za neka grla. Uskoro dolazi Lujo, kmet kojeg voli Marina kcerka Pavle, i moli Pavlu da pobjegne s njim, buduci da se, jer je on sin kmeta, a ona plemiceva kci, ne smiju vidjati. Ona teska srca odbije jer bi to potpuno unistilo njenu, ionako gotovo propalu, obitelj. Nakon sto Lujo ode, Pavle se, rastrgana izmedju njega i obitelji, odluci ubiti. Ipak, prije toga sve kaze majki koja joj ne vjeruje. Pavle joj dokaze sto je spremna uciniti tako da si odreze kosu. Majka joj tada povjeruje.
Kompozicija:
Uvod: Mare je sama, ali se njezine kceri uskoro vrate s molitve. Neko vrijeme razgovaraju.
Zaplet: dolazi Vaso da plati Mari za neka grla. Nakon njega dolazi Lujo i moli Pavlu da pobjegne s njim. Ona odbije jer bi to potpuno unistilo njenu obitelj.
Rasplet: Pavle se, rastrgana izmedju Luje i obitelji, odluci ubiti. Ipak, prije toga sve kaze majki koja joj ne vjeruje pa Pavle uzima skare i odreze si kosu. Majka joj tada povjeruje.
Mjesto i vrijeme radnje: Benesina kuca (na Pustijerni) u Gradu, 1832. godine
citat: “cin se dogadja u Benesinoj kuci (na Pustijerni) u Gradu, god. 1832.”
Tema: Pavlino odricanje od ljubavi.
Ideja: mnogo se puta treba zrtvovati zbog svojih korijena i obitelji.
Motivi: ljubav, odricanje, obitelj, plemstvo koje propada…
Glavni lik:
PAVLE (27 godina)
OSOBINE cITATI
mutne oci “… mutne oci,
stisnute usne stisnute,
blijede usne blijede usne…”
umorna ruka “… umornom rukom
bijelo celo gladi bijelo celo...”
zlatna kosa “… a meni svedj u glavi tvoje zlatne kose…”
duga kosa “… jednim pokretom rasclanila duge,
prelijepa kosa prelijepe kose.”
miran pogled “pogledala ju mirno…”
ostar pogled “… pa ga ostro,
prodoran pogled prodorno pogledala.”
mrtav pogled “mrtvijim pogledom”
blijedi smijesak “blijedim smjeskom”
grceviti smijeh “grcevitijim,
suludi smijeh kao suludijim smijehom”
gorki podsmijeh “pogleda ga s gorkim,
smrtni podsmijeh smrtnim podsmijehom”
tuzni podsmijeh “tuznim podsmijehom”
cudan podsmijeh “pogleda ju s cudnim podsmijehom”
smrknuta “… pa opet stala sva smrknuta…”
tihi govor “tiho,
tuzan govor i tuzno”
ostar govor “… kaze mu ostro”
prestrasen govor “prestraseno”
odlucan korak “odlucnim korakom podje do sobe.”
mirna “mirna,
izmorena ali izmorena”
slomljena “slomljena, sjeda opet…”
ironicna “smijuci se, ironicki”
hitra “podje hitro do vrata
nagla pa naglo zovne majku”
neizmjerno tuzna “mirno, a neizmjernom tugom”
uplasena “strah
zdvojna i zdvojnost je savladaju…”
iznemogla “stane iznemogla do praga”
emotivna “emotivno”
potrnula “… i sva potrnula…”
cvrsta volja “cvrsta,
neslomljiva volja neslomljiva volja sto joj se u zilama slegla
velicanstvena snaga ucvrsti je do velicanstvene snage.”
nepomicna “nepomicno,
bescutna bescutno”
gnjevna “gnjevno,
prezirna prezirno,
zdvojna zdvojno”
smjela “u krajnjoj smjelosti,
plamti od srdzbe sva plamteca od srdzbe.”
PAVLE je jedna od najljepsih heroina hrvatske knjizevnosti. Ona je jako emotivna mlada zena koja se odrice svoje ljubavi zbog korijena svoje obitelji. Ona je vrlo ponosna, a njezin ponos ujedno predstavlja i ponos Dubrovnika njegovog, vec pomalo propadajuceg, plemstva.
Sporedni likovi: Mara Niksina Benesa, Made, Ore, Kata, Luco Orsatov Volzo, Sabo Siskov Prokulo, Lujo Lasic, Vaso, jedna kozicaJezik i stil: Suton je drugi dio Dubrovacke trilogije, iako se moze izvoditi i kao zasebna cjelina. To je drama jednocinka s nekoliko slika. Napisana je na hrvatskom jeziku, dubrovackim dijalektom. U njoj ima i dosta tudjica, uglavnom na talijanskom jeziku. Likovi uglavnom govore dijalogom, ali i monologom. Didaskalije su najcesce napisane iza imena lika, pisane kurzivom. U drami ima usporedbe, metafore, kontrasta, ironije, onomatopeje…
Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860., a umro je 1904. godine.
Ruski je pripovjedač i dramatičar, po zanimanju liječnik.
U književnosti se javlja kratkim humoreskama (sažetost izraza, karakterizacija), a zatim prelazi na novele i pripovijesti (rezignacija, očaj).
Završava plodno razdoblje ruskog realizma i započinje novu epohu u razvoju ruske književnosti.
Djela: ''Tri sestre'', ''Galeb'', ''Ujak Vanja'', ''Višnjik'', ''Čovjek u futroli'', ''O ljubavi''...
Slika života u Čehovljevim djelima:
Opisuje običnu svakidašnjicu bez jakih ličnosti i neobičnih zbivanja. Život teče bez pravog cilja i bez nasilja, ispunjen maštanjima o ljepšoj budućnosti i težnjama koje se nikad neće ostvariti.
U svojim djelima nikoga i ništa ne osuđuje. Pokazuje kako život postupno deformira čovjekovu psihu i dovodi do rezignacije.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u četiri čina
MJESTO RADNJE: mali ruski provincijski grad
VRIJEME RADNJE: 19. st.
UGOĐAJ:
Cijela je drama protkana čežnjom i tugom - čežnjom za Moskvom, koja likovima predstavlja san i ideal o promjeni života, a tugom jer ne uspijevaju otići u Moskvu ni promijeniti svoj život.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- drama je nazvana prema trima sestrama Olgi, Maši i Irini
OLGA: najstarija; profesorica u gimnaziji, kasnije i ravnateljica; htjela se udati, ali to nije ostvarila
''Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih muža.''
MAŠA: udana za Kuligina, gimnazijskog profesora, ali je zaljubljena u Verišinina, s kojim ne može ostvariti ljubav jer je on oženjen i odlazi
''... zavoljeh ga s njegovim glasom, sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Voli, dakle, to je moja sudbina. I on mene voli!''
IRINA: najmlađa sestra; želi pronaći utjehu u radu; govori četiri jezika, a radi najprije kao telefonistica, potom u gradskoj upravi, da bi na kraju položila ispit za učiteljicu
''O kako sam nesretna. Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako, sam ostala živa, kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu, voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.''
ANDREJ: njihov brat; svim srcem želi biti sveučilišni profesor, ali gubi svoje iluzije, gubi na kartama i na kraju postaje predsjednik zemaljske uprave, a njegova ga žena vara s potpredsjednikom
''Ja, koji sanjam, da sam svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam zašto, bojim se, da će mi se smijati, zastidjeti me!''
STRUKTURA DJELA:
Drama u četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i glatko, bez većih preokreta.
Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti, sa osjećajem bespomoćnosti i beznadnosti, koja samo kazuje kako nema promjene unatoč vječitom optimizmu i njegovoj priči o svijetloj budućnosti.
Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica.
Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom, no one se podvrgavaju kapricioznoj ženi svoga lijenoga brata, nemoćne da pomognu same sebi, a kamoli jedna drugoj.
KRATAK SADRŽAJ:
PRVI ČIN
Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva. Irina slavi imendan.
Sestra Olga, iako već umorna od života i napornog rada, razumije Irinin zanos i sve svoje nade polaže u nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva, odaginjući misli o svom braku u kojem nije zadovoljna te o svojoj uzaludno potrošenoj mladosti.
Među drugim gostima, slučajno će se pojaviti Nataša, koju će Andrej u svojoj nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka zbog bolnog i neizbrisivog osjećaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno zaprepaštena Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu neprijatnost ova će joj se osvetiti.
DRUGI ČIN
I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi se raduju dolasku maškara i velikoj kućnoj zabavi s glazbom i plesom. Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčića; iako će odmah potom sama otići na noćnu vožnju sa svojim ljubavnikom Protopopovim.
TREĆI ČIN
Treći čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku požara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolično značenje u drami.
Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom - izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Majstorski se isprepliću vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijeteći obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokartao kuću i založio je, i s bolnom se nostalgijom prisjećaju nada koje su polagale u brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju violinu.
Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kći Sofčica ne dobiju influencu. Također želi da stara dadilja Anfisa ode iz kuće jer ju smatra seljankom kojoj je mjesto upravo na selu. Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.
Katastrofična atmosfera trećeg čina počiva na nizu detalja. Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom, pripitom, stanju nehotice razbija sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu. I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara). Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa stoga i neupotrebljivi.
Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u Moskvu.
ČETVRTI ČIN
Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin odlučuje otići i planira se vratiti za godinu dana, kad već bude u mirovini. Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti novi posao. Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te poslove osjećajući da joj život samo prolazi, a ona svakim danom propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već bila prihvatila kao muža. Olga je postala upraviteljica i skupa se s Anfisom preseljava u iznajmljeni stan kraj gimnazije.
Kuligin je postao inspektor i, sljedeći svog direktora, obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i nemoći.
Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za njih.
Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta: brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući zapovijedi o promjenama.
Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju, nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu. Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje doimaju se "ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline". Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato, nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.
Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj gledatelj može nagađati.
Lirska drama
Čehovljeve se drame uglavnom nazivaju lirskima jer u njima:
1. nema izrazitog glavnog junaka
2. nema oštrog i jasnog zapleta
3. autor ne gradi dramu na vezanim replikama koje su podređene dramskom zbivanju, već u dijaloge unosi paralelne tematske nizove koji stvaraju dojam da se na sceni događa nešto prirodno
4. ubacivanjem popratnih motiva (lirskih monologa, stanki, glazbenih zvukova), Čehov stvara ugođaj
Anton Pavlovic Cehov Visnjik
‘Višnjik’ je posljednja dovršena drama Antona Pavloviča Čehova, a u njoj se ponovo dotiče teme propadanja aristokracije.
Drama počinje povratkom Ljubov Andrejevne Ranjevske i njene kćeri Anje iz Pariza na staro imanje u Rusiji. Dočekuju ih: njezina posvojena kći Varja (koja se u međuvremenu brinula za imanje), Gajev (brat Ljubov Andrejevne), te Lopahin, njihov bivši sluga, a sada bogat i uspješan trgovac…
No, ništa nije kao prije – imanje je pod hipotekom koju Ranjevska ne može platiti, pa će za nekoliko mjeseci kuća i višnjik biti ponuđeni na aukciji. Ljubov Andrejevna i Gajev, nesposobni riješiti financijske probleme, radije se prepuštaju sanjarenju o prošlim vremenima, uspomenama i ljubavnima…
Njihova je suprotnost Lopahin koji predlaže da se višnjik posiječe, a na njegovu mjestu posadi – odmaralište… Lopahin je prikazan kao predstavnik neke nove Rusije koja tek dolazi, a kojoj se stari aristokrati ne mogu prilagoditi. Propadanje višnjika tako postaje simbol propadanja jedne obitelji i čitavog plemstva.
Ranjevska bespomoćno čeka vrijeme aukcije, te u međuvremenu priređuje zabave, dijeli novac prosjacima i naivno vidi rješenje svojeg problema u udaji kćeri Varje za Lopahina. Sudbinu imanja ponovo prebacuje na leđa posvojene kćerke, kojoj se Lopahin nimalo ne sviđa, između ostalog i zato jer je zaljubljena u studenta Trofimova…
Na koncu imanje ipak biva prodano na aukciji i to – Lopahinu, koji likuje nad svojom ‘pobjedom’ i odlučuje srušiti višnjik. Članovi obitelji i njihovi sluge su izgubljeni, opraštaju se i prisiljeni su pronaći nov život. Ranjevska se odlučuje vratiti bivšem ljubavniku, Gajev se zapošljava u banci, a Varja ostaje sama jer je Lopakhin ipak odlučio ne zaprositi je.
Ranevska i Gajev se opraštaju od kuće u kojoj su proveli djetinjstvo, pozdravljaju višnjik i zatvaraju vrata za sobom. U kući ostaje samo stari sluga Firs, oslobođeni rob, koji se čudi kako su ga zaboravili i napustili. Firs ostaje u mraku, prepušta se sudbini dok se istovremeno čuju udarci sjekire o stabla višanja…
Tekst je praizveden u Moskvi 17.1.1904., na autorov rođendan, u režiji njegova dugogodišnji suradnika Konstantina Stanislavskog, a glavnu ulogu Ljubov Andrejevne Ranjevske igrala je Čehovljeva supruga – Olga Knipper. No, Čehov je premijerom bio sve samo ne – zadovoljan, između ostalog i zato jer su pokusi trajali samo 6 mjeseci (!), umjesto inače uobičajenih – 18.
No, najveći je problem bio taj što je sam Čehov ‘Višnjik’ podnaslovio komedijom, dok je Stanislavski u njoj vidio tragičnu priču. Čehov je optužio Stanislavskog da mu je uništio dramu, objašnjavajući kako nije shvatio da su njegovi likovi možda i na rubu suza, ali nikad ne plaču.
JANKO LESKOVAR: MISAO NA VJEČNOST
Bilješke o piscu:
Janko Leskovar rođen je 12. 12. 1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u
Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohađao u Pregradi i Zagrebu, a nakon toga je upisao gimnaziju. Sa 18 godina je završio preparandiju i sa
20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima.
Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u
Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovićem i s njim je išao sakupljati
pjesme. Tako je počeo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim
novinama. Prva njegova crtica “Misao na vječnost” je nastala pod dojmom
jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je
odmah dočekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano
nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze
sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže
prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, činilo se u doba
učvršćenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj
pomoći nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka,
te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho,
anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je
imao reći, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo
u času kada je trebao reći sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio
poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.
Janko Leskovar rođen je 12. 12. 1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u
Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohađao u Pregradi i Zagrebu, a nakon toga je upisao gimnaziju. Sa 18 godina je završio preparandiju i sa
20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima.
Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u
Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovićem i s njim je išao sakupljati
pjesme. Tako je počeo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim
novinama. Prva njegova crtica “Misao na vječnost” je nastala pod dojmom
jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je
odmah dočekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano
nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze
sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže
prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, činilo se u doba
učvršćenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj
pomoći nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka,
te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho,
anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je
imao reći, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo
u času kada je trebao reći sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio
poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.
Njegova djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na
vječnost, Katastrofa, poslije nesreće, Jesenjski cvijeci, Priča o ljubavi,
Patnik, Bez doma, Kita cvijeća, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.
vječnost, Katastrofa, poslije nesreće, Jesenjski cvijeci, Priča o ljubavi,
Patnik, Bez doma, Kita cvijeća, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.
Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju
hvata u žarišnoj točki, daje samo završne činove svojih drama, dok
prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimično naznači, te ostavlja
čitaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se
ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog
stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolični, u jednoličnosti
konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoći modernog
čovjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše
proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život
uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti
životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znači pokoriti se
njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci
okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju
ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su
muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u
nemilosrdne osvajačice tih jadnih slabića.
Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna
ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjičavi,
bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolična vizija. Neprecizan izraz
odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama,
na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, opterećeno
nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno
počeo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati
rodoljubnom seoskim pričicama i Harambašićevim podoknicama
Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem.
To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim
jerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i moćan, te neoboriv, ali
se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju,
jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski
«neudačniki». Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape
približavanja Zapadu.
hvata u žarišnoj točki, daje samo završne činove svojih drama, dok
prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimično naznači, te ostavlja
čitaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se
ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog
stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolični, u jednoličnosti
konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoći modernog
čovjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše
proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život
uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti
životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znači pokoriti se
njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci
okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju
ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su
muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u
nemilosrdne osvajačice tih jadnih slabića.
Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna
ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjičavi,
bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolična vizija. Neprecizan izraz
odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama,
na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, opterećeno
nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno
počeo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati
rodoljubnom seoskim pričicama i Harambašićevim podoknicama
Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem.
To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim
jerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i moćan, te neoboriv, ali
se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju,
jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski
«neudačniki». Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape
približavanja Zapadu.
Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao
snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim
djelima je proživljavanje «suvremene krize društva», njegova modernost.
U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro će aneksija,
balkanski ratovi, svjetski rat.
snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim
djelima je proživljavanje «suvremene krize društva», njegova modernost.
U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro će aneksija,
balkanski ratovi, svjetski rat.
Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i
sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio
uzak, stiješnjen, omeđen, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da
otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je
pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao
dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao
pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše
je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez
okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo
jednostavan, klasično harmoničan.
sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio
uzak, stiješnjen, omeđen, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da
otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je
pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao
dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao
pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše
je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez
okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo
jednostavan, klasično harmoničan.
Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima.
S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog
bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja
približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom
ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve
moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je
«hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.
S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog
bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja
približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom
ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve
moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je
«hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.
Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji
odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim
se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život,
slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube
shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što
je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je
vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali
socijalnost mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav
život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije
tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u
njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim
događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran,
autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako
rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona
mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem
vratiti u život.
odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim
se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život,
slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube
shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što
je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je
vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali
socijalnost mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav
život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije
tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u
njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim
događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran,
autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako
rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona
mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem
vratiti u život.
Mjesto radnje:
Selo Druškovac
Selo Druškovac
Vrijeme radnje:
1891. godina
1891. godina
Tema:
Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti,
promatranog lika s njegovim tragičnim krajem – ludilom.
Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti,
promatranog lika s njegovim tragičnim krajem – ludilom.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Predstavljanje lika i portret Đure Martića
- Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martića
- Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene
- Dramska atmosfera i prizori
- Neobičnost između sna i jave
- Misao na vječnost i odsjaj uspomena
- Tragična uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu
- Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom
- Uzrok: prošlost i živčana rastrojenost
- Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica
realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga
- Strahuje od ponovnog susreta s prošlošću
- Predstavljanje lika i portret Đure Martića
- Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martića
- Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene
- Dramska atmosfera i prizori
- Neobičnost između sna i jave
- Misao na vječnost i odsjaj uspomena
- Tragična uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu
- Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom
- Uzrok: prošlost i živčana rastrojenost
- Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica
realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga
- Strahuje od ponovnog susreta s prošlošću
Struktura djela:
Novela sa simboličnim i psihološkim raščlanjivanjem lika i spajanjem
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošću i
uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti,
te raščlanjivanje vlastite psihe.
Novela sa simboličnim i psihološkim raščlanjivanjem lika i spajanjem
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošću i
uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti,
te raščlanjivanje vlastite psihe.
Inspiracija iz sličnog djela:
Tipično opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine
i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je već
ponijela jaram drugog apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil
pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obično
traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne
prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja
često napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i
njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni
sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini,
Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajući ih s djelom u koje ih
je ubacio. Turgenjevljevi junaci obično pripovijedaju svoje ljubavi,
Leskovar ne zna što će se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva
iskustva i svoje junake ostavlja u najdramatičnijem času i traži od čitaoca
da pronađu zaključak. Turgenjev ima čitavu galeriju muških likova, dok su
kod Leskovara muškarci gotovo identični, a sporedni nisu uopće
umjetnički likovi.
Tipično opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine
i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je već
ponijela jaram drugog apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil
pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obično
traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne
prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja
često napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i
njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni
sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini,
Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajući ih s djelom u koje ih
je ubacio. Turgenjevljevi junaci obično pripovijedaju svoje ljubavi,
Leskovar ne zna što će se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva
iskustva i svoje junake ostavlja u najdramatičnijem času i traži od čitaoca
da pronađu zaključak. Turgenjev ima čitavu galeriju muških likova, dok su
kod Leskovara muškarci gotovo identični, a sporedni nisu uopće
umjetnički likovi.
Po načinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim
svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve čist. Leskovar je
hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjećao. Nije imao pedanterije, ali je
imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeća se stil i analiziranje
događaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumičića i Kovačića i jadni
odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.
svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve čist. Leskovar je
hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjećao. Nije imao pedanterije, ali je
imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeća se stil i analiziranje
događaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumičića i Kovačića i jadni
odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.
Sadržaj:
U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je
bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao
nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski
nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi učitelj, ali je
djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije
znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav
dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio
nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod
njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom
obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena
da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je
uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava.
Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama
poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio
da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti
progovorio, premda je sam želio sna.
U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je
bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao
nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski
nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi učitelj, ali je
djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije
znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav
dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio
nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod
njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom
obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena
da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je
uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava.
Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama
poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio
da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti
progovorio, premda je sam želio sna.
Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne večeri je
legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa
svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od
jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u
mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav
sretan da je to bio samo san. Sljedeći dan je došao seljak iz rodnog
učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku.
Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz
dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao
je li to život ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se
sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi
znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže
san, a dokle stvarni život. Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom
vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati
smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće
nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo
da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali se na kraju
sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši
nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se
kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom.
Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka
da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla
gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je
nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio. Vrata
djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe
nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima
rupa od metka.
legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa
svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od
jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u
mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav
sretan da je to bio samo san. Sljedeći dan je došao seljak iz rodnog
učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku.
Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz
dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao
je li to život ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se
sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi
znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže
san, a dokle stvarni život. Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom
vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati
smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće
nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo
da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali se na kraju
sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši
nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se
kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom.
Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka
da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla
gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je
nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio. Vrata
djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe
nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima
rupa od metka.
Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati sanjati otvorene
crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se
nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru. Drugi
dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom
učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili
vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi
čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim
razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas
nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi.
Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula
ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i
opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i
komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je
bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”.
Đuro Martić je poludio.
crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se
nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru. Drugi
dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom
učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili
vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi
čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim
razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas
nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi.
Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula
ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i
opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i
komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je
bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”.
Đuro Martić je poludio.
Analiza glavnog lika:
Đuro Martić
Učitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski učitelj, blijeda lica, mršavih ruku i
nogu, ni zdrav ni bolestan, nesređen i često bi ga spopao nekakav jad i
tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i
tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živčana rastrojenost. On boluje od
“misli na vječnost”, a vječnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slučaj je
naoko apstraktan, posve individualan i posrće pod težinom vlastite
sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha.
Taj je grijeh samo Martićev i gotovo da nema nikakav socijalni značaj:
privatan slučaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti
ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martić strahuje od ponovnog susreta s
prošlošću. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao
tipičnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije
Đuro Martić
Učitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski učitelj, blijeda lica, mršavih ruku i
nogu, ni zdrav ni bolestan, nesređen i često bi ga spopao nekakav jad i
tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i
tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živčana rastrojenost. On boluje od
“misli na vječnost”, a vječnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slučaj je
naoko apstraktan, posve individualan i posrće pod težinom vlastite
sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha.
Taj je grijeh samo Martićev i gotovo da nema nikakav socijalni značaj:
privatan slučaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti
ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martić strahuje od ponovnog susreta s
prošlošću. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao
tipičnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije
koja je već ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.
ANTUN GUSTAV MATOŠ: CAMAO
O KNJIZI:
UREDNIK: Nasko Frndić
LEKTOR: Zdenka Golubović
KOREKTOR: Maja Kotur
IZDAVAČ: ZORA, Zagreb, 1968.
ZA IZDAVAČA: Ivan Dončević
ŽIVOTOPIS:
Antun Gustav Matoš rođen je 1873.g. u Tovarniku, a umro 1914.g. u Zagrebu.
Bio je pjesnik, novelist, prevoditelj, polemičar, putopisac, feljtonist i još mnogo više od svega toga. Premda nesklon svećenstvu, pred skoru je smrt ipak primio svećenika, zamolivši prije toga sestru da se od pripomoći skupljene preko ''Zagrebačkih novosti'', koju je isprva srdito odbijao, plati za skrb nad siromasima koji ležahu u bolnici.
Djela: ''Iverje'', ''Vidici i putovi'', ''Umorne priče''...
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: simbolistička pripovijetka
MJESTO RADNJE: Ženeva, Beč, Pariz...
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ALFRED KAMENSKI:
''Alfred bijaše tako rđav te ga privatni učitelji držahu izmeđ sebe idiotom.''
''Pjevaše tako nevino, tako srdačno, tako divno, da se biskupu priviđaše čuti malog Mozarta.''
KRATAK SADRŽAJ:
Alfred Kamenski kao dječak ne bijaše baš previše pametan, ali zato izvrsno sviraše klavir.
Proputovao je dosta zemalja i gradova u Europi i na kraju se nastanio u Ženevi, gdje je našao mecenu i mjesto gdje će svirati. Svirao je u svratištu Metropoli. Tako je jednu večer navratio u Metropolu gdje je zatekao mecenu koji mu je rekao da počne svirati. Za to vrijeme ga je, skrivena, slušala jedna žena imenom Fanny. Ubrzo je izašla iz skrovišta i sjela pored njega. Odmah su se zaljubili jedno u drugo, iako je ona bila udana.
Tada je njezin muž poludio i uzeo pištolj te počeo tući Fanny i vući ju za kosu, na što je Alfred skočio da ju obrani, ali muž ga je zaustavio i kleknuo na njega, potom je ubio Fanny, Alfredu slomio obje ruke i bacio ga preko balkona, te ubio i slugu i dva psa.
O DJELU:
U djelu su sukobljena dva estetska registra: estetika lijepoga i estetika ružnoga. Estetika se lijepoga i uzvišenoga vidi u fizičkom opisu likova (referiranje na mitologiju: Fanny = Venera) te u opisu prostora koji ih okružuje, dok se estetika ružnoće vidi u djelu Fannynog muža Foresta (ubio je Fanny, slugu, dva psa i Alfreda).
Intertekstualna je relacija (referiranje na tuđe djelo) u "Camau" gavran. Taj je motiv (simbol) preuzet od E. A. Poea.
Camao je zapravo papiga koja umire kada žena prevari muža, no ironija je u "Camau" ta što papiga jedina ostaje živa na kraju, a upravo je ona odala Fannynu nevjeru. Papiga je, dakle, uzurpator ljubavi između Kamenskog i Fanny i simbol je nevjere, prevare.
Camao je zapravo golub, ali budući da ima sposobnost govorenja, pridaje mu se ime papiga.
Fanny predstavlja Poljake, a Kamenski Hrvate.
O KNJIZI:
UREDNIK: Nasko Frndić
LEKTOR: Zdenka Golubović
KOREKTOR: Maja Kotur
IZDAVAČ: ZORA, Zagreb, 1968.
ZA IZDAVAČA: Ivan Dončević
ŽIVOTOPIS:
Antun Gustav Matoš rođen je 1873.g. u Tovarniku, a umro 1914.g. u Zagrebu.
Bio je pjesnik, novelist, prevoditelj, polemičar, putopisac, feljtonist i još mnogo više od svega toga. Premda nesklon svećenstvu, pred skoru je smrt ipak primio svećenika, zamolivši prije toga sestru da se od pripomoći skupljene preko ''Zagrebačkih novosti'', koju je isprva srdito odbijao, plati za skrb nad siromasima koji ležahu u bolnici.
Djela: ''Iverje'', ''Vidici i putovi'', ''Umorne priče''...
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: simbolistička pripovijetka
MJESTO RADNJE: Ženeva, Beč, Pariz...
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ALFRED KAMENSKI:
''Alfred bijaše tako rđav te ga privatni učitelji držahu izmeđ sebe idiotom.''
''Pjevaše tako nevino, tako srdačno, tako divno, da se biskupu priviđaše čuti malog Mozarta.''
KRATAK SADRŽAJ:
Alfred Kamenski kao dječak ne bijaše baš previše pametan, ali zato izvrsno sviraše klavir.
Proputovao je dosta zemalja i gradova u Europi i na kraju se nastanio u Ženevi, gdje je našao mecenu i mjesto gdje će svirati. Svirao je u svratištu Metropoli. Tako je jednu večer navratio u Metropolu gdje je zatekao mecenu koji mu je rekao da počne svirati. Za to vrijeme ga je, skrivena, slušala jedna žena imenom Fanny. Ubrzo je izašla iz skrovišta i sjela pored njega. Odmah su se zaljubili jedno u drugo, iako je ona bila udana.
Ja sam te uvijek, uvijek poznavala i uvijek čeznula za tobom. I ja sam te našla. Niko te meni ne može oteti, pa ni smrt!
Zatim ga je Fanny odvela svojoj kući, ali nije znala da će joj se muž vratiti ranije kući. Muž joj počne prigovarati da je čuo da ima ljubavnika, što je ona poricala, no odala ju je njezina papiga Camao koja je ponavljala sve što je Fanny rekla Alfredu. Tada je njezin muž poludio i uzeo pištolj te počeo tući Fanny i vući ju za kosu, na što je Alfred skočio da ju obrani, ali muž ga je zaustavio i kleknuo na njega, potom je ubio Fanny, Alfredu slomio obje ruke i bacio ga preko balkona, te ubio i slugu i dva psa.
O DJELU:
U djelu su sukobljena dva estetska registra: estetika lijepoga i estetika ružnoga. Estetika se lijepoga i uzvišenoga vidi u fizičkom opisu likova (referiranje na mitologiju: Fanny = Venera) te u opisu prostora koji ih okružuje, dok se estetika ružnoće vidi u djelu Fannynog muža Foresta (ubio je Fanny, slugu, dva psa i Alfreda).
Intertekstualna je relacija (referiranje na tuđe djelo) u "Camau" gavran. Taj je motiv (simbol) preuzet od E. A. Poea.
Camao je zapravo papiga koja umire kada žena prevari muža, no ironija je u "Camau" ta što papiga jedina ostaje živa na kraju, a upravo je ona odala Fannynu nevjeru. Papiga je, dakle, uzurpator ljubavi između Kamenskog i Fanny i simbol je nevjere, prevare.
Camao je zapravo golub, ali budući da ima sposobnost govorenja, pridaje mu se ime papiga.
Fanny predstavlja Poljake, a Kamenski Hrvate.
IVO VOJNOVIĆ: SUTON
Trilogije dio drugi - SUTON
Vrsta knjizevnog djela: drama jednocinka, tragedija
Fabula: gospa Mare je sama, ali se njezine kceri uskoro vrate s molitve. Razgovaraju, a zatim dolazi gospar Vaso da plati Mari za neka grla. Uskoro dolazi Lujo, kmet kojeg voli Marina kcerka Pavle, i moli Pavlu da pobjegne s njim, buduci da se, jer je on sin kmeta, a ona plemiceva kci, ne smiju vidjati. Ona teska srca odbije jer bi to potpuno unistilo njenu, ionako gotovo propalu, obitelj. Nakon sto Lujo ode, Pavle se, rastrgana izmedju njega i obitelji, odluci ubiti. Ipak, prije toga sve kaze majki koja joj ne vjeruje. Pavle joj dokaze sto je spremna uciniti tako da si odreze kosu. Majka joj tada povjeruje.
Kompozicija:
Uvod: Mare je sama, ali se njezine kceri uskoro vrate s molitve. Neko vrijeme razgovaraju.
Zaplet: dolazi Vaso da plati Mari za neka grla. Nakon njega dolazi Lujo i moli Pavlu da pobjegne s njim. Ona odbije jer bi to potpuno unistilo njenu obitelj.
Rasplet: Pavle se, rastrgana izmedju Luje i obitelji, odluci ubiti. Ipak, prije toga sve kaze majki koja joj ne vjeruje pa Pavle uzima skare i odreze si kosu. Majka joj tada povjeruje.
Mjesto i vrijeme radnje: Benesina kuca (na Pustijerni) u Gradu, 1832. godine
citat: “cin se dogadja u Benesinoj kuci (na Pustijerni) u Gradu, god. 1832.”
Tema: Pavlino odricanje od ljubavi.
Ideja: mnogo se puta treba zrtvovati zbog svojih korijena i obitelji.
Motivi: ljubav, odricanje, obitelj, plemstvo koje propada…
Glavni lik:
PAVLE (27 godina)
OSOBINE cITATI
mutne oci “… mutne oci,
stisnute usne stisnute,
blijede usne blijede usne…”
umorna ruka “… umornom rukom
bijelo celo gladi bijelo celo...”
zlatna kosa “… a meni svedj u glavi tvoje zlatne kose…”
duga kosa “… jednim pokretom rasclanila duge,
prelijepa kosa prelijepe kose.”
miran pogled “pogledala ju mirno…”
ostar pogled “… pa ga ostro,
prodoran pogled prodorno pogledala.”
mrtav pogled “mrtvijim pogledom”
blijedi smijesak “blijedim smjeskom”
grceviti smijeh “grcevitijim,
suludi smijeh kao suludijim smijehom”
gorki podsmijeh “pogleda ga s gorkim,
smrtni podsmijeh smrtnim podsmijehom”
tuzni podsmijeh “tuznim podsmijehom”
cudan podsmijeh “pogleda ju s cudnim podsmijehom”
smrknuta “… pa opet stala sva smrknuta…”
tihi govor “tiho,
tuzan govor i tuzno”
ostar govor “… kaze mu ostro”
prestrasen govor “prestraseno”
odlucan korak “odlucnim korakom podje do sobe.”
mirna “mirna,
izmorena ali izmorena”
slomljena “slomljena, sjeda opet…”
ironicna “smijuci se, ironicki”
hitra “podje hitro do vrata
nagla pa naglo zovne majku”
neizmjerno tuzna “mirno, a neizmjernom tugom”
uplasena “strah
zdvojna i zdvojnost je savladaju…”
iznemogla “stane iznemogla do praga”
emotivna “emotivno”
potrnula “… i sva potrnula…”
cvrsta volja “cvrsta,
neslomljiva volja neslomljiva volja sto joj se u zilama slegla
velicanstvena snaga ucvrsti je do velicanstvene snage.”
nepomicna “nepomicno,
bescutna bescutno”
gnjevna “gnjevno,
prezirna prezirno,
zdvojna zdvojno”
smjela “u krajnjoj smjelosti,
plamti od srdzbe sva plamteca od srdzbe.”
PAVLE je jedna od najljepsih heroina hrvatske knjizevnosti. Ona je jako emotivna mlada zena koja se odrice svoje ljubavi zbog korijena svoje obitelji. Ona je vrlo ponosna, a njezin ponos ujedno predstavlja i ponos Dubrovnika njegovog, vec pomalo propadajuceg, plemstva.
Sporedni likovi: Mara Niksina Benesa, Made, Ore, Kata, Luco Orsatov Volzo, Sabo Siskov Prokulo, Lujo Lasic, Vaso, jedna kozicaJezik i stil: Suton je drugi dio Dubrovacke trilogije, iako se moze izvoditi i kao zasebna cjelina. To je drama jednocinka s nekoliko slika. Napisana je na hrvatskom jeziku, dubrovackim dijalektom. U njoj ima i dosta tudjica, uglavnom na talijanskom jeziku. Likovi uglavnom govore dijalogom, ali i monologom. Didaskalije su najcesce napisane iza imena lika, pisane kurzivom. U drami ima usporedbe, metafore, kontrasta, ironije, onomatopeje…
MILAN BEGOVIĆ: BEZ TREĆEGA
ŽIVOTOPIS:
Milan Begović (Vrlika, 19. siječnja 1876. - Zagreb, 13. svibnja 1948.) hrvatski je dramski pisac, novelist i romanopisac. Begović je prvenstveno dramski pisac, a tek potom romanopisac i pjesnik.
Predstavnik je modernizma u hrvatskoj književnosti.
Autor je jednoga od žanrovski najraznovrsnijih i količinom najopsežnijih književnih opusa u prvoj polovici 20. stoljeća. U pedesetak godina dugom stvaralačkom vijeku pisao je mnogo i raznoliko. Temeljitu književnokritičku interpretaciju i konačan književnopovijesni sud Begovićevo djelo čeka sve do naših dana: tek prije koju godinu počeli su izlaziti prvi svesci potpunoga kritičkoga izdanja Sabranih djela Milana Begovića. Kad taj golemi znanstveni i nakladnički posao bude priveden kraju, bit će posve jasno da Begoviću, po stilskoj, žanrovskoj i tematskoj razvedenosti njegova opusa, ali i po antologijskim stranicama (osobito u novelistici, s paradigmatičnom novelom "Kvartet", ili u romanu s opsežnom, složenom "Gigom Barićevom"), pripada jedno od najviših mjesta u povijesti moderne hrvatske književnosti.
Djela: ''Giga Barićeva'', ''Bez trećega'', ''Pustolov pred vratima'', ''Dunja u kovčegu''...
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama; tragedija, 3 čina
VRIJEME I MJESTO RADNJE: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice s visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu, krajem veljače 1926. godine
TEMA: Sukob žene, koja odavno čeka povratak muža, i muža, koji se vraća iz zarobljeništva u Sibiru nakon osam godina. Njihov se ponovni susret temelji na sukobu koji je prouzročen muževom ljubomorom bez nekog posebnog povoda.
Psihološka razmatranja ljubomore.
SADRŽAJ:
PRVI ČIN:
Jedne kišne večeri, oko 21 h, na vratima salona Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj je ruci držao kovčeg. Bio je to Marko Barić, Gigin muž.
Nakon što ga je ženski glas iz salona pitao tko je i koga treba, ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje samom sebi da je tu, gdje sada stoji. Franciska ga je ponudila večerom, no on je pristojno rekao da će pričekati gospođu da se vrati iz grada.
Dok ju je čekao, telefon je zvonio dva puta. On se javio; Gigu su tražili neki njemu nepoznati muškarci, po salonu je ugledao bukete cvijeća, razna pisma i tu se počinje rađati njegova bolesna ljubomora i uvjerenje da ga ona vara.
Sjedne u fotelju i reče: "Harašo!" Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, duge kose u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.
Dolazi Giga, dovezao ju je opet njemu nepoznati muškarac. Kada ga je ugledala, ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: "Jesi li to ti Marko?" - prepoznavši ga, poleti k njemu raširenih ruku, a on reče hladno: "Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?" ''Kakove su to šale?" - pita Giga. Marko će: "Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga."
I tako započne svađa. Prigovorio joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dr. Mike.
"Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!" Giga: "I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?" Marko: "Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!"
Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije nego što on sada misli.
Povede ga do vrata, otključa ih i reče: "Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu."
Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: "Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu."
I svađa se nastavlja! Giga je bila zapanjena njegovom brutalnošću. Da bi ublažila tu napetost upita: "Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?" "U paklu!" - odgovori on – "Lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. " "Ti kada dođeš!" - odgovori Giga i ona dobije odgovor: "Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!"
"Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila."
DRUGI ČIN:
Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: "Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: "z n a t i
Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. "Isto kao i ja!" - reče mu ona. To je Marko htio čuti i za večerom joj je obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i živčana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: "čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!"
Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao. I on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kuvertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kuvertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo njezina oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila, i tako sazna Marko da je to potvrda kojom je on, Marko Barić, proglašen mrtvim, na zahtjev njegove supruge, nakon sveopće dugogodišnje potrage.
Bio je zaprepašten. ''Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!''
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: "Marko, ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!"No on se samo protegne i reče: "Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!" - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.
TREĆI ČIN:
Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako ju Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava.
Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.
Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No Marko je bio sretan: "Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!"
I on ju počne milovati, te nastavlja: "Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!" - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: "Harašo!" A on i dalje pleše, pjeva i poskakuje. Iznenada skoči k njoj kličući: "Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!"
"Samo budi sretan, dragi" - odgovori Giga – "Hoću da me imaš dulje nego jedan dan".
"Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto" - reče Marko – "On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!"
Kako njoj nije bilo jasno što je njezin otac mogao njemu napisati što mu ona nije mogla reći, Marko joj s frivolnim akcentom šapne nekoliko riječi. Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu.
"Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio."
Njegovo je frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: "Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?"
"Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao" - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim, no ona nije htjela. On joj stane na put, podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: "Ja se ne dam!"
Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: "Još se ne dam! Živa se ne dam!"
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: "Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!"
"Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam" - reče Giga.
Marko: "Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?"
Giga: "Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio."
"Lažeš! Lažeš!" - vikao je Marko. Zašto bi se onda baš meni otimala?"
"Jer mi se gadiš!" - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: "Ne približuj mi se!"
"Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imat ću te!"
Međutim, plane revolver i on se sruši udarivši u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove dr. Miku.
"Ubila sam svoga muža!" Teškim korakom nastavi dalje hodati, no ubrzo se sruši.
ZAVJESA PADA!
LIKOVI: Marko Barić, Margita (Giga) Barić, Franciska (Gigina sluškinja)
*imena Giginih prosaca: dr. Mika Peruzović, Šime Simeoni, Freddy, Bela Balaško, Žarko Babić, Angelus Posthumus, Pero Sambolec
MARKO - izrazito ljubomoran iako ga žena nije varala, nego mu je svih osam godina bila potpuno vjerna, u dvojbi je treba li vjerujovati ženi ili ne; u njemu se odvija unutarnji sukob te dolazi i do fizičkog sukoba, nasilan je, snažan, grub. Nakon osam godina izbivanja iz doma u njemu se događa fizička i psihička preobrazba. Osim ljubomorom, ispunjen je i mržnjom.
GIGA - vjerna i odana supruga. Imala je tifus pa joj je dosta kose opalo, a Marko je mislio da se ošišala, odnosno promijenila zato što ima ljubavnika pa je ljut zbog toga. Na kraju joj je muž povjerovao da ga nije varala jer je pronašao očevo pismo koje o tomu svjedoči, Ona u početku želi Marka uvjeriti u svoju ljubav i vjernost, no na kraju se ipak okreće samoj sebi i ubije Marka da se obrani od silovanja.
PROBLEMATIKA DJELA:
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima
- Oslikava se galerija likova iz dana prije Prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poslijeratnog razdoblja
- Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
- Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere
- Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige s likom Laure (''Bez trećega'' – ''U agoniji'')
- Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
- Intimne uspomene
- Dramaturška funkcija sjećanja
- Dramaturška funkcija šutnje
- Psihološka razmatranja
KARAKTERISTIKE DJELA:
- Kvalitativan (unutarnji) i kvantitativan (vanjski, među likovima) sukob
- Razgovor između muža i žene zasniva se na dubokom nesporazumu
- Često dolazi do neočekivanih dramskih preokreta (npr. kad Marko pronalazi pismo)
- Drama ima tragičan završetak: Giga pištoljem ubija Marka da se obrani od silovanja
- Naslov ''Bez trećega'' - pritom se misli na čovjeka koji ni ne postoji jer Giga nije varala muža ni s kim; znači za ljubav, a tako i za ljubomoru, potrebno je dvoje, bez trećega
- Mnogi smatraju da se lik Gige može poistovjetiti s likom Laure (Kovačić), ali također ima dosta sličnosti s Norom (Ibsen)
Milan Begović (Vrlika, 19. siječnja 1876. - Zagreb, 13. svibnja 1948.) hrvatski je dramski pisac, novelist i romanopisac. Begović je prvenstveno dramski pisac, a tek potom romanopisac i pjesnik.
Predstavnik je modernizma u hrvatskoj književnosti.
Autor je jednoga od žanrovski najraznovrsnijih i količinom najopsežnijih književnih opusa u prvoj polovici 20. stoljeća. U pedesetak godina dugom stvaralačkom vijeku pisao je mnogo i raznoliko. Temeljitu književnokritičku interpretaciju i konačan književnopovijesni sud Begovićevo djelo čeka sve do naših dana: tek prije koju godinu počeli su izlaziti prvi svesci potpunoga kritičkoga izdanja Sabranih djela Milana Begovića. Kad taj golemi znanstveni i nakladnički posao bude priveden kraju, bit će posve jasno da Begoviću, po stilskoj, žanrovskoj i tematskoj razvedenosti njegova opusa, ali i po antologijskim stranicama (osobito u novelistici, s paradigmatičnom novelom "Kvartet", ili u romanu s opsežnom, složenom "Gigom Barićevom"), pripada jedno od najviših mjesta u povijesti moderne hrvatske književnosti.
Djela: ''Giga Barićeva'', ''Bez trećega'', ''Pustolov pred vratima'', ''Dunja u kovčegu''...
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama; tragedija, 3 čina
VRIJEME I MJESTO RADNJE: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice s visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu, krajem veljače 1926. godine
TEMA: Sukob žene, koja odavno čeka povratak muža, i muža, koji se vraća iz zarobljeništva u Sibiru nakon osam godina. Njihov se ponovni susret temelji na sukobu koji je prouzročen muževom ljubomorom bez nekog posebnog povoda.
Psihološka razmatranja ljubomore.
SADRŽAJ:
PRVI ČIN:
Jedne kišne večeri, oko 21 h, na vratima salona Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj je ruci držao kovčeg. Bio je to Marko Barić, Gigin muž.
Nakon što ga je ženski glas iz salona pitao tko je i koga treba, ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje samom sebi da je tu, gdje sada stoji. Franciska ga je ponudila večerom, no on je pristojno rekao da će pričekati gospođu da se vrati iz grada.
Dok ju je čekao, telefon je zvonio dva puta. On se javio; Gigu su tražili neki njemu nepoznati muškarci, po salonu je ugledao bukete cvijeća, razna pisma i tu se počinje rađati njegova bolesna ljubomora i uvjerenje da ga ona vara.
Sjedne u fotelju i reče: "Harašo!" Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, duge kose u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.
Dolazi Giga, dovezao ju je opet njemu nepoznati muškarac. Kada ga je ugledala, ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: "Jesi li to ti Marko?" - prepoznavši ga, poleti k njemu raširenih ruku, a on reče hladno: "Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?" ''Kakove su to šale?" - pita Giga. Marko će: "Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga."
I tako započne svađa. Prigovorio joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dr. Mike.
"Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!" Giga: "I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?" Marko: "Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!"
Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije nego što on sada misli.
Povede ga do vrata, otključa ih i reče: "Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu."
Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: "Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu."
I svađa se nastavlja! Giga je bila zapanjena njegovom brutalnošću. Da bi ublažila tu napetost upita: "Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?" "U paklu!" - odgovori on – "Lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. " "Ti kada dođeš!" - odgovori Giga i ona dobije odgovor: "Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!"
"Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila."
DRUGI ČIN:
Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: "Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: "z n a t i
Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. "Isto kao i ja!" - reče mu ona. To je Marko htio čuti i za večerom joj je obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i živčana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: "čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!"
Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao. I on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kuvertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kuvertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo njezina oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila, i tako sazna Marko da je to potvrda kojom je on, Marko Barić, proglašen mrtvim, na zahtjev njegove supruge, nakon sveopće dugogodišnje potrage.
Bio je zaprepašten. ''Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!''
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: "Marko, ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!"No on se samo protegne i reče: "Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!" - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.
TREĆI ČIN:
Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako ju Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava.
Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.
Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No Marko je bio sretan: "Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!"
I on ju počne milovati, te nastavlja: "Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!" - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: "Harašo!" A on i dalje pleše, pjeva i poskakuje. Iznenada skoči k njoj kličući: "Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!"
"Samo budi sretan, dragi" - odgovori Giga – "Hoću da me imaš dulje nego jedan dan".
"Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto" - reče Marko – "On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!"
Kako njoj nije bilo jasno što je njezin otac mogao njemu napisati što mu ona nije mogla reći, Marko joj s frivolnim akcentom šapne nekoliko riječi. Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu.
"Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio."
Njegovo je frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: "Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?"
"Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao" - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim, no ona nije htjela. On joj stane na put, podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: "Ja se ne dam!"
Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: "Još se ne dam! Živa se ne dam!"
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: "Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!"
"Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam" - reče Giga.
Marko: "Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?"
Giga: "Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio."
"Lažeš! Lažeš!" - vikao je Marko. Zašto bi se onda baš meni otimala?"
"Jer mi se gadiš!" - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: "Ne približuj mi se!"
"Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imat ću te!"
Međutim, plane revolver i on se sruši udarivši u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove dr. Miku.
"Ubila sam svoga muža!" Teškim korakom nastavi dalje hodati, no ubrzo se sruši.
ZAVJESA PADA!
LIKOVI: Marko Barić, Margita (Giga) Barić, Franciska (Gigina sluškinja)
*imena Giginih prosaca: dr. Mika Peruzović, Šime Simeoni, Freddy, Bela Balaško, Žarko Babić, Angelus Posthumus, Pero Sambolec
MARKO - izrazito ljubomoran iako ga žena nije varala, nego mu je svih osam godina bila potpuno vjerna, u dvojbi je treba li vjerujovati ženi ili ne; u njemu se odvija unutarnji sukob te dolazi i do fizičkog sukoba, nasilan je, snažan, grub. Nakon osam godina izbivanja iz doma u njemu se događa fizička i psihička preobrazba. Osim ljubomorom, ispunjen je i mržnjom.
GIGA - vjerna i odana supruga. Imala je tifus pa joj je dosta kose opalo, a Marko je mislio da se ošišala, odnosno promijenila zato što ima ljubavnika pa je ljut zbog toga. Na kraju joj je muž povjerovao da ga nije varala jer je pronašao očevo pismo koje o tomu svjedoči, Ona u početku želi Marka uvjeriti u svoju ljubav i vjernost, no na kraju se ipak okreće samoj sebi i ubije Marka da se obrani od silovanja.
PROBLEMATIKA DJELA:
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima
- Oslikava se galerija likova iz dana prije Prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poslijeratnog razdoblja
- Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
- Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere
- Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige s likom Laure (''Bez trećega'' – ''U agoniji'')
- Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
- Intimne uspomene
- Dramaturška funkcija sjećanja
- Dramaturška funkcija šutnje
- Psihološka razmatranja
KARAKTERISTIKE DJELA:
- Kvalitativan (unutarnji) i kvantitativan (vanjski, među likovima) sukob
- Razgovor između muža i žene zasniva se na dubokom nesporazumu
- Često dolazi do neočekivanih dramskih preokreta (npr. kad Marko pronalazi pismo)
- Drama ima tragičan završetak: Giga pištoljem ubija Marka da se obrani od silovanja
- Naslov ''Bez trećega'' - pritom se misli na čovjeka koji ni ne postoji jer Giga nije varala muža ni s kim; znači za ljubav, a tako i za ljubomoru, potrebno je dvoje, bez trećega
- Mnogi smatraju da se lik Gige može poistovjetiti s likom Laure (Kovačić), ali također ima dosta sličnosti s Norom (Ibsen)
ŽIVOTOPIS:
Josip Kozarac je jedan od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma.
Rođen je 1858. g. u Vinkovcima, gdje je i umro 1906.g.
Iako je po zanimanju bio inženjer šumarstva, već je s 18 godina počeo objavljivati književna djela. Najvrjedniji je njegov doprinos u proznom pripovijedanju pa je tako u novelama zorno prikazao događaje iz života ljudi Slavonije (''Biser Kata'', 1887.; ''Proletarci'', 1888.; ''Dona Ines'', 1895.; ''Tena'', 1894.).
Ekonomske je i socijalne probleme svog zavičaja obradio u romanu "Mrtvi kapitali" (1889.), a kritiku sustava i društva iznio je kroz roman "Među svjetlom i tminom" (1891.).
Napisao je i nekoliko komedija (''Turci u Karlovcu'', ''Tuna Bunjavilo'', ''Tartufov unuk''), te niz književnih crtica i pjesama.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijetka
MJESTO RADNJE: Slavonija
VRIJEME RADNJE: 19. st.
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: uzrasla i tanka, visoka, nježan pravilan sklad, neizrazita boja, nelijepa imena, odlučnim korakom
- usporedba: kao da je iz vode iskočila, kao da su prerano sazorjele, kao da gleda tešku bolesnicu, kao da ga netko potiskuje, kao da joj je dijete, kao da će se latiti posla
TEMA: moralno propadanje seoske djevojke
IDEJA: ljubav i rad kao temeljne vrijednosti odlučujuće za sreću i napredak
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- likovi: Tena, Jaroslav Beranek, Leon Jungman, Đorđe...
TENA: Lijepa djevojka slavonskog sela. Pravo joj je ime Terezija, no svi su je zvali Tena. Dok je još bila vrlo mlada, nije bila svjesna svoje ljepote, te je puštala da njenim životom upravlja majka. No momci sa sela i doseljenici uvidjeli su njenu ljepotu i htjeli je imati samo za sebe. Nakon što joj je majka umrla, počela se osjećati slobodno i radovati svim sitnicama života. Svoju je ljepotu počela uviđati kad se prvi put zaljubila. Nakon što se njena prva ljubav nije vratila iz boja, te su se za nju počeli zanimati svi momci, stvorila si je svoju filozofiju. Vjerovala je da joj Bog nije dao toliku ljepotu da bude samo od jednog muškarca, te da je ona vječna. Zbog svoje je ljepote doživjela moralni pad. Uvijek je gledala za svoje dobro i nije marila za ostale. Na kraju ipak pronalazi rješenje u ljubavi.
JAROSLAV BERANEK: Češki vodnik. Iskreno se zaljubio u Tenu i želio ju je oženiti. Zaveo je Tenu pričama o svijetu izvan Slavonije kojeg ona nije poznavala. Govorio joj je o čarobnim gradovima, sjajnim svećenstvima, o kraljevima i generalima. Vratio se iz bitke u Bosni kao ratni invalid, bez jedne ruke. Iako je Tena tada već izgubila svu svoju ljepotu, on ju je volio.
PROBLEMATIKA U DJELU:
1. DRUŠTVENO-EKONOMSKI PROBLEM: Propadanje zadruga, nesnalaženje slavonskog seljaka u novonastalim okolnostima (dotad je seljak bio specijaliziran za samo jednu gospodarsku granu, a sad se mora brinuti o cijelom imanju), visoki porezi, stranci koji uništavaju hrvatska prirodna bogatstva. Tu su i subjektni čimbenici – lijenost, alkoholizam, nemar – koji onemogućavaju pojedinca da se barem pokuša snaći u novonastalim okolnostima.
2. MORALNI PROBLEM: Kozarac opisuje moralno propadanje prelijepe seoske djevojke koja troši svoju ljepotu i mladost u koristoljubljem potaknutim vezama s različitim muškarcima, bili oni oženjeni ili ne. Kazna su bile kozice koje su joj uništile tjelesnu ljepotu, ali je njezin grijeh iskupljen ljubavlju i radom, jedinim vrijednostima kojima, po Kozarčevu mišljenju, čovjek može osmisliti svoj život. Tena je na kraju ipak sretna, obasjana duhovnom ljepotom i vizijom svoje budućnosti koja će se temeljiti na ljubavi (prema Jaroslavu Beraneku) i radu.
O DJELU:
Pripovijetka je ispripovijedana u trećem licu.
Prati se kronološki tijek događanja.
KRATAK SADRŽAJ:
Tena je mlada slavonska djevojka koja polako postaje najljepša u njezinu selu.
U 16. joj godini umire majka, te ona otkriva sve ljepote slobode. No prije nego što joj je majka umrla, odabrala joj je za zaručnika seoskog momka Jozu u čiju se kuću uskoro doselila. Tena se nije mogla zaljubiti u Jozu, osobu koju je poznavala od rana djetinstva, osobu s kojom se igrala i o kojoj je znala sve tajne. On joj je mogao pričati samo o onome što je ona znala, a ona je tražila mnogo više.
U to doba dok je ona boravila kod Jozine obitelji, u selo je dospjela jedna češka pukovnija. U Jozinu su kuću primili jednog vojnika iz te pukovnije, mladog vodnika Beraneka. Tena se zaljubila u lijepog mladića koji joj je govorio o čarobnim mjestima izvan Slavonije, generalima i kraljevima, te koji joj je obećao oženiti ju i odvesti u Češku.
Jozi je bilo dosta čekanja Tene te se oženio sa djevojkom obližnjeg sela.
No njihova ljubav nije bila duga vijeka. Došla je zapovijed i Beranek je krenuo u bitku u Bosnu. Nakon njegova odlaska, Tena je nosila crninu i povukla se u sebe.
Nedugo zatim u selo je došao bogati Francuz, predstavnik neke pariške tvrtke drva, po imenu Leon Jungman. Odmah se zaljubio u Teninu ljepotu i odlučio je osvojiti. Kako bi je privukao, organizirao bi velika primanja u svoju kuću gdje bi pozivao sve seljane. Dolazile su sve neudate seljanke, osim Tene. Tada je Leon razgovarao s njenim ocem, Jerkom, koji ju je uspio nagovoriti. Uspio ju je pridobiti razgledavanjem njegove prostorne vile, kupovanjem darova i izlascima u bogatom društvu.
Tena nije voljela Leona, ali je još kao mlada djevojka bila željna zabava i luksuzna života, te je redovito odlazila Leonu. No ona je na njegovim zabavama gledala u ciganina Đorđu koji joj se veoma dopao.
Leon je zaposlio Tenina oca. No nakon nekoliko je mjeseci Leon dobio premještaj i napustio Tenu. Neko vrijeme Tena nije osjećala Leonovu odsutnost jer joj je ostalo mnogo njegovih darova (haljine i novac).
Nakon što je potrošila Leonov novac morala je smisliti nov način kako će živjeti. I pronašla ga je. Odlučila je pronaći najmanje dva ljubavnika, a to su bili Jozo i Đorđe. Jozo joj je trebao da je materijalno uzdržava, a Đorđe da je zabavi. I tako se doselila u Jozinu kuću i njegovu ženu pretvorila u sluškinju. Dok Đorđinu ženu nije nikad pridobila. Protiv nje su bili svi cigani.
Maruška (Đorđina žena) se odlučila na osvetu Teni što ju je zbog nje muž tukao i oduzimao sav novac. Jedna joj je stara ciganka donijela iz Bosne veo koji je bio u području zaraženom vodenim kozicama. Maruška je poklonila veo Teni i ona se razboljela. Maruška je također potajno zatrudnjela i uvjerila Đorđa da očekuje njegovo djete.
Teni se lice od bolesti unakazilo, te ona više nije bila zanimljiva Jozi i Đorđu. Oni su se počeli brinuti za svoju djecu.
Tena je na kraju ozdravila, ali više nikad nije bila ona ista.
Tena, ostavši sama, omržena od sviju u selu, vratila se u očevu kuću gdje nije bilo nikog. Kuća je imala mnogo duga, te je dana pod hipoteku.
Po završetku rata u selo se vratila češka pukovnija da otkupi zemlju i tu se nastani. S njima se vratio i Beranek. Vidjevši da je Tenina kuća pod hipotekom, otkupio ju je i krenuo prema njoj. Bojao se da ga ona neće primiti jer je u ratu ostao bez desne ruke. Međutim, ona ga je rado prihvatila. Beranek se uselio u njezinu kuću i počeo iznova podizati zapuštena polja da omogući mlađim generacijama ljepši život.
Josip Kozarac je jedan od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma.
Rođen je 1858. g. u Vinkovcima, gdje je i umro 1906.g.
Iako je po zanimanju bio inženjer šumarstva, već je s 18 godina počeo objavljivati književna djela. Najvrjedniji je njegov doprinos u proznom pripovijedanju pa je tako u novelama zorno prikazao događaje iz života ljudi Slavonije (''Biser Kata'', 1887.; ''Proletarci'', 1888.; ''Dona Ines'', 1895.; ''Tena'', 1894.).
Ekonomske je i socijalne probleme svog zavičaja obradio u romanu "Mrtvi kapitali" (1889.), a kritiku sustava i društva iznio je kroz roman "Među svjetlom i tminom" (1891.).
Napisao je i nekoliko komedija (''Turci u Karlovcu'', ''Tuna Bunjavilo'', ''Tartufov unuk''), te niz književnih crtica i pjesama.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijetka
MJESTO RADNJE: Slavonija
VRIJEME RADNJE: 19. st.
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: uzrasla i tanka, visoka, nježan pravilan sklad, neizrazita boja, nelijepa imena, odlučnim korakom
- usporedba: kao da je iz vode iskočila, kao da su prerano sazorjele, kao da gleda tešku bolesnicu, kao da ga netko potiskuje, kao da joj je dijete, kao da će se latiti posla
TEMA: moralno propadanje seoske djevojke
IDEJA: ljubav i rad kao temeljne vrijednosti odlučujuće za sreću i napredak
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- likovi: Tena, Jaroslav Beranek, Leon Jungman, Đorđe...
TENA: Lijepa djevojka slavonskog sela. Pravo joj je ime Terezija, no svi su je zvali Tena. Dok je još bila vrlo mlada, nije bila svjesna svoje ljepote, te je puštala da njenim životom upravlja majka. No momci sa sela i doseljenici uvidjeli su njenu ljepotu i htjeli je imati samo za sebe. Nakon što joj je majka umrla, počela se osjećati slobodno i radovati svim sitnicama života. Svoju je ljepotu počela uviđati kad se prvi put zaljubila. Nakon što se njena prva ljubav nije vratila iz boja, te su se za nju počeli zanimati svi momci, stvorila si je svoju filozofiju. Vjerovala je da joj Bog nije dao toliku ljepotu da bude samo od jednog muškarca, te da je ona vječna. Zbog svoje je ljepote doživjela moralni pad. Uvijek je gledala za svoje dobro i nije marila za ostale. Na kraju ipak pronalazi rješenje u ljubavi.
JAROSLAV BERANEK: Češki vodnik. Iskreno se zaljubio u Tenu i želio ju je oženiti. Zaveo je Tenu pričama o svijetu izvan Slavonije kojeg ona nije poznavala. Govorio joj je o čarobnim gradovima, sjajnim svećenstvima, o kraljevima i generalima. Vratio se iz bitke u Bosni kao ratni invalid, bez jedne ruke. Iako je Tena tada već izgubila svu svoju ljepotu, on ju je volio.
PROBLEMATIKA U DJELU:
1. DRUŠTVENO-EKONOMSKI PROBLEM: Propadanje zadruga, nesnalaženje slavonskog seljaka u novonastalim okolnostima (dotad je seljak bio specijaliziran za samo jednu gospodarsku granu, a sad se mora brinuti o cijelom imanju), visoki porezi, stranci koji uništavaju hrvatska prirodna bogatstva. Tu su i subjektni čimbenici – lijenost, alkoholizam, nemar – koji onemogućavaju pojedinca da se barem pokuša snaći u novonastalim okolnostima.
2. MORALNI PROBLEM: Kozarac opisuje moralno propadanje prelijepe seoske djevojke koja troši svoju ljepotu i mladost u koristoljubljem potaknutim vezama s različitim muškarcima, bili oni oženjeni ili ne. Kazna su bile kozice koje su joj uništile tjelesnu ljepotu, ali je njezin grijeh iskupljen ljubavlju i radom, jedinim vrijednostima kojima, po Kozarčevu mišljenju, čovjek može osmisliti svoj život. Tena je na kraju ipak sretna, obasjana duhovnom ljepotom i vizijom svoje budućnosti koja će se temeljiti na ljubavi (prema Jaroslavu Beraneku) i radu.
O DJELU:
Pripovijetka je ispripovijedana u trećem licu.
Prati se kronološki tijek događanja.
KRATAK SADRŽAJ:
Tena je mlada slavonska djevojka koja polako postaje najljepša u njezinu selu.
U 16. joj godini umire majka, te ona otkriva sve ljepote slobode. No prije nego što joj je majka umrla, odabrala joj je za zaručnika seoskog momka Jozu u čiju se kuću uskoro doselila. Tena se nije mogla zaljubiti u Jozu, osobu koju je poznavala od rana djetinstva, osobu s kojom se igrala i o kojoj je znala sve tajne. On joj je mogao pričati samo o onome što je ona znala, a ona je tražila mnogo više.
U to doba dok je ona boravila kod Jozine obitelji, u selo je dospjela jedna češka pukovnija. U Jozinu su kuću primili jednog vojnika iz te pukovnije, mladog vodnika Beraneka. Tena se zaljubila u lijepog mladića koji joj je govorio o čarobnim mjestima izvan Slavonije, generalima i kraljevima, te koji joj je obećao oženiti ju i odvesti u Češku.
Jozi je bilo dosta čekanja Tene te se oženio sa djevojkom obližnjeg sela.
No njihova ljubav nije bila duga vijeka. Došla je zapovijed i Beranek je krenuo u bitku u Bosnu. Nakon njegova odlaska, Tena je nosila crninu i povukla se u sebe.
Nedugo zatim u selo je došao bogati Francuz, predstavnik neke pariške tvrtke drva, po imenu Leon Jungman. Odmah se zaljubio u Teninu ljepotu i odlučio je osvojiti. Kako bi je privukao, organizirao bi velika primanja u svoju kuću gdje bi pozivao sve seljane. Dolazile su sve neudate seljanke, osim Tene. Tada je Leon razgovarao s njenim ocem, Jerkom, koji ju je uspio nagovoriti. Uspio ju je pridobiti razgledavanjem njegove prostorne vile, kupovanjem darova i izlascima u bogatom društvu.
Tena nije voljela Leona, ali je još kao mlada djevojka bila željna zabava i luksuzna života, te je redovito odlazila Leonu. No ona je na njegovim zabavama gledala u ciganina Đorđu koji joj se veoma dopao.
Leon je zaposlio Tenina oca. No nakon nekoliko je mjeseci Leon dobio premještaj i napustio Tenu. Neko vrijeme Tena nije osjećala Leonovu odsutnost jer joj je ostalo mnogo njegovih darova (haljine i novac).
Nakon što je potrošila Leonov novac morala je smisliti nov način kako će živjeti. I pronašla ga je. Odlučila je pronaći najmanje dva ljubavnika, a to su bili Jozo i Đorđe. Jozo joj je trebao da je materijalno uzdržava, a Đorđe da je zabavi. I tako se doselila u Jozinu kuću i njegovu ženu pretvorila u sluškinju. Dok Đorđinu ženu nije nikad pridobila. Protiv nje su bili svi cigani.
Maruška (Đorđina žena) se odlučila na osvetu Teni što ju je zbog nje muž tukao i oduzimao sav novac. Jedna joj je stara ciganka donijela iz Bosne veo koji je bio u području zaraženom vodenim kozicama. Maruška je poklonila veo Teni i ona se razboljela. Maruška je također potajno zatrudnjela i uvjerila Đorđa da očekuje njegovo djete.
Teni se lice od bolesti unakazilo, te ona više nije bila zanimljiva Jozi i Đorđu. Oni su se počeli brinuti za svoju djecu.
Tena je na kraju ozdravila, ali više nikad nije bila ona ista.
Tena, ostavši sama, omržena od sviju u selu, vratila se u očevu kuću gdje nije bilo nikog. Kuća je imala mnogo duga, te je dana pod hipoteku.
Po završetku rata u selo se vratila češka pukovnija da otkupi zemlju i tu se nastani. S njima se vratio i Beranek. Vidjevši da je Tenina kuća pod hipotekom, otkupio ju je i krenuo prema njoj. Bojao se da ga ona neće primiti jer je u ratu ostao bez desne ruke. Međutim, ona ga je rado prihvatila. Beranek se uselio u njezinu kuću i počeo iznova podizati zapuštena polja da omogući mlađim generacijama ljepši život.
Jest, tako će to biti - Joza i Đorđe! Joza će me hraniti, a Đođre će mi novaca davati!
I opet se nasmiješila samoj sebi: omamljena vlastitom ljepotom ogleda se sa svih strana, kao da se je zaljubila u svoju rođenu ružičnu put...
I opet se nasmiješila samoj sebi: omamljena vlastitom ljepotom ogleda se sa svih strana, kao da se je zaljubila u svoju rođenu ružičnu put...
Enver Čolaković - Legenda o Ali - paši
Uvod u roman se otvara ispovijedanjem trinaestogodišnjeg dječaka o tome kako je došlo do toga da on čitaocu predoči priču o Ali - paši, o putu hamala Leptira ili Lepira od sanjača i glavnog junaka i protagoniste tog zaista čudnog Sna. Budući, naime, da on već dugo leži bolestan u krevetu, kad je odvojen i izoliran od pravog života, njemu u posjet na neko vrijeme dolazi rođak Salih - aga "stari i dobri zanatlija iz sarajevske čaršije", koji nastoji da mu pribavi bar malo radosti izmišljajući koje su bolesnog i maštanju sklonog dječaka mogle privući. Pričajući mu, dakle, ovu, legendu Salih - aga je zadovoljio osnovne kanone priče kao kazivanja o nekom neobičnom događaju u neko davno doba, i na nekom povijesnom tek skiciranom prostoru. On sam legendu definira s obzirom na onog kojemu priča (u modelu umjetničkog djela kao komunikacije - adresantu ili primaocu), dakle "s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trošiti", veli Salihaga.
Sam dječak - primalac i posrednik priče predočava legendu, koju mu je Salihaga tri dana pričao, postupno, od poslijepodneva do sumraka, zato da ne bi potonula u zaborav i da bi njen "tako sladak istočnjački sadržaj" podsjetio na zlatno doba iz života Bosne. Pisac moli da mu se ne uzme za zlo što u ovoj legendi nema ni godina, ni datuma, ni povijesnih osoba, nego samo srce, ljubav, bol i dah onog lijepogstarog doba:
Ovo je dakle samo legenda, hikjaja, ono što je nekada i moglo biti, ali vjerovatno - sigurno čak - nije ni bilo, nego je sve to rodila samo mašta naših dobrih djedova i pradjedova, pri dimu žuta tituna i mirisu crne kave.
Odmah zatim dječak legende otkriva i njenu svrhu, dodajući joj jedno sasvim moderno i značenje i tumačenje:
A njezina svrha nije da vas poduči povijesti Bosne, jer nju vjerovatno poznajete iz pravih ili krivotvorenih povijesnih knjiga, nego da vas, bar za kratko vrijeme, izvadi iz vrtloga i teškoća današnjice. Njezin cilj je, ukratko da vas dragi čitatelju, odvede u zlatnu prošlost, u kojoj se živjelo da se uživa život, a ne da se stječu i gomilaju milijuni, položaji i medalje.
Osnovni kostur ili skelet priče Legende o Ali - paši Enver Čolaković predstavlja preobrazba Alije Leptira od hamala do visokog dostojanstvenika. Ta se preobrazba prvo zbiva u snu, a onda i zbiljski ostvaruje u njegovom životu. Motiv, zapravo, te je legende u Alijinoj prevelikoj ljubavi prema Almasi, kćeri jedinici sarajevskog bakala Mehage. Budući da se ljubav, bar sa Alijine strane, ne može ostvariti, jer su tome smetnje u društvenom staležu, te se prepreke mogu savladati jedino u snu. Dakle, da bi Leptir dobio Almasinu naklonost on mora biti u istom rangu sa njom, ili koju stepenicu više. Zato on svoju želju projicira tako da, uz zadobivanje njene ljubavi on zadobiva i bogatstvo, što treba da je ekvivalent toj nedostižnoj ljubavi.
U svijetu kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on tajno posvećuje - Sunce i Almasa. Često, čak i dok je gužva u čaršiji i hamali imaju posla, on se iskrada iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i njegovih maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali "hava - muhabetom", razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Naporedo s pričom o Lepirovim maštanjima odvija se i druga, koja je ovoj kontrastna, ako ne i kontrapunktna. Naime, Almasa i ne sluti da je Alija voli (a da je to tada i znala vjerovatno bi se samo gorko podsmjehnula), pa ona svoje mladalačke uzdahe poklanja mladom Ismet – efendiji, učenom imamu i bogatom udavaču. Ali, nevolja je jedino u tome što Ismet - efendiji bjesni goropad, što dakle boluje od napada epilepsije, o čemu Almasa ne zna, i što će biti onaj unutrašnji motiv za preokret u budućem odnosu Almase prema Aliji.
Alija je ličnost koja uživa vaskoliko povjerenje sviju u čaršiji, i tako reći biće nižega socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu i Hasan - dede, i Ali - hodže, i Omerage kazandžije, Mehage bakala i Ješue Bararona, tako da je on uistinu lik – ogledalo u kojem se mogu ogledati druga romaneskna lica i drugi događaji u romanu. Iz tog ansambla likova s kojima je on dolazio u bliski dosticaj, svakako valja izdvojiti Hasan - dedu, Ješua Bararona i Ali hodžu. Prvi se izdvaja svojim tvrdičenjem, a on ga je sam iskazao u jednom razgovoru sa Lepirom, tvrdeći da svijet ne voli uzimati, a nerado daje, te da je svijetgadna ala, gadna zvjerka od koje treba uzimati, otimati... Hasan - dedo raspolaže sa velikim bogatstvom, ali Alija i ne pomišlja da se okoristi njegovim blagom. Ješua je također jedan od likova koji se ne uklapa u moralnu viziju romana, jer je licemjeran i nnezajažljivo pohlepan. Shvativši već prve noći za kakva se čovjeka udala, Almasa je pala u stanje teškog očajanja, u stanje "jadnog bivstovanja" kad se život ukazuje tek dostojan prezira, a ne uživanja i radosti srca. Alija dok je spavao snio je čudesne snove, koji su se i na kraju ostvarili:
Ali taj san...
Alija stoji u nekom mračnom podrumu, pred njim velika hrpa svakojakih dronjaka. Ima tu starih ćulaha, fermena, vreća... Miris vlage ga guši... On se boji. Pita se:"Gdje sam?..."Najednom se pred njim stvori neki Arap u zelenu džubetu, na glavi mu ogromna zelena čalma. Gusta bijela brada, a lice i oči crne. Zubi mu se cakle... Alija bi vrisnuo, ali nema snage, nego tiho nazove selam pridošlome. Ovaj mu blago odzdravi i poče:
Alija stoji u nekom mračnom podrumu, pred njim velika hrpa svakojakih dronjaka. Ima tu starih ćulaha, fermena, vreća... Miris vlage ga guši... On se boji. Pita se:"Gdje sam?..."Najednom se pred njim stvori neki Arap u zelenu džubetu, na glavi mu ogromna zelena čalma. Gusta bijela brada, a lice i oči crne. Zubi mu se cakle... Alija bi vrisnuo, ali nema snage, nego tiho nazove selam pridošlome. Ovaj mu blago odzdravi i poče:
Alija Lepire, kako si? Ja sam te doveo ovamo da te nagradim što si dobar, što se bojiš Boga, Velikog Milosnika, što mu se klanjaš i što nikome zla ne misliš i niti želiš. Vidiš ove krpe, ovo pljesnivo blago? Ono je pripadalo tvrdici - sad nek je tvoje! Uzmi ga! I pazi šta ćeš s njim uraditi. No, uzmi, prihvati!... I Alija se sagnu. Uze u drhtavu ruku pregršt krpa - ali kad tamo, u ruci mu zablista zlato!...
Ovaj put Aliji je došla čudna misao, bajka tako smjela, da se uplašio i trgnuo sav naježen...
- Eh da sam paša... Paša, pravi, valij ve komandar Bosna ve Herceg... Već je Alija bio odjeven u zlatnu odjeću, već mu se na glavi mahala perjanice i čelenka, već se pod njim uvijao i rzao arapski zekan u sjajnoj opremi... A on jaše po svom vilajetu... Dočekaju ga "Živio, Jaša! Jaša, čok jaša!"... on odmahnuje u znak pozdrava desnicom, dok lijevicom zauzdava vilenog konja. Čak i njegov prijatelj sSunce maše mu svojim zrakama. Tri čauša pred njim razgone narod, jer ga svak želi vidjeti, njega - Ali – pašu - silnog vezira svijetlog padišaha, svečeva koljena. A on poznat po dobroti. Slabo harač kupi, oprašta kazne, ruši zatvore, a gradi džamije. Sirotinjska majka za hamale otvorio u svakoj kasabi besplatne stanove. Naredio čak da pse u njegovoj Herceg - Bosni ne smiju udariti... a tek djevojke! Sve izludješe za njim, ali on osta vjeran svojoj Almasi, kćeri Mehage bakala, kojoj i kao paša ide pod prozore. I ona njega voli, ali je stid sa pašom zboriti, a on joj govori:
- Eh da sam paša... Paša, pravi, valij ve komandar Bosna ve Herceg... Već je Alija bio odjeven u zlatnu odjeću, već mu se na glavi mahala perjanice i čelenka, već se pod njim uvijao i rzao arapski zekan u sjajnoj opremi... A on jaše po svom vilajetu... Dočekaju ga "Živio, Jaša! Jaša, čok jaša!"... on odmahnuje u znak pozdrava desnicom, dok lijevicom zauzdava vilenog konja. Čak i njegov prijatelj sSunce maše mu svojim zrakama. Tri čauša pred njim razgone narod, jer ga svak želi vidjeti, njega - Ali – pašu - silnog vezira svijetlog padišaha, svečeva koljena. A on poznat po dobroti. Slabo harač kupi, oprašta kazne, ruši zatvore, a gradi džamije. Sirotinjska majka za hamale otvorio u svakoj kasabi besplatne stanove. Naredio čak da pse u njegovoj Herceg - Bosni ne smiju udariti... a tek djevojke! Sve izludješe za njim, ali on osta vjeran svojoj Almasi, kćeri Mehage bakala, kojoj i kao paša ide pod prozore. I ona njega voli, ali je stid sa pašom zboriti, a on joj govori:
Ne stidi se, lijepa, ne budi budala, k'o što je to Alija Hamal bio, koji se stidio svoje sirotinje, pa ti nije smio govoriti o svojoj velikoj ljubavi...
Sve se te misl kovitlaju po Alijinoj glav, dok ga sunce peče. A pred ikindiju trgao se. Nesta pašovanja!
Da bi, naime, u životu ostvario ono za čim teži, junak opet mora savladati niz prepreka, kojih u snovima nije bilo, ili koji su zbog lahkoćepostizanja cilaj bile potisnute u stranu. U životu Lepir dolazi do blaga stjecanja čudnih okolnosti, ali i naklonošću sreće, kojoj je on očito miljenik. Upoznavši korjelog tvrdicu Hasan - dedu, Alija malo pomalo otkriva da je u njegovoj kući skriveno golemo bogatstvo, koje ovaj drži duboko zakopano u zemlju i do kojeg je vrlo teško doći, ako je uopće i moguće. Aliju zbog toga ne obuzima nikakav poriv da po svaku cijenu dođe do blaga, inače bi takav poriv ili osjećanje slične vrste bitno narušili moralnu predstavu o njemu kao o neokaljanom i čestitom. Ali te svoje snove on povjerava Ali hodži, ovdašnjem duhovniku, koji nakon zagledanja u sve "istočnajčke knjige" ustvrdi nepobitno da će on neumitnom logikom sna postati Ali - paša, i bogatun, i uživalac krasotice Almase. Tako Ali – paša nakon niz prepreka, nakon Hasan - dedine smrti, kupuje njegovu kucu, pronalazi bogatstvo, postaje paša, a Almasa postaje njegova. Dok je Ismet - efendija otputovao.
A kraj romana završava upravo na način ovog sna, uokvirenog i tragički osjenčenog smrću Ješue Bararona. Ješua Bararon nije mogao da u sebi ukroti zvijer pohlepe, tako da mu je ona na kraju i glave došla: u prevelikoj, vatrenoj žudnji da se makar i na prijevaru i putem mita domogne Hasan – dedina blaga Ješua je prevrnuo pameću, ali čak i u ludilu on je razaznavaoznakove koji govore o Hasan-dedi i o Ali – paši, potonjem Lepiru – kad je ovaj, ovječan slavom i obilježen ožiljcima rata ulazio u sarajevsku čaršiju, Bararon je istrčao pred nj i zamolio oproštaj:
- Alija Lepir... Ali – paša... Ti meni oprosti i daji halal... Ja tvoja nesretno ahbab Ješua...
- Dignite ga i odvedite u konake, pa ga obucite i darujte! – viknu paša. Ali kad luđaku priđoše čauši, zgranuše se jer je ležao ukočen, a na kaldrmu pred ustima mu se pušila lokvica krvi. Udarila ga kap... Pašin konj kopitom razmrska kamičke koji su bili poispadali iz njedara umrlog...
- Alija Lepir... Ali – paša... Ti meni oprosti i daji halal... Ja tvoja nesretno ahbab Ješua...
- Dignite ga i odvedite u konake, pa ga obucite i darujte! – viknu paša. Ali kad luđaku priđoše čauši, zgranuše se jer je ležao ukočen, a na kaldrmu pred ustima mu se pušila lokvica krvi. Udarila ga kap... Pašin konj kopitom razmrska kamičke koji su bili poispadali iz njedara umrlog...
Ali – paša:
U svijetu u kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on trajno posvećuje - Sunce i Almasa. Često, čak i kad je gužva u ćaršiji i hamali imaju posla, on se iskrade iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali "hava - muhabetom", razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Lepir je, kako god u ljubavi čist i nepatvoren, tako i moralno paradigmatski sazidan lik: uzorit, dobar, pošten, lišen zavisti I lakih uspjeha, u jednu ruku "meleć u ljudskom obličju". Takav, kakav je u običnom životu, sanjalica i dobričina, ali skladno oblikovana lika, Lepir nastoji zadržati i u onom preobraženom životu, u životu prožetom legendom i svekolikom moći: želi ostati, naime, mehka srca i dobre duše, pomagati uboge i nemoćne, darivati poštene i učene, te onemogućivati bahate i gramzljive. Alija je ličnost koja uživa veliko povjerenje sviju u čaršiji, iako je hamal i biće tako reći nižeg socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu mnogih bogatih i uglednih Saraljila.
U svijetu u kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on trajno posvećuje - Sunce i Almasa. Često, čak i kad je gužva u ćaršiji i hamali imaju posla, on se iskrade iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali "hava - muhabetom", razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Lepir je, kako god u ljubavi čist i nepatvoren, tako i moralno paradigmatski sazidan lik: uzorit, dobar, pošten, lišen zavisti I lakih uspjeha, u jednu ruku "meleć u ljudskom obličju". Takav, kakav je u običnom životu, sanjalica i dobričina, ali skladno oblikovana lika, Lepir nastoji zadržati i u onom preobraženom životu, u životu prožetom legendom i svekolikom moći: želi ostati, naime, mehka srca i dobre duše, pomagati uboge i nemoćne, darivati poštene i učene, te onemogućivati bahate i gramzljive. Alija je ličnost koja uživa veliko povjerenje sviju u čaršiji, iako je hamal i biće tako reći nižeg socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu mnogih bogatih i uglednih Saraljila.
Vrsta djela: Roman
Mjesto radnje: Sarajevo
Vrijeme radnje: Osmanska vladavina u BiH
Tema: Tadašnji život hamala, pasa i begova u Sarajevu
Glavni likovi:
Alija leptir, Almasa, Mula - hasan dedo, Jesua, Irfan - Efendija, Ali - Efendija
Sporedni likovi:
Arifaga, Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra - hanuma, Safija, Ahmo
Pozitivci:
Alija leptir, Almasa, Mula - hasan dedo, Irfan - Efendija, Ali - Efendija, Arifaga, Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra - hanuma, Safija, Ahmo
Negativci: Jesua
Kratki sadržaj:
Knjiga Legenda o Ali - Paši Envera Čolakovića govori nam mnogo toga o životu i ljubavi, borbi, sudbini. Pisac nam na jedan veoma lijep način dočarava život siromaha - hamala, begova, pasa. Kako roman govori o životima, sa sobom nosi veoma mnogo poruka, koje uočimo čitajući roman. Pisac čitaoca uspijeva odvesti u prošlost, u vrijeme Turaka, pa čitajući sebi možemo stvoriti mnogo prelijepih slika iz tog doba. Naime, sam roman govori o Aliji leptiru, poznatom sarajevskom hamalu, koji posebnim trudom i radom postaje paša. Mnogo mi se sviđa to što Alijina borba završava uspjehom, čime pisac govori da svaku borbu koju započnemo trebamo i završiti, jer će nam se na kraju odužit.
Pisac također naglašava da Alija ništa ne bi uspio bez srca, ljubavi i poštenja, koje je pridavao svima. Naime, Alija se odriče i svoje ljubavi, kako bi pomogao drugima.
Stilska sredstva:
Epiteti: hladni dan, sretna majka, nov rad, stari čovjek, lijep grad, umorni pas, crne brčine, bolji svijet
Personifikacije: čaršija je, dakle, živjela tiho; brige su bile svedene na prepričavanja; crkve su pozivale na jutarnju molitvu; gradske kapije se otvaraju.
Metafore: blage i glupe oči; manjih prodaja; mirnim Sarajevom; čudni vilajet; krupni glas.
Onomatopeje: zvonjivom dozivale; melodiozno pjevali; pozdravljaju se tihim glasom; glas mu se zaori; reče; zapita se.
Usporedbe: našao je na cepenku kao i uvijek hamala Aliju; kapi padaju brzo kao da se nadmeću; noge dršću kao lišće žalosne vrbe.
Recenzija:
O Legendi o Ali - paši postoje mnogobrojni prikazi i rcenzije. Jedan od recenzenata D. Djurić ne krije svoje ushićenje:
S užitkom se čita ovaj osebujni roman Envera Čolakovića. Pred svojim očima kao da vidimo kako žive oni stari ljupki dijelovi Šeher - Sarajeva. Vidimo uske i bučne prolaze čaršije, pune života i rada. Na sve ove gledali smo mi do sada često s vanjske strane. Tako smo i shvaćali ovaj život. Usto, bilo je to još i atrakcija za strance i - ništa više. A sada nam majstorsko pero Čolakovićeva otkriva drugu, pravu stranu ovoga čaršijskog života. Otkriva nam dušu onih starih, šutljivih ljudi koji gotovo nepomićno sjede pod starim niskim svodovima čaršijskih zgrada i zgradica, neumorno kuckajući..
O Legendi o Ali - paši postoje mnogobrojni prikazi i rcenzije. Jedan od recenzenata D. Djurić ne krije svoje ushićenje:
S užitkom se čita ovaj osebujni roman Envera Čolakovića. Pred svojim očima kao da vidimo kako žive oni stari ljupki dijelovi Šeher - Sarajeva. Vidimo uske i bučne prolaze čaršije, pune života i rada. Na sve ove gledali smo mi do sada često s vanjske strane. Tako smo i shvaćali ovaj život. Usto, bilo je to još i atrakcija za strance i - ništa više. A sada nam majstorsko pero Čolakovićeva otkriva drugu, pravu stranu ovoga čaršijskog života. Otkriva nam dušu onih starih, šutljivih ljudi koji gotovo nepomićno sjede pod starim niskim svodovima čaršijskih zgrada i zgradica, neumorno kuckajući..
Čolaković je dao svome Mula - Hasan dedi neke crte", piše Petar Grgec, "kojih nema ni u kojeg škrtca u svjetskoj književnosti... Ni jedna knjiga kao Čolakovićev roman ne daje tako intimnu i cjelovitu sliku čaršije, mahale i njezinih žitelja, sliku tihog kućnog života, morala i ljubavi, suosjećanja i patnje, uzleta duše i padova tijela, trpnje i nadanja. Dr Julije Benešić ne razlikuje se u svojim mišljenjima od mnogih koji su zavoljeli ovo nesvakidašnje djelo prožeto izuzetnom toplinom: Legenda o Ali - paši izvrsna je knjiga, visoko poetična priča o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema škrtcu koji je genijalno prikazan...
________________________________
________________________________
Enver Čolaković rodio se 27. maja 1913. u Budimpešti. Otac mu bijaše industrijalac Vejsil - beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala područje današnjega glavnog željezničkog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima - Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Čolaković provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Čolaković seli u Sarajevo. Do kraja 1942. završio je roman Legenda o Ali - paši, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje i opisuje suvremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Židova i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Čolakovićevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu "Matice hrvatske" za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali - paši. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazališne prikaze, političke osvrte u kojima se zalaže za bosanskohercegovačke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja žena krpi čarape.
Legenda o Ali - paši, štampana 1944, dobiva oduševljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943 - 44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su međusobno povezane, i roman Melun. 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u "Vijencu" br. 6 - 10. Konac rata Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek. Pješice se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje bijaše uhapšen. Iz Sarajeva je kao prebačen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Čolaković bijaše nekoliko puta u Zagrebu uhapšen 1945. godine. Ovo ga se duboko kosnulo, premda je ubrzo bio pušten na "slobodu". 1946. piše zbirku pjesama Iz moje samice i Zatvorske novele. Čolaković piše uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak - Simfonija rijeci u a-molu. 1947. otpočinje pisanje autobiografskog romana Jedinac u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. piše Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur'anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata. 1953. dobiva sina Esada. Otpočinje pisati romane Mali svijet, Rasap; Srce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje članom DKN, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Čolaković napokon zadobiva priznanja za svoj književni rad. Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara.
IVAN KOZARAC: ĐUKA BEGOVIĆ
ŽIVOTOPIS:
Ivan Kozarac (1885.-1910.) javio se u književnosti kao sedamnaestogodišnjak pjesmama i crticama u pravničkom glasilu ''Naša sloga''.
Brojne političke članke objavljivao je u ''Novu listu'' i u naprednjačkom ''Hrvatskom đaku''.
Za života je tiskao samo jednu knjigu, zbirku novela ''Slavonska krv'' (1906.). Posmrtno su objavljene njegove ''Izabrane pripovijetke'', zatim roman ''Đuka Begović'' te pjesnička zbirka ''Pjesme''.
Izabrana djela, dopunjena tekstovima iz ostavštine, tiskana su mu 1942. u redakciji Dragutina Tadijanovića.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; roman
MJESTO I VRIJEME RADNJE: neimenovano slavonsko selo krajem 19. st.
SADRŽAJ:
Nakon četiri godine provedene u zatvoru, Đuka Begović vraća se kući.
Došavši natrag, sve mu se činilo jednakim kao što je bilo i onoga trenutka kada je morao napustiti dom. Obišavši kuću, ispregao je konje i legao na travu pod šljivu. Bio je ganut, sretan što je uspio izbjeći sve seljane tog jutra jer bi ga samo odmjeravali i govorili o njegovu ocu, zbog kojeg je Đuka i završio u zatvoru udarivši ga žaračem po glavi, zbog čega je otac umro. Znao je da bi ga i žalili, a baš je to htio izbjeći jer nije volio te svoje seljane. Smatrao ih je licemjernima: u lice ti pričaju jedno, a iza leđa te osuđuju. ''Blatne duše!...''
Počeo se prisjećati prošlosti.
Vidio se dječakom, ''jedinkom'', kako ga je otac Šima nazivao. Bili su imućni. Otac Šima bio je lijen, odan piću i ženama, svuda se ''kerio'', a vodio i svog ''jedinka'' sa sobom. Nagovarao je Đuku da štipa cure i pije, da bude kao otac. Šima nije dopuštao Đuki ni da ide u školu jer: ''Što će sin Šime Begovića u školi! Da žulja kosti?... To može na stolcu i kod kuće. Neće on nikad biti ničiji sluga, već svoj gazda, pa što će onda - njemu, jedinku Šime Begovića - škola!?...'' I kad je odrastao, Đuka se počeo odavati razvratništvu, a bio je i lijen kao i njegov otac, te nikada nije previše radio. A kad bi i počeo nešto, brzo bi ga prošla volja.
Đukina je majka umrla kad mu je bilo pet godina, no u njihovoj je kući uvijek bilo žena koje je Šima dovodio i činio i pred Đukom svašta s njima, govoreći Đuki da bude bećar poput njega pa će znati da je živio.
Đuka je već u petnaestoj godini imao djevojku, i tada mu se Šima učinio kao i svaki drugi čovjek u selu, nije ga više smatrao uzvišenim, a promijenio je mišljenje i o Šiminim ženama, koje su za njega sada bile samo sluškinje kojima ima pravo zapovijedati. Takvo je mišljenje Đuka sada imao o svim ženama.
I Đuka i Šima nastavili su trošti novce, ne raditi ništa, a dug se gomilao. Đuki je došlo i vrijeme ženidbe kad je navršio devetnaest godina, i stoga oženi sitnu, tihu i mirnu Marijicu koju su mu tetke nahvalile, no budući da je bila takvog karaktera, omrznula mu se za dva-tri mjeseca. On je htio strastvenu ženu, a ne mrtvo puhalo.
Sad se sjećao kako ju je mučio, a bila je dobra. Sada mu je žao pokojne Marijice.
A zatim se sjetio i birtašice. Doselila se u selo taman kad je Marijica zatrudnjela pa se udebljala i izobličila i više mu se nimalo nije svidjela. Zbog birtašice su i Đuka i Šima zalazili u birtiju. Iako je birtašica bila udana, Đuka i ona su se ''spetljali'', što je ljutilo Šimu. No ubrzo je Đuka otišao u vojsku, gdje je proveo tri godine, a u međuvremenu mu je Marijica umrla. Kad se Đuka vratio, kći Smilju predao je rodbini na čuvanje, a vidjevši da se Šima spetljao s njegovom birtašicom i da je potrošio puno novca, posvađa se Đuka s ocem. Nakon toga Šima dovede u kuću opet neku ženu, a i Smilju vrati od rođaka, dok se Đuka opet zabavljao s birtašicom.
Tada je došlo ono što je Đuki promijenilo život. Saznao je da je Šima, pijan, prodao nekom Švabi komad zemlje pa su se zbog toga krvnički posvađali, što je rezultiralo time da je Đuka udario Šimu žaračem po glavi i ubio ga.
Sjećao se Đuka i dana provedenih u zatvoru, što je tamo radio, o čemu je razmišljao. Od tog prisjećanja nije ni shvatio da je dan već bio u punom jeku. Sjetio se kako je nekada jurio kolima po šumi i livadi, što je odlučio učiniti i sada. Konji su jurili sve brže i brže, postajali su sve umorniji, tako da su naposljetku i stali, što je razljutilo Đuku te je sišao i počeo udarati konje svom snagom. Tada se sjetio kako je i Marijicu ponekad tukao kad bi zaboravila nahraniti konje, i dođe mu jako žao jer je volio svoje konje više od ičega. Zagrli jednog konja oko vrata i ispriča mu se, te se vrate natrag kući. Ispregao je konje i nahranio ih i napojio, pa zaspao u štaglju.
Đuka je izbjegavao ljude. U dućan je odlazio samo kad je morao, u birtiju nije odlazio, a i počeo je raditi sve i svašta oko kuće.
Tada ga posjeti baba Mara. Nije mu se svidjelo to, no sjetio se da je vjerojatno došla zbog njegove kćeri Smilje, koja je kod Mare, a nije ju ni posjetio. Maru je zanimalo što će biti sa Smiljom, no Đuka kaže da je bolje da ostane kod nje. Iako je Mara sumnjala u Đukine riječi, on joj govori kako se promijenio i da će sada biti najbolji što može. I toga se i držao.
Od jutra do večeri samo je radio, a ljude je izbjegavao koliko je god mogao. Na žene je rijetko pomišljao, smatrao je da mu ne trebaju.
Tako je došla i zima, a Đuka je korio sam sebe što se otuđio od ljudi. Nekad mu se činilo i ružnim njegovo cijenjenje rada i izbjegavanje ljudi. ''Rad mu omrznuo. Sam je sebi omrznuo. I blijedio je i mrknuo opet i mršavio. Žalovati je začeo za danima davnim, za momaštvom, za besnenim noćima, za potucanjima sokačkim.'' Opet je poželio vratiti te dane. Stoga se ostavio rada i počeo živjeti kao i davno prije.
Ubrzo je Đuka počeo redovito odlaziti na divane kod čiča Pane. Tamo se mnogi seljane nalaze pa pričaju o svemu i svačemu, a zajedničko im je to što svi vole slaviti mladost, momaštvo i bećarstvo. No Đuki se ipak nisu svidjeli ti ljudi, i stoga je iskorištavao svaku priliku da bi im proturječio. Smatrao je da su svi oni gledali kako drugi žive pa su tako onda i oni živjeli. Optuživao ih je da nisu živjeli po svojoj volji. Starci su ga voljeli unatoč tome što je uvijek bio protiv njih, no on njih nije. Kao što nije volio ni cijelo selo. Smatrao je da je selo krivo što on ne može živjeti dobrim, poštenim životom, a usto je uvijek govorio i da za šokca (tj. Slavonca) nije rad. Oni su stvoreni za hedonistički život, a ne rad. Toga se Đuka i držao, tako da se svakodnevno napijao i trošio imetak.
Uoči Uskrsa vratio se na stan (izvan sela). Tamo se i sastajao s čobanicom Ružom, koja mu je već osam mjeseci bila ljubavnica, iako je bila udana za čobana Radeta.
Ušavši u kućicu, nađe Bibliju te počne čitati. Sve su mu te riječi bile tuđe, a i shvatio je da se zapravo ni seoski svećenik ne drži Božje riječi.
Sjetio se tako i kako je upoznao Ružu. Dugo se sastajao s mnogim ženama, no nijedna mu nije bila dovoljno dobra, sve dok nije vidio Ružu. U početku su se nalazili pored potoka, pod vrbama. Katkad bi se Đuki ti njegovi susreti s Ružom činili nepošteni prema Radetu, znao bi se pitati što bi on učinio da mu netko dira ženu. No ubrzo bi prevladao onaj razvratni Đuka te bi jednostavno zaključio: da nije on s Ružom, bio bi neki drugi, a Rade je slabić jer ne shvaća da ga žena vara.
No i toj je ''vezi'' s Ružom došao kraj. Đuka je uvidio da je ona kao i svaka druga žena, nije ona ni po čemu posebna. Zasitio se. Trebao je još samo neki izgovor kako bi napokon okončao to sve, a ubrzo ga je i dobio kad ju je jedne večeri zatekao s nekim mladićem. Nakon toga ju više nije ni pogledao, te se okrenuo drugim ženama.
Takav je život ostavljao posljedice na Đuki. Tijelo mu je oslabilo, žalio je, a da nije znao za čim - za tim što život prolazi ili što mu imetak polako nestaje. Dosadila mu je i vlastita kuća. Smatrao je da mu je odbrojan svaki korak i dah, sudbina je to već sve odlučila. I bilo ga je toga strah. I seljani su primijetili da se promijenio, čak su mislili da je poludio. No ''on se samo mučio s mislima o svojoj sudbini''.
Počeo si je i predbacivati što je vodio takav loš život. Zavidio je svojim prijateljima koji sada vode miran, spokojan život, oženjeni su, imaju djecu i rade. Uza sve to, dolazila mu je baba Mara zanovijetati, pitati što misli učiniti za Smiljinu udaju, treba joj pripremiti miraz. Tada je Đuka obećao pobrinuti se za to. Odlučio je prodati svu zemlju koju ima te time namiriti dugove i dati Smilji za miraz. No kad je Mara došla konačno to dogovoriti, Đuka ju je istjerao i rekao da ništa ne da nikome.
Nije se Đuka obazirao na riječi upozorenja koje su mu upućivali seljani, da će ga Bog kazniti zbog svega što čini. No uskoro je počeo prolaziti pored crkve čak i po nekoliko puta dnevno. Kao da bi ušao, a ne da mu se. No jednog jutra ipak uđe. Kad je vidio kako ga svi gledaju i šapću, htio je otići. No nije. Sjeo je u zadnji red i promatrao sve oko sebe. Ugledao je kip sv. Đure, svojeg imenjaka, i sjetio se kako ga je otac kao dječaka uvijek podizao ka kipu da ga poljubi. Gleda Đuka i sve te starice koje se sada pobožno mole u prvim redovima, a u mladosti su bile raskalašene. I to mu se gadi.
Tada mu je sinula ideja da se i on pokaje, da ide na proštenje s ostalim seljanima u Ilaču po zagovor Gospe ilačke. Uvidio je da stvarno nije teško malo moliti i nažuljati koljena ako će nakon toga biti čist kao sunce. Ako mogu ostali tako, može i on. Također, babi Mari je obećao da će nakon proštenja prodati zemlju i dati Smilji za miraz.
Došao je i dan proštenja. Svi se spremaju za put, pa tako i Đuka, a Smilja i Mara mu pomažu. Polazak je ispred crkve. Na čelu je povorke Tuna Ilijin koji nosi veliki drveni križ na kojemu je vijenac cvijeća. Župnik ih sve blagoslivlja svetom vodom. Litanije izgovara djevojka, a povorka glasno odgovara: ''Moli za nas!''. Kad su izašli iz sela, prestali su s litanijama i pjesmom. Kasnije žene predlože da bolje idu vlakom do Ilače nego da pješače, na što su kasnije svi pristali, tako da pred Ilačom izađu iz vlaka te nastave s pjesmom i litanijama.
Sutradan je Đuka bio nemiran zbog događaja prošle noći. Naime, svi su bili dugo u birtiji i napili se, pa se kasnije nije mogao kontrolirati kada mu se nabacivala njegova, inače udana, rođakinja Ola i stoga je došlo do toga da su ''proveli noć zajedno''. Tada je Đuka shvatio da nisu svi ti ljudi došli u Ilaču da se mole i pokaju, već da se nauživaju svega i svačega. Počeo se pitati što on uopće tu radi, što on to ima okajati. Sve mu je to postalo mrsko, i proštenje i ljudi. Stoga ih je sve ostavio tamo i otišao kući.
Sutradan proda zemlju, a 1200 kruna stavi u banku za Smilju. Odmah se razvedrio, bilo mu je lakše. Opet se promijenio nabolje. No svi su znali da to neće dugo trajati. I nije.
Opet se namrgodio i zatvorio u kuću, samo je izlazio u sumrak, da izbjegne ljude. Mučio ga je i onaj novac u banci. Zašto bi on to dao Smilji kad bi joj muž to ionako potrošio na tko zna što? Zato Đuka ode u banku, podigne novac i zapije se u varoškoj birtiji ''Velika pivara''. Sutradan je pak otišao piti u ''Staru poštu'', gdje je često kao dječak dolazio s ocem Šimom kad bi se vraćali sa sajma. Ubrzo mu je dosadio zvuk harmonike tamo, pa sav tmuran plati i vrati se u seosku birtiju, na cigansku glazbu koju je obožavao. Đuka plati ciganima da mu sviraju svu noć.
Takav pijan pred zoru ode ''uz blatnu rijeku u zabavište''. Kad su djevojke vidjele da Đuka ima novaca, sjatile su se oko njega, a on im je zapovijedao da skinu odjeću. Kasnije se Đuka opet vrati ciganima u birtiju, a kad je išao kući, naruči dvoja kola (jedna za sebe, druga za cigane) da ga svirkom prate kući. Prije sljedeće večeri, Đuka je prodao i kuću te nastavio sa zabavom.
Vrijeme prolazi, a Đuki svejedno. On je sada sluga kod Andre Mijaljeva. Čuva ovce. No Đuka ne žali ni za čim: ni za zemljom, ni za kućom, ni za razvratnim životom. Otupio je.
Ivan Kozarac (1885.-1910.) javio se u književnosti kao sedamnaestogodišnjak pjesmama i crticama u pravničkom glasilu ''Naša sloga''.
Brojne političke članke objavljivao je u ''Novu listu'' i u naprednjačkom ''Hrvatskom đaku''.
Za života je tiskao samo jednu knjigu, zbirku novela ''Slavonska krv'' (1906.). Posmrtno su objavljene njegove ''Izabrane pripovijetke'', zatim roman ''Đuka Begović'' te pjesnička zbirka ''Pjesme''.
Izabrana djela, dopunjena tekstovima iz ostavštine, tiskana su mu 1942. u redakciji Dragutina Tadijanovića.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; roman
MJESTO I VRIJEME RADNJE: neimenovano slavonsko selo krajem 19. st.
SADRŽAJ:
Nakon četiri godine provedene u zatvoru, Đuka Begović vraća se kući.
Došavši natrag, sve mu se činilo jednakim kao što je bilo i onoga trenutka kada je morao napustiti dom. Obišavši kuću, ispregao je konje i legao na travu pod šljivu. Bio je ganut, sretan što je uspio izbjeći sve seljane tog jutra jer bi ga samo odmjeravali i govorili o njegovu ocu, zbog kojeg je Đuka i završio u zatvoru udarivši ga žaračem po glavi, zbog čega je otac umro. Znao je da bi ga i žalili, a baš je to htio izbjeći jer nije volio te svoje seljane. Smatrao ih je licemjernima: u lice ti pričaju jedno, a iza leđa te osuđuju. ''Blatne duše!...''
Počeo se prisjećati prošlosti.
Vidio se dječakom, ''jedinkom'', kako ga je otac Šima nazivao. Bili su imućni. Otac Šima bio je lijen, odan piću i ženama, svuda se ''kerio'', a vodio i svog ''jedinka'' sa sobom. Nagovarao je Đuku da štipa cure i pije, da bude kao otac. Šima nije dopuštao Đuki ni da ide u školu jer: ''Što će sin Šime Begovića u školi! Da žulja kosti?... To može na stolcu i kod kuće. Neće on nikad biti ničiji sluga, već svoj gazda, pa što će onda - njemu, jedinku Šime Begovića - škola!?...'' I kad je odrastao, Đuka se počeo odavati razvratništvu, a bio je i lijen kao i njegov otac, te nikada nije previše radio. A kad bi i počeo nešto, brzo bi ga prošla volja.
Đukina je majka umrla kad mu je bilo pet godina, no u njihovoj je kući uvijek bilo žena koje je Šima dovodio i činio i pred Đukom svašta s njima, govoreći Đuki da bude bećar poput njega pa će znati da je živio.
Đuka je već u petnaestoj godini imao djevojku, i tada mu se Šima učinio kao i svaki drugi čovjek u selu, nije ga više smatrao uzvišenim, a promijenio je mišljenje i o Šiminim ženama, koje su za njega sada bile samo sluškinje kojima ima pravo zapovijedati. Takvo je mišljenje Đuka sada imao o svim ženama.
I Đuka i Šima nastavili su trošti novce, ne raditi ništa, a dug se gomilao. Đuki je došlo i vrijeme ženidbe kad je navršio devetnaest godina, i stoga oženi sitnu, tihu i mirnu Marijicu koju su mu tetke nahvalile, no budući da je bila takvog karaktera, omrznula mu se za dva-tri mjeseca. On je htio strastvenu ženu, a ne mrtvo puhalo.
Sad se sjećao kako ju je mučio, a bila je dobra. Sada mu je žao pokojne Marijice.
A zatim se sjetio i birtašice. Doselila se u selo taman kad je Marijica zatrudnjela pa se udebljala i izobličila i više mu se nimalo nije svidjela. Zbog birtašice su i Đuka i Šima zalazili u birtiju. Iako je birtašica bila udana, Đuka i ona su se ''spetljali'', što je ljutilo Šimu. No ubrzo je Đuka otišao u vojsku, gdje je proveo tri godine, a u međuvremenu mu je Marijica umrla. Kad se Đuka vratio, kći Smilju predao je rodbini na čuvanje, a vidjevši da se Šima spetljao s njegovom birtašicom i da je potrošio puno novca, posvađa se Đuka s ocem. Nakon toga Šima dovede u kuću opet neku ženu, a i Smilju vrati od rođaka, dok se Đuka opet zabavljao s birtašicom.
Tada je došlo ono što je Đuki promijenilo život. Saznao je da je Šima, pijan, prodao nekom Švabi komad zemlje pa su se zbog toga krvnički posvađali, što je rezultiralo time da je Đuka udario Šimu žaračem po glavi i ubio ga.
Sjećao se Đuka i dana provedenih u zatvoru, što je tamo radio, o čemu je razmišljao. Od tog prisjećanja nije ni shvatio da je dan već bio u punom jeku. Sjetio se kako je nekada jurio kolima po šumi i livadi, što je odlučio učiniti i sada. Konji su jurili sve brže i brže, postajali su sve umorniji, tako da su naposljetku i stali, što je razljutilo Đuku te je sišao i počeo udarati konje svom snagom. Tada se sjetio kako je i Marijicu ponekad tukao kad bi zaboravila nahraniti konje, i dođe mu jako žao jer je volio svoje konje više od ičega. Zagrli jednog konja oko vrata i ispriča mu se, te se vrate natrag kući. Ispregao je konje i nahranio ih i napojio, pa zaspao u štaglju.
Đuka je izbjegavao ljude. U dućan je odlazio samo kad je morao, u birtiju nije odlazio, a i počeo je raditi sve i svašta oko kuće.
Tada ga posjeti baba Mara. Nije mu se svidjelo to, no sjetio se da je vjerojatno došla zbog njegove kćeri Smilje, koja je kod Mare, a nije ju ni posjetio. Maru je zanimalo što će biti sa Smiljom, no Đuka kaže da je bolje da ostane kod nje. Iako je Mara sumnjala u Đukine riječi, on joj govori kako se promijenio i da će sada biti najbolji što može. I toga se i držao.
Od jutra do večeri samo je radio, a ljude je izbjegavao koliko je god mogao. Na žene je rijetko pomišljao, smatrao je da mu ne trebaju.
Tako je došla i zima, a Đuka je korio sam sebe što se otuđio od ljudi. Nekad mu se činilo i ružnim njegovo cijenjenje rada i izbjegavanje ljudi. ''Rad mu omrznuo. Sam je sebi omrznuo. I blijedio je i mrknuo opet i mršavio. Žalovati je začeo za danima davnim, za momaštvom, za besnenim noćima, za potucanjima sokačkim.'' Opet je poželio vratiti te dane. Stoga se ostavio rada i počeo živjeti kao i davno prije.
Ubrzo je Đuka počeo redovito odlaziti na divane kod čiča Pane. Tamo se mnogi seljane nalaze pa pričaju o svemu i svačemu, a zajedničko im je to što svi vole slaviti mladost, momaštvo i bećarstvo. No Đuki se ipak nisu svidjeli ti ljudi, i stoga je iskorištavao svaku priliku da bi im proturječio. Smatrao je da su svi oni gledali kako drugi žive pa su tako onda i oni živjeli. Optuživao ih je da nisu živjeli po svojoj volji. Starci su ga voljeli unatoč tome što je uvijek bio protiv njih, no on njih nije. Kao što nije volio ni cijelo selo. Smatrao je da je selo krivo što on ne može živjeti dobrim, poštenim životom, a usto je uvijek govorio i da za šokca (tj. Slavonca) nije rad. Oni su stvoreni za hedonistički život, a ne rad. Toga se Đuka i držao, tako da se svakodnevno napijao i trošio imetak.
Uoči Uskrsa vratio se na stan (izvan sela). Tamo se i sastajao s čobanicom Ružom, koja mu je već osam mjeseci bila ljubavnica, iako je bila udana za čobana Radeta.
Ušavši u kućicu, nađe Bibliju te počne čitati. Sve su mu te riječi bile tuđe, a i shvatio je da se zapravo ni seoski svećenik ne drži Božje riječi.
Sjetio se tako i kako je upoznao Ružu. Dugo se sastajao s mnogim ženama, no nijedna mu nije bila dovoljno dobra, sve dok nije vidio Ružu. U početku su se nalazili pored potoka, pod vrbama. Katkad bi se Đuki ti njegovi susreti s Ružom činili nepošteni prema Radetu, znao bi se pitati što bi on učinio da mu netko dira ženu. No ubrzo bi prevladao onaj razvratni Đuka te bi jednostavno zaključio: da nije on s Ružom, bio bi neki drugi, a Rade je slabić jer ne shvaća da ga žena vara.
No i toj je ''vezi'' s Ružom došao kraj. Đuka je uvidio da je ona kao i svaka druga žena, nije ona ni po čemu posebna. Zasitio se. Trebao je još samo neki izgovor kako bi napokon okončao to sve, a ubrzo ga je i dobio kad ju je jedne večeri zatekao s nekim mladićem. Nakon toga ju više nije ni pogledao, te se okrenuo drugim ženama.
Takav je život ostavljao posljedice na Đuki. Tijelo mu je oslabilo, žalio je, a da nije znao za čim - za tim što život prolazi ili što mu imetak polako nestaje. Dosadila mu je i vlastita kuća. Smatrao je da mu je odbrojan svaki korak i dah, sudbina je to već sve odlučila. I bilo ga je toga strah. I seljani su primijetili da se promijenio, čak su mislili da je poludio. No ''on se samo mučio s mislima o svojoj sudbini''.
Počeo si je i predbacivati što je vodio takav loš život. Zavidio je svojim prijateljima koji sada vode miran, spokojan život, oženjeni su, imaju djecu i rade. Uza sve to, dolazila mu je baba Mara zanovijetati, pitati što misli učiniti za Smiljinu udaju, treba joj pripremiti miraz. Tada je Đuka obećao pobrinuti se za to. Odlučio je prodati svu zemlju koju ima te time namiriti dugove i dati Smilji za miraz. No kad je Mara došla konačno to dogovoriti, Đuka ju je istjerao i rekao da ništa ne da nikome.
Nije se Đuka obazirao na riječi upozorenja koje su mu upućivali seljani, da će ga Bog kazniti zbog svega što čini. No uskoro je počeo prolaziti pored crkve čak i po nekoliko puta dnevno. Kao da bi ušao, a ne da mu se. No jednog jutra ipak uđe. Kad je vidio kako ga svi gledaju i šapću, htio je otići. No nije. Sjeo je u zadnji red i promatrao sve oko sebe. Ugledao je kip sv. Đure, svojeg imenjaka, i sjetio se kako ga je otac kao dječaka uvijek podizao ka kipu da ga poljubi. Gleda Đuka i sve te starice koje se sada pobožno mole u prvim redovima, a u mladosti su bile raskalašene. I to mu se gadi.
Tada mu je sinula ideja da se i on pokaje, da ide na proštenje s ostalim seljanima u Ilaču po zagovor Gospe ilačke. Uvidio je da stvarno nije teško malo moliti i nažuljati koljena ako će nakon toga biti čist kao sunce. Ako mogu ostali tako, može i on. Također, babi Mari je obećao da će nakon proštenja prodati zemlju i dati Smilji za miraz.
Došao je i dan proštenja. Svi se spremaju za put, pa tako i Đuka, a Smilja i Mara mu pomažu. Polazak je ispred crkve. Na čelu je povorke Tuna Ilijin koji nosi veliki drveni križ na kojemu je vijenac cvijeća. Župnik ih sve blagoslivlja svetom vodom. Litanije izgovara djevojka, a povorka glasno odgovara: ''Moli za nas!''. Kad su izašli iz sela, prestali su s litanijama i pjesmom. Kasnije žene predlože da bolje idu vlakom do Ilače nego da pješače, na što su kasnije svi pristali, tako da pred Ilačom izađu iz vlaka te nastave s pjesmom i litanijama.
Sutradan je Đuka bio nemiran zbog događaja prošle noći. Naime, svi su bili dugo u birtiji i napili se, pa se kasnije nije mogao kontrolirati kada mu se nabacivala njegova, inače udana, rođakinja Ola i stoga je došlo do toga da su ''proveli noć zajedno''. Tada je Đuka shvatio da nisu svi ti ljudi došli u Ilaču da se mole i pokaju, već da se nauživaju svega i svačega. Počeo se pitati što on uopće tu radi, što on to ima okajati. Sve mu je to postalo mrsko, i proštenje i ljudi. Stoga ih je sve ostavio tamo i otišao kući.
Sutradan proda zemlju, a 1200 kruna stavi u banku za Smilju. Odmah se razvedrio, bilo mu je lakše. Opet se promijenio nabolje. No svi su znali da to neće dugo trajati. I nije.
Opet se namrgodio i zatvorio u kuću, samo je izlazio u sumrak, da izbjegne ljude. Mučio ga je i onaj novac u banci. Zašto bi on to dao Smilji kad bi joj muž to ionako potrošio na tko zna što? Zato Đuka ode u banku, podigne novac i zapije se u varoškoj birtiji ''Velika pivara''. Sutradan je pak otišao piti u ''Staru poštu'', gdje je često kao dječak dolazio s ocem Šimom kad bi se vraćali sa sajma. Ubrzo mu je dosadio zvuk harmonike tamo, pa sav tmuran plati i vrati se u seosku birtiju, na cigansku glazbu koju je obožavao. Đuka plati ciganima da mu sviraju svu noć.
Takav pijan pred zoru ode ''uz blatnu rijeku u zabavište''. Kad su djevojke vidjele da Đuka ima novaca, sjatile su se oko njega, a on im je zapovijedao da skinu odjeću. Kasnije se Đuka opet vrati ciganima u birtiju, a kad je išao kući, naruči dvoja kola (jedna za sebe, druga za cigane) da ga svirkom prate kući. Prije sljedeće večeri, Đuka je prodao i kuću te nastavio sa zabavom.
Vrijeme prolazi, a Đuki svejedno. On je sada sluga kod Andre Mijaljeva. Čuva ovce. No Đuka ne žali ni za čim: ni za zemljom, ni za kućom, ni za razvratnim životom. Otupio je.
''Nego, bogzna hoće li on u tome završiti. Teško je rasuditi na Đuki Begoviću. Neda se to. Zagonetka je on. Možda će se on i opet izmijeniti, možda već sjutra, prekosjutra... Možda će se i opet dati na opijanja i bećarovanje, a pošto ne ima imetka, varat će, krasti će... Možda će...''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ĐUKA BEGOVIĆ: kontradiktorna ličnost: u jednoj osobi i bećar i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Snažan, energičan, impulzivan, vitalan. Đukino ponašanje određeno je afektima, fiziologijom, nagonima, autodestruktivnim silama. Njegov je život život njegove volje: čista spontanost, sloboda, pobuna protiv društvenih konvencija i moralnih okova. Životne snage i volje ima previše. Rezultat je svega toga rezignacija i propast. Najviše voli svoje konje. Smatra društvo licemjernim. Nije plošan lik (tj. nije samo negativan) s vremena na vrijeme dođe pameti pa bude marljiv, no svejedno se uvijek iznova vraća piću i razvratništvu. Kroz Đuku, odnosno kroz njegove pokušaje transformacije, propituje se stereotip razvratnog Slavonca, koji se ipak u velikom dijelu afirmira, iako se u malom dijelu provlači i ideja marljivog Slavonca, no ona nije do kraja uspjela biti realizirana.
''Đuka je slušao, slušao i pojmio sve do u najsitnije tančine. Ta u to doba već se svršavala njegova petnaesta godina rođenja, a prva njegova danomičnog potucanja sa svinjarima i šalabazanja svenoćnoga po sokacima te boravljenja u kolu i na divanu. I curu je već imao, kojoj je kupovao slatke kolače, koju je pratio od kola do avlijskih vrata, ali koju je i cjelivao i milovao i drpao...''
''I Đuka, zar je on ikad živio za sutra? Ne. On je znao samo šta je to: danas, pa opet: danas, i onda i opet danas.''
''- da, zašto sam? - zapito on sebe. - Da se pokajem?! Da se pokajem, što me rodilo? Šta ja imam okajivati! Ja - pa da okajivam! Bi l' možda morao malko i proplakati i pocmizdriti? - i odmah mu se potom vidjelo ludo što se uputio s tim babama, s Tunom Ilijinim i s djecom. Činilo mu se to bolesnom slabošću, nečim što nije dostojno njega: Đuke Begovića. Podišlo ga i čuvstvo stida, nepriličnosti. Ta on, on - Đuka, hulja prvog reda, bećar da mu para nema, pa on da poklecava, oltar ljubi - - - ?... To on neće. Ne, pa da se o životu radi!...''
''Posao bio dovršen, a on umoran, uznojen, ali i zadovoljan. Činilo se, barem zadovoljan je.''
''- Eh, prominio sam se ja. I prominili su me - ozbiljno izgovarao Đuka i malo mu se lice ovedrilo. Ćutio je primjesu radosna, snažna čuvstva u sebi što može da reče nekomu da se promijenio, da nije više onakav kakav je bio.''
ŠIMA BEGOVIĆ: Đukin otac, odan ženama i piću, lijen
''A otac Šima, krupan, crvenolik, ali lijen, gnjio, odan piću. Radio je samo toliko koliko je baš nužno bilo. A i to eno nije radio sam. Naimao je nadničare, zamobivao komkomšije. Nedjeljama i svecima i kroz cijelu zimu išao danomice ili po selu na razgovore ili po birtijama na pijuckanje, a u doba poklada eno i kerio se.''
''Majka pak njegova umrla još za njegove pete godine i jedva se nje sjećao. Doduše njegov otac nije bio bez žena. I još malen pojmio je Đuka dosta toga u njihovu kućnom životu. I naučio se bio već iz te dobi da gleđe uz oca uvijek po ženu koja vodi kućne poslove, šije, krpa.''
MARIJICA: Đukina žena, umrla
''Bila je sitna, malena, mlada. I tiha, mirna je bila. Uvijek je šutjela, na psovke nije odgovarala i štogod se Đuki ushtjelo vršila je bez prigovora. Ipak mu omrznula već nakon dva-tri mjeseca. On je htio ženu snažnu, živu, ženu strasti i žudnje, ženu krvi neobuzdane, a ona je bila upravo bolesno tiha, bolesno mrtva i bestrasna.''
RUŽA: čobanica, Đukina ljubavnica
''Ona je bila udata za Radeta, čobana u Andre Mijaljeva. Nije bila šokica. Njeno lice je bilo garavo s par pjega samo, oči crne i velike, kosa još crnja, tijelo oblo, gipko i puno, bedra i usne crvene ko poluzrela trešnja - bez premca u selu.''
O DJELU:
Kratki roman ''Đuka Begović'' Kozarac je počeo pisati za vrijeme služenja vojske u Karlovcu 1907. godine.
Radnja započinje in medias res (u središtu stvari) povratkom glavnog lika iz zatvora, a zatim se retrospektivno prikazuju scene iz djetinjstva i mladosti te događaji koji su kulminirali Đukinim zločinom: ubojstvom vlastita oca.
Završne rečenice romana ostavljaju mogućnost promjene, potencijal i slutnju nečeg novog.
Znatan prostor u romanu zauzimaju lirski pasaži i stilizirani opisi krajolika koji prikazuju unutrašnje stanje glavnog lika. Postoje impresionistički opisi personificirane prirode u koje su vješto utkani osjećaji, misli, stanje duha.
Modernistčko u romanu: neizravni unutarnji monolog (prikazuje se stanje Đukine svijesti, no to donosi pripovjedač); postupak defabularizacije (svaki taj monolog zaustavlja naraciju); pojam erotizma; neprilagođeni pojedinac; otuđenost lika; psihička nestabilnost lika; zatim bilježenje trenutka, osjetilni mimetizam (auditivni, vizualni i taktilni motivi), nizanje dojmova (lutanje među dojmovima), precizno imenovanje biljaka -> što su ujedno i elementi impresionizma, jednog od pravaca u moderni.
Postoje i elementi naturalizma (krvno nasljeđe), no nisu toliko problematizirani.
Erotizam:
''Cura se omata, povija oko njega kao zmija, pa se razmiljava, a u njemu raspojasost i draž, a iz njega jagma, lakomost oblagivanju nje tašte i pristrasne... A šta istom dalje!... Onda kad uz jezd prigušenih i rastrgnutih uzdaha - upaljen - golu ruku među naga joj sune bedra! Ona se tobože - bajage - brani, a ovamo sva dršće, gori, luduje! I oboje sopte zagrcavaju, kao da će im suze. A ono se uistinu tek stisnu i sljube. Zamru u klonuću, pjani u pripoju slasti i razdrage...''
''Mrtva vuka ne plaše se janjci.''
''- Duša! Kakva duša!... Gdi je duša u čo'eka! Da čo'ek ima dušu - ne bi krao, varo, lagao, otimo. Pa zar bi i umr'o! Ovako, što dođe pod zemlju - to je sve. Sav čo'ek. A to se ismrdi, izgnjije, istrune, nestane i ništa ne ostane.''
''- Čudno! - vidjelo se Đuki. - Kako to ide, samo ide. Htio ne htio čovjek, to ide ni brže ni lakše. Kaži danu ''stani!'' - jok! On samo ide, a ti plači za njim ako te volja.''
''Cura se omata, povija oko njega kao zmija, pa se razmiljava, a u njemu raspojasost i draž, a iz njega jagma, lakomost oblagivanju nje tašte i pristrasne... A šta istom dalje!... Onda kad uz jezd prigušenih i rastrgnutih uzdaha - upaljen - golu ruku među naga joj sune bedra! Ona se tobože - bajage - brani, a ovamo sva dršće, gori, luduje! I oboje sopte zagrcavaju, kao da će im suze. A ono se uistinu tek stisnu i sljube. Zamru u klonuću, pjani u pripoju slasti i razdrage...''
''Mrtva vuka ne plaše se janjci.''
''- Duša! Kakva duša!... Gdi je duša u čo'eka! Da čo'ek ima dušu - ne bi krao, varo, lagao, otimo. Pa zar bi i umr'o! Ovako, što dođe pod zemlju - to je sve. Sav čo'ek. A to se ismrdi, izgnjije, istrune, nestane i ništa ne ostane.''
''- Čudno! - vidjelo se Đuki. - Kako to ide, samo ide. Htio ne htio čovjek, to ide ni brže ni lakše. Kaži danu ''stani!'' - jok! On samo ide, a ti plači za njim ako te volja.''
MILUTIN CIHLAR NEHAJEV: BIJEG
Bilješke o piscu:
Milutin Cihlar Nehajev rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine. On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan intelektualac. U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.
Mjesto radnje:Milutin Cihlar Nehajev rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine. On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan intelektualac. U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.
Trst
Vrijeme radnje:
Krajem siječnja 1909. godine
Tema:
Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti
Analiza likova:
Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.
Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.
Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.
Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.
Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.
Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.
Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.
Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.
SADRŽAJ:
Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje.
Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.
Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.
Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.
Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.
Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.
Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »
Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.
Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.
Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove.
Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to.»
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.
Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak.
Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.
U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.
Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.
Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja.
Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.
Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.
| Minka Abdurezaka- Hivzi
Bjelevca
Kako
je već u naslovu romana Minka implicirana priča o ženi, ovdje se
pitanje konstrukcije ženskog identiteta nameće samo po sebi. Imajući
u vidu činjenicu da roman pripada kontekstu prosvjetiteljske
književnosti austrougarskog perioda, jasno je da se problem rodnog
identiteta ne može odvojiti od povijesno-političkih identiteta koje
uspostavlja i promovira onovremena kultura pa i književnost unutar
nje. Samim tim postaje zanimljivo ispitati je li mogućno unutar
angažirane priče – izgraditi lik junakinje, preciznije
emancipiranog pojedinca. Između ostalog, postavlja se pitanje kome se
tekst obraća; podrazumijeva li čitateljku, ili "računa" na
općeniti povijesni/politički sluh?
Kritičari
su Bjelevčev roman Minka (1917.) uglavnom karakterizirali onim što
ga je i učinilo tipičnim/karakterističnim u književnosti preporodne
inicijative, a to je pitanje ženske emancipacije. Tako autor iscrpne
studije o književnosti austrougarskog perioda, Muhsin Rizvić smatra
da roman Minka, iako odmiče od konkretne socijalno-ekonomske
problematike Bosne, donosi/uspostavlja "društveni momenat
drukčijeg karaktera: ideološko osvjetljavanje
bosansko-muslimanske stvarnosti reflektorom naprednih težnji
revolucije u Turskoj, i iznad svega, pitanje emancipacije muslimanske
žene i njene ravnopravnosti s muškarcem…".1 Isto tako, Muris Idrizović karakteristiku djela nalazi "u ideji
o emancipaciji Muslimanke i njenom oslobođenju od prošlosti".2
Naravno,
roman o Emini-Minki Zuhrić, čini se zasebnim u eposi koja je
popularizirala literaturu prosvjetiteljskog angažmana. U njemu se
radnja premješta sa kolektivnog, povijesno "pokrenutog"
prostora u ljubavnu dramu žene, te bismo pomislili da je u ime
privatnog življenja, amnestiran javni/društveni, a čitaocima
ponuđena priča o ženi i njenom doživljaju povijesti. Međutim,
ljubavna drama žene ovdje se podlaže slojem općenite drame koju nosi
slom feudalnog (begovskog) sloja, te upotpunjava štimungom
novog (revolucionarnog) duha unutar kojeg bi se mogla/morala desiti i
njena renesansa. Pri tome je veoma zanimljiva struktura romana,
formirana na bazi realistične pripovijesti koja je "osvježena"
romantičarsko-sentimentalnim i avanturističkim zapletima, te konačno
ovjerava "iskustvima psihološkog romana realističkog
tipa".3
Primamljiva priča, stalno podatna čitaocu, istovremeno angažira/pušta
ideje rodoljublja, nacije i porodice. Dakle, roman, mada ispisan u
terapeutskom romantičarsko-ljubavnom dekoru, u suštini ne
odstupa od intencionalno apelativnog4
prosvjetiteljskog romana s početka stoljeća. Ovdje je upravo
zanimljiv taj uljepšani realizam što nudeći užitak
čitkog teksta, istovremeno "provlači" i druge realnosti.
Stoga se nameće pitanje o dvostrukoj istini u Minki, koja s jedne
strane jeste pitka i protočna priča o ženi i njenoj intimnoj drami,
dok se istovremeno u tom scenariju provlače i ideje revolucije,
političkog angažmana unutar kojeg je žena/ženskost spekulativni
objekt. Romantičarski "dekor" romana, u tom slučaju,
čvršće vezuje Minku za tradicionalnu, folklornu matricu
žene/ženskog, dok istovremeno, računajući na taj faktor
prepoznavanja, dekodiranja, obrazuje priču koja potvrđuje simbolički
definirane rodne pozicije. Samim tim, uzmu li se u obzir teze o
Minki kao ženi koja se emancipira, onda nedostaje jasnije
izražen/predstavljen prostor od kojeg se to ona emancipira.
Povijest
Minkine emancipacije daje se u rasponu od nesretne udaje za
Nadi-bega, preko neuspjelog braka sa Bahri-begom, kako bi završila
izvješćem da Minka "nije našla sreće u svijetu,
jer Sahur-bey je poginuo u balkanskom ratu, a ona umrla u bolnici,
vršeći službu bolničarke u Carigradu".5
Opet se vraćamo na pomisao da u takvom prikazu žene koja se
emancipira, nešto nedostaje. Ima u Minkinoj sudbini nešto
što nas navodi da ne podržimo tu tragičnu/"ženomornu"
predstavu emancipacije. Naime, od samog početka romana Minka je
profilirana kao pasivan lik koji se realizira putem tuđih odluka.
Njena sudbina "uhvaćena" je u šaci fatuma, te se
uopće ne dobiva utisak da vinovnica emancipacije, vlada svojom
sudbinom, naprotiv. Njena udaja izrežirana je tetkinim pragmatičnim
razlozima, potpomognuta družbom učiteljice Line i pokrenuta hirom
Nadi-bega. Odlazak u Tursku zapravo je bijeg od neuspjelog braka.
Sudbina revolucionarke sustigla je usput, kao ženu Behur-bega,
odnosno prijateljicu Sahur-bega. Dakle, pitanje je od čega i kako se
to Minka emancipira?!
Nesumnjivo da je namjera autora bila da se uz neminovnost društveno-socijalne preoblike, publici predstavi tip suvremene žene, što će naporedno sa muškarcem izvesti revoluciju. O tome je Bjelevac i sam pripovijedao:
Gledao
sam u Carigradu iseljenike iz Bosne i Hercegovine. Gledao sam
nejednakost žene, napose muslimanke, stisnute u zakone koji nisu bili
zakoni, proučavao sam njihov život, tražio razloge toj nejednakosti i
toj strašnoj vjerskoj stezi.6
Međutim,
čini se da je predstava ženske emancipacije više rekla o samom
autoru, odnosno o kulturi iz koje potiče, no o samoj emancipaciji.
Struktura Minkinog lika nedvojbeno katalizira folklorno-romantičarski
kontekst kojem tekst podliježe, ne izmičući pri tome stereotipu da se
žena i njen svijet dočaravaju u pasivnoj atmosferi uzdaha, sanja,
čežnje i iščekivanja. Tako se i Minkina povijest daje škrto:
od curice koja lijepo i pristojno ide gledajući preda se, do djevojke
što se sakrila. Minka je sa travničkih sokaka
otisnuta/potisnuta u egzotično-melanholičnu instituciju djevojačke
sobe i nadahnuta sanjama. U opisu Minkinog braka sa Nadi-begom
poentira se vizijom ženske sudbine poetizirane metaforom ptice u
kafezu.
Mogli bismo ovakav "start" priče razumjeti u kontekstu namjere da se registrira/opiše kultura, odnosno tradicija koja ženu spreže, te da se nagovijesti/naznači prostor od kojeg se ona želi (ili bi se barem trebala) emancipirati. Ali, čini se da je tekst ostao nedorečen (ili barem nemaštovit) kad su pitanju motivi emancipacije. Naime, Minka je jasno izvedena u tip patrijarhatom definirane žene, koju u svemu što radi (ili ne radi) određuje to što je žena. Drugim riječima, Minka ne izmiče ustaljenim predstavama o ženi kao krhkom biću, nestabilne prirode, vječnom djetetu, sljedbenici. Emancipacija koju su kritičari pripisali ovoj priči, izvedena je usputno – uz priču o revoluciji mladoturaca, ali u standardnom dekoru ženske inicijative koja se motivira i provocira unutar ljubavne drame. Pozicija emancipirane žene formira se iz osjećaja prevarene i odbačene žene, odnosno definira se prema muškarcu, ili drugačije rečeno, iz reakcije na muškarčev Trag i koncentrira se oko njega. Dakle, ovom romanu, kritički okarakteriziranom kao roman ženske emancipacije, nedostaje osmišljena akcija emancipacije koja polazi iz svijesti žene. Zanimljivo je, također, da se Minkina evoluciju slobode prekida u "razvoju", pri čemu se pripovjedački interes "seli" sa njene bračne drame na ljubavnu idilu Nadi-bega i Line. Očekivali bismo da se Minka otvoreno i glasno suprotstavi, ne samo Nadi-begu, nego i kulturi koja legalizira njegovu želju te tradiciji koja ženskom (sa)znanju nadređuje fatum. Umjesto toga, taj čin je izostavljen, a Minka izmještena u Carigrad.
Podsjetimo
se, emancipacija, prema rječniku, znači oslobođenje stanja zavisnosti
i ograničenja slobode7.
Pokret za prava žena s početka XX stoljeća, način/put ženskog
oslobođenja vidio je, između ostalog, u pravu na glas i pravu na
razvod braka, a sve to vodilo je nastojanju da se žena (u pravima)
izjednači sa muškarcem. Danas se, u svjetlu postfeminističkih
nastojanja, taj zahtjev za izjednačenjem smatra osnovnom pogreškom
ženskog pokreta. Tražiti jednakost, prema Luce Irigaray znači
pretpostaviti neki član ili predmet usporedbe, te ženu definirati
unutar muške kulture, a na štetu njene različitosti.
Ona smatra da se "Izrabljivanje žena temelji na spolnoj razlici
i može se riješiti samo kroz spolnu razliku."8
Model
ženskog oslobođenja, koji je prepoznavan pri čitanjima ovog štiva,
možemo povezati sa poretkom prvobitnih feminističkih revolucija, koje
su, kako je ustanovila i Irigarayeva, donijele pristanak žene na
forme/moduse muškocentrične kulture. U sličnom okviru ovdje je
koncipirana emancipacija, jer se u prezentiranju te problematike
očituju raniji paradoksi emancipacije. Naime, samostalnost i
osviještenost žene promišlja se kao članstvo u elitnoj
sekciji gospojinskog društva, a da se pripovijedanje ne odriče
romantičarskih kategorija ženske mistike (krhkosti, psihička
labilnosti, nezaštićenost). Tako ćemo Minku u drugom dijela
romana vidjeti kao Mini, ženu bogatog i uglednog Bahri-bega,
štićenicu ženskog kluba u kojem se izlažu rasprave o ženi.
Iako se u ovom drugom dijelu želi istaknuti Minkina preobrazba u
zrelu, sofisticiranu ženu, njen identitet se daje u elipsi dva
propala braka, a karakter u apoziciji Ona je zlato!, Mlada kao kap,
čista kao gorski snijeg. Nanovo je Minka "opoviješćena",
registrirana preko simboličke uloge supruge. Bez obzira na taktičku
promjenu mjesta radnje, u kojoj je i želja da se osigura idealniji,
recimo, mogućniji ambijent emancipiranja – Minku sustiže
vječito ista polazišna/evolutivna točka – muškarac.
Istovremeno,
ne možemo se nikako oteti utisku da ovakva podjela romanesknog tkiva
otkriva društvene i kulturalne polaritete unutar kojih
funkcioniraju muškarac i žena. Prvi dio, kako smo već
primijetili, lirska je priča o evoluciji ženske emocije, te
deskripcija/opis uobičajenog standardiziranog puta u (patrijarhalnoj)
kulturi. Nasuprot tome, u drugom dijelu romana bilježimo pokušaj
da se patentira profil neovisne, aktivne žene – koja to
biva/postaje (tek) uključenjem u ekskluzivni povijesni (a muški)
prostor. Tako dobivamo istu situaciju kao i u prvom dijelu romana.
Naime, kao što je Minka u svom begovskom domu eksponat
tradicionalne kulture, koja afirmira i promiče falokratične
standarde, tako je i Mini u Turskoj samo dodatak muškom
ambijentu revolucije, politike i umjetnosti. Bez obzira na to što
je u tekstu jasno nagoviještena Minkina uključenost u taj
kulturno-politički život Carigrada, njen lik još ne posjeduje
snagu neovisne žene. Čini se čudnim što se žena nastoji
prikazati "svojom", a istovremeno se čini tako krhkom i
zavisnom od muškarca. Minka je okružena svitom muškaraca
koji skrbe za nju, počevši od muža Bahri-bega, njegovog oca
Rasim-bega, preko Abdulaha koji budno bdije nad njenim životom i,
naposljetku, Sahur-bega koji Minku uvodi u prostor
političko-kulturnih rasprava i umjetnosti. U opisu Minkinog
carigradskog života ima nešto od one viteško-trubadurske
vizije ženstvenosti, koja to naposljetku i nije ukoliko ne iziskuje
naklonost vitezova što je štite i obožavaju. Nesumnjivo
da se u tekstu nastoji napraviti distanca između Minke nevine
djevojke koja ne zna šta (ili koga) hoće i Minke – žene
koja zri u prefinjenu intelektualku. Međutim, ovakav poredak događaja
i stvari u tekstu, nedvojbeno pokazuje da pisanje nije uspjelo izmaći
predrasudama "muskulozne" kulture koja ženi pridaje odlike
slabosti, nježnosti i podatnosti – automatski joj dodjeljujući
ulogu sljedbenice, družbenice, odnosno štićenice muškarca.
Takva redukcija svojstvena je, manje-više, gotovo svakom
društvu koje "značenje muškog spola razvija kroz
sistem rada, jezika i upravljanja"9.
Žena se uključuje u taj povlašteni prostor, recimo i
emancipira, tek "na prijelazima između značajnih razdoblja u
razvoju društva, a to znači u doba izrazite krize društvenih
institucija i vrijednosti".10 No i tada ona je uključena kao podložna, prilagodljiva i drugotna.
Upravo takav odnos otkriva i ovaj roman, izvodeći emancipaciju žene u
atmosferi općenite revolucije, pri čemu ženski trijumf, da tako
kažemo, biva omogućen samo uz trijumf muškog principa. Tako je
Minkina revolucionarna slava tek epizoda u pobjedi koju odnose
mladoturci. Zanimljivo je, usto, da se Minki dešava revolucija
(kao što joj se naposljetku desio i Nadi-beg), a ne da je ona
sama bira. Ona se zatekla u kovitlacu revolucije slučajno, tek kao
supruga i družbenica. Shodno tome, ako bismo očitovanje Minkine
emancipiranosti trebali naći upravo u sudjelovanju u revoluciji, onda
nam biva jasno da je takav vid emancipiranja žene u najmanju ruku
nedovoljan, jer je izveden unutar ideoloških sistema
koncipiranih i organiziranih oko simboličkog središta
maskuline kulture. Istodobno, nije suvišno još jednom
napomenuti da se paradoksi emancipacije u ovom romanu mogu (ili
moraju?) razumjeti u kontekstu općenite zablude koju pronosi ovaj
pokret odlučivši da svoju neovisnost gradi sredstvima i
načinima koje nanovo afirmiraju sistem i njegovu normu.
Iako
je život žene u prvom planu ovog romana, ipak se u podlozi priče o
njenoj emancipaciji očituje jedan, čini se, presudniji proces:
raslojavanje patrijarhalno-feudalnog životnog obrasca.
Povijesno-društvena scena ovdje se zapravo ispisuje u podlozi
sentimentalno-romantične priče o ženskoj duši, čime se,
naravno, ne umanjuje didaktički učinak romana. Naprotiv, raslojenost
i destrukcija jednog životnog obrasca dobivaju svoj puni smisao kada
se postave i opišu u dimenziji isto tako dezintegrirane ženske
svijesti. Pri tome se ženskost funkcionalizira u smislu prezentiranja
različitih društvenih/socijalnih/klasnih svijesti
predstavljenih unutar ljubavnih priča Minke Zuhrić, begovice i njene
učiteljice Line Jagdićeve. Tako, recimo, Minkina
spiritualno-imaginarna ljubav, potražujući idealnog muškarca,
neprestano gubi bitke sa dinamičnom prirodom novog vremena, dok
iznevjerenim idealima "disciplinirana" Lina trijumfuje u
eri pozitivističkog ekonomisanja vremenom i emocijom. Iskazana u
sentimentalno-romantičarskom dekoru čežnje, sanja i ljubavnih jada,
Minka ne odstupa od modela pasivne (patrijarhalne) djevojke koji se
bio ustalio u književnosti preporodnog perioda. Ona bi u tom
kontekstu bila autentičan primjer klase u propadanju, jer je njena
životna priča postavljena tako da, usprkos momentima intelektualnog
zrenja, očituje dezintegriranu, nestabilnu svijest. Imamo li na umu
činjenicu da je onovremeni roman u osnovi "podučavao"
pravilnoj društveno-političkoj orijentaciji, jasno je da se, u
ovom slučaju, tragičnim ishodima Minkinog ljubavnog života –
simbolizira povijesna istrošenost begovske aristokracije kojoj
ona pripada.
Suprotno
Minki, Lina Jagdićeva je utjelovljenje "realne" žene. Njen
kontakt sa društvenom stvarnošću je neposredniji, što
joj naposljetku omogućava i status koji kao učiteljica zauzima. Dok
Minka nestaje u izmaglici sanja i slutnji, uživajući više
ideju ljubavi no njeno konkretno ispunjenje, Lina je suočena sa
istinskim emocijama i strastima. Mada je i njen život obilježen
potragom za pravom ljubavlju, može se reći da su Linina iščekivanja
realnija. Naravno, njena "iskušavana" emocija
sasvim je razumljiva ukoliko je poistovjetimo sa namjerom da se
nasuprot aristokratskom principu užitka za kojim traga Minkin soj,
postavi princip svrhovitosti koji zagovara stasavajuća građanska
klasa. Stoga će, naposljetku, "evolucija" Lininog ljubavnog
iskustva biti zaokružena majčinstvom. Ljubavi se sada, u kontekstu
građanskog prakticizma, daje sasvim druga dimenzija: reproduktivna.
Činjenica da se Lini tek kad postane majka usađuje osjećaj moralne
odgovornost – otkriva tendenciju da se majčinstvu da određeni
politički značaj, budući da, kako vidimo na ovom primjeru, ujedinjuje
pragmatičnu ženstvenost sa pragmatičnošću građanskog morala.
Ideja "svrhovite" ljubavi u romanu je eksplicirana govorom
Nadi-begovog prijatelja doktora Stramma kojeg bismo mogli razumjeti
kao navjestitelja te nove etike.
Stari
svećenici su držali svako uživanje i sve što pogoduje čovjeku
grijehom, pa u tom bi se mogla i ljubav tumačiti. Samo taku ljubav;
naime odnošaj čovjeka i žene smatrao bih dozvoljenim, koji bi
bio izvan niskih i sebičnih zabluda. Popunjavanje ljudstva, a ne
stvaranje truleža – stvaranje generacija, a ne dekadencu
čovjeka, – treba biti žena. Takvu je ženu bog stvorio.
(Bjelevac, str. 301)
Budući
da se roman završava prizorom bračne idile učiteljice Line i
trezvenog, obrazovanog Bešćet-bega, možemo zaključiti da se
političko-povijesna dimenzije ovog teksta iscrpljuje u propagiranju
ideje građanskog društva. Naročito ako imamo na umu da
junakinja priče – Minka, kao i ostali akteri oronulog
feudalno-begovskog svijeta, nestaje sa scene.
***
Možemo
li, naposljetku, roman koji ženino prisustvo u povijesti nanovo
ispisuje u zapletima ljubavne priče, likom junakinje koja gubi sve
bitke – umire negdje na fronti, smatrati romanom o
emancipiranoj ženi? Naravno da ideja o emancipaciji postaje upitna
kad se gradi unutar priče koja uspostavlja povijesne modalitete
muškarac-žena, odnosno javno-privatno. Raspored likova u
romanu, pri tome nedvosmisleno otkriva stereotipnu podjelu uloga
prema kojoj muškarac (Sahur-beg, Bešćet-beg ili
Bahri-beg) funkcionira kao biće povijesti, politike i umjetnosti, dok
žena prisustvo u tom ekskluzivnom prostoru osigurava tek slijedeći
muškarca. U akcijama koje poduzima Minka, a koje bi nas
trebale uvjeriti u njenu emancipiranost, očitujemo jedino predrasudu
prema kojoj je ženski princip drugotni, odnosno podložni, jer mu je
temeljna funkcija da sljedbeničkom ulogom omogući (r)evoluciju.
Inače, u osnovi ona ostaje biće izolirano kompleksnim unutarnjim
životom, koji je snažnije određuje no povremeni izleti u
"povijesnost". Ilustrativno je i to što žena u ovom
romanu ne posjeduje svoj prostor. Ona je jednostavno ispisana u
okvirima njene emotivne egzistencije: da bi sve ostale znamenke
prisutnost – izgubila. Minka, naprimjer, živi unutar posjeda
kojim raspolažu drugi, domovinu usvaja posredstvom muža a kao svijet
markira se nizom sanjarija i maštarija. Lina živi u
međuprostoru avanture, bivajući tamo gdje je nosi želja za
sigurnošću. Upravo u tom opredjeljenju na ženskost koja se
registrira u apstrakciji ljubavnih doživljaja, nalazimo osnovno
proturječje nastojanju da se Minkinim likom reprezentira identitet
neovisne žene. Pitamo se može li žena biti emancipirana, ako njena
svijest i emocija (duša?) još uvijek projektiraju
folklorno-sentimentalnu viziju života, koliko je i njen lik odraz
istih tradicionalnih predstava o ženi.
Mada
bismo mogli pomisliti da je Lina blizu emancipacije – njen lik
je podjednako kao i Minkin "uklopljen" u moduse
tradicionalnog viđenja žene. Jer, iako osjenčena atributima
intelektualke, ona pridobiva jasan i konačan identitet tek kada
postane majka. Do tada, ona je prepuštena ljubavnoj avanturi i
flertu, raspolućena između strastvene ljubavnice i nestabilne
intelektualke. U oba slučaja identitet žene konstruiran je i
prezentiran prema ustaljenim modalitetima ženskog, produciranih u
kulturološkim standardima društva.
U
kolikoj mjeri tekst "oslobađa" ženu uviđamo i na osnovu
činjenice da je priča o njoj uglavnom ispričana glasom superiornog
pripovjedača unutar kojeg su asimilirane perspektive drugih o Minki,
a ponajmanje njen glas. Da budemo precizniji, Minki je rijetko
ponuđena prilika da govori, a samim tim i misli. Između nje i onoga
što izražava posreduje pripovjedač. Pri tome, spomenuti
pripovjedni glas identificira se sa glasom kolektiva/čaršije
kao navodnih svjedoka priče o Minki, Nadi-begu i Lini. Sve se, dakle,
svodi na činjenicu da je projekt emancipacije "zapeo"
unutar tradicionalno projektirane slike o ženi kojoj se nije mogao
oduprijeti. Istovremeno, ideja emancipacije gubi se u intenzitetu
tragičnog kraja koji svojom transparentnošću čini da roman
ostane prosvjetiteljski više u smislu zagovaranja
prozapadnjačke orijentacije bosanskohercegovačke kulture (politike?),
no u primjeru ženske revolucije.
|  |
