DANTE - BOŽANSTVENA KOMEDIJA (PAKAO)
ŽIVOTOPIS:Dante Alighieri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. godine u Ravenni od malarične groznice.
Bio je političar, filozof, tvorac književnoga talijanskoga jezika i, prije svega, pjesnik.
Zbog političke je opredijeljenosti bio prognan iz rodnoga grada. U progonstvu provodi 20 godina.
Bio je zaljubljen u Firentinku Beatrice Portinari, koju je prvi puta vidio kao 9-godišnjak i nakon desetak se godina ponovno zaljubljuje u nju. Beatrice 1290. umire, a tjelesna ljubav prema njoj postaje duhovnom u njegovom najpoznatijem djelu ''Božanstvena komedija''.
Dante se 1295. oženio Gemmom Donati, s kojom je imao četvero djece.
Od 1318. živi u Ravenni.
Pisao je na talijanskom i latinskom jeziku.
Djela: na latinskom jeziku ''Gozba'' (nedovršena knjiga filozofskih rasprava) i ''O monarhiji'' (politički traktat) te na talijanskom jeziku ''Novi život'' (zbirka pjesama) i ''Božanstvena komedija'' (pisana je od 1307. do 1321.)
Tumačenje naslovaZove se komedija jer se prema srednjovjekovnoj poetici tako nazivalo pripovjedačko djelo u stihu napisano jednostavnim, svima razumljivim izrazom koje započinje tužno, a završava sretno.
Atribut božanstvena, kojim se htjela naglasiti uzvišenost sadržaja, dodan je u jednom mletačkom izdanju iz 1555. godine, a dodao ga je Boccaccio
JezikDjelo je pisano firentinskim narječjem, koje postaje temeljem talijanskog književnog jezika.
Struktura djelaSastoji se od tri dijela: Pakao (Inferno), Čistilište (Purgatorio) i Raj (Paradiso).
Svaki dio ima 33 pjevanja, a ukupno ih je 100 jer je jedno pjevanje uvodno.
Dante se na početku nađe u mračnoj šumi, što je alegorija grješnoga života. Da bi se spasio od opasnih zvijeri koje su mu se ispriječile na putu, odluči slijediti Vergilija (rimski pjesnik koji vodi Dantea kroz pakao, a i sam se nalazi u paklu, u prvom krugu Limbu, gdje su nekršteni), koji je simbol razuma i Danteov uzor.
Kroz Raj ga provodi Beatrice, koja je simbol ljubavi, čistoće i Božje milosti. Sv. Bernard predstavlja lice Božje.
Čistilište predstavlja patnju s nadom; riječ je o planini - vertikala prema nebu. Obrnut je redoslijed grijeha u odnosu na Pakao.
Raj se sastoji od devet neba i Empireja, gdje stoluje Bog. Bog se objavljuje kao ljubav, svjetlost i radost.
Uvodno pjevanje započinje alegorijski: šuma je simbol duševne krize.
Simbolika brojevaDante poštuje srednjovjekovnu simboliku brojeva prema kojoj je 3 sveti broj, 4 zemaljski broj, a 7 broj savršenstva.
Staro - srednjovjekovno u djeluZnačajke koje djelo povezuju sa srednjim vijekom su oblik alegorijske vizije, razvrstavanje grješnika u skladu s religioznim poimanjem grijeha, srednjovjekovna simbolika brojeva.
Novo - renesansno u djeluNarodni jezik kojim je pisano, kritičnost (osobito prema crkvenim dostojanstvenicima, što dokazuje da se čovjekov svjetonazor oslobađa od srednjovjekovnih stega).
LjubavU Dantea nailazimo na tri različite ljubavi:
1. najniža razina - fizička ljubav: niži stupanj tjelesne, zemaljske ljubavi
2. viša razina - duhovna ljubav: ljuba prema mrtvoj Beatrice
3. najviša razina - ljubav prema vlastitom duhu
___PAKAO___
VRSTA DJELA: ep
MJESTO RADNJE: pakao
VRIJEME RADNJE: 14. st.
ANALIZA JEZIKA I STILA:- epiteti: mrka, prijeka, tvrd, ljut
- personifikacija: ''Ovi im lice šarahu do krvi, gdje to beru meki gadni crvi...''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:DANTE: Pjesnik koji putuje kroz Pakao gdje susreće duše grješnika. Njegova putovanja počinju 1300. g. na neodređenom mjestu naše zemlje, u tamnoj šumi. Putovanje nastavlja kroz golem lijevak u podzemlju gdje se spušta kroz 9 krugova Pakla.
VERGILIJE: Dolazi iz Limba Danteu u pomoć. Rimski je pjesnik i Danteov književni uzor. Poslala ga je Beatrice, Danteova nesuđena ljubav.
KRATAK SADRŽAJ:Tko uđe, nek se kani svake nade!
Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe pantera (koja predstavlja putenost, požudu), lav (koristoljublje) i vučica (lakomost). On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana ''Vita nuova'' (''Novi život''). Vergilije vodi Dantea kroz Pakao i Čistilište u Raj.
Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše grješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži, to su krugovi niži i uži.
U prvom se krugu - Limbu nalaze duše nekrštenih. Njihove se duše ne muče i jedina im je muka neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...
U drugom se krugu nalaze duše preljubnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže grješnike. U tomkrugu Dante razgovara s Francescom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.
U trećem se krugu muče duše proždrljivaca i pijanaca. Njihove su muke da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, raščetvoruje.
U četvrtom su krugu duše rasipnika i škrtaca. Oni guraju kamenje, a čuva ih vuk Pluton (nekada bog bogatstva, a sada paklena neman).
Peti je krug krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a lijeni se dave pri dnu rijeke Stiks. Čuva ih Flegija.
Šesti je krug krivovjeraca i onih koji nisu vjerovali u besmrtnost duše. Oni su zakopani u otvorenim gorućim grobovima grada Disa. Tu Dante priča s Farinatom i Cavalcantijem. Proriču Danteu da će biti prognan iz rodnog grada.
Sedmi je krug krug nasilnika, a podijeljen je na tri pojasa. U prvom se pojasu nalaze nasilnici protiv bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih, dok su uronjeni u Flegaton, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom se pojasu nalaze samoubojice, koji su pretvoreni u otrovno granje, a kljucaju ih harpije (ptice sa ženskim licima) i gladne kuje. U trećem se krugu na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga i prirodnih zakona, a zasipa ih ognjena kiša. Bogohulnici leže na leđima, lihvari sjede pognuti, a sodomiti trče okolo. Čuvar je toga kruga Minotaur.
Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. Dante i Vergilije u taj krug stižu zahvaljujući Gerionu, zmaju oštrog repa i ljudskog lica koji je simbol prevare i čuvar toga kruga u kojem su varalice. U prvom su rovu svodnici i zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudske fekalije). U trećem su rovu simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu dok im gore tabani. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom se rouv nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopako. U petom su rovu podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom su rovu licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim olovnim kabanicama. U sedmom su rovu varalice društva i Crkve koji trče ruku svezanih straga progonjeni od otrovnih zmija; zmije ih grizu, a oni se pretvaraju u pepeo iz kojeg se, poput feniksa, ponovno rađaju. U osmom su rovu lažni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom su rovu sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom su rovu krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.
Ulaz u deveti krug (duboki zdenac) čuvaju lancima svezana trojica giganata: Nimrod, Efijalt i Antej. Taj je krug podijeljen na četiri zone: Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja. U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. Ima tri lica: crveno, crno i žućkasto. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije, trojica najpoznatijih izdajnika.
Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.
GIOVANNI BOCCACCIO: DEKAMERON
Kratak sadržaj
Upravo otvoreni stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komično-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pričice.
Firencu, najljepšu od svih talijanskih gradova, zahvatila je kuga. Kuga je počela u istočnim stranama, a zatim se širila na zapad i pri tome je pokosila bezbrojne živote. Ni jedan liječnik nije znao lijeka i zato su svi zaraženi bili osuđeni na smrt(28). Ljudi su bili jako zabrinuti i prestrašeni i zato su izbjegavali svaki kontakt sa zaraženima. Pošto nisu našli drugi izlaz ljudi koji nisu bili zaraženi odlazili su iz grada(29). Jednog dana u crkvi se skupilo sedam mladih gospa(32). One nisu molile krunicu nego su razgovarale o tužnim vremenima. Pjesnik ih je nazvao slijedećim imenima: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile i Elisa. One su također odlučile da odu iz grada(34). Prije nego su pošle odlučile su da im treba muškarac da bi ih vodio. U tom su trenutku u crkvu Santa Maria Novella došli Pamfilo, Filostrato i Dioneo, koji su krenuli s njima.
Tema : Kuga u Firenci i susret mladih ljudi u crkvi
Likovi : Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile, Elisa, Pamfilo, Filostrato i Dioneo.
Misao : Unatoč svim zemaljskim problemima uvijek trebamo biti optimisti i gledati pozitivno na svijet jer ćemo tako lakše prebroditi probleme.
3.2. Dan prvi, novela prva
Ser Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. . Lijećnici mu govore da će uskoro umrijeti(42). Braća se uplaše što će sada, jer mu nijedan fratar neće dati odrješenje jer je užasan čovjek i neće ga pokopati u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a onda bi narod napao braću i možda ih čak i ubio(43). No ser Ciappellatto slaže fratru i pokaže se pravim svecem. Nakon smrti fratri ga sahrane uz najveće počasti, a narod ga počne štovati kao sveca(49).
Tema : Ser Ciappellettina lažna ispovjest i fratrova naivnost
Likovi : Ser Ciappellettina, notar nije išao u crkvu, ubijao je i zalazio u krčme, kleo je i kockao (41-42), fratar (43), braća Firentinci, Musciatto Franzesi, Burgunđani
Misao : Bogu zapravo nije važno da li se mi moloimo preko dobrog ili zlog čovjeka, njemu je najvažnije da se mi molimo iskreno i od sveg srca, što se može zaključiti iz posljednjeg ulomka novele.
Izvadak iz kritike : «O Ciappellettu» 120-121 str.
3.3. Dan drugi, novela treća
Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer preobućenu u opata koja se odmah zaljubila u njega(62). Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.
Tema : Rasipnost troje braće i ljubav Allesandra i princeze
Likovi : Allesandro(60), troje braće, princeza(62), papa, princezina pratnja
Misao : U životu ne smijemo biti rasipni, moramo živjeti u skladu s svojim mogućnostima, a sreća će nam se kad-tad nasmijehnuti.
3.4. Dan deseti, novela peta
U hladnoj Furlaniji živjela je gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda(101). Misleći da će u njemu ugasiti svaku nadu da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo uz pomoć čarobnjaka uspije to izvesti, a Dianora, da ne okalja svoje ime i ime svog muža, ode k njemu(103). Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, i prijatelj njezina muža(103).
Tema : Dianorino obećanje Ansaldu
Likovi : Dianora, Gilberto, Ansaldo, čarobnjak, sluge
Misao : Ako nešto obećamo, onda to obećanje moramo i ispuniti, bez obzira na cijenu.
WILLIAM SHAKESPEARE: SAN IVANJSKE NOĆI
ŽIVOTOPIS:William Shakespeare rođen je 1564. godine u gradiću Stratfordu na Avonu. O njegovu se životu malo toga zna. U zreloj je dobi počeo pisati i glumiti, a smtra ga se i za suvlasnika kazališta Globe.
Sumnja se da on nije pisao sve svoje drame, nego da ih je pisao Bacon. Njegov opus obuhvaća 37 djela. Najpoznatije su drame ''Romeo i Julija'', ''Mletački trgovac'', ''Julije Cezar'', ''Na Tri kralja'', ''Kralj Lear''...
Umro je 1616. godine.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: komedija
O DJELU:
''San Ivanjske noći'' napisan je u vedroj fazi Shakespearova stvaranja. Predstavlja spoj komedije i pastorale.
Radnja se odvija na 3 plana - dvorskom, pučkom i vilinskom:
1. dvor kralja Tezeja; ljubavni jadi dvorjana
2. atenski obrtnici pripremaju igrokaz za svadbu
3. čarolije Ivanjske noći (*Ivanjska noć, 21.06. - dan sv. Ivana Krstitelja, najdulji dan i najkraća noć, u narodu posvećena nadnaravnim stvorenjima)
Najslabije je uspio prikaz dvorskog društva, najkomičnije obrtnici, a najlirskije vile i vilenjaci.
Shakespeareov "San Ivanjske noći" bez sumnje je jedno od najrazigranijih i najlepršavijih, ali i fabulativno najkompleksnijih djela velikog dramskog pjesnika. Tri osnovne niti priče spajaju se i prepliću nadahnuto, slobodno i razbarušeno, pozivajući redatelja i glumce da sami otkriju i oblikuju svoj put kroz predstavu, kao i njen put do publike. Pri tome nam "dvorski zaplet", s nekoliko ljubavnih odnosa, nudi, uvjetno rečeno, melodramu, svijet zanatlija ključa začudnim humorom, a onostranost vilinskog carstva zavodi svojom snovitošću.
MJESTO RADNJE: Atena i obližnja šuma
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:TEZEJ, atenski vojvoda
HIPOLITA, amazonska kraljica, Tezejeva vjerenica
EGEJ, starac, otac Hermijin
LISANDAR i DEMETRIJE, mladići, zaljubljeni u Hermiju
HERMIJA (niska crnka), Egejeva kći, zaljubljena u Lisandra
HELENA (visoka plavuša), zaljubljena u Demetrija
FILOSTRAT, Tezejov dvorski meštar
KLIN, tesar (PROLOG u međuigri)
VRATILO, tkalac (PIRAM u međuigri)
FRULA, krpač mješina (TIZBAu međuigri)
SURLA, kotlokrp (ZIDu međuigri)
GLAD, krojač (MJESEČINA u međuigri)
TUTKALO, stolar (LAV u međuigri)
OBERON, vilinski kralj
TITANIJA, vilinska kraljica
MALIK (Robin Veseljak), vilenjak, Oberonov šaljivac i pomoćnik
GRAŠKOV CVIJET, PAUČINA, METULJ, GORUŠIČNO ZRNCE, vilenjaci u Titanijinoj službi
SADRŽAJ:Vojvoda Tezej i Hipolita spremaju se za vjenčanje, kad stigne Egej s kćeri Hermijom i moli vojvodu da joj naredi da se uda za Demetrija. Tezej naređuje Hermiji da posluša oca u roku od mjesec dana, inače mora poći u samostan ili umrijeti. Ali Hermija voli Lisandra, te njih dvoje odluče pobjeći i sastati se u šumi. Hermija to povjeri prijateljici Heleni, a ova kaže Demetriju, u kojega je zaljubljena. Tada Demetrije pođe u potjeru za ljubavnicima, a Helena u potjeru za njim.
Skupina se atenskih obrtnika pod vodstvom tesara Klina sastaje radi dogovora o komadu na temu Pirama i Tizbe koji žele izvesti na Tezejovu vjenčanju; oni odluče uvježbati predstavu u šumi.
Oberon i Titanija, vilinski kralj i kraljica, svađaju se oko podmetnutog dječaka kojega je Titanija ukrala. Nezadovoljni se Oberon osvećuje tako da naredi vilenjaku Maliku da nađe poseban cvijet koji će iscijediti Titaniji na oči kad zaspi. Zbog toga će se ona zaljubiti u prvo živo biće koje vidi nakon buđenja. Videći da Demetrije odbija Helenu, Oberon kaže Maliku da iscijedi sok i na Demetrijeve vjeđe. Ali Malik pogriješi i to učini Lisandru, koji se probudi i zaljubi u Helenu, te pođe za njom ostavljajući Hermiju samu.
Obrtnici počinju pokuse nedaleko od mjesta gdje je usnula Titanija. Malik se uplete u njihov posao i tkalcu Vratilu nasadi magareću glavu. Njegovi se prijatelji uplaše i razbježe, probudivši usput Titaniju. Ona se zaljubi u Vratila i zapovijedi vilenjačkoj pratnji da ga dvore kao gospodara.
Hermija ide u potragu za Lisandrom, misleći da ga je Demetrije ubio. Oberon je ljut na Malika zbog pogreške, pa mu zapovijeda da dovede Helenu, a Demetriju nalijeva sok u oči. Dolazi Helena, a za njom Lisandar moleći ju za ljubav; uto se budi Demetrije, pa ju ion moli za ljubav; zatim dolazi Hermija koju kori Lisandar, a Helena misli da se svi rugaju njoj. Demetrije i Lisandar zazivaju jedan drugoga na dvoboj. Malik oponaša njihove glasove i voda ih po šumi dok ne padnu u san. tada Malik stavlja protivan sok na Lisandrove oči da mu se vrati ljubav prema Hermiji. Oberon također oslobađa Titaniju od čari jer mu je u međuvremenu dala onog dječaka.I Malik skida magareću glavu s Vratila.
Tezej i Hipolita stižu u lov, skupa s Egejom, te nađu u šumi usnule ljubavnike. Saslušavši njihovu priču, Tezej odredi da svi pođu u Atenu i vjenčaju se kako žele, usprkos Egejevu prigovoru. Vratilo se vrati svojim prijateljima te nastave uvježbavati predstavu.
Poslije svadbene večere, Tezej izabere priču o Piramu i Tizbi koja se izvodi pred svim ljubavnicima. Oni se zatim povlače, a Oberon i Titanija u plesu i pjesmi svima požele blagoslov.
Naposljetku se Malik oprašta s publikom.
MARKO MARULIĆ: JUDITASumnja se da on nije pisao sve svoje drame, nego da ih je pisao Bacon. Njegov opus obuhvaća 37 djela. Najpoznatije su drame ''Romeo i Julija'', ''Mletački trgovac'', ''Julije Cezar'', ''Na Tri kralja'', ''Kralj Lear''...
Umro je 1616. godine.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: komedija
O DJELU:
''San Ivanjske noći'' napisan je u vedroj fazi Shakespearova stvaranja. Predstavlja spoj komedije i pastorale.
Radnja se odvija na 3 plana - dvorskom, pučkom i vilinskom:
1. dvor kralja Tezeja; ljubavni jadi dvorjana
2. atenski obrtnici pripremaju igrokaz za svadbu
3. čarolije Ivanjske noći (*Ivanjska noć, 21.06. - dan sv. Ivana Krstitelja, najdulji dan i najkraća noć, u narodu posvećena nadnaravnim stvorenjima)
Najslabije je uspio prikaz dvorskog društva, najkomičnije obrtnici, a najlirskije vile i vilenjaci.
Shakespeareov "San Ivanjske noći" bez sumnje je jedno od najrazigranijih i najlepršavijih, ali i fabulativno najkompleksnijih djela velikog dramskog pjesnika. Tri osnovne niti priče spajaju se i prepliću nadahnuto, slobodno i razbarušeno, pozivajući redatelja i glumce da sami otkriju i oblikuju svoj put kroz predstavu, kao i njen put do publike. Pri tome nam "dvorski zaplet", s nekoliko ljubavnih odnosa, nudi, uvjetno rečeno, melodramu, svijet zanatlija ključa začudnim humorom, a onostranost vilinskog carstva zavodi svojom snovitošću.
MJESTO RADNJE: Atena i obližnja šuma
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:TEZEJ, atenski vojvoda
HIPOLITA, amazonska kraljica, Tezejeva vjerenica
EGEJ, starac, otac Hermijin
LISANDAR i DEMETRIJE, mladići, zaljubljeni u Hermiju
HERMIJA (niska crnka), Egejeva kći, zaljubljena u Lisandra
HELENA (visoka plavuša), zaljubljena u Demetrija
FILOSTRAT, Tezejov dvorski meštar
KLIN, tesar (PROLOG u međuigri)
VRATILO, tkalac (PIRAM u međuigri)
FRULA, krpač mješina (TIZBAu međuigri)
SURLA, kotlokrp (ZIDu međuigri)
GLAD, krojač (MJESEČINA u međuigri)
TUTKALO, stolar (LAV u međuigri)
OBERON, vilinski kralj
TITANIJA, vilinska kraljica
MALIK (Robin Veseljak), vilenjak, Oberonov šaljivac i pomoćnik
GRAŠKOV CVIJET, PAUČINA, METULJ, GORUŠIČNO ZRNCE, vilenjaci u Titanijinoj službi
SADRŽAJ:Vojvoda Tezej i Hipolita spremaju se za vjenčanje, kad stigne Egej s kćeri Hermijom i moli vojvodu da joj naredi da se uda za Demetrija. Tezej naređuje Hermiji da posluša oca u roku od mjesec dana, inače mora poći u samostan ili umrijeti. Ali Hermija voli Lisandra, te njih dvoje odluče pobjeći i sastati se u šumi. Hermija to povjeri prijateljici Heleni, a ova kaže Demetriju, u kojega je zaljubljena. Tada Demetrije pođe u potjeru za ljubavnicima, a Helena u potjeru za njim.
Skupina se atenskih obrtnika pod vodstvom tesara Klina sastaje radi dogovora o komadu na temu Pirama i Tizbe koji žele izvesti na Tezejovu vjenčanju; oni odluče uvježbati predstavu u šumi.
Oberon i Titanija, vilinski kralj i kraljica, svađaju se oko podmetnutog dječaka kojega je Titanija ukrala. Nezadovoljni se Oberon osvećuje tako da naredi vilenjaku Maliku da nađe poseban cvijet koji će iscijediti Titaniji na oči kad zaspi. Zbog toga će se ona zaljubiti u prvo živo biće koje vidi nakon buđenja. Videći da Demetrije odbija Helenu, Oberon kaže Maliku da iscijedi sok i na Demetrijeve vjeđe. Ali Malik pogriješi i to učini Lisandru, koji se probudi i zaljubi u Helenu, te pođe za njom ostavljajući Hermiju samu.
Obrtnici počinju pokuse nedaleko od mjesta gdje je usnula Titanija. Malik se uplete u njihov posao i tkalcu Vratilu nasadi magareću glavu. Njegovi se prijatelji uplaše i razbježe, probudivši usput Titaniju. Ona se zaljubi u Vratila i zapovijedi vilenjačkoj pratnji da ga dvore kao gospodara.
Hermija ide u potragu za Lisandrom, misleći da ga je Demetrije ubio. Oberon je ljut na Malika zbog pogreške, pa mu zapovijeda da dovede Helenu, a Demetriju nalijeva sok u oči. Dolazi Helena, a za njom Lisandar moleći ju za ljubav; uto se budi Demetrije, pa ju ion moli za ljubav; zatim dolazi Hermija koju kori Lisandar, a Helena misli da se svi rugaju njoj. Demetrije i Lisandar zazivaju jedan drugoga na dvoboj. Malik oponaša njihove glasove i voda ih po šumi dok ne padnu u san. tada Malik stavlja protivan sok na Lisandrove oči da mu se vrati ljubav prema Hermiji. Oberon također oslobađa Titaniju od čari jer mu je u međuvremenu dala onog dječaka.I Malik skida magareću glavu s Vratila.
Tezej i Hipolita stižu u lov, skupa s Egejom, te nađu u šumi usnule ljubavnike. Saslušavši njihovu priču, Tezej odredi da svi pođu u Atenu i vjenčaju se kako žele, usprkos Egejevu prigovoru. Vratilo se vrati svojim prijateljima te nastave uvježbavati predstavu.
Poslije svadbene večere, Tezej izabere priču o Piramu i Tizbi koja se izvodi pred svim ljubavnicima. Oni se zatim povlače, a Oberon i Titanija u plesu i pjesmi svima požele blagoslov.
Naposljetku se Malik oprašta s publikom.
Judita je biblijska priča koja govori o Juditi, spasiteljici Jeruzalema iBožjeg naroda. Radnja se odvija za kraljevanja asirskog kraljaNabukodonozora. On je poslao ubilačke čete pod Holofernovim vodstvomda unište svakog tko mu se suprostavi. Utjeravši strah u kosti narodimatada poznatog svijeta, Holoferno dođe do Betulije. Tu mu se suprostaviBožji narod. Stoga se oni utaboriše i čekaše da im ponestane zaliha hranei vode. Tada Božja odabranica iz Izraelovog naroda sprečava uništenjesvog naroda.
Radnja “Judite” dijeli se na pet djelova:
1.Holofernov vojni pohod
2.Opsjedanje Betulije
3.Judita
5.Pobjeda
Analiza Judite:
Judita vjeruje u Božje naume. Ona je čista i plemenita srca, jako jepobožna i bogobojazna. Vidjevši da je pred Izraelom još jedna kušnja ukojoj mnogi posustaju i okreću leđa Bogu, ona odlučuje učiniti nešto što bibez Božje pomoći bilo nemoguće. Ljubav prema Jahvi dala joj je snagu ihrabrost da ode među neprijatelje. Da bog nije bio na njenoj strani,sigurno bi je otkrili i ubili. No ona, vođena ljubavlju prema svom narodu iBogu, otkrila je svu svoju ljepotu i učinila ono što je smatrala svojomdužnoću.
1.Holofernov vojni pohod
Kralj asirski Nabukodonozor posla poziv svim pokrajinama na zapadu damu se pridruže u vojevanju protiv Arfaksada, kralja Medijaca. Alistanovnici zapadnih pokrajina ga s prezirom odbiše, ne iskazavši počastinjegovim glasnicima i otpremivši ih praznih ruku. Na to se Nabukodonozoružasno razbjesni i zakle se da će se krvavo osvetiti za taj neposluh.Najprije potuče kralja Arfaksada, ubije ga, rasprši mu vojsku i zauzmegradove, a nakon toga pobjednički počne kovati planove kako da provedeosvetu nad zapadnim pokrajinama. Tada dozva k sebi Holoferna, vrhovnogzapovjednika sve vojske i otpremi ga na zapad s mnoštvom od stodvadeset tisuća pješaka i dvanaest tisuća konjanika da prekriju zemljusvojim nogama, da otjeraju, pobiju i poruše sve što se porušiti dade.I razmili se silna Holofernova vojska kao skakavci, šireći užas i strah predsobom, paleći njive, pljačkajući stoku i ubijajući sve mlado. Silnoprestrašena zapadna plemena poslaše svoje glasnike da se predaju ipoklone Holofernu i stave mu na raspolaganje svoje živote i imovinu.Kad je ulazio u gradove, građani su padali pred njim ničice i zazivaliNabukodonozora kao Boga.
Kako su loše vijesti stizale u Judeju, tako sinovi Izraelovi započešepripreme za obranu iako su se tek bili vratili iz sužanjstva egipatskog.Zaposjeli su sva okolna brda i zapriječili brdski prijelaz kroz kojeg seulazilo u Judeju i koji je bio tako uzak da su se jedva dva čovjeka moglamimoići. Istovremeno, prikazaše žrtve Bogu, zazivali ga u pomoć damilostivo pogleda na svoj narod.
Čuvši o pripremama Izraelaca, Holoferno sazove svoje vojskovođe inamjesnike da ga obavijeste o tom nepokornom narodu koji se jedinoopire njegovoj sili. Tada mu sluga njegov, Ahior, vođa svih sinovaAmonovih, ispriča povijest tog naroda koji se odrekao bogova svojih otacai počeo štovati Boga nebeskog. Dok su štovali i slijedili svoga Boga, pratiloih je blagostanje i blagoslov, a kad su sagriješili protiv njega, padoše unemilost i ropstvo i pretrpješe mnoge nedaće.
On mu posavjetova da se prije napada na Judeju raspita žive li onitrenutno u slozi sa svojim Bogom jer u tom slučaju će ih taj vrlo moćniBog zaštititi od njihovih nasrtaja.
Holoferno se razljuti na taj savjet, smatrajući da nikakav Bog ne možespasiti Izraelce od njegove vojne sile. Ahiora ostave pod brdo Izraelcima iprepuste ga njima na milost i nemilost, ali ga oni ne ubiju već ga dovedupred svoje poglavare da ih izvjesti o Holofernovim planovima. Čuvši što imse sprema, svu noć dozivahu Boga Izraelova u pomoć.
2.Opsjedanje Betulije
Već sutradan Holoferno pokrene svu svoju vojsku da kazni drznike koji suse usudili suprostaviti se. Okupi svoje podanike i oni ga mudroposavjetovaše kako da najlakše iscrpi otpor sinova Izraelovih. Oni su se,naime, najviše uzdali u planinske uzvisine na kojima žive pa ih je teškodosegnuti mačevima i kopljima. Stoga je najbolje zaposjesti izvor vode iizlaze iz grada i strpiti se da žeđ i glad sami naprave svoje. Trideset i četiridana Izraelci izdržaše odmazdu, a onda počeše žene i djeca padati unesvijest od žeđi, a iznemogli ljudi ležaše po trgovima. Tada narod ode dogradskih starješina da zatraže od njih da predaju grad Holofernovimpljačkašima jer je bolje biti robom nego gledati smrt svoje djece i žena.Starješina ih zamoli da se strpe još samo pet dana i obrate još jednomBogu za pomoć. Ako Bog u to vrijeme ne izlije svoju milost na svojeponizne sluge, on će predati grad Holofernu.
3.Judita
Judita, udovica Manaše, dočula je riječi puka i doznala što je Ozija rekaonarodu i kako im se zakleo da će za 5 dana predati grad Asircima. A onaje bila bogobojazna i imala je vjere u Boga i stoga se usprotivi naroduBetulije i odluči se za rizik jer je znala da će joj Bog pomoći. Narod jeprihvatio njezinu odluku i ona je iduće večeri krenula na put doHolofernovog tabora. Na svom putu se moli Bogu da joj da snage da izvršisvoj plan.
4.Judita i Holoferno
Judita je nakon molitve Bogu skinula svoje udovičke haljine i obukla se usvečane haljine i ukrasila se nakitom. Kad je došla do gradskih vrata,gradske starješine su je blagoslovile i tako je ona, moleći se Bogu, otišla kHolofernu. Straži je rekla da je pobjegla od svog naroda jer se ne želepredati te da će reći Holofernu kako da osvoji grad bez da izgubi jednogčovjeka. I straže je odvede k Holofernu. Judita je došla pred Holoferna, aon joj je rekao da će joj spasiti život. Počela je hvaliti Nabukodonozora iHoloferna. Rekla je Holofernu da su Hebreji razgnjevili Boga počinivšinezakonje i da im ponestaje hrane i vode te da su u očaju počeli jestisvoju stoku koju im je Bog zabranio da jedu. Holofernu se svidješe teriječi, pa naredi da Juditi daju hrane, pića i dobar smještaj. Bilo joj jedopušteno da svaku večer izlazi na molitvu. Holoferno je pripremio gozbuza svoje časnike i pozvao i Juditu. Jela je i pila, a Holoferno je uživajući unjenu društvu popio više vina nego ikada u životu…
5.Pobjeda
Navečer su se časnici brzo povukli. Bagoa je otpravio šator izvana pošto jeotpravio svoga gospodara. Gozba se oduljila pa su svi otišli na počinak.Judita je ostala sama u šatoru s Holofernom usnulim od vina. Judita jerekla sluškinji da je čeka pred ložnicom kao i svakog dana jer će izaći namolitvu. Tada Judita reče: “Bože Izraelov, ojačaj me danas”. Tada iz svesnage dvaput udari Holoferna po vratu i odrubi mu glavu, trup mu seotkotrlja i strže zastor sa stupova. Judita potom izađe i glavu Holofernovupreda svojoj sluškinji koja je stavi u svoju torbu. Obje su zatim, poobičaju, izašle na molitvu. Vrativši se Judita kaže: “Hvalite Boga! Hvalitega! Hvalite Boga koji nije uskratio milost, nego je mojom rukom noćaspotukao neprijatelje naše!” Puk pade na zemlju i kaza u jedanglas: “Blagoslovljen da si Bože, koji si danas satro neprijatelja narodasvog.”
Citati:
“Idem k Holofernu da mu javim njihove tajne i da mu kažem kuda će moći
do njih, da ih svlada tako, te mu od vojske ne pogine nijedan čovjek”
Zbog ovih je riječi i svoje ljepote Judita stekla povjerenje i divljenjeHoloferna. Iz ovog citata možemo zaključiti koliko je hrabra, domišljata ioštroumna bila Judita kad je odlučila sama otići kod Holofernapredstavljajući se kao izdajica svoga naroda.
“Gospodine Bože Izraelov, ojačaj me danas”
Judita je bila pobožna žena i znala je da se ubojstvo protivi Božjimzakonima. Stoga je prije nego je ubila Holoferna tražila oprost i snagu odBoga.
“Hvalite Boga! Hvalite ga! Hvalite Boga koji nije uskratio milosti svoje kućiIzraelovoj, nego je mojom rukom noćas potukao neprijatelje naše.”
Ovim je riječima Judita svome narodu, Hebrejima, najavila svoj dolazak ipobjedu nad neprijateljem.
Dojam o djelu:
Judita je jedna izuzetno hrabra žena kojoj je toliko bilo stalo do svoga naroda da je odlučila riskirati svoj život za spas svog naroda. Poslužila se lukavstvom i laskanjem te svojom ljepotom da postigne povjerenje i divljenje Holoferna. Uzdala se u to da će joj Bog, u kojeg je toliko vjerovala, dati snagu da napravi sve to.
Miguel Cervantes - Don Quijote
O piscu:
Miguel de Cervantes Saavedra (1547. – 1616.) je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena. Rođen je u gradiću Alcala de Henares, nedaleko od Madrida, kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga. Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. Školovao se u rodnom mijestu, Sevilli i Madridu, gdje je počeo pisati svoje prve pjesme. Sa dvadeset godina, kao član pratnje kardinala Acqavive, papina legata u Španjolskoj, odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život, bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini. Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir. Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku. Ali, ni u domovini ga nije dočekala sreća. Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.
U 37. godini se ženi,a od 1582. godine se okreće literaturi, no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača. Godine 1585. izdao je pastoralni roman “Galatea”. Unatoč popularnosti takvih romana, ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao. Tada ga stečaj novčara, kod kojega je položio svoj novac, upropaštava i dovodi u zatvor. U tamnici piše prva poglavlja “Don Quijotea” koji će biti objavljen 1605. pod naslovom “Oštroumni vitez Don Quijote od Manche, prvi dio” i postiže veliki uspijeh. Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost. Izdaje zbirku od dvanaest novela “Uzorne novele”, kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu “Put na Parnas” i “Osam komedija i osam novih međuigri”. Potaknut objavljivanjem nastavka romana “Don Quijote” Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana. Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman “Persiles i Sigismunda”, objavljen posmrtno. Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.
Vrsta djela:
Satirički viteški roman
Mjesto radnje:
Španjolska
Vrijeme radnje:
16. stoljeće
Tema:
Pustolovine viteza Don Quijotea i perjanika mu Sancha Panze.
Motivi:
Viteštvo, životi vitezova srednjeg vijeka, njihove osobine i karakter, te opće društveno stanje toga doba.
Sadržaj:
U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano. Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga. Uronivši u taj fantastični svijet, “osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti” te odluči obnoviti drevno viteštvo. Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu, staro kljuse nazva Rocinante, a sebe Don Quijote od Manche. Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni, on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela, obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice, koja mu se učini dvorcem. Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži, što gostioničar, veliki šaljivac, prihvati. Tako Don Quijote postane pravi vitez. Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti. Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka – pastira u njegovoj službi, kažnjava udarcima remena zbog nemara.
Don Quijote, naravno, stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju, krene dalje, ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen. Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa, njegovoj izabranici. Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli. Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući. Vidjevši ga takvoga, gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti. Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su one bile, a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane. Činilo se da je Don Quijote došao pameti, no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put. Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača, a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj.
Nedugo zatim susreću dva fratra, koji preplašeni pobjegnu, i kočiju sa pratnjom. Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe. Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha. Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica, njena kćerka i služavka. Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke. Kada Don Quijote ode ne plativši račun, smatravši da mu to ne dopušta viteški red, krčmar se obrati Sanchu. Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli. Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerojatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj. Napada stada ovaca, grupu ljudi koji nose mrtvaca, te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju, nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate. Don Quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji, a on za to vrijeme čeka u gori. Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime. Kada su ga konačno našli, uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući. Don Quijote, koji je u međuvremenu prizdravio, ali ne i došao pameti, praćen vjernim perjanikom, treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.
Put ih vodi u Toboso, gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti susret, odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja. Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona, već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu. Mučen tim mislima, Don Quijote susreće Viteza od Oledala i s njime se zavadi kada ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao, pobjedio Don Quijotea. Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco, Don Quijoteov znanac. On je u dogovoru sa župnikom i brijačem, odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući. Nakon boja on je, po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom. Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu. Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho. Usred vjenčanja mladić Basilio, koji je zaljubljen u Kiteriju, odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo, a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih. Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom. Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu. Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode, a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama.
Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun. Njihov plan bio je jednostavan: podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima. Don Quijoteu ukazuju velike počasti, dvorjanke se zaljubljuju u njega, a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem. Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja “otoka” Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje. Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.
Još jednom susreću Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea. Tada se Don Quijote odriče života skitnika – viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi. Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir, po uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo, no vrativši se kući, oboli. Izneneđujuće, on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te, primivši posljednju pomast, umire kao Alonso Quijano.
Analiza glavnih likova:
Don Quijote je na početku romana Alonso Quijano, “plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhovljav, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova”. Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomućenog uma od tolikog čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima. Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je “imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge”. Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo “soli u glavi”, u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Quijoteva čista suprotnost. Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Quijoteu, on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne okljeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.
Miguel de Cervantes Saavedra (1547. – 1616.) je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena. Rođen je u gradiću Alcala de Henares, nedaleko od Madrida, kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga. Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. Školovao se u rodnom mijestu, Sevilli i Madridu, gdje je počeo pisati svoje prve pjesme. Sa dvadeset godina, kao član pratnje kardinala Acqavive, papina legata u Španjolskoj, odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život, bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini. Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir. Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku. Ali, ni u domovini ga nije dočekala sreća. Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.
U 37. godini se ženi,a od 1582. godine se okreće literaturi, no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača. Godine 1585. izdao je pastoralni roman “Galatea”. Unatoč popularnosti takvih romana, ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao. Tada ga stečaj novčara, kod kojega je položio svoj novac, upropaštava i dovodi u zatvor. U tamnici piše prva poglavlja “Don Quijotea” koji će biti objavljen 1605. pod naslovom “Oštroumni vitez Don Quijote od Manche, prvi dio” i postiže veliki uspijeh. Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost. Izdaje zbirku od dvanaest novela “Uzorne novele”, kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu “Put na Parnas” i “Osam komedija i osam novih međuigri”. Potaknut objavljivanjem nastavka romana “Don Quijote” Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana. Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman “Persiles i Sigismunda”, objavljen posmrtno. Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.
Vrsta djela:
Satirički viteški roman
Mjesto radnje:
Španjolska
Vrijeme radnje:
16. stoljeće
Tema:
Pustolovine viteza Don Quijotea i perjanika mu Sancha Panze.
Motivi:
Viteštvo, životi vitezova srednjeg vijeka, njihove osobine i karakter, te opće društveno stanje toga doba.
Sadržaj:
U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano. Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga. Uronivši u taj fantastični svijet, “osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti” te odluči obnoviti drevno viteštvo. Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu, staro kljuse nazva Rocinante, a sebe Don Quijote od Manche. Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni, on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela, obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice, koja mu se učini dvorcem. Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži, što gostioničar, veliki šaljivac, prihvati. Tako Don Quijote postane pravi vitez. Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti. Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka – pastira u njegovoj službi, kažnjava udarcima remena zbog nemara.
Don Quijote, naravno, stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju, krene dalje, ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen. Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa, njegovoj izabranici. Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli. Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući. Vidjevši ga takvoga, gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti. Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su one bile, a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane. Činilo se da je Don Quijote došao pameti, no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put. Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača, a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj.
Nedugo zatim susreću dva fratra, koji preplašeni pobjegnu, i kočiju sa pratnjom. Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe. Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha. Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica, njena kćerka i služavka. Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke. Kada Don Quijote ode ne plativši račun, smatravši da mu to ne dopušta viteški red, krčmar se obrati Sanchu. Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli. Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerojatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj. Napada stada ovaca, grupu ljudi koji nose mrtvaca, te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju, nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate. Don Quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji, a on za to vrijeme čeka u gori. Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime. Kada su ga konačno našli, uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući. Don Quijote, koji je u međuvremenu prizdravio, ali ne i došao pameti, praćen vjernim perjanikom, treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.
Put ih vodi u Toboso, gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti susret, odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja. Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona, već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu. Mučen tim mislima, Don Quijote susreće Viteza od Oledala i s njime se zavadi kada ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao, pobjedio Don Quijotea. Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco, Don Quijoteov znanac. On je u dogovoru sa župnikom i brijačem, odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući. Nakon boja on je, po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom. Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu. Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho. Usred vjenčanja mladić Basilio, koji je zaljubljen u Kiteriju, odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo, a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih. Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom. Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu. Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode, a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama.
Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun. Njihov plan bio je jednostavan: podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima. Don Quijoteu ukazuju velike počasti, dvorjanke se zaljubljuju u njega, a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem. Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja “otoka” Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje. Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.
Još jednom susreću Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea. Tada se Don Quijote odriče života skitnika – viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi. Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir, po uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo, no vrativši se kući, oboli. Izneneđujuće, on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te, primivši posljednju pomast, umire kao Alonso Quijano.
Analiza glavnih likova:
Don Quijote je na početku romana Alonso Quijano, “plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhovljav, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova”. Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomućenog uma od tolikog čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima. Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je “imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge”. Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo “soli u glavi”, u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Quijoteva čista suprotnost. Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Quijoteu, on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne okljeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.
SHAKESPEARE: HAMLET
O KNJIZI:
IZDAVAČ: Školska knjiga, Zagreb, 1991.
PREVEO: dr. Josip Torbarina
ŽIVOTOPIS:
William Shakespeare rođen je 1564. godine u gradiću Stratfordu na Avonu. O njegovu se životu malo toga zna. U zreloj je dobi počeo pisati i glumiti, a smtra ga se i za suvlasnika kazališta Globe.
Sumnja se da on nije pisao sve svoje drame, nego da ih je pisao Bacon. Njegov opus obuhvaća 37 djela. Najpoznatije su drame ''Romeo i Julija'', ''Mletački trgovac'', ''Julije Cezar'', ''Na Tri kralja'', ''Kralj Lear''...
Umro je 1616. godine.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: tragedija
VRIJEME RADNJE: oko 1600. godine
MJESTO RADNJE: Danska
IDEJA:
''Znaš da je prirodno – što živi mora umrijet
I kroz taj smrtni život proteći u vječnost.''
KRATAK SADRŽAJ:
PRVI ČIN
1. prizor:
Elsinor, terasa pred dvorcem.
Bernardo, Horacije i Marcelo sad su na straži. Brine ih je li se opet pojavilo „ono“, a pod tim misle na duha koji se pojavio sinoć oko jedan sat poslije ponoći. Usred njihova se razgovora pojavljuje taj isti duh nalik na pokojnog danskog kralja Hamleta. Oni ga pokušaše upitati nešto, no duh iščezne.
Horacije kaže kako je duh stvarno nalik na mrtvog kralja, te da je to sigurno znak da će Dansku snaći neka nesreća. Priča im kako je kralj Hamlet u borbi ubio norveškog kralja Fortinbrasa te tako dobio sve njegove zemlje, a sad se Fortinbras mlađi želi osvetiti za sve to i dobiti natrag očeve zemlje. To je razlog što je Danska na oprezu i ima mnogo straže. Zato sigurno i dolazi Hamletov duh. Tako su se i pred sam Cezarov pad otvorili grobovi, mrtvaci poizlazili, pojavio se komet vatrena repa i pomrčina zavlada svijetom.
Uto se vraća duh. Trojica ga htjedoše zadržati, no pijetao kukurikne, pukne zora i duh nestane. Horacije, Marcelo i Bernardo složiše se da će o svemu tome izvijestiti kraljevića Hamleta.
2. prizor:
Svečana dvorana u dvorcu. Ulaze kralj, kraljica, Hamlet, Polonije, Laert, Voltimand, Kornelije, lordovi i pratnja.
Kralj Klaudije šalje Kornelija i Voltimanda u Norvešku da sadašnjem kralju, Fortinbrasovu stricu, jave sve što mladi Fortinbras namjerava učiniti u Danskoj jer Klaudije zna da se norveški kralj neće složiti s mladićevom osvetom. Kornelije i Voltimand odlaze.
Tad Laert moli kralja da mu dopusti povratak u Francusku, a kralj mu kaže neka ide ako želi. Nakon toga kralj se obrati kraljeviću Hamletu riječima: „Sada, dragi Hamlete, / Naš rođače i sine -“, na što Hamlet odgovori u sebi: „Više no / Sinovac, manje nego sin.“. Kraljica govori Hamletu da bi se trebao bolje odnositi prema kralju. Hamlet tad iskazuje svoju tugu zbog gubitka oca: „Jer nikad ne može / Prikazati me vjerno, draga majko, / Ni mrki ovaj plašt, ni obično / Odijelo crne boje svečane, / Ni uzdisanje stegnutoga daha, / Ni obilna mi rijeka u oku, / Ni pokunjeno držanje u licu, / Ni drugo ništa, što je sjen i vid / I slika bola. To je, što se čini, / Jer čovjek može svu tu napravu / I glumiti. Al u meni je nešto, / Od naprave što više znači te, / Jer samo slika tuge to je sve“. Želi se vratiti u Wittenberg, no kralj i kraljica ne slažu se s tim.
Svi odlaze osim Hamleta. On je bijesan što je Klaudije, njegov stric, preuzeo očevo prijestolje i oženio se njegovom majkom ubrzo nakon sprovoda. Ogorčen je na majku što je tako brzo zaboravila oca. „Kratki mjesec! / Još prije nego što je cipele / Iznosila, u kojima je išla / Za mrtvim tijelom bijednoga mi oca, / U suzama ko Nioba! Da, ona, / Baš ona – Bože! Zvijer bez razuma bi / Žalostila se duže – pošla je / Za moga strica, brata oca mog, / Što nije više nalik na nj no ja / Na Herkula! Za mjesec dana! Prije / No sol je suza lažnih prestala / Crvenit oči njene otekle, / Već udala se.“Dolaze mu Horacije, Bernardo i Marcelo reći o pojavi kraljeva duha. Horacije mu priča. Hamlet priznaje da je to vrlo čudno, no želi i on vidjeti očeva duha i razgovarati s njima. Smatra da će sad otkriti tko mu je ubio oca.
3. prizor:
Polonijeva kuća, razgovaraju Laert i Ofelija. Opraštaju se prije Laertova odlaska. Budući da Laert ne voli Hamleta, upozorava Ofeliju da ne vjeruje u Hamletovu ljubav, a ona mu kaže da će ga poslušati i biti na oprezu.
Dolazi Polonije. Govori Laertu da krene na brod jer će zakasniti, a i sluge ga već čekaju. Laert se oprašta s njima i odlazi.
Polonije tad ispituje Ofeliju o sastancima s Hamletom te ju opominje da se ponaša časno. Ofelija govori kako joj je Hamlet iskazivao naklonost, a Polonije joj govori neka bude malo nepristupačnija. „Ja neću da od ovoga trenutka / Sramotiš ma i jedan prosti čas / U razgovoru s Hamletom. / Zapovijedam ti – pazi na to! Idi / Sad svojim poslom.“
4. prizor:
Terasa. Ulaze Hamlet, Horacije i Marcelo. Čekaju duha. Iz dvorca se čuju trube i top. Hamlet kaže kako to kralj luduje i nazdravlja. Hamletu se to gadi jer ih zbog takvih stvari drugi narodi nazivaju svinjama i pijancima.
Dolazi duh. Hamlet je uplašen, a duh mu pokazuje neka ga slijedi. Horacije mu govori neka ne ide, no Hamlet želi razgovarati s očevim duhom. Duh i Hamlet odlaze, a Horacije i Marcelo krenu za njima, sumnjaju da „u državi je Danskoj nešto trulo“.
5. prizor:
Hamlet i duh dolaze na zabačeniji dio terase i duh mu poče pričati. Kaže da je on duh njegova oca te mu dolazi reći da osveti njegovo ubojstvo. Hamlet je iznenađen što duh govori o ubojstvu. Duh kaže kako je razglašeno da ga je ugrizla zmija dok je spavao u vrtu, no prava je istina da ga je ubio onaj koji sad nosi njegovu krunu. Klaudije ga je ubio tako što mu je ulio sok otrovna bilja u uho. Taj mu je otrov vrlo brzo ušao u krv, prošao cijelim tijelom i usmrtio ga. Stoga traži od Hamleta da ne dopusti da se Klaudije izvuče s tim zločinom. Duh nestane.
Hamlet je bijesan. Dolaze Horacije i Marcelo, traže od Hamleta da i mispriča što mu je duh rekao, no on im ne želi reći, ali traži od njih da se zakunu da nikom neće reći za duha. I duh im iz dubina govori neka se zakunu. Oni to učine, te svi skupa odlaze.
DRUGI ČIN
1. prizor:
Polonije i Rejnaldo razgovaraju u Polonijevoj kući. Polonije šalje Rejnalda za Laertom, da ga prati i raspita se o njegovu ponašanju, a kasnije neka mu da novce i pismo. Rejnaldo odlazi, a ulazi Ofelija.
Govori da je preplašena jer misli da je Hamlet poludio od ljubavi, tj. od toga što ga Ofelija odbija. Polonije se slaže da je sigurno zato poludio i zato idu to reći kralju i kraljici.
2. prizor:
U međuvremenu, u dvorani kralj i kraljica dočekuju Rosencrantza i Guildensterna. Kralj ih je pozvao zbog Hamletova ponašanja. Budući da su ta dvojica Hamletovi prijatelji, kralj misli da će im Hamlet odati zašto se tako čudno ponaša. I kraljica ih moli neka saznaju to.
Guildenstern i Rosencrantz odlaze, a ulazi Polonije. Polonije kaže da je našao razlog Hamletova ludila, no kraljica sumnja da postoji neki drugi razlog osim gubitka oca i njezina novog braka. Klaudije kaže neka mu prvo poslanici dođu reći što je bilo u Norveškoj, pa će onda poslušati njega.
Poslanik Voltimand izvješćuje kako je norveški kralj zabranio Fortinbrasu mlađem da ikad pokuša započeti rat protiv Danske, te da norveški kralj traži dopuštenje da prođe kroz Dansku u svom pohodu protiv Poljske. Kralj je zadovoljan izvještajem, te Voltimand i Kornelije odlaze.
Tad Polonije dobije riječ. On im čita Hamletovo pismo ofeliji kako bi ih uvjerio da je Hamlet lud od ljubavi jer ga je Ofelija odbila zato što je poštena i časna žena. Polonije je smislio kako će namjestiti susret Hamleta i Ofelije, a on i kralj će biti iza zastora i slušati njihov razgovor.
Kralj i kraljica tad odlaze, a nailazi Hamlet čitajući neku knjigu. Polonije mu se obrati pitajući ga kako je i prepoznaje li ga. Hamlet kaže da je dobro, a misli da je Polonije ribar. Hamlet se pravi lud i namjerno daje Poloniju zbunjujuće odgovore, te zato Polonije ubrzo ode. Hamletu dolaze Rosencrantz i Guildenstern. I njima Hamlet daje čudne odgovore jer im ne želi ništa otkriti iako su mu prijatelji. Rosencrantz govori kako su na putu u dvorac naišli na neke glumce koji dolaze ponuditi svoje usluge. Hamlet ih s radošću prima. Nakon kratka razgovora s glumcima, svi odlaze i Hamlet ostaje sam. On smišlja kako će uz pomoć glumaca i predstave natjerati kralja da prizna ubojstvo njegova oca. „Ja hoću stvarnije / Da imam razloge – i zato valja / U glumi ščepat savjest grešnog kralja.“
TREĆI ČIN
1. prizor:
Razgovaraju u dvorcu kralj, kraljica, Polonije, Ofelija, Rosencrantz i Guildenstern. Dvojica posljednjih govore kako je razgovor s Hamletom dobro prošao, no ipak im Hamlet nije dao odgovore koje su tražili. Kralj im govori neka i dalje pokušavaju, nakon čega Rosencrantz i Guildenstern odlaze.
Kralj govori kraljici neka i ona ode jer su oni pripremili susret Hamleta s Ofelijom, a on i Polonije će skriveni slušati njihov razgovor. Kraljica se složi i ode. Ofelija će tobože čitati neku knjigu, a kralj i Polonije će se skriti iza zastora.
Dolazi Hamlet vodeći svoj monolog: „Bit il ne bit – to je pitanje! / Je l' dičnije sve strelice i metke / Silovite sudbine u srcu / Podnositi il zgrabit oružje“, / Oduprijet se i moru jada kraj / Učinit? Umrijet – usnut, ništa više! / I usnuvši dokončat srca bol / I prirodnih još tisuć' potresa, / Što baština su tijelu. To je kraj, / Da živo ga poželiš: umrijeti / I usnut! Usnut, pa i snivat možda!“. Naiđe na Ofeliju. Dugo se nisu vidjeli. Iako Ofelija govori da će mu vratiti poklone koje joj je dao, Hamlet tvrdi da joj nikad ništa nije dao. Nadodaje i to da ju je nekad volio, no zatim kaže da ju uopće nije volio. Govori joj neka ide u samostan, neka njemu ne vjeruje ništa; nijednom muškarcu ne treba vjerovati jer su svi nitkovi. Govori joj: „Ako se budeš udavala, dat ću ti ovu kletvu kao miraz. Bila ti čista kao led i bijela kao snijeg, kleveti nećeš uteći. Idi u samostan – Idi, zbogom. (Hoda gore-dolje) Ili ako hoćeš svakako da se udaš, pođi za budalu, jer pametni ljudi znaju predobro, kakve vi nakaze od njih pravite. U samostan – idi, i to brzo. Zbogom!“. Hamlet odlazi, ostavlja zaprepaštenu Ofeliju. Prilaze joj kralj i Polonije. Kralj govori da mu Hamletovo ponašanje ne izgleda kao ludost, no ipak je Hamlet vrlo opasan. No Polonije i dalje smatra da je Hamlet lud zbog neuzvraćene ljubavi. Predlaže da kraljica pokuša „izvući“ nešto iz Hamleta nakon predstave, a on će se skriti i slušati taj razgovor. Kralj se složi: „Da, tako neka bude / jer mahnitost u velikoga svijeta / Bez paske sama ne smije da šeta.“.
2. prizor:
Hamlet se dogovara s glumcima. Napisao je jedan dio predstave i želi da ga glumci izvedu kako bi kralja uhvatio u zamku. Glumci poslušaše i odu se pripremiti za predstavu.
Dolazi Horacije. Hamlet mu govori da je on najpravedniji čovjek kojeg zna i stoga mu priča kako je u predstavu ubacio scenu koja je vrlo slična okolnostima u kojima je ubijen njegov otac. Stoga traži od Horacija da promatra kralja za vrijeme te scene, da vidi hoće li kralj bilo kako odati svoj grijeh. Horacije pristane, a Hamlet kaže: „Evo dolaze / Na glumu. Sada moram biti lud.“.
Svi ulaze u dvoranu kako bi gledali predstavu. Hamlet ode sjesti kod Ofelijinih nogu te nasloni glavu na Ofelijine noge dajući pritom perverzne komentare poput: „To je lijepa misao, ležati između djevojačkih nogu.".
Počela je predstava. Glumci glume kralja i kraljicu koji se zaklinju na vječnu ljubav. Tad na scenu dolazi treća osoba, Lukijan, koji usnulom kralju ulijeva otrov u uho. Kralj Klaudije naglo ustaje i odlazi s predstave. Izlaze za njim svi osim Hamleta i Horacija. Slažu se da je Klaudije sumnjiv zbog odlaska s predstave baš tijekom prizora trovanja. Dolaze im Guildenstern i Rosencrantz. Žele opet izvući odgovore iz Hamleta, no on i dalje šuti o svemu tome. Hamlet pita Guildensterna zna li svirati frulu. Nakon što Guildenstern kaže da ne zna, Hamlet ga pita zašto onda pokušava svirati na njemu, saznati njegove tajne. „Nazovite me kakvim god glazbalom – rasrditi me možete, ali ne možete na meni svirati.“Dolazi Polonije i govori Hamletu da ga majka želi vidjeti, pa Hamlet odlazi k njoj.
3. prizor:
U dvorani kralj razgovara s Rosencrantzom i Guildensternom. Kralj im govori da ne voli Hamleta, da je opasan i da ga treba poslati u Englesku, a njih će dvojicu poslati za njim. „Molim vas, / Požurite se na svoj hitri put, / Da zapnemo u verige taj strah, / Što sada odveć slobodno se kreće.“Rosencrantz i Guildenstern odlaze, a dolazi Polonije reći kralju da je Hamlet krenuo k majci, a da će se on (Polonije) skriti iza zastora i slušati razgovor. Nakon tog priopćenja Polonije odlazi.
Kralj ostaje sam. „Moj grijeh je gnusan, smrdi do neba / I kletva je na njemu prastara - / Umorstvo brata! Molit se ne mogu, / Ma da je živa želja mi i volja, / Jer namjeru mi jaku jača krivnja / Uništava...“Kralj klekne pokušavajući tražiti oprost za svoj zločin iako se ne kaje. Hamlet ga ugleda: „Gledaj, moli se! Ha, - sad je zgoda, sad bih mogao! I hoću, (trgne mač) pa nek ode u nebo!“. No ipak neće ništa učiniti, pričekat će još na osvetu. Sad odlazi majci, a Klaudije ustajući reče: „O, riječ se diže, ali miso gmiže, / A riječ bez misli teško k nebu stiže.“, nakon čega ode.
4. prizor:
Kraljičina soba, ulaze kraljica i Polonije. Polonije joj govori da će Hamlet sad doći, te se skrije iza zastora čuvši da je Hamlet pred vratima.
Hamlet uđe k majci, a majka ga odmah počne prekoravati što je nepošten prema Klaudiju, svom poočimu i stricu. Hamlet ju ne želi slušati, nego ju vrijeđa. Ona se boji da će ju napasti, stoga poče glasno zapomagati. Zapomaganje se čuje i iza zastora. Hamlet izvuče mač i zarije ga u zastor ne znajući koga je ubio. Razveseli se kad pomisli da je možda ubio kralja Klaudija, no otkrije zastor i ugleda mrtvog Polonija. „O, jadna ludo ti, nametljiva / I nesmotrena, zbogom! Držah te / Za nekog većeg. Primi svoju kob.“
I dalje Hamlet nastavlja vrijeđati svoju majku, što je tako brzo zaboravila njegova oca i udala se za smeće. Tad ulazi duh, a samo ga Hamlet vidi i razgovara s njim. Kraljica tad shvati da je Hamlet stvarno lud, ima priviđenja: „O, to je samo tvoga mozga stvor, / Jer ludost je u takvom stvaranju / Bestjelesnome vrlo vješta.“. Hamlet se pozdravlja, želi otići, „(Pokazuje Polonijevo tijelo) Ja žalim ovoga / Gospodina – al htjela su nebesa / Da kazne mene njim, a njega mnome, / Te moram biti njima bič i sluga. / Sahranit ću ga sad i odgovarat / Za prijeku smrt, što zadadoh je njemu -“. Zna da će uskoro morati otići u Englesku, kako mu je već odavno rečeno, a sad želi majci laku noć te odlazi vukući Polonijevo tijelo.
ČETVRTI ČIN
1. prizor:
U dvorani su kralj, kraljica, Guildenstern i Rosencrantz. Njih dvojica nakratko izađu kako bi kralj i kraljica razgovarali o Hamletovu sinoćnjem ponašanju. Kraljica kaže: „Lud / Ko more i ko vjetar, kad se hrvu / I nadmeću. U divljem ludilu / I čuvši, gdje se iza zavjese / Pomaklo nešto, trgao je mač / I viknuv: „Parcov, parcov!“ – starca je / Umorio u ludoj opsjeni, / I ne znajući, tko je.“.
Vraćaju se Guildenstern i Rosencrantz te im kralj nalaže da nađu Hamleta i Polonijevo tijelo odnesu u kapelicu da se sahrani, a kralj i kraljica naći će rješenje kako kazniti Hamleta za zločin.
2. prizor:
Guildenstern i Rosencrantz nađu Hamleta. Ispituju ga gdje je Polonijevo tijelo, no Hamlet im ne želi ništa reći. Traži da ga odvedu kralju.
3. prizor:
Sva trojica dolaze pred kralja. Kralj pita Hamleta gdje je Polonije, a Hamlet odgovara da je na večeri, no ne večera on, nego njega večeraju. Kaže da je na nebu, a ako ga ne nađu tamo, onda će ga sigurno naći za mjesec dana, „kad budete uzlazili uza stepenice na trijem“. Kralj šalje sluge da nađu Polonija, a Hamleta šalje na brod za Englesku. Guildensternu i Rosencrantzu naređuje da idu za njim i da se pobrinu da Hamlet još noćas ode.
Svi odlaze, a kralj ostaje sam. Nada se da će Engleska ispuniti njegovu molbu. „Ti ne možeš s hladnim prezirom / Da dočekaš naš nalog vrhovni, / Što svećano u pismu zahtijeva / Od tebe brzu Hamletovu smrt. / Učini to nam ,kralju Engleske, / Jer on mi kao ljuta groznica / U krvi bjesni, a na tebi je, / Da izliječiš me.“
4. prizor:
Ravnica u Danskoj. Ulazi Fortinbras s trupama u maršu. Govori kapetanu da pozdravi danskog kralja i zahvaljuje što im je dopustio da prođu kroz Dansku. Fortinbras s vojskom nastavi dalje, a naiđu Hamlet, Rosencrantz, Guildenstern i ostali. Hamlet pita kapetana kakva je to vojska, a kapetan kaže da je to norveška, Fortinbrasova vojska. Nakon kratka razgovora kapetan odlazi, a ubrzo i Hamlet i ostali.
5. prizor:
Soba u Elsinoru; ulaze kraljica, Horacije i jedan plemić. Plemić govori o Ofeliji, kako je poludjela nakon očeve smrti. Dovodi Ofeliju pred kraljicu. Ofelija pjeva neku svoju tužaljku koju nitko ne razumije.
Dolazi i kralj, žali jadnu Ofeliju. Naređuje Horaciju neka pazi na nju. Začuje se vika, dolazi Laert bijesan kao ris. Želi znati što je s njegovim ocem, tko ga je ubio, želi se osvetiti očevu krvniku.
Vraća se Ofelija. Laert je sretan što ju vidi, no tužan zbog njezina narušena psihičkog stanja zbog očeve smrti. Ofelija ode pjevajući i dalje svoje tužaljke.
Laert kaže kako će naći krivca za očevu smrt i sestrinu bolest. Kralj se slaže: „I hoćete – a onda, / Kad saznate, gdje krivac jeste pravi, / Tek njemu ćete raditi o glavi.".
6. prizor:
Horacija dolaze posjetiti neki mornari. Nose mu Hamletovo pismo u kojem piše kako su ga zarobili neki gusari, neka da kralju pismo koje mu šalje i neka što prije dođe k njemu (Hamletu). Kaže i kako mu mnogo toga mora ispričati o Rosencrantzu i Guildensternu koji su na putu u Englesku.
Nakon što je pročitao pismo, Horacije kaže mornarima neka ga odvedu do Hamleta.
7. prizor:
Kralj i Laert razgovaraju. Dogovaraju se oko Laertove osvete Hamletu za ubojstvo Polonija. Uto dođe glasnik noseći Hamletova pisma: jedno za kralja, jedno za kraljicu. Hamlet kralju u pismu najavljuje svoj sutrašnji dolazak. Laert jedva čeka da Hamlet dođe da ga može optužiti i osvetiti se. Kralj kaže Laertu da će on smisliti neki podvig kako bi laert mogao ubiti Hamleta. Laert se slaže da on bude oruđe za tu kaznu. Dogovorit će dvoboj između Laerta i Hamleta, mačevanje, pri čemu će Laertova oštrica biti premazana otrovnom mašću.
Uto ulazi kraljica vičući da se Ofelija utopila. Sumnjaju na samoubojstvo, no ipak će srediti da ima kršćanski sprovod.
PETI ČIN
1. prizor:
Groblje. Dva grobara kopaju grob u koji će biti smještena Ofelija. Raspravljaju o tome kako je Ofelija počinila samoubojstvo; jedan od njih kaže da Ofelija sigurno ne bi imala kršćanski sprovod da nije bogata. Drugi grobar ode, a naiđu Hamlet i Horacije.
Kad je prvi grobar iskopao neku lubanju, Hamlet poče filozofirati ugledavši ju. Kaže kako je ta lubanja nekad imala jezik i mogla je pjevati, a grobar ju tako nemarno baca na zemlju. Hamlet pita grobara za koga kopa grob, no on ne želi reći. Grobar priča kako je postao grobar baš na dan rođenja mladog Hamleta i dan kad je pokojni kralj Hamlet pobijedio Fortinbrasa.
Usred razgovora na groblje dolaze svećenici noseći Ofelijino tijelo, Laert, kralj i kraljica i ostali. Hamlet i Horacije se skriju. Svećenik objašnjava Laertu da će Ofelija imati kršćanski obred, no ipak joj neće biti pjevan requiem kao što se pjeva onima koji su preminuli u miru. Tad Hamlet shvati da je to Ofelijin sprovod. Laert u afektu skoči u grob, a tad prilazi Hamlet i isto to čini. Potuku se u grobu, no ubrzo ih razdvoje i izvuku otamo.
Hamlet bijesno odlazi, za njim Horacije, a kralj govori Laertu da će ubrzati svoj plan, a kraljici kaže neka pripazi na svog sina, te nadodaje: „Živ spomenik će dobit ovaj grob / I onda čeka mir nas blagi, lijepi, / A dotle neka strpljivost nas krijepi.“.
2. prizor:
Hamlet i Horacije razgovaraju u jednoj sobi u dvorcu. Hamlet priča kako je, dok je bio na brodu, našao pismo u kojem je naredba da ga ubiju, no on je promijenio poruku, napisao je da treba pogubiti one koji donesu to pismo. I tako su Guildenstern i Rosencrantz poginuli.
Ulazi i Osric, nosi Hamletu kraljevu poruku o dvoboju i okladi. Kralj se kladi da će Hamlet pobijediti Laerta i zato želi da se dvoboj što prije održi. Dvoboj će trajati dok jedan od sudionika drugom ne zada dvanaest uspješnih udaraca.
Dolazi plemić kojeg je poslao kralj pitati Hamleta je li spreman za dvoboj ili će ga odgoditi. Hamlet kaže da će doći sad te plemić odlazi reći to kralju.
Horacije smatra da će Hamlet izgubiti okladu, no Hamlet ne misli tako. Neka bude što bude.
Dolaze kralj, kraljica, Laert, Osric i ostali s mačevima i rukavicama. Donose i boce s vinom.
Hamlet i Laert bratski si pruže ruke. Uzimaju mačeve i spremaju se za borbu. Kralj je jednu čašu vina namijenio Hamletu, no Hamlet kaže da će kasnije popiti. Kralj je otrovao vino u toj čaši, a kraljica, ne znajući to, ispije vino. U žaru borbe Laert rani Hamleta, a zatim slučajno zamijene mačeve te Hamlet rani Laerta.
Uto kraljica padne. Umirući reče da je vino bilo otrovano, te umre. Hamlet vidi da je izdan. I Laert pada. Viče Hamletu da je i on otrovan, ali mačem, i zato Hamlet uzme otrovani mač te probode kralja Klaudija. Hamlet ga natjera da popije malo onog otrovanog vina, te kral umre. Laert kaže: „Pravda ga je stigla, / Jer on je sam taj otrov smiješao. - / Oprostimo sad jedan drugome. / Pa niti moja ni mog oca smrt / Nek ne padne na tebe, Hamlete, / Ni tvoja na me!“, te umre. Hamlet mu oprosti te govori Horaciju da i on umire i neka Horacije ispriča svima njegovu priču. I Horacije htjede popiti otrov, no Hamlet mu uze čašu i baci na pod.
Začuje se dolazak Fortinbrasove vojske. Osric kaže da je Fortinbras pobijedio u Poljskoj. Hamlet kaže Horaciju neka ispriča sve Fortinbrasu, te nakon tih riječi Hamlet umre. Horacije je tužan: „Sad puca dično srce! – Laku noć, / Moj kraljeviću! Jata anđela / Uspavala te svojim pjesmama.“.
Fortinbras ulazi, želi vidjeti taj krvavi prizor koji ljudi spominju. Horacije mu kaže da će on svijetu ispričati što se ovdje dogodilo. Fortinbras se slaže s tim, te naređuje vojnicima da iznesu tijela.
Na kraju se čuje topovska paljba.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
KLAUDIJE, danski kralj
HAMLET, sin pokojnog i sinovac sadašnjega kralja
GERTRUDA, danska kraljica, Hamletova majka
POLONIJE, kraljev komornik i glavni državni tajnik
HORACIJE, Hamletov prijatelj
LAERT, Polonijev sin
OFELIJA, Polonijeva kći, Hamletova ljubav
ROSENCRANTZ i GUILDENSTERN, dvorani, nekadašnji Hamletovi kolege na sveučilištu
HAMLET: tuguje za ocem i stalno nosi crninu, mrzi svog očuha koji mu je ubio oca
''Odbaci, dragi Hamlete, tu noćnu boju;
U kralju nek ti oko gleda prijatelja;
I nemoj neprestano oborenih vjeđa
U prahu tražiti svog plemenitog oca.''
USPOREDBA HAMLETA S LAERTOM:
Hamlet: očevo je ubojstvo događaj koji ga mijenja, želi istinu i osvetu, tj. smrt Klaudiju
Laert: očevo je ubojstvo događaj koji ga mijenja, želi istinu i osvetu, tj. smrt Hamletu
Hamleta možemo usporediti s Laertom. Obojica se žele osvetiti ubojici svoga oca te dokazati istinu. Zato možemo govoriti o dva subjekta u drami, odnosno o strukturi zrcala.
PREDSTAVA KAO ZRCALO SVIJETA:
Svijet je koji pokazuje zao, pun zapletenih odnosa, mjesto u kojem se pojedinac teško snalazi. Problemi s kojima se čovjek suočava jesu osveta, ubojstvo, ljuba, prijateljstvo, preljub, brak, vlast, itd.
Dakle, Hamlet govori i o nama i našoj stvarnosti.
O DJELU:
''Hamlet'' je najpoznatija Shakespearova tragedija koja kroz Hamletovu sudbinu raspravlja o nekim najvećim pitanjima života, spoznaji apsolutne istine i djelovanje u skladu s njom.
Iako u djelu ima puno događaja (ubojstava, samoubojstava), nema neke prave dramske napetosti (tajna nam je otkrivena na početku), nego je naglasak stavljen na unutarnju Hamletovu borbu.
Ovo je djelo postalo temeljem mnogih interpretacija.
Biti, li ne biti – to je pitanje.
I najčudnija djevica je rasipna otkrije li svoje čari mjesecu.
Bič kletve ne štedi niti samu krepost.
Čuj, Hamlete, razglasiše da me zmija ujela dok u svom vrtu spavah; tako je sva Danska krivotvorenim prikazom o mojoj smrti prevarena. Zmija što je tvog oca na smrt ujela sad nosi krunu njegovu.
Dani cijenu gube kada davatelji prestanu da gube.
I najčudnija djevica je rasipna otkrije li svoje čari mjesecu.
Bič kletve ne štedi niti samu krepost.
Čuj, Hamlete, razglasiše da me zmija ujela dok u svom vrtu spavah; tako je sva Danska krivotvorenim prikazom o mojoj smrti prevarena. Zmija što je tvog oca na smrt ujela sad nosi krunu njegovu.
Dani cijenu gube kada davatelji prestanu da gube.
Marin Držić - Novela od Stanca
ŽIVOTOPIS:
Marin Držić (1508.-1567.) je u Dubrovniku sredinom 16. st. razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost.
U nepunih je deset godina napisao dvanaest djela za pozornicu, od kojih su se neka izgubila (npr. komedija ''Pomet''), a neka su sačuvana samo djelomično.
Preveo je i tragediju ''Hekuba'', talijanskog pjesnika L. Dolce.
Književni je rad započeo kao lirik (pisao je ljbavne pjesme u duhu petrarkizma), no ubrzo se u potpunosti posvetio drami. Bio je najizvođeniji dubrovački dramatičar.
Djela: pastirske igre ''Tirena'', ''Venera i Adon'', 'Grižula''; pokladna komedija ''Novela od Stanca''; komedije ''Dundo Maroje'', ''Arkulin'', ''Skup''; tragedija ''Hekuba'' itd.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: pokladna komedija
VRIJEME RADNJE: karnevalska noć
MJESTO RADNJE: Dubrovnik
KRATAK SADRŽAJ:
Mladi su se Dubrovčani (Vlaho, Miho i Dživo Pešica) sastali, kao skoro svake večeri, nakon što su im roditelji išli spavati. Govorili su o tome kako varaju svoje roditelje, koji misle da oni spavaju, a oni odlaze vani.
Miho je opisao kako on vara svoje roditelje: njegov otac zatvori kuću, a čim mu roditelji odu u krevet, on se obuče i izađe kroz prozor svoje sobe. Miho je rekao da je čuo da je jučer u grad došao neki smiješan gospodin koji nije našao stan i spava ispred fontane i da je donio kozle, grudu i sir te da bi mu mogli učiniti neku novelu (šalu).
Dživo je otišao kod Stanca i počeo je pričati. Stanac mu je rekao da je donio tržak te da ga nitko nije htio ugostiti pa je morao prenoćiti na ulici kraj fontane. Dživo mu je rekao da je on trgovac i da trguje goveda. U razgovor sa Stancem, Dživo je rekao Stancu da on nije uvijek bio tako mlad, već da su ga pomladile vile kad je došao u grad. Dživo i Stanac se predstavljaju. Nakon toga Stanac je rekao da mora doma jer bi mu onda supruga vikala. Stanac i Dživo su se pozdravili i Dživo je otišao kod Vlaha i Miha kojima je rekao da Stanac vjeruje sve što mu se kaže.
Nakon što je Dživo opisao što je ispričao Stancu, sreli su maškare obučene u vile i s njima ga otišli malo zafrkavati. Jedan od njih je pričao Stancu, zatvorio mu oči i zavezao ruke, dok su mu druga dvojica uzela sir, tele i grudu te mu za to ostavili novac. Kad je Stanac otkrio prijevaru, počeo je vikati za njima, ali je već bilo prekasno.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
STANAC: Stari seljak koji dolazi u Dubrovnik iz istočne Hercegovine da bi prodao kozle, sir i grudicu te da nešto zaradi. On je bio jako naivan i vjerovao je da se Sedmi muž (Dživo) pomladio, pa je pomislio da se to može dogoditi i njemu.
VLAHO, MIHO I DŽIVO PEŠICA: Mladi Dubrovčani koji se žele zabaviti u karnevalskoj noći. Dživo, najdomišljatiji među njima, preobučen u seljačku nošnju, predstavlja se Stancu kao Sedmi muž, trgovac iz Gacka. On je opisao Stancu kako je i on bio star kad je došao u Dubrovnik i na svu sreću nije ga nitko primio u svoju kuću, te su ga vile pomladile.
O DJELU:
Novela od Stanca ("Šala sa Stancem") je kratka novela od jednog čina u nekoliko prizora i u dvanaesteričkim stihovima. Djelo je farsa (kratka komediija, dramska igra), prvi je put prikazana 1550. g. na svadbi Martolice Zamanjića. Djelo govori o mladim Dubrovčanima koji se žele zabaviti u karnevalskoj noći. Susreću se sa starim Stancem koji je došao u Dubrovnik da proda jare i nešto sitnica. Držić je ovu kratku komediju savršeno složio i u ovoj je komediji iskazao lakovjernost.
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: mlad, rđava, krvava, kurvine zlostare, smiješna oca
- metafora: ''Pij'', reče, ''ako budeš piti, noćas razum steče kim ćeš slavan biti!''
- djelo je pisano starinskim dubrovačkim narječjem, prilično teško razumljivim, tj. razumljivim uz pomoć rječnika na kraju knjige ili uz tekst
Marin Držić (1508.-1567.) je u Dubrovniku sredinom 16. st. razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost.
U nepunih je deset godina napisao dvanaest djela za pozornicu, od kojih su se neka izgubila (npr. komedija ''Pomet''), a neka su sačuvana samo djelomično.
Preveo je i tragediju ''Hekuba'', talijanskog pjesnika L. Dolce.
Književni je rad započeo kao lirik (pisao je ljbavne pjesme u duhu petrarkizma), no ubrzo se u potpunosti posvetio drami. Bio je najizvođeniji dubrovački dramatičar.
Djela: pastirske igre ''Tirena'', ''Venera i Adon'', 'Grižula''; pokladna komedija ''Novela od Stanca''; komedije ''Dundo Maroje'', ''Arkulin'', ''Skup''; tragedija ''Hekuba'' itd.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: pokladna komedija
VRIJEME RADNJE: karnevalska noć
MJESTO RADNJE: Dubrovnik
KRATAK SADRŽAJ:
Mladi su se Dubrovčani (Vlaho, Miho i Dživo Pešica) sastali, kao skoro svake večeri, nakon što su im roditelji išli spavati. Govorili su o tome kako varaju svoje roditelje, koji misle da oni spavaju, a oni odlaze vani.
Miho je opisao kako on vara svoje roditelje: njegov otac zatvori kuću, a čim mu roditelji odu u krevet, on se obuče i izađe kroz prozor svoje sobe. Miho je rekao da je čuo da je jučer u grad došao neki smiješan gospodin koji nije našao stan i spava ispred fontane i da je donio kozle, grudu i sir te da bi mu mogli učiniti neku novelu (šalu).
Dživo je otišao kod Stanca i počeo je pričati. Stanac mu je rekao da je donio tržak te da ga nitko nije htio ugostiti pa je morao prenoćiti na ulici kraj fontane. Dživo mu je rekao da je on trgovac i da trguje goveda. U razgovor sa Stancem, Dživo je rekao Stancu da on nije uvijek bio tako mlad, već da su ga pomladile vile kad je došao u grad. Dživo i Stanac se predstavljaju. Nakon toga Stanac je rekao da mora doma jer bi mu onda supruga vikala. Stanac i Dživo su se pozdravili i Dživo je otišao kod Vlaha i Miha kojima je rekao da Stanac vjeruje sve što mu se kaže.
Nakon što je Dživo opisao što je ispričao Stancu, sreli su maškare obučene u vile i s njima ga otišli malo zafrkavati. Jedan od njih je pričao Stancu, zatvorio mu oči i zavezao ruke, dok su mu druga dvojica uzela sir, tele i grudu te mu za to ostavili novac. Kad je Stanac otkrio prijevaru, počeo je vikati za njima, ali je već bilo prekasno.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
STANAC: Stari seljak koji dolazi u Dubrovnik iz istočne Hercegovine da bi prodao kozle, sir i grudicu te da nešto zaradi. On je bio jako naivan i vjerovao je da se Sedmi muž (Dživo) pomladio, pa je pomislio da se to može dogoditi i njemu.
VLAHO, MIHO I DŽIVO PEŠICA: Mladi Dubrovčani koji se žele zabaviti u karnevalskoj noći. Dživo, najdomišljatiji među njima, preobučen u seljačku nošnju, predstavlja se Stancu kao Sedmi muž, trgovac iz Gacka. On je opisao Stancu kako je i on bio star kad je došao u Dubrovnik i na svu sreću nije ga nitko primio u svoju kuću, te su ga vile pomladile.
O DJELU:
Novela od Stanca ("Šala sa Stancem") je kratka novela od jednog čina u nekoliko prizora i u dvanaesteričkim stihovima. Djelo je farsa (kratka komediija, dramska igra), prvi je put prikazana 1550. g. na svadbi Martolice Zamanjića. Djelo govori o mladim Dubrovčanima koji se žele zabaviti u karnevalskoj noći. Susreću se sa starim Stancem koji je došao u Dubrovnik da proda jare i nešto sitnica. Držić je ovu kratku komediju savršeno složio i u ovoj je komediji iskazao lakovjernost.
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: mlad, rđava, krvava, kurvine zlostare, smiješna oca
- metafora: ''Pij'', reče, ''ako budeš piti, noćas razum steče kim ćeš slavan biti!''
- djelo je pisano starinskim dubrovačkim narječjem, prilično teško razumljivim, tj. razumljivim uz pomoć rječnika na kraju knjige ili uz tekst
IVAN GUNDULIĆ: DUBRAVKA
Bilješke o piscu:
Ivan Gundulić rođen je 1589. godine u
Dubrovniku. On je najznačajnije pjesničko ime starije hrvatske
književnosti. Cijeli svoj život Gundulić je proveo u Dubrovniku živeći
mirnim i tihim životom. Gundulić je počeo pisati već u mladosti, a u tridesetoj
godini života on je već poznati pjesnik. Rukopisi njegovih ranih
ljubavnih pjesama su izgubljeni. Gundulić se proslavio kao i dramski
pisac, pišući melodrame (“Dijana”, “Arijana”, “Armida” i “Prozerpina
ugrabljena”). U Rimu je, 1621. godine, tiskana prva Gundulićeva knjiga
“Pjesni pokorne kralja Davida”, u kojoj se nalazi sedam prepjeva
biblijskih psalama. U to vrijeme jača utjecaj Katoličke crkve koja oštro
nastupa protiv probuđenoga renesansnog čovjeka ističući potrebu
preziranja svega zemaljskog i naglašavajući važnost molitve i trpljenja.
Godinu dana nakon toga izlazi u Anconi druga Gundulićeva knjiga. Bila
je to refleksivno-religiozna poema “Suze sina razmetnoga”
komponirana u tri pjevanja predstavlja obradu biblijske priče o
razbludnom sinu koji se, napustivši očev dom, odaje grešnom životu.
U zrelim godinama Gundulić se opet vraća dramskom stvaralaštvu i 1628. objavljuje pastoralu “Dubravka“. Djelo je tiskano tek 1837. godine, a od 1888. godine neko se vrijeme redovito prikazivala u HNK-u kao svečana predstava prilikom narodnih praznika. Najsloženije Gundulićevo djelo i vrhunac njegova stvaranja je ep u dvadeset pjevanja, “Osman“. Tema Osmana je pobjeda Poljaka u borbi protiv Turaka kod Hoćima 1621. godine, kao i pobuna janjičara protiv mladog sultana Osmana 1622. “Osman” je najbolji hrvatski barokni ep, koji se tematski nastavlja na Marolićev ep “Judita”, po uzoru na Mažuranićev ep “Smrt Smail-age Čengića”. Ep je stvaran od 1621. pa sve do Gundulićeve smrti 1638.
Vrsta djela:
Pastoralnoj
dramskoj vrsti, neobično raširenoj u doba renesanse i baroka, pripada
Gundulićeva Dubravka, koja se, kako nam kažu arhivski
podaci, prikazivala u Dubrovniku 1628. godine, pa možemo pretpostaviti
da je nastala sredinom trećeg desetljeća 17. stoljeća.
Kratki sadržaj:
Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u neko mitsko, pogansko vrijeme sreće i blagostanja, u vrijeme koje po svojim obilježljima podsjeća na zlatni vijek čovječanstva. Od starine je običaj u Dubravi da se svake godine svetkuje sloboda, i tada se vjenčaju djevojka i momak za koje suci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet u ovom djelu
počinje u trenutku kada vjenčanje i očekivani sretan rasplet radnje sprečava bogati a ružni Grdan tako da podmiti suce te oni odrede da se Dubravka kao najljepša ima vjenčati s tobože najljepšim Grdanom. I kada je već sve spremno za to neprilično vjenčanje u hramu boga Lera, boga ljubavi, sam bog Lero sprečava vjenčanje čudesnim znamenjem, pa se Dubravka ipak vjenča s Miljenkom, koji je najbolji i najčestitiji momak, a Dubravka i on vole se već odavna. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode, te svi božici slobode na oltar pridonose darove i pjevaju himnu slobodi.
Alegorijsko značenje:
Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulićeva drame ina alegorijsko značenje. Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njome se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi sporedni motivi i sporedne fabularne linije, koji potpomažu osnovnu alegorijsku namisao djela, na primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika, ili pak neke
smiješne fabule što imaju moralno-etičku funkciju u djelu.
Likovi:
U Gundulićevoj pastirskoj igri osim likova pastira, ribara iz Dalamacije, svećenika, pojavljuje se i starac Ljubodrag, koji se tuži na mnoge nove običaje, kao što su neradnost i nemar za opće dobro, podmitljivost i pohlepa; u radnju su upleteni i nmogi prizori sa satirima i satiricama – Divjakom, Vukom, Zagorkom i Pelinkom – koji simboliziraju određene poroke i mane: sklonost prema raskoši, skupocijeno oblačenje i raskalašenost. Društvene mane Gundulić prikazuje s komične i smiješne strane, preplećući dosjetljive šale i lakrdije s veselim humorom i duhovitostima, poučavajući na opušten i veseo način.
Stih i kompozicija:
Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Najveći dio Dubravke je pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani dvanaesterac, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šestaračka polustiha s rimom. Taj je stih najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16. st. ima mnogo teorija o porijeklu toga stiha. Prema najnovijoj, on je hrvatska varijanta
mletačko-starofrancuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne povezuju se u strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.
Socijalni problemi u tadašnjem Dubrovniku, funkcija djela, karakterizacija:
Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim Grdanom i sretan rasplet vjenčanjem s Miljenkom govore o nekim u Gundulićevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom o Dubravki i Miljenku, s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulić aludirao na nejednake ženidbe, protiveći se i kritizirajući ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od starine je bio zakon da se plemići mogu vjenčavati samo međusobno. Pojava Grdana u drami očito aludira na neke pokušaje kršenja tog starog zakona, problematizira ženidbu među različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao neprirodnu i protivnu božjim zakonima od starine. Društveni problem Gundulić nije prikazao kao socijalni sukob, nego ga je preveo na moralno-etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a Miljenko je dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i Dubravke odobravaju sami bogovi, osobito bog Lero. No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom može se očitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulić smatra suprotno božjim zakonima.
Prekidajući priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulić slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomaćene u Italiji i neobično obljubljene koja je odjekivala zaljubljenim pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundullić je proširio fabulom čiji smisao i alegorijsko zmačenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu Dubrovačke slobode, slobode u kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogaćenih, podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlast suprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogućoj sreći u pastirskom svijetu, osim misli o pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije – a takve su misli utkane u svaki pastoralni žanr – Gundulićeva Dubravka nudi i koncept za sreću u civiliziranoj, slobodnoj državi – gradu, misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu – po Platonovim vizijama i idejama – vladaju istina, lijepota i dobrota i u kojem je sve već uređeno po zakonima božanske pravednosti. Gundulićeva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona je u strogoj političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno – politička tvorba. Gundulićeva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine, pobjeđujući zlo, ružno i laž, to je sretna Dubrava koja se zasniva na platoničkim koncepcijama idealne države i utopističkim mislima renesansnih i postrenesansnih mislilaca. Izbor žanra za uobličavanje takvih misli – pastoralnog žanra – bio je idealan, a općeprihvatljiv u stoljeću koje je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim pastoralnim književnim djelima što ih je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju “ljubići”. No postupkom alegorizacije mitološko-pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao fabule i na suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi konvencijom određene granice pastirskog žanra. Istodobno, po svojim idealno zamišljenim političkim vizijama sretnog grada – države, Dubravka je i svojevrsna utopija – djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogućih država u kojoj vjadaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote. Oblačeći pastoralnu fabulu, smještenu u bezvremenski, mitski svijet vječne ljubavi i slobode, u alegorijski veo, Gundulić je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu moralno-etičko i političko znanje.
Strukturu Dubravke obilježava isprepletanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog iskazuje se u podjeli na činove i skazanja – Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podijeljen na skazanja – kao i u dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih vrsta stiha: od peterca preko osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u oblikovanju fabule: radnja se u djelu češće prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna scena raspleta – ona kad se Lero pobuni protiv grdana – uopće ne pokazuje na sceni, nego je prepričava jedan lik drame. I sama je fabula – mitska priča iz zlatnog vremena – epska po svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se Dubravka i kao izrazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim djelovima teksta u kojima se glorificira sloboda, ili pak u onim djelovima koji oblikuju vremensko – prostorne komponente djela. Tako se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:
Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i Miljenka svi se sukobi razrješuju, i pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj u kojemu se svi sukobi pomiruju. Slika je izvedena doslijedno u svim slojevima i na svim razinama teksta: Dubravka je tipičan primjer baroknog oblikovanja teksta i estetizacije prikazanog svijeta. Dubravkom je Gundulić proširio konvencije pastoralnog žanra i slici idealnog svijeta pridao karakteristike svoje vizije društveno-političkog i moralno-etičkog ustrojstva Dubrovačke Republike. No za razliku od Držića, koji je svijet pastoralne idile doveo u sokob s realnošću seljačkog svijeta, Gundulićev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj doslovnosti, s jedne, i alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo prevladavani. Po tome je Dubravka, kao književno djelo, i filozofija morala i idealna vizija društva, a njen tvorac učitelj vrline i društvene pravednosti. Tako je Gundulić u Dubravci počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o onoj temi koja je dominanta tema njegova velikog epa Osmana – počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske egzistencije u povijesnom svijetu.
Bilješke o piscu:
Ivan Gundulić rođen je 1589. godine u
Dubrovniku. On je najznačajnije pjesničko ime starije hrvatske
književnosti. Cijeli svoj život Gundulić je proveo u Dubrovniku živeći
mirnim i tihim životom. Gundulić je počeo pisati već u mladosti, a u tridesetoj
godini života on je već poznati pjesnik. Rukopisi njegovih ranih
ljubavnih pjesama su izgubljeni. Gundulić se proslavio kao i dramski
pisac, pišući melodrame (“Dijana”, “Arijana”, “Armida” i “Prozerpina
ugrabljena”). U Rimu je, 1621. godine, tiskana prva Gundulićeva knjiga
“Pjesni pokorne kralja Davida”, u kojoj se nalazi sedam prepjeva
biblijskih psalama. U to vrijeme jača utjecaj Katoličke crkve koja oštro
nastupa protiv probuđenoga renesansnog čovjeka ističući potrebu
preziranja svega zemaljskog i naglašavajući važnost molitve i trpljenja.
Godinu dana nakon toga izlazi u Anconi druga Gundulićeva knjiga. Bila
je to refleksivno-religiozna poema “Suze sina razmetnoga”
komponirana u tri pjevanja predstavlja obradu biblijske priče o
razbludnom sinu koji se, napustivši očev dom, odaje grešnom životu.U zrelim godinama Gundulić se opet vraća dramskom stvaralaštvu i 1628. objavljuje pastoralu “Dubravka“. Djelo je tiskano tek 1837. godine, a od 1888. godine neko se vrijeme redovito prikazivala u HNK-u kao svečana predstava prilikom narodnih praznika. Najsloženije Gundulićevo djelo i vrhunac njegova stvaranja je ep u dvadeset pjevanja, “Osman“. Tema Osmana je pobjeda Poljaka u borbi protiv Turaka kod Hoćima 1621. godine, kao i pobuna janjičara protiv mladog sultana Osmana 1622. “Osman” je najbolji hrvatski barokni ep, koji se tematski nastavlja na Marolićev ep “Judita”, po uzoru na Mažuranićev ep “Smrt Smail-age Čengića”. Ep je stvaran od 1621. pa sve do Gundulićeve smrti 1638.
Dubravka
Vrsta djela:
Pastoralnoj
dramskoj vrsti, neobično raširenoj u doba renesanse i baroka, pripada
Gundulićeva Dubravka, koja se, kako nam kažu arhivski
podaci, prikazivala u Dubrovniku 1628. godine, pa možemo pretpostaviti
da je nastala sredinom trećeg desetljeća 17. stoljeća.Kratki sadržaj:
Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u neko mitsko, pogansko vrijeme sreće i blagostanja, u vrijeme koje po svojim obilježljima podsjeća na zlatni vijek čovječanstva. Od starine je običaj u Dubravi da se svake godine svetkuje sloboda, i tada se vjenčaju djevojka i momak za koje suci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet u ovom djelu
počinje u trenutku kada vjenčanje i očekivani sretan rasplet radnje sprečava bogati a ružni Grdan tako da podmiti suce te oni odrede da se Dubravka kao najljepša ima vjenčati s tobože najljepšim Grdanom. I kada je već sve spremno za to neprilično vjenčanje u hramu boga Lera, boga ljubavi, sam bog Lero sprečava vjenčanje čudesnim znamenjem, pa se Dubravka ipak vjenča s Miljenkom, koji je najbolji i najčestitiji momak, a Dubravka i on vole se već odavna. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode, te svi božici slobode na oltar pridonose darove i pjevaju himnu slobodi.
Alegorijsko značenje:
Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulićeva drame ina alegorijsko značenje. Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njome se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi sporedni motivi i sporedne fabularne linije, koji potpomažu osnovnu alegorijsku namisao djela, na primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika, ili pak neke
smiješne fabule što imaju moralno-etičku funkciju u djelu.
Likovi:
U Gundulićevoj pastirskoj igri osim likova pastira, ribara iz Dalamacije, svećenika, pojavljuje se i starac Ljubodrag, koji se tuži na mnoge nove običaje, kao što su neradnost i nemar za opće dobro, podmitljivost i pohlepa; u radnju su upleteni i nmogi prizori sa satirima i satiricama – Divjakom, Vukom, Zagorkom i Pelinkom – koji simboliziraju određene poroke i mane: sklonost prema raskoši, skupocijeno oblačenje i raskalašenost. Društvene mane Gundulić prikazuje s komične i smiješne strane, preplećući dosjetljive šale i lakrdije s veselim humorom i duhovitostima, poučavajući na opušten i veseo način.
Stih i kompozicija:
Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Najveći dio Dubravke je pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani dvanaesterac, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šestaračka polustiha s rimom. Taj je stih najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16. st. ima mnogo teorija o porijeklu toga stiha. Prema najnovijoj, on je hrvatska varijanta
mletačko-starofrancuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne povezuju se u strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.
Socijalni problemi u tadašnjem Dubrovniku, funkcija djela, karakterizacija:
Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim Grdanom i sretan rasplet vjenčanjem s Miljenkom govore o nekim u Gundulićevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom o Dubravki i Miljenku, s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulić aludirao na nejednake ženidbe, protiveći se i kritizirajući ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od starine je bio zakon da se plemići mogu vjenčavati samo međusobno. Pojava Grdana u drami očito aludira na neke pokušaje kršenja tog starog zakona, problematizira ženidbu među različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao neprirodnu i protivnu božjim zakonima od starine. Društveni problem Gundulić nije prikazao kao socijalni sukob, nego ga je preveo na moralno-etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a Miljenko je dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i Dubravke odobravaju sami bogovi, osobito bog Lero. No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom može se očitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulić smatra suprotno božjim zakonima.
Prekidajući priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulić slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomaćene u Italiji i neobično obljubljene koja je odjekivala zaljubljenim pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundullić je proširio fabulom čiji smisao i alegorijsko zmačenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu Dubrovačke slobode, slobode u kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogaćenih, podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlast suprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogućoj sreći u pastirskom svijetu, osim misli o pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije – a takve su misli utkane u svaki pastoralni žanr – Gundulićeva Dubravka nudi i koncept za sreću u civiliziranoj, slobodnoj državi – gradu, misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu – po Platonovim vizijama i idejama – vladaju istina, lijepota i dobrota i u kojem je sve već uređeno po zakonima božanske pravednosti. Gundulićeva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona je u strogoj političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno – politička tvorba. Gundulićeva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine, pobjeđujući zlo, ružno i laž, to je sretna Dubrava koja se zasniva na platoničkim koncepcijama idealne države i utopističkim mislima renesansnih i postrenesansnih mislilaca. Izbor žanra za uobličavanje takvih misli – pastoralnog žanra – bio je idealan, a općeprihvatljiv u stoljeću koje je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim pastoralnim književnim djelima što ih je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju “ljubići”. No postupkom alegorizacije mitološko-pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao fabule i na suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi konvencijom određene granice pastirskog žanra. Istodobno, po svojim idealno zamišljenim političkim vizijama sretnog grada – države, Dubravka je i svojevrsna utopija – djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogućih država u kojoj vjadaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote. Oblačeći pastoralnu fabulu, smještenu u bezvremenski, mitski svijet vječne ljubavi i slobode, u alegorijski veo, Gundulić je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu moralno-etičko i političko znanje.
Strukturu Dubravke obilježava isprepletanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog iskazuje se u podjeli na činove i skazanja – Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podijeljen na skazanja – kao i u dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih vrsta stiha: od peterca preko osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u oblikovanju fabule: radnja se u djelu češće prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna scena raspleta – ona kad se Lero pobuni protiv grdana – uopće ne pokazuje na sceni, nego je prepričava jedan lik drame. I sama je fabula – mitska priča iz zlatnog vremena – epska po svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se Dubravka i kao izrazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim djelovima teksta u kojima se glorificira sloboda, ili pak u onim djelovima koji oblikuju vremensko – prostorne komponente djela. Tako se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:
Objavi, Danice, jasni zrak objavi,Isto tako u Dubravci se prepleću različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, mnogo je i prizora, osobito onih sa satirima i satiricama, u kojima se komično miješa sa smješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičkim. Takva je, na primjer, scena – monolog satira Divjaka preodjevena u haljinu vile:
Čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
Pršat su počeli po listju zelenu
Zovući dan bijeli i zoru rumenu.
O zvijezdo, najdraži od neba uresu,
Ukaži se, ukaži! Raskoše tve gdje su?
Žuđena Danice, objavi se, objavi!
I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;
Sve te oči gledaju i srca tva hlipe
Da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe,
Da nam prije svane dan, blagi dan svečani,
I žuđen i čekan u ovoj svoj strani.
Tko je taj ko sad rijet nećeOsim prepletanja svih triju književnih rodova i različitih tonova, od onih komičnih i niskih do uzvišenih i sublimnih, antitetičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta u Dubravci: pastirima i pastiricama suprostavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprostavljena ružnoća, božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski običaji. Zlatna stara vremena suprotstavljena su novom vremenu, punome poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno je ropstvo Dalmacije.
Cjeć uresa draga i mila
Da ja satir nijesam veće
Neg najljepša do svijeh vila.
Dubje se ovo, ptice i zvjeri
Mom ljepotom snebdivaju,
I gorani i pastijeri
I slijede me i gledaju.
Od kladijeh bistrijeh predam
Cić naprava ke me rese,
Da, ako se gdi ogledam
Ma slika me ne zanese.
Pristavio sam tuđe kose
I opeo u cklo prame
I obuko ruho na me
Ko najljepše vile nose.
Put snježana neka je meni,
Vas se izmazah klakom bijelim,
A da se obraz moj rumeni,
Namazah se murvam zrelim.
Za ucrljenit usne moje
Kriješam sam ih oblijepio,
I haljinom svijetlom što je
Kože u meni sve sam skrio.
Samo branduse i prhala
Niz čelo injem vilam vise,
A uz glavu s čela ozdala
Roščići se moji vise.
Nu pod kose ako mnozi
Lasno roge skriti umiju,
Zašto i ovi moji rozi
Kosami se ne pokriju?
Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i Miljenka svi se sukobi razrješuju, i pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj u kojemu se svi sukobi pomiruju. Slika je izvedena doslijedno u svim slojevima i na svim razinama teksta: Dubravka je tipičan primjer baroknog oblikovanja teksta i estetizacije prikazanog svijeta. Dubravkom je Gundulić proširio konvencije pastoralnog žanra i slici idealnog svijeta pridao karakteristike svoje vizije društveno-političkog i moralno-etičkog ustrojstva Dubrovačke Republike. No za razliku od Držića, koji je svijet pastoralne idile doveo u sokob s realnošću seljačkog svijeta, Gundulićev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj doslovnosti, s jedne, i alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo prevladavani. Po tome je Dubravka, kao književno djelo, i filozofija morala i idealna vizija društva, a njen tvorac učitelj vrline i društvene pravednosti. Tako je Gundulić u Dubravci počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o onoj temi koja je dominanta tema njegova velikog epa Osmana – počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske egzistencije u povijesnom svijetu.
Ivan Gundulić - Suze sina razmetnoga
ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.
O DJELU:
Prototip je svih baroknih religioznih poema upravo poema ''Suze sina razmetnoga'' Ivana Gundulića, iz 1622. godine.
To je religiozna poema u 3 plača, iz Evanđelja po Luki. Sasatavljena je od osmeračkih sesta rima, s rimom ababcc.
Sagrješenje, spoznanje i skrušenje bibilijskog grešnog sina ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, odajući se grijehu. Grijeh strovaljuje čovjeka u bijedu i nesreću pa se čovjek, ne shvaćajući razliku između Boga i svijeta, ponovno vraća Bogu, koji mu oprašta.
Najveći je broj stihova u poemi posvećen mislima o prolaznosti svega i sveprisutnosti smrti tijela, tj. fizičke smrti.
SADRŽAJ:
PLAČ PRVI - SAGRJEŠENJE
Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira se s njim te u suzama i plaču želi ispričati o suzama i plaču razmetnog sina.
Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju. Pjesnik uspoređuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s postupkom liječnika koji mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio.
Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme litice, snježni vrhovi planina.
Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoći. Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi. Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se pita koga žena nije prevarila, izdala.
Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen (kosu), svjetlost joj sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh, svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.
Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca i otela ju crvima iz usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila rumena. Kaže da žena ima mednu riječ, otrovno srce, ognjene oči, ledena prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz Pelegrinovićeve ''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.
Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost. Razmetni sin sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo mu je samo kajanje i žalost.
PLAČ DRUGI - SPOZNANJE
Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem stvaranju svijeta.
Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života, sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i često vodi u smrt duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova (misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene).
Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a dijete se uspoređuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog grijeha otvorila sinu oči i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one kakva mu je bila.
Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt je jednaka svima.
PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE
Pjesnik podsjeća na 3 Božja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova se žena pretvori u stup soli.
Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa iz pepela, tako se po Božjoj milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin plače sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu riječi s usta (kao što se među sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu.
Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj slike ljepote Božje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka, Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje se slijevaju u more.
Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se obraća Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac je stvaio svijetlu odjeću na njega, dao mu je prsten za znamen ljubavi.
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.
O DJELU:
Prototip je svih baroknih religioznih poema upravo poema ''Suze sina razmetnoga'' Ivana Gundulića, iz 1622. godine.
To je religiozna poema u 3 plača, iz Evanđelja po Luki. Sasatavljena je od osmeračkih sesta rima, s rimom ababcc.
Sagrješenje, spoznanje i skrušenje bibilijskog grešnog sina ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, odajući se grijehu. Grijeh strovaljuje čovjeka u bijedu i nesreću pa se čovjek, ne shvaćajući razliku između Boga i svijeta, ponovno vraća Bogu, koji mu oprašta.
Najveći je broj stihova u poemi posvećen mislima o prolaznosti svega i sveprisutnosti smrti tijela, tj. fizičke smrti.
SADRŽAJ:
PLAČ PRVI - SAGRJEŠENJE
Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira se s njim te u suzama i plaču želi ispričati o suzama i plaču razmetnog sina.
Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju. Pjesnik uspoređuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s postupkom liječnika koji mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio.
Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme litice, snježni vrhovi planina.
Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoći. Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi. Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se pita koga žena nije prevarila, izdala.
Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen (kosu), svjetlost joj sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh, svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.
Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca i otela ju crvima iz usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila rumena. Kaže da žena ima mednu riječ, otrovno srce, ognjene oči, ledena prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz Pelegrinovićeve ''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.
Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost. Razmetni sin sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo mu je samo kajanje i žalost.
PLAČ DRUGI - SPOZNANJE
Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem stvaranju svijeta.
Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života, sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i često vodi u smrt duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova (misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene).
Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a dijete se uspoređuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog grijeha otvorila sinu oči i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one kakva mu je bila.
Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt je jednaka svima.
PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE
Pjesnik podsjeća na 3 Božja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova se žena pretvori u stup soli.
Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa iz pepela, tako se po Božjoj milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin plače sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu riječi s usta (kao što se među sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu.
Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj slike ljepote Božje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka, Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje se slijevaju u more.
Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se obraća Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac je stvaio svijetlu odjeću na njega, dao mu je prsten za znamen ljubavi.
Pavao Pavličić - Koraljna vrata
Krsto Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo na poziv svećenika koji je pronašao "baul" sa starim spisima. Brodnjak svoj dolazak na Lastovo doživljava i kao bijeg od stvarnosti, sumorne svakodnevnice - bolesna supruga, brak koji to više nije... Na putu k hotelu susreće dječaka Irfana koji je pobjegao od kuće iz Banja Luke. Taj će susret obilježiti čitavo njegovo putovanje na Lastovo. Odvodi ga sa sobom u hotel. Dječak je ostavio majku koja živi s policajcem, nakon tragične smrti Irfanova oca.
"Bavul" je donio zaboravljene, u našoj književnosti izgubljene spise u plavim fasciklima uvezanim vrpcom: Kačića, Katančića, Palmotića, Đurđevića i Gundulića. Na dnu bavula s mirisom lipe ležao je orginal rukopis "Osmana". Rukopis je bio cjelovit, nisu nedostajala pjevanja kako se to u književnosti mislilo, koja je kasnije dopisao Mažuranić. U susjednoj se sobi počela gušiti Tera, župnikova domaćica. Krsto je na brzinu spasi i primjeti da je po njoj sve puno žutog lipovog praha kojim su bili prekriveni spisi u bavulu. Irfan dovede doktoricu Zoru. Teri su takvi napadaji bili česti, imala je tumor na mozgu velik kao jaje. No, nakon ovog napadaja Tera je ozdravila, naglo i potpuno, na rengenskoj snimci tumora više nije bilo.
Prah raspadnutih stranica Osmana koji je ostajao na rukama, bio je ljekovit. A nakon što se slučajno našao u Tere, ona je poput virusa nosila zdravlje i uskoro je čitavo Lastovo zahvatila epidemija zdravlja. Krsto i Zora nisu iz početka vjerovali "čudu". Krsto je pokušao kod stare Filice "likarke", koja je u svojoj konobi čuvala taj baul, iznaći odgovor, no to je bilo uzaludno. Filica nije o ljekovitom Osmanu znala ništa. Jedina bolesna osoba u selu bio je Pelegrin, pomorac, s virusom AIDS-a. Mještani su organizirali hajku na Pelegrina, no on im je uspio pobjeći. Oni nisu željeli više ni jednu bolesnu osobu u blizini. No, bolesna su bila djeca, njih virus zdravlja nije napadao. Nakon što je don Špiro imao napadaj perforacije čira i poslan je helikopterom u Split, na Lastovo se vratio zdrav. Pred brod kojim se trebao vratiti don Špiro, išli su Krsto i Irfan. Prišao im je i Onte, bibliotekar u Zagrebu koji je nedavno došao kući na Lastovo potpuno psihički rastrojen. Onte otkriva da mu je poznat Krstin dolazak na Lastovo i da nije prvi, točnije već su mnogi dolazili zbog stare književnosti. "To su sve bila važna otkrića i sve ih je pojeo mrak." Bio je to prvi nagovještaj negativnog.
Krsto i Zora postali su ljubavnici, dva urbana bića izgubljena u maloj otočkoj sredini. Zora nije vjerovala u čuda, bila je praktične naravi. Nije mogla objasniti promjene, ali u ljekovitog Osmana nije vjerovala, posebno nakon analize praha koja nije pokazala ništa. Potom se Irfan razbolio i Krsto i Zora su ga bezuspješno pokušavali izlječiti.
Onte je ponovo isplivao u stvarnost, pojavljuje se kao nečista savijest u romanu. Zna da se radi o Gundulićevu Osmanu, ali tvrdi da ga cijelovitog nitko nikad neće pronaći. Da je čitav, ep bi bio savršen. A na ovom svijetu ne smije nita biti savršeno, pogotovo ne ljudsko dijelo. Približio bi se Bogu, ne bi mu bilo mjesta na ovom svijetu, a onda, možda ne bi više bilo ni svijeta. Don Kuzma je bio stari svećenik, jedan iz bratovštine koji je znao sve o bavulu. On je rekao Onti da je sva istina oko njega, samo treba znati gledati. A onda je Onte otišao u Zagreb. Krsto nije znao hoće li on širiti virus AIDS-a ili zdravlja.
"Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo, nego zato što iz nje proizlazi ono što je sad." Hrvatska književnost je prihvatila Osmana s "rupom". Zar ne bi i ona bila posve drugačija da je Osman cijelovit? Ne bi li Hrvati bili drugačiji da se zasnivaju na cijelovitom Osmanu? I što ako se to sad objavi? Hoće li on utjecati time na promjene? Hoće li se pojaviti agresija? Ima li on ili itko drugi pravo na to? Takve dileme muče pisca, a može se sve to shvatiti i šire: koliko je dobro uistinu dobro?
Ljudi su bili sve zdraviji i to se čudo pojavljivao sve više. Koliko je to dobro i može li to postati i loše, biti toliko zdrav i tražiti da su svi oko tebe zdravi.
Policajac je pozvao Krstu na drugi informativni razgovor. Irfanova majka je svog milicajca ubila sjekirom na spavanju. Maloga još nije trebalo vraćati u Banja Luku. Na razgovor ga je ustvari zvao don Kuzma koji je otputovao u posjet sestri. Kuzma ga je upozorio da postoji razlog zašto ti spisi nisu i prije objavljeni - odgovor leži u crkvi. Treba znati samo dobro gledati.
Lastovčani su se pomamili ne samo za zdravljem, nego i za čistoćom. Sve su dezinficirali i odlučili su protjerati s otoka sve bolesne, uključujući i Pelegrina. Krsto odlazi u crkvu i pronalazi odgovor. Na slici spaljivanja svetog Lovre, u plamenu iza njega na slici su bila koraljna vrata i kroz njih su provirivale nečiste sile. Virus AIDS-a, a možda preko Osmana i virus zdravlja djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u tijelo, kroz koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni koji uzvisuju zdravlje i progone invalide na osamljena mjesta. Na slici se jasno vidjelo da podno svetog Lovre gore papiri sa stihovima:
"Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe."
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe."
Osman
Krsto razmišlja da li svatko tko pronađe Osmana završi kao sveti Lovro i da li ta sudbina čeka i njega? Umro je don Kuzma tog poslijepodneva na Lastovu. Krsto je u općinsku gustirnu ulio epruvetu s Pelegrinovom krvlju. Kad ga već protjeruju s otoka, nek se i zaraze, bar malo jer su previše zdravi.
Irfanovo zdravlje je bilo sve teže i Zora je odlučila pomoći mu s prahom. Krsto nije htio jer je to virus, od toga ljudi pretjeraju. Filica je te noći travama izvukla Irfanov život. Krsto ju je zamolio ne bi li uzela natrag svoj bavul. Filica je to držala najnormalnijim i odmah rekla da će u konobi na njemu rasprostrijeti trave.
Pokladni je utorak. Lastovčani u povorci idu, a na čelu je mesopust. Krsto je osjetio potrebu za bijegom s Lastova. Zdravlje je bilo opasno, a možda se već proširilo i na kopno. A ako savršenstvo zahvati zemlju, što će biti?! S druge strane, zar ljudi ne tragaju izbezumljeno za bilo kakvim savršenstvom, zar ne teže biti zdraviji, jači, moćniji.... onda je zemlja odavno zaražena. Pust je spaljen. Slika je asocijacija na sliku svetog Lovra i Krsto baca u plamen orginal cijelovitog Osmana.
Oproštaj s Zorom, ženom koju voli i koju će uvijek voljeti. Prah, pepeo Osmana, sakupio je u džep (bio je to pijesak) i prosuo ga u more, u vjetar s hidroglisera. A dolje na dnu nalaze se polja koralja, purpurna i tiha. "Neka pepeo potone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata."
Krsto Brodnjak vraća se u Zagreb bez pronađenih pjevanja Osmana, u epu ostaju dvije rupe i dalje, kao što se i on vraća s dvije praznine u srcu: jedna je Irfan i na čas doživljen osjećaj očinstva, a druga je Zora, pronađena i zabranjena ljubav.
Moliere - Umišljeni bolesnik
Jean Baptiste Poqelin rođen je 1622. g. u Parizu kao sin dvorskoga tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Vrlo kratko službuje kao odvjetnik, a 1643. g. osniva zajedno sa obitelji Bejart kazališnu družinu “Illustre Theatre” (“Čuveno kazalište”).
1644. g. uzima umjetničko ime Moliere, po kojemu je poznat i danas. Nakon nekih financijskih poteškoća Moliere, sada već vođa družine, odlazi na dugo putovanje po Francuskoj koje traje od 1645. do 1658. godine, pod zaštitom jednog moćnog plemića. Na tim putovanjima Moliere piše i izvodi svoje prve kratke komedije. 1658. godine nastupa pod zaštitništvom kraljeva brata u Parizu. Sljedeće godine izvedene su Kaćiperke, prvi veliki Moliereov književni i kazališni uspjeh, i otada je on poznata i viđena osoba kazališnog Pariza.
Umro je 1673. godine od tuberkuloze, nakon četvrtog izvođenja Umišljenog bolesnika. Četiri dana nakon smrti trajali su pregovori oko njegova sprovoda. Tek je kraljevim nalogom smio biti pokopan na groblju, a ne izvan njega. Ipak je pokopan u onom dijelu groblja koji je pripadao mrtvorođenima, dakle nekrštenima, jer se nikada nije odrekao glumačke karijere. O djelu:
Umišljeni bolesnik je komedija-balet u 3 čina. Komedija-balet je specifično djelo koje je na granici između opere i drame. Bile su često priređivane na dvoru Luja XIV., u raskošnom dvorcu Versaillesu. Kralj Luj XIV. je čak i sam nastupao u nekim spektaklima gdje se scenska umjetnost miješala sa velikim plesovima, lovačkim prizorima, vatrometima i igrama na vodi. Ovo djelo spada u razdoblje europskog klasicizma, koje traje cijelo 17. st. i javlja se u Francuskoj. To se stoljeće u povijesti književnosti i civilizacije često još naziva velikim. Tada je Francuska dominirala Europom jakošću svoje vanjske politike te utjecajima u umjetnosti i književnosti.
Mjesto radnje: Pariz
Vrijeme radnje: Vrijeme radnje nije naznačeno, ali je vjerojatno 17 stoljeće.
Tema:
Tema ovog djela je život «umišljenog bolesnika» koji za sebe misli da je veoma bolestan. Postaje ovisan o doktorima i o supruzi koji mu ne govore njegovo stvarno stanje nego iz njega nastoje izvući što više novca.
Kratki sadržaj:
U početku vidimo glavnog lika Argana kako sređuje račune s ljekarnicima i doktorima te zbraja potrošeni novac koji je potrošio na velik broj različitih lijekova. Argan ima ženu i dvije kćeri iz prvoga braka. Angelique je dovoljno stara za udaju, te je već našla momka za kojeg otac ne zna. Odjednom ju otac pozove te joj rekne da joj je našao supruga. Ona se poveselila misleći da je to njezina ljubav. Ali nisu mislili na istu osobu. Aragan, koji misli da je jako bolestan, želi ju udati za liječnikova sina koji studira medicinu kako bi u obitelji mogao imati liječnika koji bi se za njega stalno brinuo. Beline, Araganova žena, želi Angelique poslati u samostan, ali se pokorava mužu. U svakom prizoru Aragan izjavljuje ljubav Beline, a ona mu uzvraća. Aragan, umislivši da mu smrtna ura otkucava, sastavlja oporuku. Za oporuku Beline ne želi čuti, i kaže:
«I ja bih pošla za vama u grob da vam dokažem kako vas nježno volim».
Aragan joj želi ostaviti sav imetak, ali mu to zakon onemogućuje. Kod prijedloga da Beline prije njegove smrti uzme sav novac i mjenice iz njegove sobe Beline se uzruja rekavši da ništa od toga ne želi, ali ju je ipak zanimalo koliko su ti iznosi veliki. Sluškinja Toinette je na Angeliqueinoj strani i spremna joj je pomoći. Tako odlazi javiti Cleanteu (Angeliquenoj velikoj ljubavi) da Aragan sprema udati Angelique. Cleante se predstavlja kao zamjenik učitelja pjevanja kako bi on i Angelique mogli biti zajedno. Aragan ništa ne sumnja, te poziva budućeg zeta i njegova oca na večeru. Oni razgovaraju o Araganovoj neobičnoj bolesti i načinima izlječenja. Beline je primjetila Cleantea koji joj je bio sumnjiv. Kaže to Araganu, koji je potražio mlađu kćer Louison, te mu ona otkriva svu istinu.
U posjet Araganu dolazi njegov brat Beralde. Cleante je Beraldea nagovorio da ga predstavi kao momka dostojnog Angelique. Aragan ne želi čuti za nju nakon skandala koji je napravila pred doktorom i odbila muškarca kojeg joj je otac namjenio. Tu opet vidimo umišljenu bolest Aragana, kada ga je sluškinja podsjetila da sa sobom uzme štap, jer bez njega ne može hodati. Toinette i Beralde kuju dogovor kako bi uspjeli pomoći Angelique. Beralde počinje uvjeravati svog brata da on nije bolestan i da je medicina znanost za naivne. Aragan tu tvrdnju pokušava pobiti, ali Beralde ima dobre odgovore na svako Araganovo pitanje. Nakon što je Aragan odbio uzeti klistir doktora Purgona, Purgon se jako naljutio i ostavio Aragana. To je iskoristila sluškinje Toinette te se predstavila kao veoma iskusan liječnik i Aragana uvjerila da treba raditi suprotno od onoga što su mu njegovi liječnici preporučili.
Beralde Araganu govori kako ga njegova žena iskorštava, a kćer bezuvjetno voli, te ju zbog toga ne smije poslati u samostan. Aragan u to sumnja, ali pristaje na test. Beralde se sakrio, Aragan je legao na kauč i pravi se da je mrtav. Toinette tada kaže Beline da joj je suprug umro. Beline ulazi u sobu da se uvjeri, te tada naglas govori kako mora što prije uzeti sav novac i mjenice, te kako se konačno riješila muža. Aragan se digne i viče na Beline dok ona odlazi. Istu su stvar napravili kako bi testirali Angelique. No ona je plakala, jadikovala, jedina briga joj je bila što je otac umro dok se na nju ljutio; bila je potpuno neutješna. Čak je odbacila Cleantea i odlučila poći u samostan, prema očevoj posljednjoj želji. Čuvši to, Aragan zagrli i poljubi svoju kćer, sav sretan što je upoznao njezinu pravu narav. Pristao je na brak Angelique i Cleantea, pod uvjetom da Cleante postane doktor da bi se mogao brinuti za Aragana. Cleante je spreman sve obećati, no Beralde je uvjerio svog brata da to nije potrebno, da Aragan može sam postati doktor i tako sam sebe izlječiti.
Beralde pozove svoje prijatelje koji čine svečani skup kako bi Aragana proglasili liječnikom. Aragan bez ikakve muke i sumnje prolazi sve testove i postaje liječnik. No, nije znao da je sve to samo predstava kako bi Beralde uvjerio brata da je liječnik i kako bi Aragan sam sebe izliječio.
1644. g. uzima umjetničko ime Moliere, po kojemu je poznat i danas. Nakon nekih financijskih poteškoća Moliere, sada već vođa družine, odlazi na dugo putovanje po Francuskoj koje traje od 1645. do 1658. godine, pod zaštitom jednog moćnog plemića. Na tim putovanjima Moliere piše i izvodi svoje prve kratke komedije. 1658. godine nastupa pod zaštitništvom kraljeva brata u Parizu. Sljedeće godine izvedene su Kaćiperke, prvi veliki Moliereov književni i kazališni uspjeh, i otada je on poznata i viđena osoba kazališnog Pariza.
Umro je 1673. godine od tuberkuloze, nakon četvrtog izvođenja Umišljenog bolesnika. Četiri dana nakon smrti trajali su pregovori oko njegova sprovoda. Tek je kraljevim nalogom smio biti pokopan na groblju, a ne izvan njega. Ipak je pokopan u onom dijelu groblja koji je pripadao mrtvorođenima, dakle nekrštenima, jer se nikada nije odrekao glumačke karijere. O djelu:
Umišljeni bolesnik je komedija-balet u 3 čina. Komedija-balet je specifično djelo koje je na granici između opere i drame. Bile su često priređivane na dvoru Luja XIV., u raskošnom dvorcu Versaillesu. Kralj Luj XIV. je čak i sam nastupao u nekim spektaklima gdje se scenska umjetnost miješala sa velikim plesovima, lovačkim prizorima, vatrometima i igrama na vodi. Ovo djelo spada u razdoblje europskog klasicizma, koje traje cijelo 17. st. i javlja se u Francuskoj. To se stoljeće u povijesti književnosti i civilizacije često još naziva velikim. Tada je Francuska dominirala Europom jakošću svoje vanjske politike te utjecajima u umjetnosti i književnosti.
Mjesto radnje: Pariz
Vrijeme radnje: Vrijeme radnje nije naznačeno, ali je vjerojatno 17 stoljeće.
Tema:
Tema ovog djela je život «umišljenog bolesnika» koji za sebe misli da je veoma bolestan. Postaje ovisan o doktorima i o supruzi koji mu ne govore njegovo stvarno stanje nego iz njega nastoje izvući što više novca.
Kratki sadržaj:
U početku vidimo glavnog lika Argana kako sređuje račune s ljekarnicima i doktorima te zbraja potrošeni novac koji je potrošio na velik broj različitih lijekova. Argan ima ženu i dvije kćeri iz prvoga braka. Angelique je dovoljno stara za udaju, te je već našla momka za kojeg otac ne zna. Odjednom ju otac pozove te joj rekne da joj je našao supruga. Ona se poveselila misleći da je to njezina ljubav. Ali nisu mislili na istu osobu. Aragan, koji misli da je jako bolestan, želi ju udati za liječnikova sina koji studira medicinu kako bi u obitelji mogao imati liječnika koji bi se za njega stalno brinuo. Beline, Araganova žena, želi Angelique poslati u samostan, ali se pokorava mužu. U svakom prizoru Aragan izjavljuje ljubav Beline, a ona mu uzvraća. Aragan, umislivši da mu smrtna ura otkucava, sastavlja oporuku. Za oporuku Beline ne želi čuti, i kaže:
«I ja bih pošla za vama u grob da vam dokažem kako vas nježno volim».
Aragan joj želi ostaviti sav imetak, ali mu to zakon onemogućuje. Kod prijedloga da Beline prije njegove smrti uzme sav novac i mjenice iz njegove sobe Beline se uzruja rekavši da ništa od toga ne želi, ali ju je ipak zanimalo koliko su ti iznosi veliki. Sluškinja Toinette je na Angeliqueinoj strani i spremna joj je pomoći. Tako odlazi javiti Cleanteu (Angeliquenoj velikoj ljubavi) da Aragan sprema udati Angelique. Cleante se predstavlja kao zamjenik učitelja pjevanja kako bi on i Angelique mogli biti zajedno. Aragan ništa ne sumnja, te poziva budućeg zeta i njegova oca na večeru. Oni razgovaraju o Araganovoj neobičnoj bolesti i načinima izlječenja. Beline je primjetila Cleantea koji joj je bio sumnjiv. Kaže to Araganu, koji je potražio mlađu kćer Louison, te mu ona otkriva svu istinu.
U posjet Araganu dolazi njegov brat Beralde. Cleante je Beraldea nagovorio da ga predstavi kao momka dostojnog Angelique. Aragan ne želi čuti za nju nakon skandala koji je napravila pred doktorom i odbila muškarca kojeg joj je otac namjenio. Tu opet vidimo umišljenu bolest Aragana, kada ga je sluškinja podsjetila da sa sobom uzme štap, jer bez njega ne može hodati. Toinette i Beralde kuju dogovor kako bi uspjeli pomoći Angelique. Beralde počinje uvjeravati svog brata da on nije bolestan i da je medicina znanost za naivne. Aragan tu tvrdnju pokušava pobiti, ali Beralde ima dobre odgovore na svako Araganovo pitanje. Nakon što je Aragan odbio uzeti klistir doktora Purgona, Purgon se jako naljutio i ostavio Aragana. To je iskoristila sluškinje Toinette te se predstavila kao veoma iskusan liječnik i Aragana uvjerila da treba raditi suprotno od onoga što su mu njegovi liječnici preporučili.
Beralde Araganu govori kako ga njegova žena iskorštava, a kćer bezuvjetno voli, te ju zbog toga ne smije poslati u samostan. Aragan u to sumnja, ali pristaje na test. Beralde se sakrio, Aragan je legao na kauč i pravi se da je mrtav. Toinette tada kaže Beline da joj je suprug umro. Beline ulazi u sobu da se uvjeri, te tada naglas govori kako mora što prije uzeti sav novac i mjenice, te kako se konačno riješila muža. Aragan se digne i viče na Beline dok ona odlazi. Istu su stvar napravili kako bi testirali Angelique. No ona je plakala, jadikovala, jedina briga joj je bila što je otac umro dok se na nju ljutio; bila je potpuno neutješna. Čak je odbacila Cleantea i odlučila poći u samostan, prema očevoj posljednjoj želji. Čuvši to, Aragan zagrli i poljubi svoju kćer, sav sretan što je upoznao njezinu pravu narav. Pristao je na brak Angelique i Cleantea, pod uvjetom da Cleante postane doktor da bi se mogao brinuti za Aragana. Cleante je spreman sve obećati, no Beralde je uvjerio svog brata da to nije potrebno, da Aragan može sam postati doktor i tako sam sebe izlječiti.
Beralde pozove svoje prijatelje koji čine svečani skup kako bi Aragana proglasili liječnikom. Aragan bez ikakve muke i sumnje prolazi sve testove i postaje liječnik. No, nije znao da je sve to samo predstava kako bi Beralde uvjerio brata da je liječnik i kako bi Aragan sam sebe izliječio.
J. W. Goethe - Patnje mladog Werthera
Bilješke o djelu:
Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije.
Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,
a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan
i sumoran, a oni zapravo dočaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temu
dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz
vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji
se ubio zbog nesretne ljubavi prema kćeri svojeg poslodavca, i prema
njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti
Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po
uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina
zaručnika.
Romantičarska obilježja u djelu:
- U većini slučajeva osjećaji prevladavaju razumom.
- Plemići i građani su u djelu izmiješani iako nisu izjednačeni,
ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.
- Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više
priča o svojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima koji
se zbivaju oko njega.
- Werther samoubojstvo smatra junačkim djelom, a da je djelo
klasicističko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.
- Djelo nema klasični oblik nego je pisano u posve novom obliku.
- Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva
(eliptični stil, inverzija).
Analiza likova:
Werther
Mladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke u
Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva.
Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu
te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje počinju tek kada dolazi
Albert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav nemoguća, iako je i prije
znao da je Lotte zaručena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje
svojem prijatelju Wilhelmu.
«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako
lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i
potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom
odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže
vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz
sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen
bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicu
može napustiti kad hoće.»
Ovdje Werther prvi put govori o smrti - prvo govori kako svi žele što duže
živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobođenje od
tijela - tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za
svoje probleme - smrt, iako se ja uopće ne slažem s tim jer uvijek postoji
nada da će budućnost biti bolja.
«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz
nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga
trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek koji
obnaša neku javnu službu i kaže mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti je
ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za
posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak i
ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.
Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan i
imendan itd. 'Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću ga
preporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s
njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnošću.»
Werther ovdje govori kako su osjećaji i razum oprečni pojmovi koji nikako
ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjećaje za
nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.
«Više nisam bio čovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim
uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,
da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju
polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim
sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»
Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi,
sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on
zaljubio.
«Živim tako sretne dane kao što ih Bog čuva za svoje svece; i bilo
sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti
življenja.»
Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suočava sa
sudbinom, svojom željom za smrti.
«Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe
jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je
često tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu
slobodu.»
Opet želja za slobodom, tj. smrću - čini se kao da je samo tražio razlog da
napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeća sputano i nelagodno.
«Već sam nakanio da je ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se toga
mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si obećam:
sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivi
razlog i prije nego što bih očekivao, već sam kod nje.»
Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i
shvaća.
«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnija
luda što u uopće može postojati; korak po korak, a ukočen kao stara
djevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga
nitko ne može učinitinnešto na čemu bi ibo zahvalan.»
Tu Werther priča o svojoj nesreći nakon odlaska od Lotte - poslanik ne želi
prihvatiti Werthera jer ima drugačije poglede na svijet i drugačiji način
rada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.
«Svaka riječ što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput mača.
Nije osjećala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda
je još dodala što će se dalje brbljati i kakva će vrsta ljudi zbog toga
likovati. Kako će se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i
moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno već predbacuju. Sve to od nje
čuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjećanja - to me uništavalo i još
sam u sebi bijesan.»
Još jedan razlog samoubojstva - kada konačno pronalazi neku ženu koju
bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin stalež
ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomoćna protiv
toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se
oduprijeti.
«Kamo želim ići? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još četrnaest
dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,
posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih
opet htio doći bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome
srcu - ispunjavam njegovu volju.»
Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio
nakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.
«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.
Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.»
Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe - kada je sretan ne
vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.
«''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije baš bez požude, on traži hranu i
nezadovoljan se vraća od isprazna milovanja.''
''On meni jede iz usta'', reče ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa
svojih usana, s kojih su se s punom slašću smješkali užici nedužna
suosjećanja ljubavi.
Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju
maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz
sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»
Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je
Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.
«Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju;
a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.
Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često?
- Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom prima
nenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje što se ocrtava
na njezinu čelu?»
Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog
Lottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi,
ipak postoje.
«Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u
punom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoje
čelo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma.
Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,
sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi
dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,
stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice
mahnitim poljupcima.»
Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne
umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera
koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obećanje majci.
«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz
kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.
Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života!
Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti.»
Oproštaj od Lotte, ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje mora
otići jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni - Albertovoj sreći
na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada
bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.
Lotta
Pametna i osjećajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero braće i
sestara, i za bolesnog oca. Zaručena je za Alberta, više zbog njegova
novca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego zbog
ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za
drugo - oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,
djeca vole Werthera - jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko
stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazeću.
«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko
djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s
blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»
Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i
braćom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja
se požrtvovno brine za svoju braću i sestre.
«Razgovor je došao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'',
reče Lotta, ''onda ću vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa.
A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru
odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»
Albert
Lottin zaručnik, svi ga opisuju kao pedantnog i čestitog čovjeka što treba
značiti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s
Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u
klasicizmu i odan tradiciji.
«''Albert je čestit čovjek, s kojim sam gotovo zaručena.»
«''To je ovdje takva moda''nastavila je, ''da svaki par ljudi koji pripadaju
jedno drugome ostane zajedno za njemačkog plesa, a moj partner loše
pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor''»
«Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena
vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može
prikriti. On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da je
malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim
više od svih ostalih.»
Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov - Albert i Werther su
suprotnosti.
«''Ljudska narav'', nastavih, ''ima svoje granice: ona može podnositi
radost, patnju, boli, sve do određene mjer, ali propada čim je ta mjera
prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li
izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je
jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život,
kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umire od opake
groznice.''»
Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu - ja mislim da je
Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom
za bolje sutra nego povući okidač s kojim sve nestaje.
Werther i Fedra:
Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom - oboje su beznadno
zaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjećaje, ali Werther, za razliku od
Fedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uviđa kako Lotta nikada neće
biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek su
pričali, šetali i u početku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek
samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije
u nju mogao zaljubiti.
Werther i Cid:
Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugačije postupio.
Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi,
što je Werther odmah isključio i mislim da je previše osjećajan za to,
ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede časti, što je za Werthera
apsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopće ne bi pomislio na
osvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se
zanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo da
mogu biti zajedno.
Wertherove patnje:
1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost
2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi
Dodatni uzroci ubojstva:
1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu,
i u početku je i sretan, ali kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i
očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu
kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja,
neće biti ničija!»)
2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za
Lottom
Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti u
luđaka ili da će očajan na kraju ubiti Lottu.
Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije.
Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,
a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan
i sumoran, a oni zapravo dočaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temu
dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz
vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji
se ubio zbog nesretne ljubavi prema kćeri svojeg poslodavca, i prema
njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti
Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po
uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina
zaručnika.
Romantičarska obilježja u djelu:
- U većini slučajeva osjećaji prevladavaju razumom.
- Plemići i građani su u djelu izmiješani iako nisu izjednačeni,
ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.
- Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više
priča o svojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima koji
se zbivaju oko njega.
- Werther samoubojstvo smatra junačkim djelom, a da je djelo
klasicističko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.
- Djelo nema klasični oblik nego je pisano u posve novom obliku.
- Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva
(eliptični stil, inverzija).
Analiza likova:
Werther
Mladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke u
Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva.
Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu
te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje počinju tek kada dolazi
Albert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav nemoguća, iako je i prije
znao da je Lotte zaručena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje
svojem prijatelju Wilhelmu.
«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako
lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i
potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom
odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže
vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz
sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen
bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicu
može napustiti kad hoće.»
Ovdje Werther prvi put govori o smrti - prvo govori kako svi žele što duže
živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobođenje od
tijela - tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za
svoje probleme - smrt, iako se ja uopće ne slažem s tim jer uvijek postoji
nada da će budućnost biti bolja.
«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz
nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga
trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek koji
obnaša neku javnu službu i kaže mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti je
ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za
posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak i
ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.
Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan i
imendan itd. 'Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću ga
preporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s
njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnošću.»
Werther ovdje govori kako su osjećaji i razum oprečni pojmovi koji nikako
ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjećaje za
nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.
«Više nisam bio čovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim
uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,
da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju
polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim
sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»
Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi,
sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on
zaljubio.
«Živim tako sretne dane kao što ih Bog čuva za svoje svece; i bilo
sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti
življenja.»
Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suočava sa
sudbinom, svojom željom za smrti.
«Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe
jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je
često tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu
slobodu.»
Opet želja za slobodom, tj. smrću - čini se kao da je samo tražio razlog da
napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeća sputano i nelagodno.
«Već sam nakanio da je ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se toga
mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si obećam:
sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivi
razlog i prije nego što bih očekivao, već sam kod nje.»
Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i
shvaća.
«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnija
luda što u uopće može postojati; korak po korak, a ukočen kao stara
djevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga
nitko ne može učinitinnešto na čemu bi ibo zahvalan.»
Tu Werther priča o svojoj nesreći nakon odlaska od Lotte - poslanik ne želi
prihvatiti Werthera jer ima drugačije poglede na svijet i drugačiji način
rada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.
«Svaka riječ što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput mača.
Nije osjećala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda
je još dodala što će se dalje brbljati i kakva će vrsta ljudi zbog toga
likovati. Kako će se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i
moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno već predbacuju. Sve to od nje
čuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjećanja - to me uništavalo i još
sam u sebi bijesan.»
Još jedan razlog samoubojstva - kada konačno pronalazi neku ženu koju
bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin stalež
ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomoćna protiv
toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se
oduprijeti.
«Kamo želim ići? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još četrnaest
dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,
posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih
opet htio doći bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome
srcu - ispunjavam njegovu volju.»
Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio
nakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.
«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.
Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.»
Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe - kada je sretan ne
vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.
«''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije baš bez požude, on traži hranu i
nezadovoljan se vraća od isprazna milovanja.''
''On meni jede iz usta'', reče ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa
svojih usana, s kojih su se s punom slašću smješkali užici nedužna
suosjećanja ljubavi.
Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju
maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz
sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»
Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je
Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.
«Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju;
a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.
Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često?
- Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom prima
nenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje što se ocrtava
na njezinu čelu?»
Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog
Lottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi,
ipak postoje.
«Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u
punom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoje
čelo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma.
Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,
sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi
dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,
stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice
mahnitim poljupcima.»
Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne
umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera
koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obećanje majci.
«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz
kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.
Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života!
Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti.»
Oproštaj od Lotte, ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje mora
otići jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni - Albertovoj sreći
na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada
bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.
Lotta
Pametna i osjećajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero braće i
sestara, i za bolesnog oca. Zaručena je za Alberta, više zbog njegova
novca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego zbog
ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za
drugo - oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,
djeca vole Werthera - jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko
stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazeću.
«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko
djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s
blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»
Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i
braćom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja
se požrtvovno brine za svoju braću i sestre.
«Razgovor je došao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'',
reče Lotta, ''onda ću vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa.
A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru
odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»
Albert
Lottin zaručnik, svi ga opisuju kao pedantnog i čestitog čovjeka što treba
značiti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s
Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u
klasicizmu i odan tradiciji.
«''Albert je čestit čovjek, s kojim sam gotovo zaručena.»
«''To je ovdje takva moda''nastavila je, ''da svaki par ljudi koji pripadaju
jedno drugome ostane zajedno za njemačkog plesa, a moj partner loše
pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor''»
«Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena
vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može
prikriti. On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da je
malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim
više od svih ostalih.»
Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov - Albert i Werther su
suprotnosti.
«''Ljudska narav'', nastavih, ''ima svoje granice: ona može podnositi
radost, patnju, boli, sve do određene mjer, ali propada čim je ta mjera
prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li
izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je
jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život,
kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umire od opake
groznice.''»
Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu - ja mislim da je
Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom
za bolje sutra nego povući okidač s kojim sve nestaje.
Werther i Fedra:
Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom - oboje su beznadno
zaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjećaje, ali Werther, za razliku od
Fedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uviđa kako Lotta nikada neće
biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek su
pričali, šetali i u početku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek
samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije
u nju mogao zaljubiti.
Werther i Cid:
Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugačije postupio.
Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi,
što je Werther odmah isključio i mislim da je previše osjećajan za to,
ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede časti, što je za Werthera
apsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopće ne bi pomislio na
osvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se
zanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo da
mogu biti zajedno.
Wertherove patnje:
1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost
2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi
Dodatni uzroci ubojstva:
1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu,
i u početku je i sretan, ali kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i
očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu
kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja,
neće biti ničija!»)
2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za
Lottom
Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti u
luđaka ili da će očajan na kraju ubiti Lottu.
Edgar Allan Poe - Crni mačak
ŽIVOTOPIS:
Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik.
Rano je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boležljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i od umire, gotovo na ulici. Poeove su priče nastale pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvjema knjigama: "Groteskne pripovjesti i arabeske" (1840) i "Pripovjesti" (1845).
Kao pjesnik, bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije mu je pjesma "Annabel Lee", a najpoznatija poema ''Gavran''.
Ostala djela: ''Tomerlan'', ''Groteskne pripovijesti i arabeske'', ''Pripovijesti''.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijetka
O DJELU:
Pripovijetka prikazuje ljudsku sklonost zlu, nanošenje zla bez pravog razloga. Nastranost i zlo su najiskonskiji porivi ljudskog srca, a ovdje se javljaju u različitim oblicima: kao mrzovoljnost, razdražljivost, bezobzirnost, okrutnost i, na kraju, hladnokrvno ubojstvo.
Crni je mačak materijalizacija pripovjedačeve zle ćudi i u njemu se javlja želja da je uništi. Vješala na mačkovom trbuhu ga upozoravaju da je zločinac, ali i da će biti kažnjen.
Mačak pobjeđuje, ali i pravda - zlo će biti kažnjeno jer policija, zahvaljujući mačku, otkriva pripovjedačev zločin.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
likovi: pisac, njegova supruga, mačak
PISAC: Uvijek je bio poznat kao popustljiv i nježan čovjek, obožavao je životinje i svoju suprugu, no u jednom je trenutku života nešto puklo u njemu i postao je hladnokrvni ubojica.
''Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi. Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva da je izazivala porugu mojih sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.''
''... objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio - objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh - smrtni grijeh...''
KRATAK SADRŽAJ:
Djelo počinje tako što Poe opisuje život svog junaka koji voli životinje.
On se rano oženio, imao je punu kuću kućnih ljubimaca, ali najdraži mu je bio jedan crni mačak po imenu Pluton. Njihovo je prijateljstvo trajalo nekoliko godina dok nije počeo piti i mijenjati raspoloženje. U to je vrijeme sve životinje mučio osim Plutona, sve do jedne večeri kad se vratio pijan kući i kad je, ne prepoznavajući samog sebe, mačku iskopao oko. Zbog toga je bio dosta potresen, ali nije stao dok jednog jutra nije hladno mačku stavio omču oko vrata i objesio ga u vrtu na stablo.
Noć nakon zločina zapalila mu se kuća i, kada je drugi dan došao da vidi kuću, na zidu njegove sobe, koji je jedini ostao, bio je otisnut veliki crni mačak, a on je mislio da mu je to kazna za zlodjelo.
Nakon tog je događaja je više vremena provodio u krčmama, sve dok jedne večeri nije na vrhu jedne bačve ugledao crnog mačka. Odmah je odlučio da će ga uzeti, a njegova je žena bila jako zadovoljna. Mačak je bio isti Pluton, nije imao jednog oka kao i on, samo što je ovaj imao bijelih dlaka na prsima.
Neko se vrijeme slagao s tim novim mačkom, ali odjednom mu se mačak počeo gaditi i počeo ga je mrziti, a ona bijela mrlja na prsima počela je dobivati oblik jedne stvari koju on nije mogao podnijeti - oblik vješala. Puno mu se puta mačak zaplitao između nogu, ali ga nikad nije udario. Sve do jednog dana kad je odlazio u podrum i skoro se spotaknuo na mačku. U tom je trenutku uhvatio sjekiru i htio ubiti mačku, ali je došla njegova žena i htjela ga zaustaviti i on je sjekiru zabio njoj u glavu.
Sad je ostalo samo pitanje kamo sakriti leš. Dolazile su mu mnoge ideje na pamet. U jednom mu je trenutku palo na pamet da može sakriti leš u zid u podrumu i da nitko neće primjetiti. I tako je on iskopao rupu u zidu i stavio tamo leš svoje žene.
Kad je došla policija, bio je miran jer je znao da ga neće moći otkriti. I bilo je tako, sve do jednog dana kad je policija opet došla. Kad su pregledavali podrum, on je u želji da dokaže nevinost, pokucao bambusovim štapom baš po mjestu gdje je bio leš njegove žene i iz zida se javi neka vika, nekakvi glasovi. Kad su policajci prokopali zid, u zidu su našli leš njegove žene i crnog mačka bez jednog oka.
Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik.
Rano je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boležljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i od umire, gotovo na ulici. Poeove su priče nastale pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvjema knjigama: "Groteskne pripovjesti i arabeske" (1840) i "Pripovjesti" (1845).
Kao pjesnik, bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije mu je pjesma "Annabel Lee", a najpoznatija poema ''Gavran''.
Ostala djela: ''Tomerlan'', ''Groteskne pripovijesti i arabeske'', ''Pripovijesti''.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijetka
O DJELU:
Pripovijetka prikazuje ljudsku sklonost zlu, nanošenje zla bez pravog razloga. Nastranost i zlo su najiskonskiji porivi ljudskog srca, a ovdje se javljaju u različitim oblicima: kao mrzovoljnost, razdražljivost, bezobzirnost, okrutnost i, na kraju, hladnokrvno ubojstvo.
Crni je mačak materijalizacija pripovjedačeve zle ćudi i u njemu se javlja želja da je uništi. Vješala na mačkovom trbuhu ga upozoravaju da je zločinac, ali i da će biti kažnjen.
Mačak pobjeđuje, ali i pravda - zlo će biti kažnjeno jer policija, zahvaljujući mačku, otkriva pripovjedačev zločin.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
likovi: pisac, njegova supruga, mačak
PISAC: Uvijek je bio poznat kao popustljiv i nježan čovjek, obožavao je životinje i svoju suprugu, no u jednom je trenutku života nešto puklo u njemu i postao je hladnokrvni ubojica.
''Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi. Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva da je izazivala porugu mojih sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.''
''... objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio - objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh - smrtni grijeh...''
KRATAK SADRŽAJ:
Djelo počinje tako što Poe opisuje život svog junaka koji voli životinje.
On se rano oženio, imao je punu kuću kućnih ljubimaca, ali najdraži mu je bio jedan crni mačak po imenu Pluton. Njihovo je prijateljstvo trajalo nekoliko godina dok nije počeo piti i mijenjati raspoloženje. U to je vrijeme sve životinje mučio osim Plutona, sve do jedne večeri kad se vratio pijan kući i kad je, ne prepoznavajući samog sebe, mačku iskopao oko. Zbog toga je bio dosta potresen, ali nije stao dok jednog jutra nije hladno mačku stavio omču oko vrata i objesio ga u vrtu na stablo.
Noć nakon zločina zapalila mu se kuća i, kada je drugi dan došao da vidi kuću, na zidu njegove sobe, koji je jedini ostao, bio je otisnut veliki crni mačak, a on je mislio da mu je to kazna za zlodjelo.
Nakon tog je događaja je više vremena provodio u krčmama, sve dok jedne večeri nije na vrhu jedne bačve ugledao crnog mačka. Odmah je odlučio da će ga uzeti, a njegova je žena bila jako zadovoljna. Mačak je bio isti Pluton, nije imao jednog oka kao i on, samo što je ovaj imao bijelih dlaka na prsima.
Neko se vrijeme slagao s tim novim mačkom, ali odjednom mu se mačak počeo gaditi i počeo ga je mrziti, a ona bijela mrlja na prsima počela je dobivati oblik jedne stvari koju on nije mogao podnijeti - oblik vješala. Puno mu se puta mačak zaplitao između nogu, ali ga nikad nije udario. Sve do jednog dana kad je odlazio u podrum i skoro se spotaknuo na mačku. U tom je trenutku uhvatio sjekiru i htio ubiti mačku, ali je došla njegova žena i htjela ga zaustaviti i on je sjekiru zabio njoj u glavu.
Sad je ostalo samo pitanje kamo sakriti leš. Dolazile su mu mnoge ideje na pamet. U jednom mu je trenutku palo na pamet da može sakriti leš u zid u podrumu i da nitko neće primjetiti. I tako je on iskopao rupu u zidu i stavio tamo leš svoje žene.
Kad je došla policija, bio je miran jer je znao da ga neće moći otkriti. I bilo je tako, sve do jednog dana kad je policija opet došla. Kad su pregledavali podrum, on je u želji da dokaže nevinost, pokucao bambusovim štapom baš po mjestu gdje je bio leš njegove žene i iz zida se javi neka vika, nekakvi glasovi. Kad su policajci prokopali zid, u zidu su našli leš njegove žene i crnog mačka bez jednog oka.
Volio sam naročito životinje i roditelji bi me osobito obradovali kad bi mi donijeli u kuću neke od tih maih stvorenja.
Čitave mjesece me u snovima proganjala slika onog mačka.
Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda - da vrši nasilje nad vlastitom prirodom - da čini zlo samo radi zla sama - koja me tjeraše da nastavim i da napokon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji.
Čitave mjesece me u snovima proganjala slika onog mačka.
Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda - da vrši nasilje nad vlastitom prirodom - da čini zlo samo radi zla sama - koja me tjeraše da nastavim i da napokon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji.
Ivan Gundulić: OSMAN
ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.
VRSTA DJELA: povijesni ep
TEMA: Povijest Osmanove propasti (u 1.,2., te 16.-20. pjevanju)
MJESTO RADNJE: Carigrad (1,. 2., 16.-20. pjevanje); Varšava, Smederevo (3.-12. pjevanje); pakao (13. pjevanje)
O DJELU:
Djelo je pisano osmeračkim katrenom, a rima je abab.
Hoćimska se bitka dogodila 1621. g., a radnja epa se događa 1622. g., mir je sklopljen 1623. g.
- gobleni (tapiserije) s prikazom Hoćimske bitke u 11. pjevanju (ima ih 6):
1. polazak turske vojske iz Carigrada
2. Vladislav okuplja vojsku
3. prikaz obiju vojski
4. slika poljske vojske po skupinama
5. Hoćimska bitka
6. bijeg turske vojske
KRATAK SADRŽAJ:
1.pjevanje:
Sultan Osman II., ojađen zbog prošlogodišnje Vladislavove pobjede kod Hoćima, konstatira da je nedisciplina i kukavičluk nekad slavne turske vojske uzrok hoćimskog poraza. Odlučuje otići na Istok po nove vojnike, te odbaciti porok i vladati kreposno kako bi osvojio svijet. Svoje odluke priopćuje Dilaveru, hodži i hadumu saraja. Da bi pred vojskom prikrio prave namjere, svoj put na Istok razglasit će hodočašćem (ćaba) i akcijom protiv odmetnutog sidonskog emirona.
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.
VRSTA DJELA: povijesni ep
TEMA: Povijest Osmanove propasti (u 1.,2., te 16.-20. pjevanju)
MJESTO RADNJE: Carigrad (1,. 2., 16.-20. pjevanje); Varšava, Smederevo (3.-12. pjevanje); pakao (13. pjevanje)
O DJELU:
Djelo je pisano osmeračkim katrenom, a rima je abab.
Hoćimska se bitka dogodila 1621. g., a radnja epa se događa 1622. g., mir je sklopljen 1623. g.
- gobleni (tapiserije) s prikazom Hoćimske bitke u 11. pjevanju (ima ih 6):
1. polazak turske vojske iz Carigrada
2. Vladislav okuplja vojsku
3. prikaz obiju vojski
4. slika poljske vojske po skupinama
5. Hoćimska bitka
6. bijeg turske vojske
KRATAK SADRŽAJ:
1.pjevanje:
Sultan Osman II., ojađen zbog prošlogodišnje Vladislavove pobjede kod Hoćima, konstatira da je nedisciplina i kukavičluk nekad slavne turske vojske uzrok hoćimskog poraza. Odlučuje otići na Istok po nove vojnike, te odbaciti porok i vladati kreposno kako bi osvojio svijet. Svoje odluke priopćuje Dilaveru, hodži i hadumu saraja. Da bi pred vojskom prikrio prave namjere, svoj put na Istok razglasit će hodočašćem (ćaba) i akcijom protiv odmetnutog sidonskog emirona.
Osman želi biti kao Bog (1. pjevanje, 265.-268. stih):
''Ali hoću unaprijeda
da ma ruka svijetom vrti
i ona sama zapovijeda
vrh života i vrh smrti.''
2.pjevanje:''Ali hoću unaprijeda
da ma ruka svijetom vrti
i ona sama zapovijeda
vrh života i vrh smrti.''
Zabrinuti Osmanovom brzopletošću, tri dostojanstvenika dolaze pred sultana: Dilaver, Hodža i Kazlar-aga. Silaver savjetuje Osmana da prije odlaska na Istok ubije maloumnog strica Mustafu, Mustafinu častohlepnu majku i zeta Dauta. Hodža savjetuje Osmana da odabere za ženu djevojku plemenita roda i s njom izrodi potomstvo koje će učvrstiti prijestolje. Kazlar-aga upozorava Osmana da prije puta sklopi mir s Poljacima, jer je preopasno ostavljati zemlju pritisnutu ratnom opasnošću. Osman odlučuje Kazlar-agu poslati u potragu za plemenitim djevojčicama, dvoličnog Ali-pašu poslati Poljacima da sklopi mir, a Rizvan-paši povjeriti čuvanje utamničenog Korevskog.
3.pjevanje:
U rano proljeće Ali-paša kreće iz Carigrada, praćen Gašparom Milostićem. Predjeli kroz koje putuje podsjećaju ga na prošlogodišnju hoćimsku bitku i on svojoj družbi opisuje turski rasap minulog ljeta.
4.pjevanje:
Ali-paša priča bogdanskom vojvodi o hoćimskoj bitci. Opisuje glavne točke bojišta i položaje istaknutih zapovjednika i grupacija turske vojske. Pohvalivši više puta Vladislava, naglašava da ne hvali neprijatelja, nego krepost pomoću koje je pobijedio. Opisuje Sokolicu i njezinu družbu, dodajući da je Sokoličina ljepota privukla i samog sultana Osmana. Završava usporedbom nekad ogromne turske vojske s tužnom hrpom kostiju, njezinim jedinim ostatkom.
5.pjevanje:
Putujući kroz gomilu turskih kostiju, Ali-paša u Podolju susreće Krunoslavu, koja ne ispušta oružje otkako su joj Turci zarobili zaručnika Korevskog. Saznajemo povijest Krunoslavina života, kako je po zarobljavanju Korevskog vojevala uz Vladislava ptoriv Turaka, izazvala Osmana, borila se sa Sokolicom, poslije čega je noć prekinula sraz turske i kršćanske vojske. Saznavši o svom zasužnjenom zaručniku, Krunoslava rastužena ostavlja Ali-pašu.
6.pjevanje:
Tugujući u dubravi za svojim zaručnikom, Krunoslava začuje glas pastira koji tuži za svojom Rumenkom. Potom skuplja otkupninu i preobučena u haljinu ugarskog velikaša stiže u Carigrad. Čekajući vijesti o Ali-pašinu poslanstvu, Osman mašta o svjetskom gospodstvu, pokorenju Perzije i kršćanskih sila, te konačnom obračunu s Poljacima. Kazlar-aga, kojega Osman nestrpljivo očekuje, u međuvremenu je s otetim djevojčicama stigao do ruševina Troje.
7.pjevanje:
Kazlar-aga sa otetim djevojčicama plovi pored grčkih otoka. Susrevši dio svog brodovlja, uplovljava u atensku luku. Mjesta kojima dalje putuje podsjećaju ga na nekadašnju slavu grčkih zemalja, na velike bojeve i propala carstva. Čuvši o ljepoti Sunčanice, upućuje se u njezino rodno Smederevo, šaljući svoje ljude u potragu za plemenitim djevojčicama.
8.pjevanje:
Kazlar-aga stiže u Smederevo. Sunčanica, djevojka plemenita roda kojoj su sva braća izginula (njih 12), zavjetovala se ostati djevicom. Želeći omesti naum svoje kćeri, starac Ljubdrag priređuje veselje. Kazlar-aga, čiji iznenadni dolazak prouzroči strah i metež, smiruje okupljenu mladež. Na Kazlar-aginu molbu starac Ljubdrag priča povijest svog plemena, a usred njegove priče, Kazlar-aga otima Sunčanicu. Dok Ljubdrag jadikuje, Kazlar-aga je već daleko odmaknuo. Dirnut tužaljkom Sunčanice, Turčin ju grubo ušutka. Krečući po Osmanovu naređenje u Carigrad, Kazlar-aga šalje svog pouzdanika da pronađe Sokolicu, za kojom sultan potajno žudi.
9.pjevanje:
Sokolica, harajući sa svojim ratnicama poljskom zemljom, dospijeva u jesen do Varšave. O godišnjici hoćimske bitke Vladislav s braćom i gostima odlazi u lov. Sokolica i njezine ratnice otimaju poljske dame i vežu ih u dubravi. Dok se ratnice kupaju, upada Vladislav s pratnjom i otima Sokoličine pratilje. Sokolica se hrabro bori dok joj ne pukne mač, a kad viteški Vladislav oslobodi njezine ratnice, ona mu na poklon šalje ogrlicu. Kazlar-agin poslanik javlja Sokolici o pozivu sultana Osmana.
10.pjevanje:
Sokolica hita u Carigrad. Vladislava pozivaju u Varšavu. Na povratku jedan kraljevićev pratilac pjeva o hoćimskom boju. Vladislav svečano ulazi u Varšavu. Ali-paša doputuje do ravnice pred Varšavom i ujutro ulazi u grad. Na ulazu u kraljev dvor prolazi pored kipova starih poljskih kraljeva. Knez Zborovki prima Ali-pašu.
11.pjevanje:
U kraljevskoj vijećnici Zborovski, na pašinu molbu, tumači detalje tapiserije s prikazom hoćimskog boja. Pozvan u kraljevsko vijeće, Ali-paša predaje kralju sultanovo pismo, te iznosi razloge za primirje. Kralj Šišman (Žigmund) prihvaća mir s Turskom. Bogato nadaren, Ali-paša nosi natrag u Carigrad kraljevo pismo sultanu.
12.pjevanje:
Ali-paša stiže u Carigrad. U općem veselju zbog mira s Poljskom tuguje samo Krunoslava. Od Rizvan-pašine nećakinje Kalinke, koja se zaljubila u Krunoslavu misleći da je ugarski velikaš, saznaje o zarobljeništvu Korevskog i naklonosti Rizvan-pašine kćeri Ljubice prema poljskom vitezu. Raspaljena ljubomorom, Krunoslava smišlja osvetu, namjeravajući ostati vjerna čak i ako je Korevski nevjeran. Lažno se predstavivši kao brat Korevskog, Krunoslava Rizvan-paši nudi otkup za utamničenog viteza. Paša na prijevaru utamniči i Krunoslavu.
13.pjevanje:
Usred pakla Lucifer, u strahu od pobjede kršćanstva, nalaže svom vijeću da, ne birajući sredstva, pomogne pobjedi Turske. Lucifer, iako na strani Turaka, protiv je Osmana jer je izgubio od kršćana. Paklena su bića izašla iz pakla i haraju Carigradom.
16.pjevanje:
Čuvši da sultan namjerava posjeći neposlušne janjičare, vojska se pobuni. Ali-agu, koji ih opominje da su dužni pokoriti se sultanu, pobunjenici otjeraju. Traže pašu Dilavera i učitelja hodžu koje smatraju lošim sultanovim savjetnicima. Osman odbija zahtjeve pobunjenika.
17.pjevanje:
Usred noći zasjeda sultanovo vijeće. Saslušavši savjete Dilavera i Husain-paše, Osman pristaje nagoditi se s pobunjenicima. Osman usvaja Dilaverove savjete da Husain-pašu opet proglasi velikim vezirom, pomiluje veći broj vojnika i ne ide na Istok. Istovremeno se Mustafina majka savjetuje sa zetom Dautom. Planiraju smaknuti Osmana, te vraćajući na prijestolje Mustafu, sami stvarno preuzeti vlast.
18.pjevanje:
Ujutro se pobunjenici savjetuju sa starcima iz puka i poznavateljima zakona. Daut poziva pobunjenike da svrgnu Osmana. Predvođeni Dautom, pobunjenici prodiru u Dilaverovu palaču. Dilaver se bori s agom spahoglana Dervišem. Daut vodi pobunjenike na sultanov saraj.
19.pjevanje:
Pobunjenici provaljuju u sultanov saraj. Derviš i spahoglani stižu stižu Dilavera koji je prerušen krenuo po pomoć. Jedan rob ga udari sjekirom u potiljak. Daut odbija predati tijelo DIlaverovoj ljubavi Begum Adžamkinji. Osman se skriva u Sinan-pašine perivoje, a pobunjenici ubiju Osmanovog izaslanika i Husaina. Pronalaze Mustafu i vode ga u srednji mečet. Postavivši glave pogubljenih pred mečet sultana Bajazeta, vojnici hvataju Osmana i vode ga pred sultana Mustafu.
20.pjevanje:
Mustafa nalaže da Osmana zatvore u Jedi-kulu. Svrgnutog sultana odvode na konju kroz svjetinu koja mu se ne prestaje rugati, a Daut požuruje vojnike da ga smaknu. Crnac rob Dautovim pojasom davi Osmana, a sultanovo tijelo odmah pokopaju do očevih nogu.
Bog kažnjava čovjeka kad želi biti kao Bog (20. pjevanje, 473.-476. stih):
''Nu vlas božja brzo u sebi
samosilja krši i slama,
za ukazat, da na nebi
i na zemlji ona je sama.''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:''Nu vlas božja brzo u sebi
samosilja krši i slama,
za ukazat, da na nebi
i na zemlji ona je sama.''
OSMAN, mladi sultan, plavokos, rođen 1604., 1618. došao na prijestolje, ubijen 1622., čija oholost mora biti kažnjena; otac mu je Ahmet, stric Mustafa
VLADISLAV , poljski kraljević, sin Žigmunda III., rođen 1595.; pobijedio Osmana
DILAVER, HODŽA i KAZLAR-AGA , Osmanovi savjetnici
ALI-PAŠA , poslanik, odlazi u Varšavu sklopiti mir s Poljacima; sudjelovao u Hoćimskoj bitci
SOKOLICA , mlada turska ratnica, zaljubljena u Osmana; sudjelovala u Hoćimskoj bitci, borila se sa Krunoslavom
KRUNOSLAVA , zaručnica poljskog plemića Korevskog; sudjelovala u Hoćimskoj bitci na strani Poljaka, borila se sa Sokolicom; obučena u ugarskog velikaša putuje u Carigrad izbaviti Korevskog iz tamnice
SUNČANICA, djevojka plemenita roda, iz Smedereva, redovnica, imala 12 braće koji su ubijeni; otima ju Kazlar-aga
LJUBDRAG , otac Sunčanice, slijep
LJUBICA , kći tamničara Rizvan-paše; zaljubila se u Korevskog
KALINKA , nećakinja tamničara Rizvan-paše; zaljubila se u Krunoslavu misleći da je muško
MUSTAFINA MAJKA , Osmanova baka
DAUT , zet Mustafine majke, Osmanov tetak
BEGUM ADŽAMKINJA , Dilaverova ljubav
Pierre Comeille: CID
ŽIVOTOPIS:
Pierre Corneille rođen je u Rouenu 1606. g. gdje će i umrijeti dočekavši starost, zaboravljen i jadan.
Bio je francuski dramski pisac. Odgojen je kod isusovaca; kao odvjetnički je sin učio pravo i živio od odvjetničke službe u Rouenu.
Nakon prvih je kazališnih uspjeha kardinal Richelieu izdvojio Corneillea i još četvoricu dramatičara s nakanom da ih materijalno i moralno podupre u stvaralačkim nastojanjima. Time Corneilleov kazališni rad biva još djelotvornijim.
Piše niz tragedija u kojima se strogo pridržava aristotelovske poetike (''Horace'', 1640.; ''Cinna'', 1641.; ''Polyceute'', 1641.-1643. i dr.) i stvara prototip francuske klasicističke tragedije, ali nijednom od njih nije dosegao uspjeh najznačajnijeg djela, tragikomedije ''Cid''.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u pet činova
MJESTO RADNJE: Sevilla
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
DON FERNANDO, prvi kastiljski kralj
DOŃA URAKA, kastiljska infantkinja
DON DIEGO, don Rodrigov otac
DON GOMEZ, grof Gormaz, Himenin otac
DON RODRIGO, Himenin dragi
HIMENA, don Gomezova kći
DON SANCHO, zaljubljen u Himenu
DON ARIJA i DON ALONSO, kastiljski plemići
LEONORA, infantkinjina odgojiteljica
ELVIRA, Himenina odgojiteljica
PAZ
TEMA: Ljudska razapetost između ljubavi i dužnosti
- u djelu se naglašava potreba racionalnog ponašanja (prema razumu, a ne prema osjećajima), potreba poštivanja morala i običaja sredine u kojoj čovjek živi (važnost časti i ugleda obitelji). Pisac pokazuje čitatelju što bi se moglo dogoditi u slučaju izbora jedne odnosno druge mogućnosti.
UKRATKO O DJELU:
Don Rodrigo je zaljubljen u Himenu i ona u njega, ali zbog svađe njihovih očeva, oni potiskuju svoju ljubav vođeni osjećajem časti i dužnosti, očuvanja obiteljskog ugleda. Oni se nisu samo spremni odreći ljubavi, nego su spremni poželjeti smrt voljene osobe. Na kraju se, po kraljevoj želji, oni ipak trebaju vjenčati.
KRATAK SADRŽAJ:
Himena, kći grofa Gormaza, ludo je zaljubljena u don Rodriga, sina don Diega.
U njega je zaljubljena i dońa Uraka, kastiljska infantkinja.
Don Diego i grof se posvađaju, te grof udari don Diega. Pošto je star, don Diego se ne može obraniti te poziva u pomoć svoga sina Rodriga.
Rodrigo je zaljubljen u Himenu, ali mu je čast važnija i od ljubavi, i zbog časti i uvrede nanesene ocu ubija grofa Gormaza. Nakon toga Himena kod kastilskog kralja Fernanda traži kaznu za Rodriga, iako je zaljubljena u njega.
Don Diego šalje Rodriga u boj protiv Maura da bi ga bar nakratko udaljio s dvora. Rodrigo je
postavljen za vođu u tom boju. On sa svojom vojskom uništava Maure i slavno se vraća na
dvor.
Kralj ga hvali te ga stavlja pod svoje okrilje. Himena, i dalje uporna u svojoj želji da
osveti oca, iziskuje od kralja da pusti Rodriga u dvoboj, a ona će pobjedniku biti žena. Kralj je primoran prihvatiti te daje Himeni pravo da izabere čovjeka koji će braniti njenu čast. Himeni se odmah ponudi don Sancho, koji je i zaljubljen u nju, kao čovjek koji će stati pred Rodriga da obrani njenu čast i Himena prihvaća don Sanchovu ponudu.
Mladići se susreću u dvorištu dvora i Rodrigo pobijedi don Sancha. No, Himeni kažu da je Rodrigo mrtav te ona padne u nesvijest i time dokaže da je zaljubljena u Rodriga.
Kralj na kraju kaže da je sramota s Himenina imena oprana te da se ona i Rodrigo mogu vjenčati.
Pierre Corneille rođen je u Rouenu 1606. g. gdje će i umrijeti dočekavši starost, zaboravljen i jadan.
Bio je francuski dramski pisac. Odgojen je kod isusovaca; kao odvjetnički je sin učio pravo i živio od odvjetničke službe u Rouenu.
Nakon prvih je kazališnih uspjeha kardinal Richelieu izdvojio Corneillea i još četvoricu dramatičara s nakanom da ih materijalno i moralno podupre u stvaralačkim nastojanjima. Time Corneilleov kazališni rad biva još djelotvornijim.
Piše niz tragedija u kojima se strogo pridržava aristotelovske poetike (''Horace'', 1640.; ''Cinna'', 1641.; ''Polyceute'', 1641.-1643. i dr.) i stvara prototip francuske klasicističke tragedije, ali nijednom od njih nije dosegao uspjeh najznačajnijeg djela, tragikomedije ''Cid''.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u pet činova
MJESTO RADNJE: Sevilla
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
DON FERNANDO, prvi kastiljski kralj
DOŃA URAKA, kastiljska infantkinja
DON DIEGO, don Rodrigov otac
DON GOMEZ, grof Gormaz, Himenin otac
DON RODRIGO, Himenin dragi
HIMENA, don Gomezova kći
DON SANCHO, zaljubljen u Himenu
DON ARIJA i DON ALONSO, kastiljski plemići
LEONORA, infantkinjina odgojiteljica
ELVIRA, Himenina odgojiteljica
PAZ
TEMA: Ljudska razapetost između ljubavi i dužnosti
- u djelu se naglašava potreba racionalnog ponašanja (prema razumu, a ne prema osjećajima), potreba poštivanja morala i običaja sredine u kojoj čovjek živi (važnost časti i ugleda obitelji). Pisac pokazuje čitatelju što bi se moglo dogoditi u slučaju izbora jedne odnosno druge mogućnosti.
UKRATKO O DJELU:
Don Rodrigo je zaljubljen u Himenu i ona u njega, ali zbog svađe njihovih očeva, oni potiskuju svoju ljubav vođeni osjećajem časti i dužnosti, očuvanja obiteljskog ugleda. Oni se nisu samo spremni odreći ljubavi, nego su spremni poželjeti smrt voljene osobe. Na kraju se, po kraljevoj želji, oni ipak trebaju vjenčati.
KRATAK SADRŽAJ:
Himena, kći grofa Gormaza, ludo je zaljubljena u don Rodriga, sina don Diega.
U njega je zaljubljena i dońa Uraka, kastiljska infantkinja.
Don Diego i grof se posvađaju, te grof udari don Diega. Pošto je star, don Diego se ne može obraniti te poziva u pomoć svoga sina Rodriga.
Rodrigo je zaljubljen u Himenu, ali mu je čast važnija i od ljubavi, i zbog časti i uvrede nanesene ocu ubija grofa Gormaza. Nakon toga Himena kod kastilskog kralja Fernanda traži kaznu za Rodriga, iako je zaljubljena u njega.
Don Diego šalje Rodriga u boj protiv Maura da bi ga bar nakratko udaljio s dvora. Rodrigo je
postavljen za vođu u tom boju. On sa svojom vojskom uništava Maure i slavno se vraća na
dvor.
Kralj ga hvali te ga stavlja pod svoje okrilje. Himena, i dalje uporna u svojoj želji da
osveti oca, iziskuje od kralja da pusti Rodriga u dvoboj, a ona će pobjedniku biti žena. Kralj je primoran prihvatiti te daje Himeni pravo da izabere čovjeka koji će braniti njenu čast. Himeni se odmah ponudi don Sancho, koji je i zaljubljen u nju, kao čovjek koji će stati pred Rodriga da obrani njenu čast i Himena prihvaća don Sanchovu ponudu.
Mladići se susreću u dvorištu dvora i Rodrigo pobijedi don Sancha. No, Himeni kažu da je Rodrigo mrtav te ona padne u nesvijest i time dokaže da je zaljubljena u Rodriga.
Kralj na kraju kaže da je sramota s Himenina imena oprana te da se ona i Rodrigo mogu vjenčati.
U domu tog mrtvaca da tražiš utočište!
Nijedan ubojica ne čini još toga!
Brzo odlazite, don Rodrigo!
Himenin otac skrivi sve to,
Oklijevao sam, stid me, eto.
No, što da čekam, sad je pravi tren.
Ta moj je otac danas uvrijeđen.
Leonoro, stavi ovdje ruku,
Treperi srce, vidiš... Prepoznaješ po zvuku...
Moj pobjednik je on... Rodrigo
Nijedan ubojica ne čini još toga!
Brzo odlazite, don Rodrigo!
Himenin otac skrivi sve to,
Oklijevao sam, stid me, eto.
No, što da čekam, sad je pravi tren.
Ta moj je otac danas uvrijeđen.
Leonoro, stavi ovdje ruku,
Treperi srce, vidiš... Prepoznaješ po zvuku...
Moj pobjednik je on... Rodrigo
Jean Racine: FEDRA
ŽIVOTOPIS:
Jean Racine rođen je 1639., a umro je 1699. godine.
Najslavniji je predstavnik francuske klasicističke tragedije.
Odgojen je u duhu jansenizma (religiozno-društveni pokret 17.st. po kojem je svijet isprazan i pokvaren, a čovjek zao i nemoćan).)
Racine stvara niz tragedija, u kojima se pridržava klasicističke poetike te strogom jednostavnošću izraza prikazuje sukob između osjećaja dužnosti i razorne snage strasti kojima podležu junaci njegovih fino psihološki razrađenih tragedija.
Tragedije: ''Andromaha'', ''Britanik'', ''Ifigenija'', ''Fedra'', ''Esther'', ''Athalie''.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: tragedija u 5 činova
TEMA: Ljudska razapetost između strasti i krivnje. Strastvena ljubav i mržnja kraljice Fedre.
IDEJA: Kršenje društvenih normi vodi u smrt
MJESTO RADNJE: Atena
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: blijeda, izbezumljena, kriva, nemoćna
- usporedba: ko maćeha
- metafora: ''To nije više plamen što pritajeno žeže.''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
FEDRA: Tezejeva žena, kći Mina i Pasifaje. Priznaje ljubav Hipolitu ne misleći na posljedice, te ne mareći za časnost svog braka sa Tezejom. Kasnije, shvaćajući što je učinila, sama sebi oduzima život otrovom.
(Kroz cijelu radnju drame bila je teško bolesna).
''Čim spazih njega, stadoh, ni mrtva niti živa...''
TEZEJ: sin Egeja, atenskog kralja. Veliki je borac i kao takav, uzor je svome sinu. Nakon što dozna za lažnu ljubav svog sina, proklinje ga i tjera od sebe. Kasnije se kaje zbog toga što je učinio, jer zna da i dalje voli sina. Također častan čovjek; misleći kako će se iskupiti, sinovu ljubav Ariciju želi kao kćerku.
HIPOLIT: sin Tezeja i Antiope, kraljice Amazonki. Žrtva je tragične sudbine. Nakon što mu otac pomisli kako je zaljubljen u Fedru, protjeran je i proklet. Zaljubljen je u Ariciju koja mu uzvraća ljubav. Častan je čovjek. Na kraju biva ubijen od uplašenih konja.
KRATAK SADRŽAJ:
Hipolit govori svom odgojitelju Teramnenu kako ide tražiti svoga oca jer ga nije vidio već 6 mjeseci. Teramnen se brine, no Hipolit mu obećava kako će se čuvati i kloniti ružnih mjesta. Teramnen ga pita bježi li možda od ljubavi prema Fedri, a Hipolit mu govori kako to nije istina te da on voli samo Ariciju. Teramnen ga moli za pravi razlog njegova odlaska; Hipolit se boji svoje ljubavi Aricije, misli kako će mu ona uzeti vlast.
Jean Racine rođen je 1639., a umro je 1699. godine.
Najslavniji je predstavnik francuske klasicističke tragedije.
Odgojen je u duhu jansenizma (religiozno-društveni pokret 17.st. po kojem je svijet isprazan i pokvaren, a čovjek zao i nemoćan).)
Racine stvara niz tragedija, u kojima se pridržava klasicističke poetike te strogom jednostavnošću izraza prikazuje sukob između osjećaja dužnosti i razorne snage strasti kojima podležu junaci njegovih fino psihološki razrađenih tragedija.
Tragedije: ''Andromaha'', ''Britanik'', ''Ifigenija'', ''Fedra'', ''Esther'', ''Athalie''.
KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: tragedija u 5 činova
TEMA: Ljudska razapetost između strasti i krivnje. Strastvena ljubav i mržnja kraljice Fedre.
IDEJA: Kršenje društvenih normi vodi u smrt
MJESTO RADNJE: Atena
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: blijeda, izbezumljena, kriva, nemoćna
- usporedba: ko maćeha
- metafora: ''To nije više plamen što pritajeno žeže.''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
FEDRA: Tezejeva žena, kći Mina i Pasifaje. Priznaje ljubav Hipolitu ne misleći na posljedice, te ne mareći za časnost svog braka sa Tezejom. Kasnije, shvaćajući što je učinila, sama sebi oduzima život otrovom.
(Kroz cijelu radnju drame bila je teško bolesna).
''Čim spazih njega, stadoh, ni mrtva niti živa...''
TEZEJ: sin Egeja, atenskog kralja. Veliki je borac i kao takav, uzor je svome sinu. Nakon što dozna za lažnu ljubav svog sina, proklinje ga i tjera od sebe. Kasnije se kaje zbog toga što je učinio, jer zna da i dalje voli sina. Također častan čovjek; misleći kako će se iskupiti, sinovu ljubav Ariciju želi kao kćerku.
HIPOLIT: sin Tezeja i Antiope, kraljice Amazonki. Žrtva je tragične sudbine. Nakon što mu otac pomisli kako je zaljubljen u Fedru, protjeran je i proklet. Zaljubljen je u Ariciju koja mu uzvraća ljubav. Častan je čovjek. Na kraju biva ubijen od uplašenih konja.
KRATAK SADRŽAJ:
Hipolit govori svom odgojitelju Teramnenu kako ide tražiti svoga oca jer ga nije vidio već 6 mjeseci. Teramnen se brine, no Hipolit mu obećava kako će se čuvati i kloniti ružnih mjesta. Teramnen ga pita bježi li možda od ljubavi prema Fedri, a Hipolit mu govori kako to nije istina te da on voli samo Ariciju. Teramnen ga moli za pravi razlog njegova odlaska; Hipolit se boji svoje ljubavi Aricije, misli kako će mu ona uzeti vlast.
''Ja bježim, to ću priznat, pred Aricijom mladom,
Iz dušmanskog je roda. Na svijetu sama osta.
Ali ipak ju volim...''
Iz dušmanskog je roda. Na svijetu sama osta.
Ali ipak ju volim...''
Prije odlaska Hipolit se otišao oprostiti od Fedre, no njoj nije dobro i on odlazi.
Fedra govori Enoni kako se neće boriti za život, odnosno kako će ga se bez borbe odreći. Priznaje Enoni kako je zaljubljena, i to u Hipolita, a Enona ju kritizira zbog toga.
Fedra govori Enoni kako se neće boriti za život, odnosno kako će ga se bez borbe odreći. Priznaje Enoni kako je zaljubljena, i to u Hipolita, a Enona ju kritizira zbog toga.
''O kobnog li puta,
što sudba nam ga dala!
Zar morali smo doći do ovog kobnog žala?''
što sudba nam ga dala!
Zar morali smo doći do ovog kobnog žala?''
Panopa govori Enoni i Fedri kako je Tezej mrtav. Također govori kako Atenjani žele njezina sina za vladara, budući da je kralj umro.
Enona sada govori Fedri kako nema smisla čekati jer je kralj mrtav, neka uzme Hipolita, kako bi se imao na koga osloniti u nevolji, i da se Tezejevom smrću njihov bračni čvor kida i da njezina ljubav neće biti zločin. Fedra se želi svima suprotstaviti.
Enona sada govori Fedri kako nema smisla čekati jer je kralj mrtav, neka uzme Hipolita, kako bi se imao na koga osloniti u nevolji, i da se Tezejevom smrću njihov bračni čvor kida i da njezina ljubav neće biti zločin. Fedra se želi svima suprotstaviti.
''Ovo je oživjelo mene, ostatak moga duha!''
Aricija pita Ismenu na
koji je način Tezej umro, a ona odgovara kako ga je preljub stajao života.
Ismena govori Ariciji da je Hipolit zaljubljen u nju, ali Aricija ne vjeruje da ju Hipolit ljubi. Hipolit dolazi do nje i priznaje joj svoju ljubav.
koji je način Tezej umro, a ona odgovara kako ga je preljub stajao života.
Ismena govori Ariciji da je Hipolit zaljubljen u nju, ali Aricija ne vjeruje da ju Hipolit ljubi. Hipolit dolazi do nje i priznaje joj svoju ljubav.
''O ljubavi dok pričam, što divlja je i vrela,
crvenite se možda
zbog vlastitog djela...
Zlo izraženog žara vi nemojte odbijat -
Ta bez vas ne bi mogo u duši mi proklijat!''
crvenite se možda
zbog vlastitog djela...
Zlo izraženog žara vi nemojte odbijat -
Ta bez vas ne bi mogo u duši mi proklijat!''
Hipolit se sprema za put i dolazi Fedra, te mu govori kako će se bojati za svog sina dok se bude borio. Fedra priznaje Hipolitu svoju ljubav, no Hipolit joj govori kako je ona još u braku sa njegovim ocem.
''O, bozi, što ja to čujem?!
Ta, drž'te me na pameti!,
Da Tezej mi je otac, s njim brak vas veže!''
Ta, drž'te me na pameti!,
Da Tezej mi je otac, s njim brak vas veže!''
Fedra shvaća što radi te mu govori kako ju slobodno može mrziti ili ju čak ubiti jer takva osoba jedino zaslužuje smrt.
Teramnen je čuo vijest kako je Tezej ipak živ, te da je stigao tajno u Epir. Fedra se kaje i govori Enoni kako je učinila nešto strašno. Enona njoj govori kako je njezin muž ipak živ. Fedra joj govori kako umire, kako od sramote neće moći stati pred Tezeja. Tezej dolazi do Fedre, no ona mu govori kako nije vrijedna njegovih dodira. Hipolit moli oca da ga otjera od kuće, a kao izliku govori kako želi uhvatiti neman kao što je to učinio on. Tezej se čudi kako njegova obitelj sada bježi pred njim, a uspio ju je spasiti od neprijatelja.
Tezej doznaje da je netko izjavio ljubav Fedri, no ne zna tko, pa pod svaku cijenu želi uhvatiti tog čovjeka koji je taknuo njegovu čast. Tezej sumnja da mu je sin dirnuo u čast, te mu govori kako je besraman i pita se kako Fedra nije znala kazniti tu drskost. Enona govori Tezeju kako si je zbog toga Fedra gotovo oduzela život, te da ju je ona spasila.
Hipolit dolazi do oca, no ovaj ga vrijeđa, prokllinje, proglašava ga izdajicom, te ga tjera od sebe prije nego što ga ubije. Hipolit ne može vjerovati da ga Fedra tuži za ljubav prema njoj, a zna da je ona ta koja je izjavila ljubav. Hipolit govori kako je on zaljubljen u Ariciju, a ne u Fedru, no Tezej mu ne vjeruje.
Teramnen je čuo vijest kako je Tezej ipak živ, te da je stigao tajno u Epir. Fedra se kaje i govori Enoni kako je učinila nešto strašno. Enona njoj govori kako je njezin muž ipak živ. Fedra joj govori kako umire, kako od sramote neće moći stati pred Tezeja. Tezej dolazi do Fedre, no ona mu govori kako nije vrijedna njegovih dodira. Hipolit moli oca da ga otjera od kuće, a kao izliku govori kako želi uhvatiti neman kao što je to učinio on. Tezej se čudi kako njegova obitelj sada bježi pred njim, a uspio ju je spasiti od neprijatelja.
Tezej doznaje da je netko izjavio ljubav Fedri, no ne zna tko, pa pod svaku cijenu želi uhvatiti tog čovjeka koji je taknuo njegovu čast. Tezej sumnja da mu je sin dirnuo u čast, te mu govori kako je besraman i pita se kako Fedra nije znala kazniti tu drskost. Enona govori Tezeju kako si je zbog toga Fedra gotovo oduzela život, te da ju je ona spasila.
Hipolit dolazi do oca, no ovaj ga vrijeđa, prokllinje, proglašava ga izdajicom, te ga tjera od sebe prije nego što ga ubije. Hipolit ne može vjerovati da ga Fedra tuži za ljubav prema njoj, a zna da je ona ta koja je izjavila ljubav. Hipolit govori kako je on zaljubljen u Ariciju, a ne u Fedru, no Tezej mu ne vjeruje.
''Zar smiješ mi pristupit, ti, stvore najgori!
Računao si, valjda,
ti izdajice jadni
Da Fedra će u šutnji pokopat zločin gadni!''
Računao si, valjda,
ti izdajice jadni
Da Fedra će u šutnji pokopat zločin gadni!''
Kasnije Tezej sam sebi priznaje kako i dalje voli svog sina, te da jako pati zbog toga što je učinio. Fedra dolazi do Tezeja i moli ga da ne ubija Hipolita. Ovaj odgovara kako to nije ni htio učiniti, ali ga je otjerao. Tezej joj govori kako mu je Hipolit priznao ljubav prema Ariciji, no Fedra pati zbog toga i ne može vjerovati.
Fedra optužuje Enonu kako je ona kriva za sve ovo jer ju je spriječila kada se htjela ubiti i tjera ju.
Fedra optužuje Enonu kako je ona kriva za sve ovo jer ju je spriječila kada se htjela ubiti i tjera ju.
''Sve ostavih zbog Fedre, a plaća mi ovako.
Sve za nju samo radih. Zaslužila sam tako, eto!''
Sve za nju samo radih. Zaslužila sam tako, eto!''
Hipolit razgovara sa Aricijom, priznaju si svoje osjećaje i na kraju se dogovore kako će pobjeći zajedno. Panopa upozorava kralja kako bi se Fedra mogla ubiti. Također govori kako se Enona, nakon što ju je Fedra otjerala od sebe, bacila sa litice i tako poginula.
Nakon što je to čuo, Tezej moli nebesa da ne usliše njegova proklinjanja jer bi se veliko zlo moglo dogoditi njegovoj obitelji. Tezej dolazi do Teramnena koji mu govori da mu je sin mrtav. Umro je tako da su ga pregazili uplašeni konji nakon što su vidjeli morsku neman. Otac žali za njim.
Nakon što je to čuo, Tezej moli nebesa da ne usliše njegova proklinjanja jer bi se veliko zlo moglo dogoditi njegovoj obitelji. Tezej dolazi do Teramnena koji mu govori da mu je sin mrtav. Umro je tako da su ga pregazili uplašeni konji nakon što su vidjeli morsku neman. Otac žali za njim.
''O, proigrana nado, moj sine! Bozi drevni!
Neumitni ste, strašni, jezovito ste revni!
Ta smrtna bol će pratit do posljednjeg me daha!''
Neumitni ste, strašni, jezovito ste revni!
Ta smrtna bol će pratit do posljednjeg me daha!''
Fedra priznaje Tezeju kako je ona prva izjavila svoje osjećaje Hipolitu, te da joj nije ostalo još mnogo vremena jer je popila otrov koji je u Atenu donijela Medeja. Tezej jako pati i želi umrijeti sa njom. Odlazi do tijela svoga sina i kaje se što ga je prokleo i protjerao, te želi da mu se iskaže počast kao junaku. Također, kako bi si smirio dušu želi da Hipolitova draga postane njegovom kćerkom.
O DJELU UKRATKO:
Fedra, žena kralja Tezeja, zaljubljena je u svog posinka Hipolita. Budući da joj je muž već dugo odsutan i da joj dolaze glasine o njegovoj smrti, ona otkriva Hipolitu svoju ljubav. Otkriva se da Tezej ipak nije mrtav te Fedra, očajna zbog straha od sramote i spoznaje da Hipolit voli mladu Ariciju, slaže mužu da ju je Hipolit obljubio. Tezej proklinje sina Hipolita, koji nakon nekog vremena pogiba. Fedra ispija otrov i, mučena osjećajem krivnje, priznaje Tezeju svoju ljubav spram Hipolita.
- Racine piše svoje djelo potaknut Euripidovim ''Hipolitom'' i Senekinom ''Fedrom''
- stih je tragedije aleksandrinac (12 slogova s cenzurom iza 6. sloga)
- u skladu s klasicističkim racionalizmom, moralističnošću i didaktičnošću, u djelu se osuđuje: nerazumno, grešno ponašanje, odnosno nedopuštena ljubav; nemoral glavne junakinje (spremnost na preljub i laž)
O DJELU UKRATKO:
Fedra, žena kralja Tezeja, zaljubljena je u svog posinka Hipolita. Budući da joj je muž već dugo odsutan i da joj dolaze glasine o njegovoj smrti, ona otkriva Hipolitu svoju ljubav. Otkriva se da Tezej ipak nije mrtav te Fedra, očajna zbog straha od sramote i spoznaje da Hipolit voli mladu Ariciju, slaže mužu da ju je Hipolit obljubio. Tezej proklinje sina Hipolita, koji nakon nekog vremena pogiba. Fedra ispija otrov i, mučena osjećajem krivnje, priznaje Tezeju svoju ljubav spram Hipolita.
- Racine piše svoje djelo potaknut Euripidovim ''Hipolitom'' i Senekinom ''Fedrom''
- stih je tragedije aleksandrinac (12 slogova s cenzurom iza 6. sloga)
- u skladu s klasicističkim racionalizmom, moralističnošću i didaktičnošću, u djelu se osuđuje: nerazumno, grešno ponašanje, odnosno nedopuštena ljubav; nemoral glavne junakinje (spremnost na preljub i laž)
Narodno blago je najznačajnija Ljubušakova knjiga. Sastavljena je od narodnih poslovica, pričica, pjesama, popjevki, prispodobnica... Knjiga je predstavljala zbirku mudrosti bošnjačkog naroda.
Posebno su značajne one poslovice uz koje Ljubušak daje objašnjenje vezano za njihov postanak, jer nas upućuju u mnoge povijesne događaje iz naše prošlosti i odslikavaju biće i mentalitet našega naroda.
Posebno su značajne one poslovice uz koje Ljubušak daje objašnjenje vezano za njihov postanak, jer nas upućuju u mnoge povijesne događaje iz naše prošlosti i odslikavaju biće i mentalitet našega naroda.
Kad je Mehmed-beg 1887-godine objavio Narodno blago u vlastitoj nakladi , odziv je bio neobican . To je bila jedna od rijetkih knjiga objavljenih latinicnim pismom na narodnom jeziku , od Muslimana dotada skoro potpuno nepoznatog u našoj književnosti .
Željan da se samo na književnom polju nade i uvjeren da ce ova knjiga biti lijep primjer i temeljit povod drugim muhamedovcima koji ce rado poceti po koju knjižicu na svom materinskom jeziku pisati i izdavati , Mehmed-beg na kraju predgovora porucuje :
Eto ti naš mili narode jedna lijepa hrpa tvog vlastitog i znacajnog blaga , pa se mudro i vješto s njim služi kao što su nam se i naši pradjedovi uvijek služili i svoje misli tako krasno izražavali !
Pored dobrodošlice i pozitivnih prikaza u savremenoj kritici u Književnoj smotri i Viencu iz Zagreba , Bosanskoj vili iz Sarajeva i Glasu Hercegovca iz Mostara , Mehmed-begu su stigle i pismene pohvale od ministra Kalaja , mitropolita dabrobosanskog Hadži Save Kosanovica i biskupa Josipa Juraja Strosmajera .
Ministar Kalaj je pisao Mehmed-begu :
Knjiga ova ne sadržaje jedino lijepo blago , koje se u poslovicama i pjesmama u bosanskom narodu nalazi , vec je ta knjiga i blago za citavu našu državu .
Hadži Sava Kosanovic , prvi bosanski mitropolit , prvi Srbin na celu crkve u Bosni , Hercegovac i vršnjak Mehmed-begov , svecenik širokih vidika , popularan medu muslimanima zbog pokazane vjerske tolerancije , pozdravio je u stihovima izlaženje knjige u Bosanskoj vili . Znao se sa autorom knjige još od aprila 1881. godine kada je Mehmed -beg , kao pocasni vladin savjetnik , biranim rijecima pozdravio njegovo ustolicenje . Mitropolit sakupljeno narodno blago naziva cvijecem sa naših brda i ravnina u kiti optocenoj arapskim cmiljem i zahvalan mu je što je biser na vidik iznio . Uvjeren je da cvijece sabrano u ovoj knjizi i ime njenog autora nikada uvenuti nece :
Moj zemljace , vrli trudbenice ,
Mehmed beže , ljubuški viteže !
Šaljem selam , zdravo mi budi ,
Na hairli neka su ti trudi !
Znam i prije , a sad folje * kažu ,
Da si mnogo uzabrao cvjeca ,
Sa našijeh brda i ravnina
I svih strana kud si poskocio ,
Pa skupio , u kitu skitio
I arapskim cmiljem optocio
Nek miriše mladem naraštaju .
Prosta mudrost , al sa jezgrom znanje ,
To Narodno blago i imanje ,
Što nam mudre glave narekoše .
Naši stari po dugu iskustvu ,
Poslužice za nauk potomstvu .
Od mene ti , ko zemljaka , fala ,
A znam dobro , nece biti sama .
Što si biser na vidik iznio
I u tom se mnogo potrudio ,
Stim si velje dobro ucinio ,
Našoj kuci i plemenu svome
Spleo vjenac i spomenu tvome ,
Te nikada uvenuti nece
Ni tvoj namuz* , ni sabrano cvjece .
Pa kad knjiga iz pritiska sine
Da poleti , da se javlju vine ,
Nezaborav ni tvoga zemljaka
No mu pošlji strucak tog opštaka *
Hadži Sava Kosanovic .
Mehmed-beg Ljubušak se upoznao sa biskupom Josipom Jurajem Štrosmajerom 1879. godine na proslavi srebrenog pira cara i kralja Franje Josipa u Becu . Otada do smrti ostadoše dobri prijatelji . Precasni biskup je dva puta dolazio u Sarajevo , 1889. i 1896. godine i oba puta je posjetio Mehmed-bega , a on mu je uzvratio kao gost dva puta u Ðakovu . Bili su iskreni jedan prema drugom , iako su ih dijelili razliciti nacionalno-politicki pogledi .
Mehmed-beg je slao biskupu prve primjerke svojih tek objavljenih djela.To nije bio samo znak osobne pažnje prema prijatelju i velikom covjeku , nego možda i ocekivanje da ce ga cuveni biskup podržati u njegovom plemenitom poslu . U pismu Mehmed-begu od 1. kolovoza 1887. godine Strosmajer uz zahvalu na poslatom primjerku knjige Narodno blago piše :
Vaše narodno blago krasni je dar kog narodu svome sakupiste i prikazaste . Vama na cast i poštenje budi , a mi se svi tomu iz svega srdca radujemo , što to narodno blago i biserje po narodu sabirete i na vidik iznašate . Tako valja da i braca muhamedanci uz nas pristanu i da se za naš divni jezik i za našu knjigu i prosvetu pobrinu .
Biskup dalje navodi da su se hrvatski listovi povoljno oglasili o ovom njegovom književnom djelu i moli ga da mu pošalje 20 iztisaka i oznaci cijenu .
Pozitivne ocjene književnih kriticara podstakle su Mehmed-bega Ljubušaka da iduce , 1888. godine , uz znacajne dopune , štampa drugo izdanje Narodnog blaga , sada cirilicnim pismom . U oba izdanja autor je naveo imena i prezimena 52 saradnika u ovom plemenitom poslu . Od Ljubušaka to su bili Becir-beg Kapetanovic , veleposjednik iz Vitine , Halid ef. Sadikovic , nacelnik grada Ljubuškog i Mihailo Kardum , cifcija iz Grabovnika .
Mehmed-beg Ljubušak se iskreno radovao izlasku svog književnog prvijenca . Po vlastitim rijecima , osjecao se kao mrav koji je pošao na Cabu u koju nikada nece stici . Krenuo je ovom zbirkom narodnog blaga samo da se nade na tom svetom putu , kako piše u predgovoru . Da podijeli svoju radost s prijateljima i poštovaocima , jedne augustovske veceri priredio je obilan zijafet u svom ljetnikovcu na Grbavici . Probrani gosti na celu sa gradanskim doglavnikom baronom Kutscher-om zdravili su domacinu kao književniku .
U pristupu ( predgovoru ) svoje cuvene zbirke narodnih pjesama Bošnjaka 1888. godine , Kosta Hörmann piše :
Hvala bogu , što se vec u našem narodu muhamedovskom pocelo osjecati , da treba narodne umotvorine njegove iznijeti na vidjelo . Što je dosad camilo u tami , to sad izlazi na svjetlost , da cvjeta i miriše .
U prvom redu ide dika plemenitog našeg Mehmed-bega Kapetanovica , koji je bistrom pamecu razumio duh vremena , pa narodu darovao Narodno blago u poslovicama , lijepim recenicama i pjesnicama . Baš se u dobri cas pojavio na divanu ; evo mu sa svih strana , ko iz jedne duše dovikuju : Ejvala beže , svijetao ti obraz na obadva svijeta ! -I dok se god bude zborilo našim jezikom , casno ce se spominjati i njegovo pošteno ime , koji je prvi uveo i muhamedovsku bracu u kolo naših narodnih književnika .
* folje ( tal. )-dnevne novine , tisak
* namuz-nam , ugled , cast , slava , dobar glas
* opštak -nepoznato .
Jean Baptiste Poquelin Moliere: ŠKRTAC
ŽIVOTOPIS:
Moliere, pravim imenom Jean-Baptiste Poquelin, rođen je u Parizu, u imućnoj trgovačkoj obitelji. Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu, a pravo je studirao u Orleansu. U Pariz se vraća kada je već imao trideset šest godina. 1643. utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre“ (“Čuveno kazalište“).
To kazalište djeluje u glavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu i Rouenu. Njegova kazališna družina 1658. ima deset članova i dolazi u Pariz. Pod zaštitom kraljevske obitelji brzo je stjecala veliku slavu. U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Moliereove smrti. Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije ''Umišljeni bolesnik''.
Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana da popišu njegovo bogatstvo. Nasljedio je od oca dobar dio toga bogatstva, ali je svojim radom uvećao bogatstvo. U početku svog stvaralaštva pisao je farse. Prve su mu komedije u stihovima: ''Lakomislenik'' i ''Ljubavna srdžba''. Ukupno je napisao trideset tri kazališna djela. Njegove komedije nasmijavale su i ismijavale, ali su izazivale i prosvjede. Nije se dao primiti i rijetko je činio ustupke. Gledateljstvo je štovao kao jednog suca. Zanimala ga je prirodnost, istinitost, psihološka raščlamba: slikao je “ ljudsku prirodu “. Ostvario je dramske sukobe s dobro razrađenom psihološkom motivacijom. Izvanredan je slikar karakteristika.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
HARPAGON: Cleantov i Elisin otac, ima oko šezdeset godina. Zbog svoje pretjerane škrtosti tjera sve ukućane na oskudan život. Svojoj kćeri i sinu dopušta samo minimalno što im je potrebno za život, svoje konje ne hrani ako ne rade, a sluge izgledaju izgladnjelo. On je u stalnom strahu zbog skrivene škrinjice i sumnja na svakoga.
“I ja to govorim: sa svojom mliječnom kožom, sa svoje tri zasukane dlake nad usnama kao mačji brk, s vlasuljama od kučine, sa širokim hlačama i razdrljenim trbusima.”
“...Jedan kaže da dajete tiskati posebne kalendare s udvostrućenim kvatrima i produljenom korizmom da uštedite na postovima kojih se moraju držati svi vaši ukućani. Drugi priča da uvijek sa slugama izazovete neku svađu uoči darivanja o Novoj godini ili kad odlaze iz službe samo da nađete izgovor da im ništa ne biste morali dati... Ukratko, kad već hoćete da vam kažem, kamo se god čovjek okrene svuda vam se rugaju i smiju, a nigdje vas ne nazivaju drugačije nego škrtac, lakomac, lihvar i gulikoža.”
CLEANTE: Harpagonov sin, voli Marianu. Poštovao je očevu moć da odlučuje nad njegovim željama, ali se zbog njegove škrtosti spremao da ga pokrade.
“Da, volim. Ali prije nego ti kažem ostalo: znam da ovisim o svome ocu; da naziv sina traži od mene da se pokorim njegovoj volji, da se ne smijemo ni s kim vezati bez pristanka onih koji su nam dali život...”
ELISE: Harpagonova kći, voli Valera
VALERE: Anselmov sin, voli Elisu. Uspio se ugađanjem zasvidjeti Harpagonu.
“Vidite kako sam u tome spretan i kako sam mu vješto morao ugađati da mu se uvučem u službu; kako se sakrivam pod maskom simpatija i duševne srodnosti da mu se svidim i kako se svaki dan pred njim pretvaram da steknem njegovu sklonost.”
MARIANE: Anselmova kći, voli Cleanta. Njena majka želi da se uda za bogatog čovjeka kako bi se rješili bijede. Frosine joj predlaže Harpagona, jer je već u šezdesetoj.
ANSELMO: Valereov i Marianin otac. Mislio je da su mu djeca i žena stradali u oluji na brodu.
FROSINE: Svodnica, uvijek uspijeva u svojim poslovima, osim sa Harpagonom.
“Ali ja sam umjetnik da muzem ljude: znam tajnu kako da ih smekšam, da im poškakljam srce i da im napipam mjesto gdje su osjetljivi.”
JACQUES: Harpagonov kuhar i kočijaš. Vrlo dobro zna kakav mu je gospodar, koji ga često tuče.
“Neka vrag odnese iskrenost! Od nje nikakve koristi. Odsada je se odričem i neću više govoriti istinu. Još nekako dok me tuče moj gospodar, on bar ima neko pravo na to, ali tomu ću se gospodinu upravitelju osvetiti čim budem mogao.''
KRATAK SADRŽAJ:
I. ČIN:
Elise je zaljubljena u Valerea te ona želi pridobiti odobrenje svoje obitelji da dopusti tu ljubav. Valere je čak i uspio pridobiti povjerenje Harpagona, Elisina oca tem u služi, što mu omogućava da stalno bude u blizini Elise.
Cleante otkriva svojoj sestri da i on ima sličnih problema. Naime, Cleante je zaljubljen u Marianu, djevojku koja se nedavno doselila u njihov kvart. No, Harpagon ima druge planove za svoju djecu te ih želi vjenčati za bogate aristokrate, kako bi se domogao bogatog miraza, tj. htio je Elisu dati bogatom Anselmu da mu bude žena. Dok je sam Harpagon za ženu htio uzeti lijepu i skromnu Marianu, koja je bila zaljubljena u Cleantea, no to Harpagonu nije predstavljalo nikakav problem.
II. ČIN:
Cleante želi pobjeći sa Marianom, no to je poprilično teško izvesti.
Ipak, on zamoli svog slugu da mu preko nekog posrednika i lihvara Simona nabavi 15 tisuća franaka. Na kraju, na tajnom sastanku, Cleante saznaje da je taj nemilosrdni lihvar sa velikim kamatama upravo njegov otac Harpagon.
Harpagon proklinje Cleantea te je vrlo srdit i razočaran što mu sin radi takve stvari iza leđa. No, Cleantea to baš i ne pogađa:
III. ČIN:
Harpagon poziva na večeru Marianu i Anselma. Prije toga se Harpagon svađa sa slugama jer mu ovi govore razne gadosti koje su navodno čuli o njemu.
Pobornik je i pokretač tog otpora bio Jacques, spretni kuhar koji je, naravno, kao I ostali, mrzio svog gazdu jer je bio najveći škrtac.
Taj je postupak jako naljutio Harpagona.
IV. ČIN:
Valere, Elise, Cleante i Mariane, razmišljaju kako bi spriječili neželjena vjenčanja.
Pretvarajući se da ne želi Marianu, Harpagon otkriva Cleantove osjećaje prema njoj. Sav bijesan, odriče se sina i proklinje ga.
V. ČIN:
U međuvremenu dolazi sudski istraživatelj i provodi istragu o krađi.
Prema Jacquesovim lažnim priznanjima, Harpagon okrivljuju Valera za krađu. Dok Valere govori o Elisi kao o svom blagu, Harpagon ga, misleći da govori o zlatu, optužuje za škrinjicu.
Otkrivši da je došlo do nesporazuma, Valere otkriva da je napuljski plemić, sin Don Thomasa d’Alburcy. Anselmo priznaje da je Don Thomas d’Alburcy zapravo njegovo pravo ime, pa su po tome Valere i Mariane njegova djeca.
Harpagon pristaje da prepusti Marianu Cleantu u zamjenu za njegovu škrinjicu te dopušta da se vjenčaju. I Elisi i Valereu dopušta da se vjenčaju, ako Anselmo preuzme sve troškove i ako mu kupi novo odjelo, na što on rado pristane.
Moliere, pravim imenom Jean-Baptiste Poquelin, rođen je u Parizu, u imućnoj trgovačkoj obitelji. Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu, a pravo je studirao u Orleansu. U Pariz se vraća kada je već imao trideset šest godina. 1643. utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre“ (“Čuveno kazalište“).
To kazalište djeluje u glavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu i Rouenu. Njegova kazališna družina 1658. ima deset članova i dolazi u Pariz. Pod zaštitom kraljevske obitelji brzo je stjecala veliku slavu. U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Moliereove smrti. Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije ''Umišljeni bolesnik''.
Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana da popišu njegovo bogatstvo. Nasljedio je od oca dobar dio toga bogatstva, ali je svojim radom uvećao bogatstvo. U početku svog stvaralaštva pisao je farse. Prve su mu komedije u stihovima: ''Lakomislenik'' i ''Ljubavna srdžba''. Ukupno je napisao trideset tri kazališna djela. Njegove komedije nasmijavale su i ismijavale, ali su izazivale i prosvjede. Nije se dao primiti i rijetko je činio ustupke. Gledateljstvo je štovao kao jednog suca. Zanimala ga je prirodnost, istinitost, psihološka raščlamba: slikao je “ ljudsku prirodu “. Ostvario je dramske sukobe s dobro razrađenom psihološkom motivacijom. Izvanredan je slikar karakteristika.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
HARPAGON: Cleantov i Elisin otac, ima oko šezdeset godina. Zbog svoje pretjerane škrtosti tjera sve ukućane na oskudan život. Svojoj kćeri i sinu dopušta samo minimalno što im je potrebno za život, svoje konje ne hrani ako ne rade, a sluge izgledaju izgladnjelo. On je u stalnom strahu zbog skrivene škrinjice i sumnja na svakoga.
“I ja to govorim: sa svojom mliječnom kožom, sa svoje tri zasukane dlake nad usnama kao mačji brk, s vlasuljama od kučine, sa širokim hlačama i razdrljenim trbusima.”
“...Jedan kaže da dajete tiskati posebne kalendare s udvostrućenim kvatrima i produljenom korizmom da uštedite na postovima kojih se moraju držati svi vaši ukućani. Drugi priča da uvijek sa slugama izazovete neku svađu uoči darivanja o Novoj godini ili kad odlaze iz službe samo da nađete izgovor da im ništa ne biste morali dati... Ukratko, kad već hoćete da vam kažem, kamo se god čovjek okrene svuda vam se rugaju i smiju, a nigdje vas ne nazivaju drugačije nego škrtac, lakomac, lihvar i gulikoža.”
CLEANTE: Harpagonov sin, voli Marianu. Poštovao je očevu moć da odlučuje nad njegovim željama, ali se zbog njegove škrtosti spremao da ga pokrade.
“Da, volim. Ali prije nego ti kažem ostalo: znam da ovisim o svome ocu; da naziv sina traži od mene da se pokorim njegovoj volji, da se ne smijemo ni s kim vezati bez pristanka onih koji su nam dali život...”
ELISE: Harpagonova kći, voli Valera
VALERE: Anselmov sin, voli Elisu. Uspio se ugađanjem zasvidjeti Harpagonu.
“Vidite kako sam u tome spretan i kako sam mu vješto morao ugađati da mu se uvučem u službu; kako se sakrivam pod maskom simpatija i duševne srodnosti da mu se svidim i kako se svaki dan pred njim pretvaram da steknem njegovu sklonost.”
MARIANE: Anselmova kći, voli Cleanta. Njena majka želi da se uda za bogatog čovjeka kako bi se rješili bijede. Frosine joj predlaže Harpagona, jer je već u šezdesetoj.
ANSELMO: Valereov i Marianin otac. Mislio je da su mu djeca i žena stradali u oluji na brodu.
FROSINE: Svodnica, uvijek uspijeva u svojim poslovima, osim sa Harpagonom.
“Ali ja sam umjetnik da muzem ljude: znam tajnu kako da ih smekšam, da im poškakljam srce i da im napipam mjesto gdje su osjetljivi.”
JACQUES: Harpagonov kuhar i kočijaš. Vrlo dobro zna kakav mu je gospodar, koji ga često tuče.
“Neka vrag odnese iskrenost! Od nje nikakve koristi. Odsada je se odričem i neću više govoriti istinu. Još nekako dok me tuče moj gospodar, on bar ima neko pravo na to, ali tomu ću se gospodinu upravitelju osvetiti čim budem mogao.''
KRATAK SADRŽAJ:
I. ČIN:
Elise je zaljubljena u Valerea te ona želi pridobiti odobrenje svoje obitelji da dopusti tu ljubav. Valere je čak i uspio pridobiti povjerenje Harpagona, Elisina oca tem u služi, što mu omogućava da stalno bude u blizini Elise.
Cleante otkriva svojoj sestri da i on ima sličnih problema. Naime, Cleante je zaljubljen u Marianu, djevojku koja se nedavno doselila u njihov kvart. No, Harpagon ima druge planove za svoju djecu te ih želi vjenčati za bogate aristokrate, kako bi se domogao bogatog miraza, tj. htio je Elisu dati bogatom Anselmu da mu bude žena. Dok je sam Harpagon za ženu htio uzeti lijepu i skromnu Marianu, koja je bila zaljubljena u Cleantea, no to Harpagonu nije predstavljalo nikakav problem.
Da, ova kuća treba upravo takvu ženu da bude maćeha mojoj djeci i da meni samome služi.
Elise se obećala Valereu, ali on mora paziti da ih Harpagon ne otkrije. U međuvremenu Harpagon brižno pazi na svoje blago koje je zakopao u vrtu, 10 000 škuda u zlatnicima.II. ČIN:
Cleante želi pobjeći sa Marianom, no to je poprilično teško izvesti.
Ipak, on zamoli svog slugu da mu preko nekog posrednika i lihvara Simona nabavi 15 tisuća franaka. Na kraju, na tajnom sastanku, Cleante saznaje da je taj nemilosrdni lihvar sa velikim kamatama upravo njegov otac Harpagon.
Harpagon proklinje Cleantea te je vrlo srdit i razočaran što mu sin radi takve stvari iza leđa. No, Cleantea to baš i ne pogađa:
Ha, vi da se mene sramotite? Pa, vi moj oče bacate svoj ugled, ugled ove obitelji tako što ste tu lihvar, gulikoža jedan! Ne, vas bi trebalo, oče moj, biti stid!
Zar ne crvenite što takvim poslovima sramotite svoj stalež, što čast i ugled žrtvujete nezasitnoj želji za gomilanjem škude na škudu i što ste se po svom kamatnjaku nadmašili i najprepredenije prijevare što su ih ikada izmislili najslavniji lihvari?
Tada dolazi Frosine, koja je trebala nagovoriti Marianinu majku da pristaje dati svoju kćer Harpagonu. Ispričala je zatim Harpagonu kako Mariana voli stare muškarce i kako je ona vrlo štedljiva, te ne bi trošila mnogo.Zar ne crvenite što takvim poslovima sramotite svoj stalež, što čast i ugled žrtvujete nezasitnoj želji za gomilanjem škude na škudu i što ste se po svom kamatnjaku nadmašili i najprepredenije prijevare što su ih ikada izmislili najslavniji lihvari?
III. ČIN:
Harpagon poziva na večeru Marianu i Anselma. Prije toga se Harpagon svađa sa slugama jer mu ovi govore razne gadosti koje su navodno čuli o njemu.
Pobornik je i pokretač tog otpora bio Jacques, spretni kuhar koji je, naravno, kao I ostali, mrzio svog gazdu jer je bio najveći škrtac.
Donesite vino, čekajte prvo da vas nekoliko puta zamole, i naravno: na stolove stavite mnogo vode!
Mariana, vidjevši kako je Harpagon škrt i općenito ogavan, tuži se Frosini i Elisi kako se ona ne može udati za takvog čovjeka. Naime, Mariana u Cleanteu prepoznaje svoju pravu ljubav! Da bi naudio što više ocu, on mu odluči maksimalno nauditi te mu skida dijamantni prsten s ruke i poklanja ga Mariane kao ‘’znak ljubavi moga oca’’.Taj je postupak jako naljutio Harpagona.
IV. ČIN:
Valere, Elise, Cleante i Mariane, razmišljaju kako bi spriječili neželjena vjenčanja.
Pretvarajući se da ne želi Marianu, Harpagon otkriva Cleantove osjećaje prema njoj. Sav bijesan, odriče se sina i proklinje ga.
Dakle, hoćete me izigrati, oče! E, pa ja vam objavljujem da neću odustati od svoje ljubavi za Marianu i da ću upotrijebiti sva krajnja sredstva da vam je preotmem!
Dok se otac i sin svađaju, Cleanteov sluga La Fleche u vrtu pronalazi škrinjicu sa deset tisuća škuda u zlatu, te je pokazuje Cleantu, koji je sretan što ima nešto očevo. Samo da mu napakosti. Ubrzo Harpagon otkriva da nema njegovog blaga te počinje sumnjati u sve.V. ČIN:
U međuvremenu dolazi sudski istraživatelj i provodi istragu o krađi.
Prema Jacquesovim lažnim priznanjima, Harpagon okrivljuju Valera za krađu. Dok Valere govori o Elisi kao o svom blagu, Harpagon ga, misleći da govori o zlatu, optužuje za škrinjicu.
Otkrivši da je došlo do nesporazuma, Valere otkriva da je napuljski plemić, sin Don Thomasa d’Alburcy. Anselmo priznaje da je Don Thomas d’Alburcy zapravo njegovo pravo ime, pa su po tome Valere i Mariane njegova djeca.
Harpagon pristaje da prepusti Marianu Cleantu u zamjenu za njegovu škrinjicu te dopušta da se vjenčaju. I Elisi i Valereu dopušta da se vjenčaju, ako Anselmo preuzme sve troškove i ako mu kupi novo odjelo, na što on rado pristane.
ŽIVOTOPIS:
Carlo Goldoni (1707.-1793.), talijanski je komediograf.
Napisao je niz melodrama, tragikomedija i više od 200 komedija. Komedije mu se ističu majstorskim dijalogom, u kojem se često služi i venecijanskim dijalektom.
Komedije: ''Kavana'' (1750.), ''Gostioničarka Mirandolina'' (1753.), ''Grubijani'' (1760.), ''Ribarske svađe'' (1762.), i dr.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama; komedija
MJESTO RADNJE: Firenca, Mirandolinina gostionica
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: vaš novac, kupljenoj grofoviji, trideset bijednih novčića, dobrim okom
- usporedba: kao dobri prijatelji, kao nagradi za pažnje
- metafora: ''Čini mi se da ga gostioničarka gleda prilično dobrim okom.''
Carlo Goldoni (1707.-1793.), talijanski je komediograf.
Napisao je niz melodrama, tragikomedija i više od 200 komedija. Komedije mu se ističu majstorskim dijalogom, u kojem se često služi i venecijanskim dijalektom.
Komedije: ''Kavana'' (1750.), ''Gostioničarka Mirandolina'' (1753.), ''Grubijani'' (1760.), ''Ribarske svađe'' (1762.), i dr.
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama; komedija
MJESTO RADNJE: Firenca, Mirandolinina gostionica
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: vaš novac, kupljenoj grofoviji, trideset bijednih novčića, dobrim okom
- usporedba: kao dobri prijatelji, kao nagradi za pažnje
- metafora: ''Čini mi se da ga gostioničarka gleda prilično dobrim okom.''
Kad ne manjka novaca, svi štuju.
SADRŽAJ:
1. ČIN
Markiz i grof žustro se svađaju oko Mirandoline. I jedan i drugi, baš kao i svaki muškarac koji uđe u njezinu gostionicu, zaljubljeni su u nju.
Grof tvrdi da može pridobiti njezinu ljubav novcem, dok je markiz (koji nema novaca) uvjeren kako Mirandolini treba upravo njegova zaštita, a ne novac i darovi.
No u toj se cijeloj priči u gostionici pojavljuje i vitez koji mrzi sve žene, pa tako i Mirandolinu. U početku Mirandolina nije reagirala, no to joj se uskoro počelo gaditi pa je odlučila nešto poduzeti kako bi smekšala kameno srce viteza. Nakon nekog se vremena vitezu počela sviđati Mirandolina, no nije to htio nikome priznati.
U međuvremenu u gostionicu dolaze dvije glumice koje pokušavaju glumiti plemkinje i nekakve grofice, no čini se da nisu nikoga zavarale.
Za to se vrijeme grof i markiz natječu koji će Mirandolini dati veći i ljepši dar.
Unatoč svom šarmu koji je uložio, umjesto kod markiza, dvije mlade glumice odlaze na objed u grofovu sobu, i zbog toga je markiz vrlo ljutit i traži nekakvu zadovoljštinu.
Mirandolina govori za sebe:
Moram ga zavesti... Tko pobjegne, ne mora se bojati da će ga pobijediti, ali tko zastane, tko sluša i u tome uživa, prije ili kasnije i unatoč svojoj samovolji mora pasti! E, tako će i moj vitez pasti... Hoće.
2. ČINVitez, koji je preko noći zavolio žene, misli da je Mirandolina iskrena prema njemu, no vara se. Uz vino i fine objede koje mu Mirandolina nudi, vitez postaje sve nemoćniji. ''Plemkinje'' (glumice) otkrivaju grofu svoj pravi identitet.
Vidjevši da vitez želi pobjeći, Mirandolina odluči pasti u nesvijest i tako ga još više zabludi i nagovori da ostane s njom.
''Draga Mirandolino! Vi ste prva žena na ovom svijetu s kojom sam imo strpljenja biti u društvu i pri tome sam iskreno uživao!''
3. ČINVitez priznaje Mirandolini da ju neizmjerno voli. Markiz u međuvremenu daje Dejaniri zlatnu bočicu koju je grof, tj. vitez dao Mirandolini.
Grof i markiz žele se osvetiti Mirandolini jer im nije uzvratila ljubav. Grof i vitez skoro se poubijaše, no Mirandolina ih, na svoju i njihovu sreću, rastavi.
Ljutiti vitez proklinje Mirandolinu i odlazi iz gostionice zauvijek. Mirandolina je tužna zbog toga, ali ubrzo prijeđe preko toga.
Na samom kraju priče, Mirandolina zamoli grofa i markiza da također odu iz gostionice.
Po želji njezina oca, ali i njezina srca, Mirandolina se odluči udati za svog pomoćnika Fabrizia. A vitez joj je rekao:
Bježim od tvojega pogleda! Proklinjem tvoju lasku, tvoje suze, tvoje varke! Od tebe sam doznao kakvu zlobnu moć nad nama ima tvoj spol, i od tebe sam na vlastitoj koži naučio kako čovjeku nije dovoljno, ne, prezirati ga da bi pobijedio, nego mu pred njim valja bježati!
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MIRANDOLINA, gostioničarka
VITEZ OD RIPAFRATTE: uopće nije očaran Mirandolinom i ne shvaća zašto svi lude za njom; govori kako je stvarno grozno što žena može posvađati i rastaviti prijatelje; Mirandolina u početku uopće nije ostavila nikakav dojam na njega
MARKIZ OD FORLIPOPOLIJA: vrlo umišljen čovjek; svađa se sa grofom oko toga kojeg od njih Mirandolina više voli, kojeg trebaju ljudi više poštovati i raspravljaju o novcu; govori kako Mirandolini treba njegova zaštita, a ne novac
GROF OD ALBAFIORITE: nešto ''prizemljeniji'' čovjek; govori kako Mirandolini nije potrebna nikakva zaštita, već novac da može održavati gostionicu
ORTENSIA i DEJANIRA, glumice
FABRIZIO, sobar u gostionici
vitezov sluga
grofov sluga
Friedrich Schiller: RAZBOJNICI
ŽIVOTOPIS:
Friedrich Schiller rođen je 1759. a umro je 1805. godine.
Njemački je dramski pisac i pjesnik, a također i posljednji predstavnik Sturm und Drang-a.
Bori se za slobodu ličnosti i politički je aktualan. Napada društvenu pokvarenost i feudalni apsolutizam.
S Goetheom izgrađuje estetiku klasične epohe njemačke književnosti (ideali).
Djela: ''Razbojnici'', ''Pjesma o zvonu'', ''Oda radosti'', ''Fiescova zavjera u Genovi'', ''Don Carlos'', ''Spletka i ljubav''...
O DJELU:
Drama je uspješna umjetnička transpozicija Schillerova svjetonazora po kome je svijet poprište neprestane borbe suprotnosti: dobra i zla, strasti i dužnosti, visokih ideala i društvenih ograničenosti.
''Razbojnici'' i ''Spletka i ljubav'', Schillerove mladenačke drame, protest su genijalnog mladića koji je osjećao život onako kako su ga osjećali najnapredniji ljudi njegove zemlje. U njima je sadržana istina o poniženju i veličini čovjeka u onom vremenu, i to u takvom obliku da gledateljima progovara neposredno i uzbudljivo.
Schillerov dramski prvijenac „Razbojnici“ uz Goetheove „Patnje mladog Werthera“ najpoznatije je djelo književnog pokreta Sturm und Drang, koji označava prekid s prosvjetiteljstvom te najavljuje početak romantizma. Drama „Razbojnici“ priča je o braći Moor, mlađem Franzu, koji, služeći se lažima i prevarom, plete mrežu podvale i kuje urotu protiv starijeg Karla kako bi ga otac razbaštinio, a djevojka zamrzila. Drama je doživjela silan uspjeh, a Schiller je preko noći postao slavan.
VRIJEME RADNJE: razdoblje od dvije godine
MJESTO RADNJE: Njemačka
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: posve dobro, zgodniji čas, izgubljenog brata, časno ime
- usporedba: kao smrt, kao štakori
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MAXIMILIAN von MOOR , grof - vladar
KARL i FRANZ , Maximilianovi sinovi
AMALIA von EDELRICH
slobodoumni mladići, kasnije razbojnici:
- SPIEGELBERG
- SCHWEIZER
- GRIMM
- RAZMANN
- SCHUFTERLE
- ROLLER
- KOSINSKY
- SCHWARZ
- HERMANN, nezakoniti sin nekog plemića
- DANIEL, sluga grofa Moora
pastor MOSER
katolički svećenik
četa razbojnika
sporedna lica
KARL MOOR: borac protiv ljudskoga zla i licemjerja koji i sam čini zlo, pa svjestan svoga čina sam odlučuje okončati postojanje tog zla, čak i u sebi samome. Oličenje je romantičkog junaka: buntovan je, preosjetljiv, ekstremnih reakcija i osjećaja, nije spreman činiti kompromise sa svijetom prosječnosti i nedosljednosti kojim je okružen. Spletka njegova brata ne uspijeva do kraja uništiti vjeru u ljudsku humanost, svojim činom dokazuje da je u stanju razoriti i vlastiti život da bi dokazao valjanost svojih ideja. Na kraju, kažnjava samoga sebe i najveći je dokaz duboke čovječnosti.
''Fuj, fuj. To mlitavo stoljeće uškopljenika koje nije ni za što drugo no da prežvakava djela prošlosti, da drevne junake izopačuje svojim komentarima ili da ih oskvrnjuje svojim tragedijama.''
FRANZ MOOR: kontrastan lik svome bratu Karlu, uza sve porazne osobine, sudbina ga je postavila u sjeni blistavog Karla. Bolna spoznaja o manjoj vrijednosti, tako surovo i realno razobličena u Karlovu prisustvu, Franza je navela na ogorčenu reakciju osvete onom koji zaista nije kriv, i usto mu je brat.
KRATAK SADRŽAJ:
Uviđajući superiornost svoga brata u svakom pogledu, Franz Moor nastoji na nepošten način izboriti mjesto koje u očevu srcu, a i u oporuci, zauzima Karl.
Zbog sasvim neznatnih mladenačkih grijeha, ali pod dojmom teških kleveta kojima Karlovu ništavost dokazuje Franz, stari i bolesni Moor odluči razbaštiniti voljenog Karla. Karl je, iako mladenački neobuzdan i sklon pustolovinama, u duši pošten i pravedan, pa se zato revoltiran očevom odlukom zaista uputi na stranputicu. Postaje vođa razbojničke družine vođen ogorčenjem i žarkom željom za osvetom nepravednim i nemilosrdnim ljudima.
Franz, iako je postao nasljednik svega grofovskog imanja svoga oca, nema dovoljno strpljenja da sačeka starčevu smrt. Pokušava ga dokrajčiti lažnom viješću da je Karl mrtav. Spletka, međutim, biva loše izvedena i Franz je prisiljen nasilno zatvoriti bolesnog oca, a kako želi baš sve što pripada Karlu, nastoji zadobiti i Karlovu zaručnicu Amaliju.
Kao vođa razbojničke družine, Karl čini ili je odgovoran za mnoga zlodjela. On se zaista gnuša svojih djela, ali je žeđ za osvetom sve potisnula.
Ipak, čežnja za domom natjera ga da se prerušen uputi na očev dvor. Tamo razotkriva sve Franzove spletke, a kada oca oslobodi zatočeništva, odluči se osvetiti zlom bratu. Franz, u silnom strahu od pravedne kazne, izvrši samoubojstvo pa razbojnici koje je po njega poslao Karl dovode samo Amaliju.
Karl razapet između težnje za mirnim životom spoznaje o počinjenim zločinima koji se ne daju izbrisati. Amalija spoznaje da joj bez Karla život ne bi značio ništa, pa radije pristaje umrijeti od njegove ruke nego živjeti bez njega.
Izvršivši tu, za njega najtežu kaznu, Karl se predaje vlastima, postajući tako moralno pobjednik nad svim zlima koja su bila suprotstavljena.
Friedrich Schiller rođen je 1759. a umro je 1805. godine.
Njemački je dramski pisac i pjesnik, a također i posljednji predstavnik Sturm und Drang-a.
Bori se za slobodu ličnosti i politički je aktualan. Napada društvenu pokvarenost i feudalni apsolutizam.
S Goetheom izgrađuje estetiku klasične epohe njemačke književnosti (ideali).
Djela: ''Razbojnici'', ''Pjesma o zvonu'', ''Oda radosti'', ''Fiescova zavjera u Genovi'', ''Don Carlos'', ''Spletka i ljubav''...
O DJELU:
Drama je uspješna umjetnička transpozicija Schillerova svjetonazora po kome je svijet poprište neprestane borbe suprotnosti: dobra i zla, strasti i dužnosti, visokih ideala i društvenih ograničenosti.
''Razbojnici'' i ''Spletka i ljubav'', Schillerove mladenačke drame, protest su genijalnog mladića koji je osjećao život onako kako su ga osjećali najnapredniji ljudi njegove zemlje. U njima je sadržana istina o poniženju i veličini čovjeka u onom vremenu, i to u takvom obliku da gledateljima progovara neposredno i uzbudljivo.
Schillerov dramski prvijenac „Razbojnici“ uz Goetheove „Patnje mladog Werthera“ najpoznatije je djelo književnog pokreta Sturm und Drang, koji označava prekid s prosvjetiteljstvom te najavljuje početak romantizma. Drama „Razbojnici“ priča je o braći Moor, mlađem Franzu, koji, služeći se lažima i prevarom, plete mrežu podvale i kuje urotu protiv starijeg Karla kako bi ga otac razbaštinio, a djevojka zamrzila. Drama je doživjela silan uspjeh, a Schiller je preko noći postao slavan.
VRIJEME RADNJE: razdoblje od dvije godine
MJESTO RADNJE: Njemačka
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: posve dobro, zgodniji čas, izgubljenog brata, časno ime
- usporedba: kao smrt, kao štakori
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MAXIMILIAN von MOOR , grof - vladar
KARL i FRANZ , Maximilianovi sinovi
AMALIA von EDELRICH
slobodoumni mladići, kasnije razbojnici:
- SPIEGELBERG
- SCHWEIZER
- GRIMM
- RAZMANN
- SCHUFTERLE
- ROLLER
- KOSINSKY
- SCHWARZ
- HERMANN, nezakoniti sin nekog plemića
- DANIEL, sluga grofa Moora
pastor MOSER
katolički svećenik
četa razbojnika
sporedna lica
KARL MOOR: borac protiv ljudskoga zla i licemjerja koji i sam čini zlo, pa svjestan svoga čina sam odlučuje okončati postojanje tog zla, čak i u sebi samome. Oličenje je romantičkog junaka: buntovan je, preosjetljiv, ekstremnih reakcija i osjećaja, nije spreman činiti kompromise sa svijetom prosječnosti i nedosljednosti kojim je okružen. Spletka njegova brata ne uspijeva do kraja uništiti vjeru u ljudsku humanost, svojim činom dokazuje da je u stanju razoriti i vlastiti život da bi dokazao valjanost svojih ideja. Na kraju, kažnjava samoga sebe i najveći je dokaz duboke čovječnosti.
''Fuj, fuj. To mlitavo stoljeće uškopljenika koje nije ni za što drugo no da prežvakava djela prošlosti, da drevne junake izopačuje svojim komentarima ili da ih oskvrnjuje svojim tragedijama.''
FRANZ MOOR: kontrastan lik svome bratu Karlu, uza sve porazne osobine, sudbina ga je postavila u sjeni blistavog Karla. Bolna spoznaja o manjoj vrijednosti, tako surovo i realno razobličena u Karlovu prisustvu, Franza je navela na ogorčenu reakciju osvete onom koji zaista nije kriv, i usto mu je brat.
KRATAK SADRŽAJ:
Uviđajući superiornost svoga brata u svakom pogledu, Franz Moor nastoji na nepošten način izboriti mjesto koje u očevu srcu, a i u oporuci, zauzima Karl.
Zbog sasvim neznatnih mladenačkih grijeha, ali pod dojmom teških kleveta kojima Karlovu ništavost dokazuje Franz, stari i bolesni Moor odluči razbaštiniti voljenog Karla. Karl je, iako mladenački neobuzdan i sklon pustolovinama, u duši pošten i pravedan, pa se zato revoltiran očevom odlukom zaista uputi na stranputicu. Postaje vođa razbojničke družine vođen ogorčenjem i žarkom željom za osvetom nepravednim i nemilosrdnim ljudima.
Franz, iako je postao nasljednik svega grofovskog imanja svoga oca, nema dovoljno strpljenja da sačeka starčevu smrt. Pokušava ga dokrajčiti lažnom viješću da je Karl mrtav. Spletka, međutim, biva loše izvedena i Franz je prisiljen nasilno zatvoriti bolesnog oca, a kako želi baš sve što pripada Karlu, nastoji zadobiti i Karlovu zaručnicu Amaliju.
Kao vođa razbojničke družine, Karl čini ili je odgovoran za mnoga zlodjela. On se zaista gnuša svojih djela, ali je žeđ za osvetom sve potisnula.
Ipak, čežnja za domom natjera ga da se prerušen uputi na očev dvor. Tamo razotkriva sve Franzove spletke, a kada oca oslobodi zatočeništva, odluči se osvetiti zlom bratu. Franz, u silnom strahu od pravedne kazne, izvrši samoubojstvo pa razbojnici koje je po njega poslao Karl dovode samo Amaliju.
Karl razapet između težnje za mirnim životom spoznaje o počinjenim zločinima koji se ne daju izbrisati. Amalija spoznaje da joj bez Karla život ne bi značio ništa, pa radije pristaje umrijeti od njegove ruke nego živjeti bez njega.
Izvršivši tu, za njega najtežu kaznu, Karl se predaje vlastima, postajući tako moralno pobjednik nad svim zlima koja su bila suprotstavljena.
''Ljudi mi uskratiše čovječnost kada sam se na nju pozivao; zato odlazite od mene, vi grešnici jedni! Nemam više oca, nemam više ljubavi, a tu i smrt neka me nauče zaboraviti, te da sam ikada ljubio.''
''Za njim su izdane tjeralice, povrijeđeni glasno traže zadovoljštinu, na njegovu je glavu raspisana nagrada - ime Moor! Otac se od tuge skoro onesvijesti!''
''Osvetu tražim za starca! - Ovako zauvijek kidam bratske veze koje me vežu sa njime.''
''Onaj koji preda živog velikog razbojnika dobit će nagradu od tisuću zlatnika. Pomoći ću tome čovjeku, hoću! Jer ja ne mogu više ovako...''
''Za njim su izdane tjeralice, povrijeđeni glasno traže zadovoljštinu, na njegovu je glavu raspisana nagrada - ime Moor! Otac se od tuge skoro onesvijesti!''
''Osvetu tražim za starca! - Ovako zauvijek kidam bratske veze koje me vežu sa njime.''
''Onaj koji preda živog velikog razbojnika dobit će nagradu od tisuću zlatnika. Pomoći ću tome čovjeku, hoću! Jer ja ne mogu više ovako...''
George G. Byron: PUTOVANJE CHILDEA HAROLDA
Bilješke o piscu:
Byron, George Gordon (22. 1. 1788. – 19. 4. 1824.), engleski književnik. Potomak Normana, sin “mahnitog Jacka“ i ekscentrične majke, Byron je bio u priličnoj mjeri nasljedno opterećen. Neko je vrijeme, kao lord, sudjelovao u radu Gornjeg doma i istakao se govorničkom vještinom. Njegova primamljiva vanjština i zanimljiva ličnost učinila ga je ljubimcem žena. Nakon razvoda zbog hajke zauvijek napušta Englesku. Putuje cijelom Europom i Bliskim istokom.
Neukrotiv je buntovnik: upleće se u zavjeru talijanskih karbonara; protjeran iz Italije odlazi u Grčku, gdje moralno i materijalno pomaže njezin oslobodilački pokret i umire u taboru ustanika.
Byron je jedan od najistaknutijih engleskih književnika. Glavna su mu djela: Putovanje Childa Harolda, Don Juan, The Giaour, The two Foscari, Cain, Heaven and Earth, itd. Osobito je poznata i poema The prisoner of Chillon.
Byron je u poeziju uveo nekoliko glavnih motiva revolucionarnog romantizma: idealizira primitivne domoroce, junaci su mu strastveni borci i razočarani individualisti koji mrze suvremeno društvo.
Byronovim djelima dominira slobodarska misao i protest protiv zla u životu. Svojim buntovnim stavom, titanizmom, satirčkim duhom i melankonijom Byron je izvršio snažan utjecaj na ostale romantičare te pored Shakespearea najviše utjecao na književnost XIX. stoljeća.
Byron, George Gordon (22. 1. 1788. – 19. 4. 1824.), engleski književnik. Potomak Normana, sin “mahnitog Jacka“ i ekscentrične majke, Byron je bio u priličnoj mjeri nasljedno opterećen. Neko je vrijeme, kao lord, sudjelovao u radu Gornjeg doma i istakao se govorničkom vještinom. Njegova primamljiva vanjština i zanimljiva ličnost učinila ga je ljubimcem žena. Nakon razvoda zbog hajke zauvijek napušta Englesku. Putuje cijelom Europom i Bliskim istokom.
Neukrotiv je buntovnik: upleće se u zavjeru talijanskih karbonara; protjeran iz Italije odlazi u Grčku, gdje moralno i materijalno pomaže njezin oslobodilački pokret i umire u taboru ustanika.
Byron je jedan od najistaknutijih engleskih književnika. Glavna su mu djela: Putovanje Childa Harolda, Don Juan, The Giaour, The two Foscari, Cain, Heaven and Earth, itd. Osobito je poznata i poema The prisoner of Chillon.
Byron je u poeziju uveo nekoliko glavnih motiva revolucionarnog romantizma: idealizira primitivne domoroce, junaci su mu strastveni borci i razočarani individualisti koji mrze suvremeno društvo.
Byronovim djelima dominira slobodarska misao i protest protiv zla u životu. Svojim buntovnim stavom, titanizmom, satirčkim duhom i melankonijom Byron je izvršio snažan utjecaj na ostale romantičare te pored Shakespearea najviše utjecao na književnost XIX. stoljeća.
Stil pisca:
U Byronovim djelima romantički životni nazor predstavlja se u svom definitivnom obliku. Byronovi junaci osjećaju potpun nesklad između sebe i svojih moralnih načela, i upravo to osjećanje nesklada i raskola uzrok je rađanja osjećaja promašenosti, usamljenosti, suvišnosti…
Uzore za svoje junake Byron je tražio u svom vlastitom životu, tako da se njegov život doima kao život najizrazitijeg romantičnog junaka. Njegovi junaci su individualisti s burnim unutarnjim životom koji u sebi nosi crte demonskog.
Analiza djela:
Byron u svom velikom i značajnom djelu Putovanje Childa Haralda opisuje čovjeka koji nije našao svoje mjesto pod suncem, čovjeka koga je sredina odbacila i nije mu namjenila neku društvenu ulogu. Njega odbacuju oni koji su mu bili najmiliji i zbog toga je primoran otići iz domovine koju je toliko volio. Njegova jedina utjeha je borba s prirodom, s olujama i valovima. Dok mornar žali za domovinom, ženom i djecom koji ostaju sada sami, on ne žali ni za čim, samo žali što je postao bezosjećan, bez želja i nekog određenog cilja, ustvari on žali što ne žali ni za čim.
Odlomak iz Putovanja Childa Haralda:
…Zasićen svime, izgubivši san o sreći
On je prestao da se s drugima viđa
U očima su mu katkad sjale suze
Al´ ponosni Childe im nije davao slobodu
Oduzet tugom on je lutao usamljen
I odlučio da svoj rodni kraj
Napusti krećući na dalek put
Pokoren samo svojim težnjama
Nije se mogao umiriti sa vladajućim zlom
Pun ponosa, tuđim mišljenjima nije vjerovao.
I shvatio je, gledajući prezirnu janilu,
Da može, napustivši svijet, živjeti u sebi samome…
Upravo iz ovih stihova vidimo kakav je bio Childe, čovjek koji se nije mogao umiriti s vladajućim zlom. Vidimo da je to čovjek koji prezire društvo, ovaj svijet, čovjek koji je zasićen svime, koji je izgubio san o sreći.
Pozdrav domovini:
…Zbogom! Zbogom! – Rodni žali
Već s´ otimljim oku mom
vjetar huče, riču vali,
a galebi grakću k tom.
Ono sunce gdje zapada,
Tamo je i nama poć!
Teb´ i njemu zbogom sada,
Domovino – laku noć!…
Ovaj dio govori nam kako Childe ostavlja svoju domovinu. Tu je kraj njegova života u domovini, a ujedno početak lutalačkog života, početak potrage za novom, nezamagljenom i autentičnom istinom.
U Byronovim djelima romantički životni nazor predstavlja se u svom definitivnom obliku. Byronovi junaci osjećaju potpun nesklad između sebe i svojih moralnih načela, i upravo to osjećanje nesklada i raskola uzrok je rađanja osjećaja promašenosti, usamljenosti, suvišnosti…
Uzore za svoje junake Byron je tražio u svom vlastitom životu, tako da se njegov život doima kao život najizrazitijeg romantičnog junaka. Njegovi junaci su individualisti s burnim unutarnjim životom koji u sebi nosi crte demonskog.
Analiza djela:
Byron u svom velikom i značajnom djelu Putovanje Childa Haralda opisuje čovjeka koji nije našao svoje mjesto pod suncem, čovjeka koga je sredina odbacila i nije mu namjenila neku društvenu ulogu. Njega odbacuju oni koji su mu bili najmiliji i zbog toga je primoran otići iz domovine koju je toliko volio. Njegova jedina utjeha je borba s prirodom, s olujama i valovima. Dok mornar žali za domovinom, ženom i djecom koji ostaju sada sami, on ne žali ni za čim, samo žali što je postao bezosjećan, bez želja i nekog određenog cilja, ustvari on žali što ne žali ni za čim.
Odlomak iz Putovanja Childa Haralda:
…Zasićen svime, izgubivši san o sreći
On je prestao da se s drugima viđa
U očima su mu katkad sjale suze
Al´ ponosni Childe im nije davao slobodu
Oduzet tugom on je lutao usamljen
I odlučio da svoj rodni kraj
Napusti krećući na dalek put
Pokoren samo svojim težnjama
Nije se mogao umiriti sa vladajućim zlom
Pun ponosa, tuđim mišljenjima nije vjerovao.
I shvatio je, gledajući prezirnu janilu,
Da može, napustivši svijet, živjeti u sebi samome…
Upravo iz ovih stihova vidimo kakav je bio Childe, čovjek koji se nije mogao umiriti s vladajućim zlom. Vidimo da je to čovjek koji prezire društvo, ovaj svijet, čovjek koji je zasićen svime, koji je izgubio san o sreći.
Pozdrav domovini:
…Zbogom! Zbogom! – Rodni žali
Već s´ otimljim oku mom
vjetar huče, riču vali,
a galebi grakću k tom.
Ono sunce gdje zapada,
Tamo je i nama poć!
Teb´ i njemu zbogom sada,
Domovino – laku noć!…
Ovaj dio govori nam kako Childe ostavlja svoju domovinu. Tu je kraj njegova života u domovini, a ujedno početak lutalačkog života, početak potrage za novom, nezamagljenom i autentičnom istinom.
Aleksandar S. Puškin: EVGENIJ ONJEGIN
ŽIVOTOPIS:
Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. godine u bogatoj obitelji. Svojim se djelom ‘’Oda slobodi’’ zamjerio sudu te je prognan u južnu Rusiju, gdje piše svog ‘’Zarobljenika Kavkaza’’.
Pomilovan je 1826. godine te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine.
Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnosti. Njegova veća djela su: ‘’Evgenij Onjegin’’, ‘’Kapetanova kći’’, ‘’Oda slobodi’’, ‘’Zarobljenik Kavkaza’’, ‘’Brončani konjanik’’, ‘’Ruslan i Ludmila’’…
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman u stihovima
VRIJEME RADNJE: Rusija
MJESTO RADNJE: oko 19. st.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
EVGENIJ ONJEGIN: opisan je već na samome početku, u kočiji kojom ide bolesnom stricu da ga njeguje, ocrtan je vlastitim upravnim govorom gdje lamentira nad gnjavažom koja ga čeka. Puškin ga već u drugoj strofi naziva obješenjakom: „To misli mladi obješenjak dok diližansa vitla prah.“
Evgenij je rođen u Petrogradu, ima neku opću naobrazbu, ali ne i radne navike. Poznaje literaturu, što se vidi iz razgovora s prijateljem Lenskim. Evgenija muči mrzovolja. Strica nalazi mrtva i tako nasljeđuje stričevo imanje. U početku ga je selo zabavljalo, no i to mu ubrzo dosadi. Evgenij nije monolitna ličnost – nehajan je do prezira prema društvu, ali zbog formalne časti hladnokrvno u dvoboju ubija prijatelja. Čak ga i Tatjana, koja ga voli, smatra zapravo „parodijom“ jer on, vidjevši Tatjanu preobraženu u damu, zaljubljuje se u nju „preko ušiju“. Lik Onjegina prethodnica je onome liku koji će biti nazvan „suvišnim čovjekom“, a javit će mu se odjek i kod nas.
LENSKI: Vladimir Lenski živi najprije na selu, gdje se još kao dijete poznavao s Olgom i zaljubio se u nju. On studira u Getingenu, gdje je upoznao njemačku filozofiju, Goethea i pisce njegova doba. Sklon je idealiziranju, ''ideal'' mu je omiljena riječ. Prema Olgi nema čvrsta stava, ljubomoran je i ljut zbog toga što je na plesu cijelu večer plesala s Evgenijem, a s njim nije imala vremena ni nakratko porazgovarati, no ipak ne može odoljeti da ju posjeti pred dvoboj. Puškin na primjeru Lenskog, jasno, ismijava romantizam, a može se odmah spomenuti kako ismijava i klasicizam - klasične uvodne epske stihove o junaku kojeg opijeva stavlja tek na kraj sedmog poglavlja. Lenski je, dakle, suprotstavljen Evgeniju.
TATJANA: Značajan je i karakter provincijske vlastelinske kćeri Tatjane, misaone i osjećajne djevojke, koja je odgojena na Richardsonu i Rousseauu, ali ne gubi čar neposrednosti, što ga je stekla u provinciji u dodiru s pukom i svojom vjernom dadiljom. Puškinova Tatjana, još više nego Evgenij, karakterizirana je u svome razvitku promjenama koje tijekom vremena nastaju u njoj, pa se i sam njezin tvorac mora čuditi. Tatjana je „kotarska“ gospođica, uživa u čitanju, ali čini to nasumce, omiljeno joj je štivo sanjarica. Voli kontakte sa seljacima, a posebno je vezana uz svoju dadilju, kojoj se povjerava u najdelikatnijoj situaciji (radi se o dostavi ljubavnog pisma koje je Tatjana napisala Onjeginu), tako da za tu tajnu znaju samo dadilja i Onjegin (koji tada odbija Tatjanu). Tatjana ne podnosi grad, grozi se nad mišlju da mora ići u Moskvu.
- Svi karakteri u romanu završavaju, usprkos autorovoj ironiji, lepršavosti i podsmijehu, tragično. Lenski ubijen, Tatjana udana za čovjeka kojeg ne voli, Onjegin nigdje neće naći smirenja. A svi ti Puškinovi karakteri svoje tragedije nose u odgoju i socijalnom porijeklu i položaju.
KRATAK SADRŽAJ:
Prvo poglavlje
Roman započinje upoznavanjem s Evgenijem Onjeginom, dječakom, a kasnije i mladićem iznimne inteligencije (znao je latinski, povijest, ekonomiju), a imao je i mnoge druge talente: znao je lijepo pričati, pridobiti dame, poraziti suparnike...Svi su ga pozivali na različite zabave, a on je uvijek na sve dolazio. Kad dođe u kazalište, dođe usred predstave, koja mu ubrzo i dosadi i stoga ode kući mnogo prije ostalih ljudi.Ured tog osamnaestogodišnjeg filozofa bio je opremljen modernim londonskim i pariškim stvarima: bilo je tu parfema u staklenim bočicama, skup porculan, pribor za manikuru, a volio se i odijevati pedantno, provodio je tri sata pred ogledalom i imao najbolja odijela (pantalone, frak, manšete).
Pripovjedač je Onjeginov prijatelj (smatra se da je to zapravo sam Puškin, iako se to negira, ali besprekidno umeće autobiografske momente, vlastita razmatranja, tako da potencira realističnost zbivanja).
Prava radnja započinje od trenutka kada Onjegin sjeda u kočiju i odlazi na ples. Opisuju se dame koje plešu, njihove noge. Tu pripovjedač spominje djevojku Elvinu u koju je zaljubljen i čije noge nikada nije zaboravio.
Onjegin u rane jutarnje sate ide kući s plesa, umoran, spavat će do podneva. Postavlja se pitanje je li Onjegin sretan, jesu li sve te zabave i gozbe ostavile traga na njemu. ''Da: čuvstva rano mu se hlade, / dosadila mu buka svjetska, / a misao na lijepe mlade, / obična nekad, sada nesta; / izgubio za društvom želju: / eto, odavna on je sit već / paštetu štrazburšku i biftek / zalijevati, šampanjca nagnut, / duhovito se izražavat / i onda kada boli glava; / a premda bješe vatren mangup, / i vatri došao svršetak, / omrznu sukob, sablja, metak.'' Postao je mrzovoljan. ''ustrijeliti se, bogu hvala, / nije mu bilo ni na umu, / al život posve omrznu mu, / ko Vitez Harold mrk i sjetan / na primanja je dolazio; / ni spletke, kartanje, ni mio / pogled, ni uzdah indiskretan, / ne može ništa dirnuti ga, / i ni za što ga nije briga.'' Odustao je i od žena, predao se ljenčarenju, ostavio je i knjige.
Pripovjedač navodi kako je i on odbacio sve, te kako su se on i Onjegin sprijateljili: ''Ja ogorčen, on sumoran; / igru smo strasti znali oba; / shrvan životom bjesmo par''. Često su se družila njih dvojica. Pripovjedač je čeznuo da se vrati u domovinu (Rusiju), a i Onjegin je htio putovati s njim, no morali su se rastati jer je umro Onjeginov otac, a ubrzo su mu počeli dolaziti i zajmodavci od kojih je njegov otac posuđivao novce. Onjegin nije imao volje tužiti se, pa im stoga preda sve jer nekako je slutio da bi mu bogati stric mogao brzo umrijeti pa će on naslijediti nešto. Ubrzo mu i dolazi vijest da mu sric umire i želi se s njim pozdraviti. Onjegin se brzo zaputi k stricu, spreman hiniti i suze radi novaca, no kad je stigao, stric je već umro. Onjegin je sve naslijedio, no i taj mu se seoski život brzo omrznuo. Pripovjedač sada navodi kako on, za razliku od Onjegina, voli taj miran seoski život, a navodi i to da je ovaj roman započeo s 25 pjevanja, a sada je već stigao do kraja prvog poglavlja. Govori kako neće ništa ispravljati, neka ga ocijene novinari kako god žele.
Drugo poglavlje
Opisuje se selo i dvorac u kojem je sada boravio Onjegin. Njemu je, dakako, to sve bilo dosadno, pa je smislio da donese novi zakon, zbog kojeg su ga kasnije svi smatrali čudakom i prekinuli su svaku vezu s njim.
U to doba u selo dođe osamnaestogodišnji mladić po imenu Vladimir Lenski, potpuna Onjeginova suprotnost: volio je poeziju, bio je pun strasti, živahna duha, ljubazan, vjerovao je da će se jednom spojiti sa svojom srodnom dušom, da su prijatelji sveti. Bučne gozbe koje je volio Onjegin, Lenskome su bile mučne. Lenski je pozivan svuda i svi su mu nudili svoje kćeri, no Lenski se nije htio ženiti, samo je htio upoznati Onjegina.
Unatoč svim razlikama među njima, njih se dvojica naposljetku složiše i ubrzo postadoše nerazdvojni. Stalno su o nečemu raspravljali. Lenski je volio pričati o sebi, pa je Onjegin tako saznao kako je Lenski od djetinjstva zaljubljen u Olgu. Pripovjedač govori kako je i njemu Olga bila draga, no on će ipak prvo govoriti o njezinoj starijoj sestri Tatjani, koja je bila potpuno različita od Olge: bila je mirna, povučena, plaha, uvijek zamišljena.
Tatjana nije voljela nestašne zabave, a vrlo se rano dohvatila romana (Richardson, Rousseau), kao i njezina majka.
Njezina je majka bila udana za Dmitrija Larina, a nakon udaje su se preselili u njegovo selo, što se u početku njoj nije sviđalo, no ubrzo je navikla, bilo joj je svejedno. Ubrzo je otkrila kako može vladati suprugom, pa ju je to usrećilo, a njezin ju suprug voli od sveg srca i ne miješa se u njezine poslove. Suprug je prvi umro, svi ga oplakaše, čak i Tatjana. Lenski mu je posjetio grob, tužan je bio, budući da ga je pokojnik uvijek držao u naručju kao dijete, a i htio je da se Olga uda za Lenskog. Lenski mu na licu mjesta sklada madrigal.
Treće poglavlje
Razgovor Lenskog i Onjegina. Lenski opet želi k Larinovima (zbog Olge), a Onjegin mu prigovara, no i on ipak ode s njim. Kasnije opet razgovaraju.
Onjegina zanima koja je Tatjana, pa mu Lenski kaže, na što ga Onjegin upita: ''Zar ti ljubiš onu manju?'', a Lenski potvrdi. Onjegin zaključuje kako je Olga beživotna i da bi radije izabrao Tatjanu da je na njegovom mjestu. Lenski šuti.
Svi su se susjedi zanimali za taj njihov posjet Larinovima, nagađali su tko će od njih dvojice oženiti Tatjanu. Tatjana je razmišljala o njima dvojici i shvatila je da se zaljubila u Onjegina. On je imao sve vrline koje je ona tražila u muškarca.
Nakon toga pripovjedač ukratko navodi o čemu će govoriti dalje u romanu. Također, suosjeća s Tatjanom koju more ljubavni jadi.
Razgovor Tatjane i njezine stare dadilje Filipjevne. Tatjana joj govori da je zaljubljena. Moli dadilju da joj pripremi pero i papir, a Tatjana je kasnije, misleći na Onjegina, napisala pismo. Pripovjedač govori kako će se on ipak uvijek držati stihova, te kako će morati prevesti Tatjanino pismo na ruski, budući da ga je ona napisala na francuskom jeziku jer je slabo znala ruski.
Pismo Tatjane Onjeginu: kaže kako mu ne bi pisala pismo da ga može barem jednom tjedno sresti negdje u šetnji, no on je nedruštven i ne voli selo pa ne ide nikamo, stoga ga ona ni ne može nigdje sresti. Pita ga zašto je posjetio nju i njezinu obitelj, jer da nije, ona bi već našla nekoga za koga bi se udala. No sada za nju ne postoji nitko drugi, samo on. On joj je poslan od Boga. Zavoljela ga je čim ga je ugledala. No želi da joj odgovori na pitanje: ''Da l anđeo si što me vodi, / ili napasnik si podli: / o daj razriješi sumnje moje.'' Na kraju mu kaže da ga čeka, ili njegovu ljubav, ili prijekor. Sram ju je zbog pisma, no morala ga je napisati.
Tatjana nije ni shvatila da je već jutro, cijelu je noć pisala pismo. Ujutro joj dadilja donese čaj, a Tatjana joj daje pismo, neka ga njezin unuk odnese Onjeginu.
Prošlo je dva dana, a Onjegin ne odgovara. Lenski dođe posjetiti Olgu, pa ga Tatjana pita za Onjegina, a Lenski joj kaže da će danas navratiti, dodajući da ga je pošta valjda zadržala, na što se Tatjana posrami.
Tatjana nestrpljivo čeka Onjegina sjedeći kod prozoram a kad začuje topot konja, pohrli u vrt misleći da je on stigao. U vrtu pjevaju djevojke berući bobice. Pripovjedač pritom Tatjanu uspoređuje s leptirom kojeg muči dječak, te sa zecom kojeg vreba lovac. Sjedila je na klupi, a kada ustade i krene, eto Onjegina pred njom.
No pripovjedač napominje da će o tom susretu govoriti kasnije, sada ide u šetnju pa na spavanje.
Četvrto poglavlje
Onjegin govori kako je ljuba uvijek ista; iste riječi, spletke, gluma. On je osam godina ljubio, a sada više ne. ''On ne zaljubljuje se više / u ljepojke, tek se privuče; / odbiju - smjesta utješi se; / prevare - bar otpočinut će. / Bez zanosa ih hoće steći, / bez suze pustit, ne pamteći / ni ljubav im ni zluradost.'' Ravnodušan je prema svima. No Tatjanino ga je pismo ipak potreslo.
Kad su se sreli u vrtu, Onjegin Tatjani odgovori na pismo. Govori da mu laska to što ona osjeća prema njemu, te da bi on, kada bi se ženio, odabrao nju za ženu. No kaže i da bi njihov brak bio muka; ona bi stalno bila tužna, on namrgođen i šutljiv. Govori joj da ju ljubi kao brat, možda i malo više, no ona je mlada, ljubit će opet, ne treba joj on.
Tatjana je sve to slušala sa suzama u očima. On joj pruži ruku i zajedno se vratiše u kuću.
Pripovjedač smatra da Onjegin nije bio nimalo krut ni bezobziran prema Tatjani. Govori kako treba voljeti i vjerovati samo sebi. ''Ljubite samo sebe sama, / moj poštovani čitatelju! / Predmet je dostojan posvema, / i milijega od njeg nema.''
Tatjana je sada sve tužnija, dok su Lenski i Olga sve zaljubljeniji. Sve više vremena provode zajedno, a kada nisu zajedno, misle jedno na drugo, pišu pjesme jedno o drugome.
Dolazi zima. Onjegin dane provodi u lijenosti, igra biljar, a na večeru mu dolazi Lenski. Razgovaraju. Lenski nagovara Onjegina da posjeti Larinove, kaže mu da je pozvan u subotu k njima, Tatjanin je imendan. Onjegin pristane ići, a Lenski je sretan. Otkriva se kako se želi oženiti Olgom.
Peto poglavlje
Snijeg je pao tek u siječnju, a Tatjana je voljela rusku zimu.
Jedne je noći Tatjana usnula čudan san. Hodala je po snježnoj poljani u haljini, a pratio ju je medvjed. Ona se bojala, no on joj nije htio nauditi, nego ju je odnio u kolibu svoga kuma da se ugrije. Ona s trijema vidi za stolom u kolibi razna čudovišta, ameđu njima Onjegin. On je bio domaćin. Kada ugledaše Tatjanu, svi ju htjedoše, no Onjegin reče da je ona njegova, pa su svi otišli. Njih dvoje ostadoše sami, a Onjegin nasloni svoju glavu u njezino krilo. Dođu Lenski i Olga, što se Onjeginu nije nimalo svidjelo. Onjegin uzme nož i ubije Lenskog, kolibom se prolomi vrisak i Tatjana se probudi.
Dođe Olga i pita ju što je sanjala, no Tatjana joj ništa ne govori, a taj ju je san još dugo mučio jer nije znala kako da ga protumači. Ali osjećala je da će se dogoditi nešto loše.
Subota je, Tatjanin imendan. Već od jutra Larinovi imaju puno gostiju. Naposljetku dođoše i Lenski i Onjegin na objed. Smjeste ih baš prekoputa tatjane. Tatjana se uznemirila, što je Onjegin primijetio. Sve mu je to bilo grozno, zbog čega je odlučio osvetiti se Lenskom što mu je priuštio tu neugodnost. Sada su svi krenuli čestitati, a kada dođe red na Onjegina, samo se šutke poklonio, no pogled mu je bio blag, svjesno ili nesvjesno, što je Tatjanu malo smirilo.
Počeo je i ples. Onjegin, da se osveti Lenskom, uhvati Olgu. Stalno su plesali, a Onjegin joj je konstantno šaptao nešto na uho. Lenski je bio zapanjen i ljubomoran. Kad je htio nasamo popričati s Olgom, ona je rekla da ne može, zbog čega je on, bijesan, otišao kući po dva pištolja.
Šesto poglavlje
Onjegin je bio zadovoljan svojom osvetom. Došlo je vrijeme da gosti odu spavati, stoga ode i Onjegin svojoj kući.
Jedino Tatjana ne spava. Nju muči ljubomora zbog svega što je Onjegin radio s Olgom. No o tome će, kaže pripovjedač, govoriti kasnije.
Sada će reći nešto o čovjeku koji se zove Zarecki. Nekada obješenjak, sada pošten čovjek. Onjegin ga je cijenio i volio je s njime razgovarati, stoga mu nije bilo čudno kad ga je Zarecki posjetio jednog jutra i donio mu poruku od Lenskog. Lenski je Onjegina izazvao na dvoboj, a Onjegin odgovara da je uvijek spreman, nakon čega Zarecki odlazi.
Onjegin razmišlja o svemu tome. Kaže da je, kao prvo, on sam kriv za dvoboj budući da se petljao između Lenskog i Olge, a drugo, Lenski je vrlo mlad (18) pa su mu dopuštene budalaštine i takvi ispadi bijesa, no Onjegin sam kaže da je trebao biti pametan pa se ne miješati ni u što.
Dotle je Lenskom stigao odgovor. Nadao se pomalo da Onjegin neće prihvatiti dvoboj, no prevario se: sada su primorani doći sutra u zoru na okršaj kod mlina. Lenski je pokušavao sakriti od Olge kamo i zašto ide, no ona ga je uvečer ispitivala zašto već ide, zašto neće još malo biti s njom, a on joj i dalje nije imao snage reći što se dogodilo jučer. Bio je šutljiv i namrgođen cijelu večer, nije joj uopće rekao ništa o dvoboju, a onda je otišao kući, pregledao pištolje, a naposljetku i uzeo pero i počeo pisati ljubavnu pjesmu, no pjesmu o nesretnoj ljubavi, o tome što će biti ako on umre. Zaspao je tek pred zoru, no spavao je vrlo kratko budući da se bližilo sedam sati, za kada je dogovoren dvoboj.
No Onjegin je još uvijek spavao. Kad se napokon probudio, žurno se obukao i spremio shvativši da kasni. Lenski je već čekao.
Lenskom je sekundant bio Zarecki, dok je Onjegin za sekundandta onda uzeo svog slugu Guillota.
Pripremaju se pištolji. Lenski i Onjegn moraju hodati šesnaest koraka prije nego zapucaju. Obojica su nakon posljednjeg koraka naciljala jedan drugog, no Onjegin je bio brži i pogodio Lenskog posred grudi. Onjeginu je bilo žao, mučno vidjeti prijatelja mrtvog. Tijelo je Lenskog odvezao Zarecki.
Pripovjedač navodi kakva bi možda budućnost bila da je Lenski ostao živ. Spomenik je Lenskom ispod dva bora pored potoka i mnogi ljudi tuda prolaze pitajući se što je bilo s Olgom, s Tatjanom i, što je najvažnije, s Onjeginom?
No pripovjedač kaže kako će o tome izvijestiti kada dođe vrijeme, ne sada. Sada priča o tome kako mu je prošla mladost, trideseta mu je godina blizu. Pozdravlja i oprašta se od mladosti, zahvaljuje joj na svemu što mu je pružila.
Sedmo poglavlje
Došlo je proljeće. Pripovjedač poziva sve da se uhvate rada, osjećaja, neka odu iz grada na selo, a dotle će on zaviriti u Tatjanino susjedstvo, gdje je nekada zimovao Onjegin, a sada više ne stanuje tu.
Govori kako i dalje stoji spomenik Lenskom, na kojem piše: ''Vladimir Lenski u tu raku / leže, preminuv smrću hrabrih, / te i te dobi, tad i tad. / Počivaj, o poeta mlad!'' Govori kako su nekada Olga i Tatjana dolazile na grob, donijele vijenac i plakale, no sada je grob zapušten. Nema ni vijenca. Pripovjedač žali Lenskog jer je Olga već našla drugog muškarca pa je na Lenskog i zaboravila. Olga se uskoro udala i odselila, a Tatjana je samo šutke, patnički gledala za njom jer ona sada ostaje sama. I iako ne bi trebala, još voli Onjegina.
Tako je te večeri Tatjana otišla u šetnju. Nakon nekog je vremena došla do Onjeginove kuće. Pitala se je li da uđe bez obzira što njega nema. Ipak je ušla, a stara ju je Anisja provela po kući, usput govoreći što je Onjegin gdje radio. Tatjana je sve gledala s nježnošću, pa se tako i zadržala dugo u kući i bilo je vrijeme da ode.
Sutradan je Tatjana opet došla u kuću. Sjela je u knjižnicu zaplakala. Privukle su ju knjige koje je našla tamo. Iako je Onjeginu knjiga davno omrznula, ipak je sačuvao neke romane, kao što je ''Don Juan''. Primijetila je kako je na marginama u knjizi Onjegin zapisivao svoje doživljaje djela. Opet je dugo ostala. Susjedi su stalno pričali zar joj nije vrijeme da se uda, no ona je odbila sve prosce. Stoga je njezina majka odlučila odvesti ju u Moskvu da ju tamo ožene. Tatjana je otišla u dugu šetnju, da se oprosti od svega budući da odlazi u grad gdje nema ni livada ni šuma ni ičega drugog što je ona voljela.
Nakon sedam su dana putovanja napokon stigli u Moskvu. Pripovjedač opisuje Moskvu, govori kako je se uvijek rado sjeti.
Larinovi su išli u Moskvu k staroj teti koja već tri godine boluje od sušice. Njih se tri (Tatjana, majka i teta) izgrle budući da se nisu jako dugo vidjele, a teta predloži neka se prvo svi odmore pa će onda nastaviti s razgovorom. Tatjanini se teta svidjela, no ne sviđa joj se novi stan, novi krevet. Svaki je dan Tatjana išla u goste rodbini, da ju svi vide nakon toliko vremena. Mlade ju rođakinje prvo odmjeravale, no kasnije su se htjele s njom družiti, no ipak ne priča toliko koliko one pričaju. Ne želi im odati tajnu u koga je zaljubljena.
Svi su silom htjeli naći Tatjani nekoga da ju oženi, a naposljetku su tete uvidjele da se neki general zanima za Tatjanu, pa joj rekoše neka pogleda u njega, no po njezinu se odgovoru (''Tko to? taj debeli general?'') već vidi da joj se ne sviđa.
No tu ćemo sada pozdraviti Tatjanu, kaže pripovjedač, i napokon pričati o onome o čemu je htio.
Osmo poglavlje
Pripovjedač govori o tome kako je u studentskim danima upoznao djevojku koja mu je bila muza za pisanje pjesama. Svi su joj se divili, a i sada on ljubomorno strepi nad njom među svim tim aristokratima. U svoj toj gužvi pripovjedač primijeti Onjegina.
On sada ima 26 godina, ne radi, nije oženjen. Bio je nespokojan pa se morao stalno seliti, proganjala ga je slika mrtvog Lenskog, no i putovanja su mu uskoro dosadila kao i sve drugo, a na povratku je ravno s broda došao na ples. Onjegin ugleda jednu damu, bijaše mu poznata, odmah je pomislio da je Tatjana. Upita tada kneza tko je ona, a on mu odgovori da mu je to žena, Tatjana Larinova. Onjegin se začudi, upita koliko su dugo u braku jer je on bio Tatjanin susjed, a knez mu odgovori da se stvarno dugo (Onjegin) skrivao od svijeta, te da je s Tatjanom već dvije godine.
Knez povede Onjegina da ga upozna s Tatjanom. Tatjana se uznemirila kad je Onjegin prišao, no nije to pokazivala. Onjegin ju ne prepoznaje, kaže sam sebi da to nije ona Tatjana koju je on poznavao, koja mu je iskazala ljubav, a koja je sada tako ravnodušna prema njemu. On ode kući, a uskoro mu stiže poziv na večeru kod kneza, što Onjegin odmah prihvati samo da vidi Tatjanu.
Kad je došao k njima, prvo su on i kneginja Tatjana bili sami. On je bio vrlo uznemiren, a ona je bila spokojna. Ubrzo je došao knez i prekinuo tu neugodnu situaciju. Knez i Onjegin sada su se prisjećali starih vremena, smijali se, a ubrzo su došli i ostali gosti i počeli svoje razgovore. No Onjegin je sada razmišljao samo o Tatjani, o ovoj novoj Tatjani. Bio je zaljubljen kao dijete, a ona njega sada nije ni primjećivala. Onjegin se i razbolio, no nije htio ići u toplice kako su mu liječnici preporučili. Odlučio je sada on njoj poslati pismo.
Pismo Onjegina Tatjani: Govori joj kako zna da će se ona pitati zašto joj uopće piše pismo, kad ih je prvo rastavilo to što on nije prihvatio njezinu ljubav koju mu je izjavila, a zatim je tu i smrt Lenskog, nakon čega je on otišao daleko od nje. No on sada pati za njom, za svakim njezinim znakom pažnje koji mu uputi. I ne može se više boriti protiv sebe, odlučuje se njoj predati pa kako bude.
Nije mu odgovorila. Napisao je on još dva pisma, išao kod njih na primanja, no nju nije bilo briga za njega. Bio je utučen zbog toga. Opet je počeo čitati knjige, no dok čita, misli mu plove daleko. Prisjeća se mnogih stvari iz prošlosti, sjetio se njezinog prozora i nje kako sjedi tamo. Umalo nije sišao s uma ili postao pjesnikom. No nije.
Ubrzo je došlo proljeće, a on pojurio k Tatjani. ''Pogodili ste: tuda, tuda, / što brže svojoj bi Tatjani / moj nepreobraćeni čudak. / Ide, a sliči na mrtvaca. Uđe u hodnik, nigdje nikoga. Otvori vrata salona, a pred njim Tatjana plačući čita nekakvo pismo. ''O tko joj ne bi nijemu patnju / u ovom trenu pročitao! / Tko ne bi Tanju bivšu, jadnu / u kneginji sad prepoznao!'' On joj pade do nogu. Dugo su tako šutjeli, no Tatjana razbija tišinu rekavši da mu mora objasniti kako se osjeća. Pita sjeća li se kada je on njoj držao ''propovijed'' u vrtu kada ih je spojila sudbina i kaže kako je sada na njoj red da mu kaže sve što misli.
Govori mu kako ju je tada odbio, iako ga razumije. No zanima ju zašto ju onda sada tako proganja. Kaže kako bi dala sve za onaj mirni kut gdje ga je prvi put ugledala. Govori kako se nije htjela udati ni za koga, no suze su ju njezine majke promijenile pa se udala, te da ju on sada mora ostaviti. Kaže mu: ''Ja ljubim vas (a što da glumim?), / al drugome ja pripadam, / vjerna ću bit dok za se znam.'' I ona ode nakon toga.
Onjegin ostane kao gromom ošinut. Začuje topot konja, vraća se Tatjanin suprug.
Pripovjedač time završava svoj roman. Kaže kako je prošlo mnogo vremena otkad su mu se Onjegin i Tatjana prvi puta javili u snu, no tada još nisu bili vješto ocrtani. No uz pomoć slušača razbistrio se lik Onjegina.
I na kraju kaže: '' Blažen je, tko, dok još je rana / gozba života, napusti je / i pehar vina ne dopije / i ne dočita mu romana, / vješt rastajanju trenutnom, / ko ja s mojim Onjeginom.''
Mihail J. Ljermontov: JUNAK NAŠEG DOBA
ŽIVOTOPIS:
Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je 1814. g. u Moskvi.
Najvažniji je predstavnik ruskog književnog romantizma, pjesnik, pripovjedač i dramatičar.
Izuzetna umjetnička nadarenost koju pokazuje već od ranog djetinjstva i izvrsna naobrazba te od rana kontakt s velikim književnim djelima oblikuju njegov literarni ukus i profil.
Pod utjecajem Shakespearea, Schillera, Byrona i Puškina piše o slobodi, buntu, usamljenosti i snažnim, ali tragičnim ličnostima sukobljenima s društvom.
Buntovnost, usamljenost i opće nezadovoljstvo pratit će ga do samog, preranog kraja, pogibije u dvoboju 1841. g.
Iza svoga burnog i kratkog života ostavio je preko 400 pjesama, 26 poema i pjesničkih pripovijesti, 5 drama i 2 nedovršena romana.
O DJELU:
Najvažnije Ljermontovo djelo, ''Junak našeg doba'', romantični je i prvi psihološki roman u ruskoj književnosti, ali već dijelom i najava ruske realističke proze.
Glavni je junak romana, Pečorin, jedan od najuspjelijih likova u dugoj galeriji ''suvišnih ljudi'', tako karakterističnih za rusku prozu te jedan od prvih podvojenih likova u europskoj književnosti.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman
VRIJEME RADNJE: 18. st.
MJESTO RADNJE: malo ribarsko naselje, lječilište Tamanj (Taman)
Taman je - najgadniji gradić od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo da nisam umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti.
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: slijepi dječak, siroti slijepac, skromnu vrtu, rascvjetanih trešanja
- usporedba: kao ''posljednji oblak prohujale oluje''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
PEČORIN: suvišan čovjek, zasićen životom i užicima. Ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega, čak i od sebe samoga. Ne preza ni pred čim. Ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega.
''Jer, ništa me gore od smrti ne može snaći - a smrti ne možeš umaći!''
''Zvao se... Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetrić, veli da se prehladio.''
MAKSIM MAKSIMIČ: stari kapetan, jako voli Pečorina, ali je razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.
BELA: plaha ljepotica, no ujedno i ponosita kneževa kći iz kavkaskih planinskih bespuća, oteta je i zamijenjena za vatrenog Kazbičeva konja. Jako voli Pečorina i ni na što se ne obazire, no boli ju Pečorinov odnos prema njoj.
KNEGINJICA MERI (MARY): odgajana je da bude odana i poslušna supruga i, iako živi otmjenim i lagodnim životom, njezin je put zacrtan i poznat već generacijama. Pomalo je umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.
VERA: žrtvovala osobni život i ljubav za materijalnu sigurnost. Udavala se dva puta bez ljubavi. Jedina je Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije. Shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti s nesretnom ljubavi. Svjesna je da je Pečorinova ljubav sebična i nestalna.
''Volio si me kao nešto svoje, kao izvor radosti, briga i jada, koji se smjenjuju i bez kojih bi život bio dosadan i jednoličan.''
''Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.''
KRATAK SADRŽAJ:
Pisac je putovao po Kavkazu s pratnjom. Posebno se sprijateljio sa štabnim oficirom Maksimom Maksimičem koji mu je pričao razne doživljaje iz svog života. Pričao mu je također i priču o svom prijatelju Pečorinu s kojim je bo punu godinu dana.
Njezin je brat Azamat poludio za konjem razbojnika Kazbiča, ali mu ga ovaj nije htio prodati. Nekoliko dana kasnije Pečorin predloži Azamatu da će mu pribaviti tog konja samo ako Bela bude njegova.
Kada je Bela napokon došla kod Pečorina, bila je blijeda i tužna, ali je nakon nekog vremena ipak uzvratila Pečorinu ljubav.
Pisac je sa štabnim kapetanom nastavio put do Kavkaza.
Pečorin je nakon toga otputovao. Maksim ne zna gdje se on sada nalazi.
U prvom je dijelu tih spisa Pečorin ispričao kako su ga slijepi mladić, lijepa djevojka i stara baka pokrali u gradu Tamanju.
Tamo su upoznali kneginjicu Meri koja im se obojici vrlo sviđala.
Pečorin je odlučio malo prkositi kneginjici pa joj je činio razne nelagodne stvari, dok se Grušnicki nije odvajao od nje.
U tom je kupalištu upoznao i doktora Vernera (Wernera) od kojeg je saznao da je tu i njegova stara ljubav Vera.
Susreo ju je kraj bunara.
Kako su Vera i kneginjica bile bliske prijateljice, Vera je nagovorila Pečorina da se sprijatelji s kneginjicom kako bi se njih dvoje mogli viđati bez bojazni u njezinu domu.
Pečorin je vrlo uspješno provodio svoj plan, a u isto je vrijeme i izazivao kneginjicu i zavodio ju.
Vera je počela sumnjati u Pečorina i Meri jer su previše vremena provodili zajedno.
Pečorin također odlazi u Kislovodsk. I Meri je uskoro stigla. Njih dvoje dosta vremena provode zajedno, ali čim je ona spomenula vjenčanje, on se potpuno ohladio od svega.
Javno ga je oklevetao. Njih se dvojica odluče boriti u dvoboju pištoljima, u kome je Pečorin pobijedio.
Vera je poslala Pečorinu oproštajno pismo.
ali Pečorin ni u ludilu ne bi pristao na to.
Neko je vrijeme Pečorin proveo u kozačkoj stanici. Jednom je prilikom srpski poručnik Vulić htio iskušati sreću pa je opalio pištoljem sebi u glavu, ali metak nije izletio.
Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je 1814. g. u Moskvi.
Najvažniji je predstavnik ruskog književnog romantizma, pjesnik, pripovjedač i dramatičar.
Izuzetna umjetnička nadarenost koju pokazuje već od ranog djetinjstva i izvrsna naobrazba te od rana kontakt s velikim književnim djelima oblikuju njegov literarni ukus i profil.
Pod utjecajem Shakespearea, Schillera, Byrona i Puškina piše o slobodi, buntu, usamljenosti i snažnim, ali tragičnim ličnostima sukobljenima s društvom.
Buntovnost, usamljenost i opće nezadovoljstvo pratit će ga do samog, preranog kraja, pogibije u dvoboju 1841. g.
Iza svoga burnog i kratkog života ostavio je preko 400 pjesama, 26 poema i pjesničkih pripovijesti, 5 drama i 2 nedovršena romana.
O DJELU:
Najvažnije Ljermontovo djelo, ''Junak našeg doba'', romantični je i prvi psihološki roman u ruskoj književnosti, ali već dijelom i najava ruske realističke proze.
Glavni je junak romana, Pečorin, jedan od najuspjelijih likova u dugoj galeriji ''suvišnih ljudi'', tako karakterističnih za rusku prozu te jedan od prvih podvojenih likova u europskoj književnosti.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman
VRIJEME RADNJE: 18. st.
MJESTO RADNJE: malo ribarsko naselje, lječilište Tamanj (Taman)
Taman je - najgadniji gradić od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo da nisam umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti.
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: slijepi dječak, siroti slijepac, skromnu vrtu, rascvjetanih trešanja
- usporedba: kao ''posljednji oblak prohujale oluje''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
PEČORIN: suvišan čovjek, zasićen životom i užicima. Ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega, čak i od sebe samoga. Ne preza ni pred čim. Ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega.
''Jer, ništa me gore od smrti ne može snaći - a smrti ne možeš umaći!''
''Zvao se... Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetrić, veli da se prehladio.''
MAKSIM MAKSIMIČ: stari kapetan, jako voli Pečorina, ali je razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.
BELA: plaha ljepotica, no ujedno i ponosita kneževa kći iz kavkaskih planinskih bespuća, oteta je i zamijenjena za vatrenog Kazbičeva konja. Jako voli Pečorina i ni na što se ne obazire, no boli ju Pečorinov odnos prema njoj.
KNEGINJICA MERI (MARY): odgajana je da bude odana i poslušna supruga i, iako živi otmjenim i lagodnim životom, njezin je put zacrtan i poznat već generacijama. Pomalo je umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.
VERA: žrtvovala osobni život i ljubav za materijalnu sigurnost. Udavala se dva puta bez ljubavi. Jedina je Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije. Shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti s nesretnom ljubavi. Svjesna je da je Pečorinova ljubav sebična i nestalna.
''Volio si me kao nešto svoje, kao izvor radosti, briga i jada, koji se smjenjuju i bez kojih bi život bio dosadan i jednoličan.''
''Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.''
KRATAK SADRŽAJ:
Pisac je putovao po Kavkazu s pratnjom. Posebno se sprijateljio sa štabnim oficirom Maksimom Maksimičem koji mu je pričao razne doživljaje iz svog života. Pričao mu je također i priču o svom prijatelju Pečorinu s kojim je bo punu godinu dana.
Pa oko godinu dana. Ali mi se zato ta godina usjekla u pamet, mnogo mi je muka zadala, ne bilo je više...
Pričao mu je da su bili na nekoj svadbi gdje se Pečorinu jako sviđala Bela, domaćinova kći.Njezin je brat Azamat poludio za konjem razbojnika Kazbiča, ali mu ga ovaj nije htio prodati. Nekoliko dana kasnije Pečorin predloži Azamatu da će mu pribaviti tog konja samo ako Bela bude njegova.
Pristajem - prošapta Azamat, blijed kao smrt...
To se i dogodilo.Kada je Bela napokon došla kod Pečorina, bila je blijeda i tužna, ali je nakon nekog vremena ipak uzvratila Pečorinu ljubav.
Pisac je sa štabnim kapetanom nastavio put do Kavkaza.
- Evo i Kristove! - reče mi štabni kapetan kad smo sišli u Četvrtu dolinu, pokazujući brežuljak pokriven snježnom kapom.
Maksim je polako nastavio priču o Pečorinu i Beli. Pečorin se polagano već zasitio svega i krenuo u lov. U međuvremenu, došao je Kazbič, oteo Belu te ju ubio.Pečorin je nakon toga otputovao. Maksim ne zna gdje se on sada nalazi.
Od tog časa se više ne sastadosmo... Da, sjećam se, nedavno mi je netko govorio da se vratio u Rusiju...
Pisac i Maksim Maksimovič tada su se rastali, ali se opet susreću u nekoj krčmi u kojoj je slučajno boravio i Pečorin. No Pečorin je bio poprilinčo nezainteresiran za Maksima i odmah je nastavio svoj put dalje, sve do Perzije.
Bome, nemam vam što da pripovijedati, dragi Maksime Maksimoviču... Ali sada zbogom, žurim se... Hvala vam što me niste zaboravili... - dometnu primivši ga za ruku.
Maksim je dao piscu neke Pečorinove spise koje je ovaj potom objavio nakon što je Pečorin umro.
pisac: U ovu sam knjigu stavio sam ono što se tiče Pečorinova boravka na Kavkazu. U rukama mi je ostao još debeo svezak gdje on opisuje cijeli svoj život.
U prvom je dijelu tih spisa Pečorin ispričao kako su ga slijepi mladić, lijepa djevojka i stara baka pokrali u gradu Tamanju.
A zar ne bi smiješno bilo potužiti se vlasti što me je slijepi dječak pokrao, a djevojče od osamnaest godina umalo utopilo? Hvala Bogu, sutradan se desila zgoda da odem, i ja ostavih grad Tamanj.
U drugom dijelu spisa Pečorin opisuje odlazak u toplice gdje sreće svog prijatelja Grušnickog. Tamo su upoznali kneginjicu Meri koja im se obojici vrlo sviđala.
Pečorin je odlučio malo prkositi kneginjici pa joj je činio razne nelagodne stvari, dok se Grušnicki nije odvajao od nje.
U tom je kupalištu upoznao i doktora Vernera (Wernera) od kojeg je saznao da je tu i njegova stara ljubav Vera.
Susreo ju je kraj bunara.
Sjednem kraj nje i primim je za ruku. Odavno zaboravljeni drhtaj preleti mi svim žilama kad sam začuo taj mili glas...
Vera je i dalje bila udana i bila je iznimno bolesna. Kako su Vera i kneginjica bile bliske prijateljice, Vera je nagovorila Pečorina da se sprijatelji s kneginjicom kako bi se njih dvoje mogli viđati bez bojazni u njezinu domu.
Zar se nećeš upoznati s Ligovskima? Samo se ondje možemo vidjeti...
Na nekom je balu (plesu) Pečorin spasio kneginjicu od naleta nekog pijanca.Pečorin je vrlo uspješno provodio svoj plan, a u isto je vrijeme i izazivao kneginjicu i zavodio ju.
Vera je počela sumnjati u Pečorina i Meri jer su previše vremena provodili zajedno.
Danas sam vidio Veru. Izmučila me svojom ljubomorom.
Pečorin ipak na kraju shvaća da je on iskreno zaljubljen u kneginjicu Meri.Pečorin također odlazi u Kislovodsk. I Meri je uskoro stigla. Njih dvoje dosta vremena provode zajedno, ali čim je ona spomenula vjenčanje, on se potpuno ohladio od svega.
Ljubio ja ženu ma kako strasno - ako mi ona samo natukne da je moram uzeti za ženu - ode ljubav!
Grušnicki se okomio na Pečorina što je dobio ljubav kneginjice Meri.Javno ga je oklevetao. Njih se dvojica odluče boriti u dvoboju pištoljima, u kome je Pečorin pobijedio.
Ja opalim... Kad se dim razišao, Grušnickog nije bilo na zaravanku. Samo na kraju ponora vidio je još lak stup praha.
Nitko nije saznao što se toga jutra dogodilo, svi su mislili da je smrt Grušnickog bila nezgoda.Vera je poslala Pečorinu oproštajno pismo.
Pišem ti u tvrdom uvjerenju da se nećemo nikad više vidjeti... Zbogom, ljubavi...
Kneginjica pokuša nagovoriti Pečorina da se za njega uda njezina kćer, ali Pečorin ni u ludilu ne bi pristao na to.
Neko je vrijeme Pečorin proveo u kozačkoj stanici. Jednom je prilikom srpski poručnik Vulić htio iskušati sreću pa je opalio pištoljem sebi u glavu, ali metak nije izletio.
U isti čas kad se dotakao stola, odape Vulić pištolj... zatajio je!
Vulića su iste večeri ubili.
Vulić je ubijen... Znao sam.
Taj je događaj Pečorin ispričao Maksimu Maksimoviču.
U ciklusu pripovijedaka Provincija u pozadini autor je opisao siromašno djetinjstvo provedeno u teškim godinama I svjetskog rata. Svijet posavskog sela, prizori golotrbe urlapčadi, sudbinski milje djece goniča carskih goveda koja po cestama i zabitima između Brčkog, Gradačca i Gračanice glavinjaju odrađujući posao i odrastajući u atmosferi osluškivanja vijesti s fronta, jedinstven je tematski okvir u našoj literaturi toga doba.
FRANCOISE SAGAN - DOBAR DAN, TUGO
Kada je daleke 1954. godine izašao kratki roman “Dobar dan, tugo“, u najkraćem je roku uzburkao književnu javnost. Naime, osim što je njegova autorica, dotad posve anonimna Françoise Sagan (pravim imenom Quoirez) tada imala svega 19 godina, ovaj roman je podigao prašinu i zbog svoje, za to vrijeme i više nego smione tematike.
Nesmiljeni interes rezultirao je time da je roman postao međunarodni hit, a njegova autorica jedna od eminentnijih figura francuskog kulturnog i javnog života. Navodno su i Simon i Garfunkel upravo u ovom njezinom romanu pronašli inspiraciju za poznatu pjesmu “The Sounds of Silence“.
Roman je priča o jednom ljetu u životu Cécile, sedamnaestogodšnje djevojke i njezina oca Raymonda, četrdesetogodišnjeg udovca i playboya. Cécile je bezbrižna djevojka i sve što želi su ležerni praznici u otmjenoj vili na moru, u blizini Cannesa, beskonačno ljenčarenje, izlasci, ljetna romansa. Njezin otac je u tome u potpunosti podržava, jer se njihove želje za lagodnim i bezbrižnim životom u potpunosti poklapaju.
Osim Cécile i njenog oca, s njima je u vili i Elsa, dvadesetdevetogodišnja trenutna očeva ljubavnica, “polulaka, polumondena djevojka... ugodna, prilično jednostavna i bez posebnih zahtjeva.“ Cécile zna da veza njezina oca i Else nije ozbiljna i da je pitanje trenutka kad će ju Raymond zamijeniti nekom drugom. Ali zapravo Cécile niti ne razbija glavu time i posve joj je svejedno.
Njihovu bezbrižnu rutinu i hedonistički način života prekida Anne, četrdesetogodišnja modna dizajnerica, koju je Raymond također pozvao na ljetovanje. Cécile uviđa da je Anne vrlo interesantna žena, otmjena, staložena, te da joj njezin otac najvjerojatnije neće moći odoljeti. Usprkos činjenici što se Cécile divi Anne, shvaća i to da će prisutnost Anne nepovratno promijeniti živote i odnos oca i kćeri: “To je mijenjalo naš cijeli život. Gubili smo slobodu. Zamislih tada naš život u troje, život naglo uravnotežen Anninom inteligencijom i profinjenošću, život na kojem sam joj zavidjela.“
Cécile je svjesna da joj njezin bezbrižni život s ocem previše znači, da bi tako olako dopustila korjenitu promjenu. “Da bismo imali unutrašnji mir, mom ocu i meni bio je potreban vanjski nemir. Anne to nikada ne bi dopustila.“ Mlada djevojka donosi odluku da će manipulirati ljudima oko sebe, kako bi Anne, tu prijetnju njihovom načinu života, eliminirala zauvijek. Međutim, ta će njena odluka prouzročiti niz nesretnih događaja, kojih Cécile postaje bolno i tragično svjesna.
U isto se vrijeme odigrava i ljubavna priča Cécile i Cyrila, dvadesetpetogodišnjeg studenta. Oni svoje vrijeme provode u tajnovitim susretima, jedrenju, kupanju... Ubrzo otkrivaju i čari tjelesne ljubavi: “Gdje sam? Na dnu mora, u dnu vremena, na dnu užitka...“ Tipična ljetna romansa, koja bi se lako mogla podvesti pod stihove poznatog hita Divljih jagoda “Krivo je more“. Cécile razmišlja: “Imali smo sunce i more, smijeh i ljubav, hoćemo li to ikad više naći kao tog ljeta, s istim sjajem, istom snagom koju su nam davali strah i grižnja savjesti?“
Kao što bi se to očekivalo od opisa ljetne avanture, spisateljica ipak ne upada u zamku jeftinih ljubavnih romana, te nam ovu romansu ni u kom pogledu ne banalizira. Ona nam pripovijeda iz Cécileine vizure, vrlo duboko i pronicljivo, u skladu s godinama junakinje svoga romana, ali i tadašnjim vlastitim godinama i iskustvom, adekvatnom tom dobu.
Osim, dakle, same priče oko koje je Sagan izgradila roman, ovaj roman je i duboko introspektivan. Pisan u prvom licu, kroz naratoricu Cécile, donosi nam zaista dojmljive rečenice i životne stavove, iako se s tim životnim stavovima većina nas “normalnih“ ne bi nikada složila. Cécile je naizgled površna, sklona luksuzu, boemštini i hedonizmu: “Spontanost, lakomislena sebičnost, uvijek su mi predstavljali prirodan luksuz. Uvijek sam samo živjela.“ Nju zapravo ne zanima ništa, osim vlastite ugode. Ona je u svakom pogledu usko orijentirana samo na sebe.
Međutim, uplašena iznenadnom mogućnošću promjene svog lagodnog života, ona se suočava s čitavim nizom pitanja o sebi i o svemu onome što ona jest. To čini vrlo duboko, suptilno, pokušava spoznati sebe, shvaća da je i “savitljiva i tvrdoglava“. Vrlo tragično shvaća da svaki čin ima svoje posljedice, da se promjena, doduše, događa možda u nekoliko sekundi, ali da traje dugo, ponekad i zauvijek. Uviđa kako neke krajnje bezazelene radnje mogu izazvati strašne posljedice, i da uzročno-posljedična veza može trajno obilježiti njezin karakter: “Tada nešto u meni izroni što, sklopljenih očiju, dočekujem i nazivam: Dobar dan, tugo.“
Ovaj nam roman izrazito dojmljivo dočarava tu slatku bezbrižnost ljeta: Cécile uživa na francuskoj rivijeri, a toplinu sunca i mora gotovo da možemo osjetiti na vlastitoj koži. Spisateljica također izuzetno dobro opisuje to vrijeme, život dobrostojeće visoke srednje klase, njihovu boemštinu, neopterećenost bilo kakvim brigama ili problemima. Cécile i njezin otac jednostavno uživaju u svemu što im život pruža, u raskošnim zabavama i površnim, ali njima zanimljivim ljudima.
Kao da možemo osjetiti taj dašak glamura pedesetih godina na canneskoj rivijeri. Kockarnice, večernje haljine, brzi auti... Međutim, Sagan jasno sugerira kako takav način života nije izvediv na duže vrijeme. Površnost i egocentrizam jednostavno imaju svoj vijek trajanja. Sve njih dočeka ono nešto neminovno na kraju - tuga...
Sama tematika kojom se bavi roman “Dobar dan, tugo“, a to su ljubav, osveta i međuljudski odnosi, mogla je ispasti vrlo banalna i predvidiva. Međutim, Sagan je napisala zaista poseban i drugačiji roman. Štoviše, roman je po mnogočemu, te daleke 1954. godine, bio itekako ispred svog vremena.
Spisateljica je u njemu, poput kakvog genijalnog proroka, nenametljivo navijestila nadolazeću seksualnu revoluciju, ali i kasnija obilježja vlastita života, obilježenog razvodima, lezbijskim vezama, brzim automobilima, kokainskim i financijskim aferama.
S obzirom na ljeto, koje nam je pred vratima, i na činjenicu da je to ipak vrijeme odmora, svi mi poželimo čitati nešto lakšu, nepretencioznu literaturu. Ovaj roman će biti upravo savršen izbor za nadolazeće ljeto. Kratak, lagan za čitanje, to je jedan od onih romana, koje možemo čitati neopterećeni, uživajući u radnji. Ukoliko poželimo malko angažirati sive stanice, ovdje ćemo pronaći sasvim dovoljno materijala. Ovo je interesantan roman, nipošto plitak ili neuvjerljiv i usprkos svojoj “starosti“ i dan danas aktualan.
Sagan je ovim romanom pokazala svoj neprikosnoveni talent već u ranoj mladosti, a svima onima koji danas pišu nešto “lakšu“ literaturu postavila je letvicu vrlo visoko. Ona je pokazala da, iako ćemo njezin roman, uvjetno rečeno, pospremiti u ladicu “laganog“ štiva, on je ipak miljama daleko od plitke, srcedrapajuće i predvidive literature, na koju se danas gotovo spotičemo.
Petar Zoranić - PLANINE
ŽIVOTOPIS:Petar Zoranić rođen je 1508. godine u Zadru, u obitelji koja potječe iz Nina. O njegovu se životu zna jako malo: bio je pravnik, notar, a obavljao je i neke druge službe.
On je pisac prvog hrvatskog izvornog romana ''Planine''.
Ne zna se kada je umro.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pastirski roman
O DJELU:
Puni naslov djela je: ''Planine ke zd(a)rže u sebi pisni pete po pastirih, pripovisti i pritvori junakov i de(i)klic i mnoge ostale stvari složene po Petru Zoraniću Ninjaninu''.
''Planine'' su jedini izvor podataka i o eventualnim Zoranićevim drugim književnim djelima. U romanu (Kap.XX.) se spominje da je (prije ''Planina'') napisao još dva djela: ''Ljubveni lov'' i ''Vilenicu'' – vila Hrvatica u ''perivoju od Slave'' nosi u krilu jabuku s imenom PETAR ZORANIĆ i s naslovima ovih dvaju djela; ''i na toj jabuci prem počela biše pisati PLANINE''.
Prema naslovima dvaju nesačuvanih djela (napisanih prije Zoranićeve 28.godine), mogli bismo zaključiti da je riječ o pastoralnoj književnosti s elementima fantastičnoga, ali i o petrarkističkim pjesmotvorbama, odnosno o tad čestoj pastirskoj eklogi i za hrvatsku književnost specifičnoj dramskoj robinji.
Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom rimskom kanoniku Mateju Matijeviću.
Okosnicu fabule čini pjesnikovo fiktivno sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svoju nesretnu ljubav.
Protagonist je romana, a ujedno i pripovjedač, pastir Zoran, tj. sam Zoranić.
Djelo je nastalo između dva razdoblja, pa i načina pisanja - srednjeg vijeka i renesanse. Napisano je 1536., a tiskano u Veneciji 1569. godine.
KRATAK SADRŽAJ:
Putovanje započinje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljen mladić Zoran. Ona mu predloži da pođe u planine kako bi pronašao biljku koja će ga izliječiti od ljubavne boli.
Nakon nekog vremena put mu prepriječi sedmoglava neman. Zorana spašava vila Milost i vodi ga do Vražjih vrta (kanjon Velike Paklenice) i do otvora iz koje izlazi Burin bijes. Vila mu priča o Burinom životu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu.
Drugog je, trećeg i četvrtog dana Zoran u društvu pastira, te s njima pjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran kreće na istok prema Dinari. Nailazi na pastire koji čuvaju svoje stado od vukova. No ondje vukovi predstavljaju Turke i Zoranić ovime poziva Hrvate na borbu protiv Turaka. Kasnije Zoran susreće vilu Svist, koja ga uputi vili Dinari.
Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije od zaspi i sanja ''Perivoj od Slave''. U zoru se šestog dana Zoran oprašta od vile Dinare i kreće kući. Uputivši se niz goru susreće vilu Krku, Dinarinu kćer. Ploveći njezinom lađom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krka napušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin.
Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove majke) te groba Jurja Divnića, biskupa ninskog: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina u društvu sv. Jeronima i biskupa Divnića. Zoran im obećaje da će se ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sada slijediti put Božje ljubavi. Uto vizija nestane, a pjesnik ''protrizniv se riči, naukom i vidinjem pokripljen sedmi dan u bašćini počinu''.
PERIVOJ OD SLAVE I U NJEM VILE: LATINKA, GRKINJA, KALDEJKA I HRVATICA
''Perivoj od Slave'' je Zoranićeva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnos stvaralaštva.
Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka te nailazi na neobično lijep perivoj, koji je zemaljski raj. No ispriječila mu se oveća rijeka i budući da ju nije mogao preskočiti, skoro padne u očaj, ali se odjednom stvori vila Milost i prenese ga na drugu stranu.
U perivoju je bilo raznovrsnog drveća i bilja, a i mnogo ptica.
Tako hodajući došao je do sredine perivoja i ugledao drvo jabuke, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana, napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja, koju je držalo 7 djevojaka od čistog zlata. Iz te se fontane izlijevala voda koja je, granajći se, zalijevala cijeli perivoj. Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeća (arimetiku, muziku, geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku). Ispod drveta ugleda vile kako drže jabuke u krilu.
Prvo je ugledao Latinku (klasična rimska, latinska kultura), zatim stariju Grkinju (grčka kultura), pa još stariju Kaldejku (babilonska kultura), a na kraju i najmlađu vilu, Hrvaticu, koja je imala najmanje jabuka. Zoran u njenom krilu ugleda jabuku na kojoj je pisalo PETAR ZORANIĆ i ''LJUBVENI LOV'' i ''VILENICA'' - njegova dotadašnja djela, a uz to je počela pisati i PLANINE. On bijaše sav sretan što je ugledao svoje ime na jabuci.
Zatim ga vila ugleda i upita ga zašto je odabrao tako nezrelu jabuku. On sramežljivo odgovori da on ne piše zbog slave nego zbog slomljena srca te ju zamoli da mu protumači sve te stvari oko njih. Ona mu odgovori da sve te jabuke predstavljaju pisce i djela nekog naroda i da joj je jako žao što hrvatski jezik ima malo pisaca. Kad joj on htjede na to nešto reći, začuje se zvuk trublje i dođe Slava.
Zoran se budi.
Petar Hektorović - RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE
O KNJIZI:NAKLADNIK: ZAGREBAČKA STVARNOST, Zagreb, 1995.
ZA NAKLADNIKA: Miroslav Belčić, direktor
UREDNIK: Petar Požar
ŽIVOTOPIS:
Hrvatski se pjesnik Petar Hektorović rodio 1487. godine na Hvaru, a umro je 1572. u Starom Gradu.
Doživjevši u mladosti bunu pučana i kugu, a zatim i provalu Turaka na otok, u starosti je živio mirnim i staloženim životom, posvetivši se lijepim umjetnostima i filozofiji, u kojima je uživao kao pravi renesansni estet. U mladosti je pisao ljubavnu poeziju, no od njegove mladenačke lirike ništa nije sačuvano.
Hektorović je pisao pjesničke poslanice, dopisujući se s prijateljima i književnicima u drugim dijelovima Hrvatske i iznoseći u njima mnogo podataka o svojem životu, radu, svjetonazoru.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: narativni spjev u tri dijela
KRATAK SADRŽAJ:
PRVI DAN
Hektorović piše prijatelju Brtučeviću da je odlučio provesti tri dana na moru radi odmora. Krenuo je sa dva ribara, Paskom i Nikolom, a sa sobom su uzeli i sav ribarski pribor.
Na početku nisu puno lovili, a pred kraj su ulovili mnogo riba i jednog velikog zubaca. Tada su se uputili prema obali da bi skuhali ručak. Pošto im je u leđa puhao vjetar, nisu morali veslati te su na putu pričali narodne pitalice.
Na obali su skuhali ručak te pogostili i druge kmetove. Dva su ribara ispjevala Hektoroviću jednu narodnu počasnicu. Na kraju su kmetovi upitali Hektorovića kako nastaju rijeke pa im je on to objasnio.
DRUGI DAN
Dok su drugo jutro brodarili, Pasko je zapjevao narodnu pjesmu ''Kraljević Marko i brat mu Andrijaš'', a za njim Nikola pjesmu ''Kada mi se Radoslave...', koje je Hektorović zapisao.
Nakon daljnjeg ribarenja i veslanja te nakon ručka, kmetovi su u dva glasa zapjevali pjesmu ''I kliče divojka''.
Predvečer su otišli do Nečujma gdje je neko vrijeme živio Marulić. Hektorović je hvalio starog pjesnika i grad Split.
Navečer su se još zabavljali narodnim pitalicama.
TREĆI DAN
Poslije šetnje su Nečujmom i spominjanjem slavnih ljudi, nastavili ribolov.
Hektorović je spomenuo mnogo vrsta riba. Na moru su susreli nekog Hektorovićevog znanca s društvom. U razgovoru su spomenuli Hektorovićevu kulu Tvrdalj.
Nakon što su se rastali, ribari natsave veslati te pričaju stare priče koje Hektorović zapisuje. Predvečer su ušli u jednu uvalu u kojoj su, nakon večere, nastavili pjevati i pričati priče.
Hektorović je, sjedeći uz obalu, razmišljao kako postoji mnogo siromašnih ljudi, ali koji u sebi imaju veliko bogatstvo uma. Nakon toga zahvali kmetovima te krene kući i zaželi da doživi još takvih dana.
O DJELU:
''Ribanje i ribarsko prigovaranje'' je najpoznatije djelo Petra Hektorovića, a prvi je put tiskano u Veneciji 1568. godine.
To je epski spjev kojeg je Hektorović posvetio svom prijatelju, hrvatskom vlastelinu J. Brtučeviću.
Ovo djelo pripada putopisu jer u njemu Hektorović opisuje svoj trodnevni put od Hvara do Brača i Šolte. Ovo je prvo stihovano djelo u hrvatskoj književnosti u kojemu nije opisano neko alegorično putovanje, već stvarno, realno putovanje, a opisano je zbog ljepote prirode i zavičaja.
Ovo je djelo također i spoj umjetničke i folklorne knjižvnosti.
''Ribanje i ribarsko prigovaranje'' je prvo svjetovno, realistično putopisno djelo hrvatske književnosti.
O kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu:
''Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala,
Lipo li sta drugovala i lipo se dragovala,
Lipo plinke dilila i lipo se razdilila,
I razdiliv se opet se sazivala.
Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje dva siromaha,
Tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila...''
O Radoslavu Siverincu:
''Kada mi se Radoslave vojevoda odiljaše,
Od svojega grada divnoga Siverina.
Često mi se Radoslav na Siverin obziraše
Tere to mi ovako belu gradu besijaše:
Ovo mi te ostavljam beli grade Siverine, moj divni grade...''
''Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala,
Lipo li sta drugovala i lipo se dragovala,
Lipo plinke dilila i lipo se razdilila,
I razdiliv se opet se sazivala.
Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje dva siromaha,
Tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila...''
O Radoslavu Siverincu:
''Kada mi se Radoslave vojevoda odiljaše,
Od svojega grada divnoga Siverina.
Često mi se Radoslav na Siverin obziraše
Tere to mi ovako belu gradu besijaše:
Ovo mi te ostavljam beli grade Siverine, moj divni grade...''
"Tvrdica" - Molier
Uloga Molijera u kulturnom zivotu Francuske
Mnogi
ga smatraju genijem, Volter ga je cak jednom nazvao francuskim slikarom
, zato sto je on svojom komedijom i satirom odlicno oslikavao francusko
drustvo tog doba. Molijerova gluma je bila istovremeno ocajna i sjajna Imao
je jedinstven smisao za humor. Izjavio je da tragedije moraju biti
herojske, a komedije ogledalo stvarnosti. Onako kako je on postavljao predstavu, sa svijetlim pokretima, muzikom i plesom, danasnja tehnologija ne moze da dostigne svojim efektima.
Pojam komedije i komicnog
Komedija
je vrsta drame koja se bavi onim sto je prosjecno i obicno u zivotu,
tj. obicnim ljudima i njihovim slabostima, manama i porocima. Komedija
se, kao i tragedija, razvila u atickoj Grckoj. U pocetku je oznacala
pojam komosa, tj.grupe
mladica koji su na otvorenim prostorima izvodili sale na racun svojih
sugradjana. Komediju odlikuje teznja da izazove smijeh i
ona obicno zavrsava pobjedom razumnog principa u zivotu, tj. pobjedjuje
razum, pravda i postenje. U komediji imamo dva komicka tipa. Prvi je
„alazon“, npr. skrtac koji lezi na parama, a drugi je veseli saljivdjija
koji svojim salama vodi smijesnu situaciju. Situacije u komediji se
zasnivaju na neocekivanim i iznenadnim preokretima i na brzom
smjenjivanju prizora, sto njen ritam cini dinamicnijim nego u tragediji.
Govor u komediji je i sam izvor smijeha. Komedija izbjegava duge
monologe i vise voli kratke, u kojima se duhovito igra rijecima. Komicno
u komediji moze imati razlicite vidove u zavisnosti od pisceva odnosa
prema pojavama o kojima govori. Vrste smijeha u komediji su : humor,
ironija, satira i groteska, smijeh zbog neceg sto je na granici gorko
ozbiljnog i smijesnog. Vrste komedije su: komedija intrige, koja se
zasniva na nesporazumu, komedija karaktera, koja ismijava mane
pojedinca, te drustvena komedija, koja ismijava mane citavog drustva.
Eruditna komedija
Commedia
erudita ( ucena, plautovska komedija) vrsta je renesansne komedije
stvarane prema antickim uzorima. Spojivsi osnovne stavove anticke
poetike i iskustvo starih komediografa, renesansni autori dosli su do
novih zakonitosti i stvorili imitatorsku komediju , koja je poznata kao
eruditna.Iz antickih izvora preuzimani su: fabula, tipovi, karakteri,
zapleti i nacin organiziranja radnje. Eruditna komedija je bila
podredjena nizu pravila koji su obrazovali njenu poetiku: predstavljala
je dogadjaje iz svakodnevnog zivota, imala je zapletenu radnju u kojoj
je sudjelovao obican svijet i prikazivao se u nedolicnim situacijama.
Njen cilj je bio da zabavljajuci poducava. Uvazavala je zakonitosti o
tri jedinstva- radnja, mjesto i vrijeme. Imala je idealnu semu(prolog i 5
cinova) ,mogla je biti u stihu ili u prozi. Tema eruditne komedije je
ljubav s peripetijama, a osnovu radnje cine intrige. Likovi su
tipizirane licnosti, dijelom preuzete iz anticke komedije( starac
tvrdica, sin rasipnik, sluga...), a dijelom iz renesansne stvarnosti.
Commedia dell' arte
Komedija
umjetnosti nastala je u Italiji. Druga imena za ovu vrstu pozorista su :
bufoneska, istrionika ili improvizo. Izvodjaci su uglavnom bili grupa
razlicitih ljudi, koji su osim sto su bili glumci, bili i akrobate,
zongleri, prostitutke, zigola, lopovi...Osnovna karakteristika njihovih
predstava, pored scenskog izvodjenja bile su i neuvjezbane tacke.
Izvodjaci su se rugali politickim i religioznim licnostima i regionalnim
stereotipima. Predstave su bile bazirane na improvizaciji, nije bilo
scenarija, tako da je svaka predstava bila unikatna. Likovi su bili
podijeljeni u tri glavne grupe: Veki, Inamorata i Zani. Komedija del
arte je nastala i razvijala se izmedju 15. i 18. vijeka Do
kraja 17. vijeka komedija je izgubila svoju originalnost, zapleti su
poceli da se ponavljaju, a verbalna komedija biva zamijenjena vizuelnom.
Jedna od karakteristika komedije bila je satirizacija tekucih
dogadjaja. Komedija del arte je uzivala ogroman uspjeh, kako u Italiji,
tako i u inostranstvu, a narocito u Francuskoj. Iako joj se crkva
zestoko protivila, Komedija je trajala preko 2 vijeka i ugasila se tek u
drugoj polovini 18. st, sto zbog socijalnih promjena, sto zbog promjena
pozorisnog ukusa
Komedija Tvrdica u kontekstu klasicisticke drame
-Ima 5 cinova
-Pravilo tri jedinstva: radnja je jedinstvena bez epizoda, odvija se u jednom danu i na jednom mjestu ( u
Harpagonovoj kuci)
-O dogadjajima koji su se desili izvan scene saznajemo samo iz govora likova( u samoj drami nije opisano
to kako je Harpagon posmatrao Marijanu , nije opisan niti susret i zaljubljivanje Marijane i Kleanta, vec to
saznajemo kasnije iz njihovih dijaloga i monologa)
-Komedija Tvrdica je koncentrisana samo na jedan sredisnji susret, u koji je ukljucen manji broj licnosti i u
njoj se strogo odrazava jedinstvo tona- obican zivot i komika komedije.
-U njoj se izlaze jasna misao i jasna moralna poruka (uzdize se vrlina- ljubav, a kaznjava porok- skrtost)
-Dramski interes pomjeren je sa fizickih zbivanja na psiholoska stanja koja same licnosti analiziraju u svom
govoru- kroz dijaloge i monologe likova saznajemo njihove osobine, ideale i ceznje.
-Klasicisticka
drama u cjelini je racionalna, jer Harpagon ipak dozvoljava da razum
nadvlada njegov inat i neku vrstu ljubavi koju je osjecao prema
Marijani, jer se na kraju odlucuje za novac.
Likovi
Harpagon ( ima oko 60 godina)
Ime
Harpagon nije slucajno izabrano, u pitanju je izvbedenica od latinske
rijeci harpago, sto bi moglo znaciti kuka, motka, odnosno protuha u
prenesenom znacenju rijeci. Harpagon nije samo tvrdica, skrtac, zelenas,
covjek koji je novac i bogatstvo pretvorio u svoje bozanstvo, nego je i
covjek koji, u tom svom privatnom ludilu, gubi relacije sa vlastitom
porodicom, s vlastitim godinama, gubi dakle smisao za realnost, pa iz
njega ne govori samo gramzivost vec i pokvarenost.
„
Moj jadni novac, moj dragi prijatelj! Uzese mi te! A bez tebe nemam
oslonca, ni utjehe, ni radosti...ako ne nadjem svoj novac objesit cu se i ja.“
Kroz cijelu dramu Harpagon nam svojim rijecima i djelima pokazuje
da je novac njegova porodica, njegov najbolji prijatelj i sve sto mu je
potrebno.Njemu novac ne treba, jer ga ionako ne trosi, vec mu samo
treba osjecaj da posjeduje nesto vrijedno.
Valer
je Anselmov sin, zaljubljen u Elizu ( Harpagonovu kcerku). Veoma je
mudar, zna sto ciniti i govoriti da se dodvori Harpagonu. Njegova ljubav
prema Elizi je cista i neiskvarena bogatstvom koje posjeduje njen
otac.Za razliku od Harpagona koji kaze da ce se objesiti ako ne nadje
svoj novac, Valer kaze da bi vise volio umrijeti nego da i u mislima
uvrijedi Elizu, sto govori o karakteru njegove licnosti.
Kleant-
Harpagonov sin. Iako ne voli da rasipa novac, on prezire skrtost svoga
oca. Zaljubljen je u Marijanu i cini sve da njih dvoje budu zajedno. Za
razliku od svog oca on nije skrt, iz njegovog govora saznajemo da bi on
volio da pomogne Marijaninoj porodici, samo kad bi mu otac dao novac. Na
kraju je pokazao da je veoma mudar i snalazljiv, tim sto je ocevu skrtost i pohlepu za novcem uspio okrenuti u svoju korist.
Sukob starih i mladih
U drami Tvrdica,
kao i u Dundo Maroju nalazimo sukob starih i mladih. Predstavnik starih
ovdje je Harpagon, a predstavnik mladih je Valer. Kroz dramu i njihove
dijaloge saznajemo da oni imaju potpuno razlicite ideale. Harpagon
postavlja novac kao svoje bozanstvo, njemu ni njegova porodica, ni
ljubav ni cast nisu vazni toliko koliko mu je vazno da mu niko ne ukrade
novac. Na drugoj strani imamo mlade ljude koji su pokazali da su im
ljubav, cast i blizina voljene osobe na prvom mjestu.
Ljubav je
osnovni pokretacki motiv u ovoj drami. Ljubav, jedina tema koja nikada
ne mijenja oblik, koja ne stari i ne umire. Zbog ljubavi dva covjeka
vise nisu otac i sin, nego surovi rivali u borbi za djevojcinu
naklonost. U pricama i pozorisnim predstavama tog doba, pozitivni zenski
likovi su obavezno lijepe, cedne i pozrtvovane djevojke. Na njihovom
putu ka sreci i ljubavi, obavezno stoji ili siromastvo ili nepravedan
otac. Muski likovi su po pravilu mladici viteskog ponasanja, spremni na
sve da dobiju naklonost dame koju zele. Molijer u cijelu pricu uvodi i Frozinu koja na kraju pomaze mladim ljudima da ostvare svoju ljubav.
Univerzalna vrijednost
Svojim
komedijama koje se igraju sirom svijeta, na bezbroj razlicitih jezika, a
koje se bave univerzalnim ljudskim slabostima, ovaj komediograf
uspijeva da nas nasmije do suza. No, bitno je naglasiti da je Molijer
zivio prije skoro cetiri vijeka, a ono sto je napisao izgleda kao da je
napisano jucer.
Kako lahko dopustamo da nas uvjere oni koje volimo
Pod drugim suncem
Autor:
Abdulrezak Hifzi Bjelevac
Djelo je prožeto sveopćim stanjem turske vlasti u Bosni. Radnja se
dešava u Vitezu. Ibrahim-beg leži na smrtnoj postelji na svom imanju u
vitezu. Djeca i rodbina se okupljaju oko njega kako bi proveli
posljednje njegove trenutke s njim. Svima je teško zbog njega.
Ibrahim-beg svoj zadnji dan provodi u Vitezu, rodnom mu gradu. Dolazi i
Muris, iz Carigrada.
Takođe, dolazi i njegov sin Hamdi-beg iz Beča. Nakon smrti Ibrahim-bega narod se okuplja da obavi sahranu velikom prijatelju i čovjeku. Počinje dženaza. Muris-bey ostaje još malo u Vitezu a nakon toga vraća se u Carigrad. Tamo je odrastao, tamo se školovao. Ništa ga više ne veže za Bosnu. Njegov jedini razlog dolaska u Bosnu bio tek Ibrahim-beg. A sada ni njega više nema. Osjeća se kao stranac u Bosni. Muris-bey nakon izvjesnog vremena vraća se u Carigrad ali ne posjećuje odmah svoju zaručnicu Fadilu. Tako saznaje da se vratila Sabina, njegova prva ljubav iz školskih dana. Nusret, Fadilin brat je zaljubljen u Sabinu. Sabina je mlada i jako lijepa djevojka nevina lica i čistog srca. Ne mogavši više izdržati to da ga Sabina ne primjećuje konačno odustaje od nje te odlazi na put. Mislio je da će je zaboraviti i krenuti ispočetka. Započeti novi život bez Sabine, s drugom. Rifet-bey saznaje ubrzo da mu je Sabina nezakonita i žali svoju djecu. Sabina je navodno bila njegova kćerka ali se kasnije doznaje upravo suprotno. Muris odlučuje da mu prijatelj sredi pasoš. On želi da pobjegne sa Sabinom, svojom prvom i jedinom pravom ljubavi. Međutim, Fadila ga spašava i odlaze u Francusku, tačnije u Nicu. Sabinino meko i nježno srce nije više moglo izdržati takvu situaciju. Uzima sebi život. Kad je Nusret čuo za Sabininu smrt, umire od bola i tuge.
Jovan Sterija Popović - Kir Janja
U ovoj komediji Sterija je predstavio Kir Janju kao
negativnog komičnog junaka kojem je strast prema novcu deformisala
ličnost. Kir Janja se stalno žali kako je siromašan, a u stvari je vrlo
bogat. Ruku svoje kćerke je obećao starijem čoveku, pošto on nije tražio
miraz. Zbog njegovog tvrdičluka da uloži novac u popravku krova, krov
se obrušava i ubija konje, dok zbog neispravne slavine ističe bure
sirćeta, tako da šteta daleko nadvisuje potencijalnu uštedu.
Druga i najbolja Sterijina komedija karaktera je Tvrdica ili Kir - Janja (1837), u kojoj je Sterija dramski uobličio lik Grka, tvrdice i spekulanta, zelenaša i fanatičnog poklonika novca. Kir - Janja, bolesno pohlepan za zlatom, tipičan je i specifično vojvođanski pretstavnik ere prvobitne akumulacije kapitala u Sterijino doba. Sav u opsesiji novca, fatalno opterećen težnjom za sticanjem, pretvorivši tako novac od sredstva u cilj i u jedini smisao života, u najvišu životnu vrijednost prema kojoj se odmjeravaju sve ostale moralne, intelektualne i društvene vrijednosti, Kir - Janja gubi zdravu i normalnu životnu logiku, izopačava svoj ljudski lik, deformiše se moralno i postaje bolesno čudovište i razoren duh. U toj svojoj strasti, u kultu novca, slijep i izgubljen za sve ostale manifestacije i aktivnosti porodičnog i društvenog života, on se tragično sukobljava sa ljudima i problemima i postaje žalosno smiješan, čiftinski ograničen i slabićki bijedan, nespretan, plašljiv, začudno lakovjeran i naivan, ali uvijek bez ponosa, nizak, samoživ i nečovječan.
On je bez razmišljanja i bez imalo griže savjesti spreman da žrtvuje sreću svoje jedinice Katice dajući je starom "bogatom" Kir - Dimi samo da ne bi morao uz kćer dati i miraz. Starom i vjernom sluzi Petru naplaćuje uže, iako mu je sluga, prerezavši uže; spasao konja iz požara. - Zbog nerazumnog upravljanja imetkom iscurilo mu je sirće, srušila se dotrajala šupa i ubila konja, a zbog nezasitne i prljave spekulacije uspljesnivilo mu se žito. - Kir - Janja je sjajna umjetnička figura rađena rukom velikog majstora, umjetnika koji svoj lik svestrano osvjetljava. On je Kir - Janju stavio u gro plan ovog komada, onako prirodna, psihološki produbljena, natopljena lokalnom bojom i atmosferom vremena, reljefna i impresivna u njegovoj snažnoj životnoj uvjerljivosti i umjetničkoj sugestivnosti. Jedino je nešto skučen svojim grčkim žargonom i ograničen sredinom, vojvođanskim ambijentom. On je studiozno izdignut tip, određen jednom etapom u ekonomskom razvitku vojvođanskog trgovačkog reda, u kome su naročito doseljeni Grci i Cincari igrali vidnu poslovnu ulogu. I ostale ličnosti, iako služe najviše zato da se Kir - Janja do kraja psihološki i mentalno izjasni, dane su živo i plastično, osim Mišića koji je prilično bezbojan i nedovoljno izrazit lik. - Radnja prirodno izvire iz unutrašnje karakteristike oštro suprostavljenih ličnosti i živo je pokretana njihovim strastima, težnjama i interesima.
Kir - Janju su poredili sa Molierovim Harpagonom. Sterijin lik je ispao malen u odnosu na monumentalnost i univerzalnost Molijerova lika, ali su zato u Kir - Janji, kao specifično našem tipu; bujni i svježi naši životni sokovi. Zato on važi kao bogato svjedočanstvo jedne značajne etape u razvitku našeg vojvođanskog društva. Kir - Janja je toliko realan i tako snažno realistički dat da je Sterijin otac, - po jednoj anegdoti, - pročitavši ovo djelo, u liku Kir - Janje prepoznao sebe i negodujući rekao: - Raniš pas da ti ujedi!
Novac je demon koji zavlada čovekom toliko da mu se ovaj ponekad predaje bez ostatka. On je moć i propast. Zaslepljenost novcem su upravo reči koje povezuju Harpagona i Kir Janju, koji ih čine tako sličnim i koji objašnjavaju zašto su oni baš to što jestu - tvrdice.
Harpagon i Kir Janja su dva veoma slična lika - zavolevši zlatnu paru, izgubili su osećaj za život, porodicu, ljude oko sebe. Zaboravili su norme ljudskog ponašanja i oteli se iz društvene zajednice, zaklevši se svojoj opsesiji da će zauvek braniti novac životom.
Pohlepa, sebičnost, obožavanje bogatstva osobine su koje nose oba lika. Zbog tih svojih osobina oni počinju da sumnjaju u ceo svet oko sebe, smatraju svakog nepoverljivim, čak lopovom ili ubicom. Predaleko su otišli u svojoj ljubavi, možemo je sada već nazvati slobodno opsesija.
svojih osobina oni počinju da sumnjaju u ceo svet oko sebe, smatraju svakog nepoverljivim, čak lopovom ili ubicom. Predaleko su otišli u svojoj ljubavi, možemo je sada već nazvati slobodno opsesija.
Obe tvrdice smatraju davanje novca svojim najvećim gubitkom i obojca imaju malo patrijahalnih osećanja u sebi, jer svoje ćerke žele da udaju za matore bogataše, smatrajući da otac najbolje zna, ili je to samo prevelika ljubav za novcem?!
Harpagon i Kir Janja prolaze kroz niz tragičnih i komičnih okolnosti, ostajući verni pari i braneći je srcem, i ponašaju se veoma slično u sličnim situacijama, u ostalom, koliko razlilite tvrdice mogu biti? Ipak mislim da je Kir Janja na višem nivou društveno – porodične svesti, jer on ipak pokazuje trunku osećanja prema ženi Juci i ćerci Katici, osećajući se ljubomorno u prisustvu notarijusa Mišića, a mislim da je čak prošao kroz malu katarzu (katarza - pročišćenje kroz patnju), dok Harpagon ipak ostaje večno zarobljen u svetu materijalnih vrednosti, toliko da ga čak ni neverovatna saznanja, dešavanja i svadbene odluke svoje dece u poslednjim trenucima ove drame nisu nimalo odvukle od svoje bezgranične želje : da vidi svoj dragi novac.
Kir janja strahuje da će ga Juca prevariti sa mladjim. Kad treba da bira izmedju novca i žene ipak bira novac. Na kraju daje Jucu, a ne novac.
Obojca su skloni maldim ženama, zato što imaju novac, time ih pridobijaju. Obojca su despoti, prema slugama se ophode grubo, surovo. Kir Janja drži Petra jer ne mora da ga plaća, star je.
Komika izvire iz neuskladjenosti izmedju patnje i razloga za patnju. Ta patnja je suvišna i komična. Obojca su uznemireni, strahuju da će umreti siromašni, a žale se na svet, kako je iskvaren. Kir Dima je namagarčio Kir Janju, nemilosrdniji je. Kir Janja će ukrasti deo šminke od žene, a Harpagonovi konji su mršavi.
Kir Janja u sobi u kovčegu drži novac, a harpagon u bašti isto u kovčegu.
Sve troškove svadbe plaća Anseli.
U komediji Kir Janja dat je lik negativnog komičnog junaka kojem je strast prema novcu deformisala ljudski lik. To je komedija karaktera, jer je dat karakter tvrdice. Smešno u komediji proizilazi iz nesklada u ponašanju Kir Janje i kukanju da je propao, a veoma je bogat čovek. Lik je individualiziran posebnim grčko - srpskom žargonom jer je Sterija zapazio da su nosioci prve akumulacije kapitala u njegovom Vršcu bili grčki trgovci, tako da su odigrali pozitivnu ulogu.
Sterija, bez i najmanje sumnje, jeste naš savremenik. Za razliku od Vuka koji, pri pomenu ovog imena, najpre pomisli na Rodoljupce, ja prvo pomislim na Pokondirenu tikvu, a onda na Kir janju. Bez obzira što je, na primer, inspiraciju za Kir Janju Sterija mogao naći najpre kod Molijera (tvrdica), jednako je verovatno da je prototip za Kir janju nađen i u neposrednom životu ljudi svog vremena, među trgovcima i zanatlijama, među kojima je bilo mnogo Cincara i Grka, dobro poznatih po štedljivosti i tvrdičluku. Tako je i sa ostalim karakterima koje pokazuje. Kir Janja je najpopularnija i književni najsnažnija Sterijina komedija. Kir Janja je u drugom braku sa mladom ženom koja je očekivala da joj njegov imetak pruži lep i srećan život. Pored žene Juce, sa njim su i njegova kćer Katica iz prvog braka i nagluvi sluga Petar. Strast tvrdičenja je unakazila dušu Kir Janje, on je komično nesrećan zbog pojedenog hleba u kući. Zatim je očajan kada treba da isplati slugu pa u proračunu ozbiljno utvrđuje da je sluga njemu dužan. On štedi na najnužnijim potrebama pa za posledicu ima ogromnu štetu: dotrajala štala se ruši i ubija konje, a zbog neispravne slavine ističe sirće. On je tvrdica koji i rođnu kćer obećava svom vršnjaku po godinama zbog toga što ovaj neće da traži novac za nju. Kir Janja je oprezan i nepoverljiv prema ljudim, ali ipak biva nadobudan od Mišića koji uspeva da dobije njegvu kćer ali i njegov novac. Sterija je lik Kir janje izgrađivao kroz brojne scene u kojima se bolesna strast stalno ispoljavala i pretraživala. Takva scena je kada Kir Janja opijeno izgovara svoj monolog nad dukatima.
Kir Janja je lik koji je stvoren po uzoru na Harpagona, iz Molijerove ,,Tvrdice"..Tvrdicu si radio ako ne proshle, onda ove godine , negde na pochetku..Analiza likova francuske tvrdice se , maltene, poklapa sa Sterijinom.. Ne bi trebalo da ti bude teshko.
,,Kir Janja" je oshtra satira izopachenih karaktera i naravi.
Kir Janja ni ne bi bio smeshan lik da njegova shkrtost nije hiperbolisana. On shtedi na banalnim stvarima, hrani, garderobi, izuzetno je vezan za novac, naziva ga svojom decom, shkrt je do te mere da se dvoumi i kad mu Juca postavi ultimatum : ili da joj kupi sheshir, ili da se ona vrati svojoj majci..Zbog sitnichavosti je vishe izgubio nego shto je dobio( cenkao se za konje dok nisu izginuli, jer nije hteo da plati zidare da im naprave shupu; sirce je iscurelo, jer je predugo stajalo u podrumu.. Kao mito notaru Mishicu nudi jabuku:hahaha::mrgreen:-to je meni na'jachi deo i to teshka srca.. Komichno je i to shto se u njemu vodi bitka izmedju tvrdichluka i ljubomore , tj. posesivnosti prema Juci.. Naravno preovladava tvrdichluk..Ako ti se bash ne chita, a i jezik jeste malkice konfuzan , pomeshan sa grchkim, pogledaj "Kir Janju" sa Vojom Brajovicem u glavnoj ulozi.. Igra i Branimir Brstina kao notarosh..iii Josif Tatic, i ne znam ko josh.. Nisam bash skoro gledala, mozzda proshle , pretproshle ustvari godine, i umirala sam.. Veruj, nasmejacesh se dvaput vishe nego shto je pristojno. i iskristalisace ti se komichno kod Janje
Takođe, dolazi i njegov sin Hamdi-beg iz Beča. Nakon smrti Ibrahim-bega narod se okuplja da obavi sahranu velikom prijatelju i čovjeku. Počinje dženaza. Muris-bey ostaje još malo u Vitezu a nakon toga vraća se u Carigrad. Tamo je odrastao, tamo se školovao. Ništa ga više ne veže za Bosnu. Njegov jedini razlog dolaska u Bosnu bio tek Ibrahim-beg. A sada ni njega više nema. Osjeća se kao stranac u Bosni. Muris-bey nakon izvjesnog vremena vraća se u Carigrad ali ne posjećuje odmah svoju zaručnicu Fadilu. Tako saznaje da se vratila Sabina, njegova prva ljubav iz školskih dana. Nusret, Fadilin brat je zaljubljen u Sabinu. Sabina je mlada i jako lijepa djevojka nevina lica i čistog srca. Ne mogavši više izdržati to da ga Sabina ne primjećuje konačno odustaje od nje te odlazi na put. Mislio je da će je zaboraviti i krenuti ispočetka. Započeti novi život bez Sabine, s drugom. Rifet-bey saznaje ubrzo da mu je Sabina nezakonita i žali svoju djecu. Sabina je navodno bila njegova kćerka ali se kasnije doznaje upravo suprotno. Muris odlučuje da mu prijatelj sredi pasoš. On želi da pobjegne sa Sabinom, svojom prvom i jedinom pravom ljubavi. Međutim, Fadila ga spašava i odlaze u Francusku, tačnije u Nicu. Sabinino meko i nježno srce nije više moglo izdržati takvu situaciju. Uzima sebi život. Kad je Nusret čuo za Sabininu smrt, umire od bola i tuge.
Jovan Sterija Popović - Kir Janja
Druga i najbolja Sterijina komedija karaktera je Tvrdica ili Kir - Janja (1837), u kojoj je Sterija dramski uobličio lik Grka, tvrdice i spekulanta, zelenaša i fanatičnog poklonika novca. Kir - Janja, bolesno pohlepan za zlatom, tipičan je i specifično vojvođanski pretstavnik ere prvobitne akumulacije kapitala u Sterijino doba. Sav u opsesiji novca, fatalno opterećen težnjom za sticanjem, pretvorivši tako novac od sredstva u cilj i u jedini smisao života, u najvišu životnu vrijednost prema kojoj se odmjeravaju sve ostale moralne, intelektualne i društvene vrijednosti, Kir - Janja gubi zdravu i normalnu životnu logiku, izopačava svoj ljudski lik, deformiše se moralno i postaje bolesno čudovište i razoren duh. U toj svojoj strasti, u kultu novca, slijep i izgubljen za sve ostale manifestacije i aktivnosti porodičnog i društvenog života, on se tragično sukobljava sa ljudima i problemima i postaje žalosno smiješan, čiftinski ograničen i slabićki bijedan, nespretan, plašljiv, začudno lakovjeran i naivan, ali uvijek bez ponosa, nizak, samoživ i nečovječan.
On je bez razmišljanja i bez imalo griže savjesti spreman da žrtvuje sreću svoje jedinice Katice dajući je starom "bogatom" Kir - Dimi samo da ne bi morao uz kćer dati i miraz. Starom i vjernom sluzi Petru naplaćuje uže, iako mu je sluga, prerezavši uže; spasao konja iz požara. - Zbog nerazumnog upravljanja imetkom iscurilo mu je sirće, srušila se dotrajala šupa i ubila konja, a zbog nezasitne i prljave spekulacije uspljesnivilo mu se žito. - Kir - Janja je sjajna umjetnička figura rađena rukom velikog majstora, umjetnika koji svoj lik svestrano osvjetljava. On je Kir - Janju stavio u gro plan ovog komada, onako prirodna, psihološki produbljena, natopljena lokalnom bojom i atmosferom vremena, reljefna i impresivna u njegovoj snažnoj životnoj uvjerljivosti i umjetničkoj sugestivnosti. Jedino je nešto skučen svojim grčkim žargonom i ograničen sredinom, vojvođanskim ambijentom. On je studiozno izdignut tip, određen jednom etapom u ekonomskom razvitku vojvođanskog trgovačkog reda, u kome su naročito doseljeni Grci i Cincari igrali vidnu poslovnu ulogu. I ostale ličnosti, iako služe najviše zato da se Kir - Janja do kraja psihološki i mentalno izjasni, dane su živo i plastično, osim Mišića koji je prilično bezbojan i nedovoljno izrazit lik. - Radnja prirodno izvire iz unutrašnje karakteristike oštro suprostavljenih ličnosti i živo je pokretana njihovim strastima, težnjama i interesima.
Kir - Janju su poredili sa Molierovim Harpagonom. Sterijin lik je ispao malen u odnosu na monumentalnost i univerzalnost Molijerova lika, ali su zato u Kir - Janji, kao specifično našem tipu; bujni i svježi naši životni sokovi. Zato on važi kao bogato svjedočanstvo jedne značajne etape u razvitku našeg vojvođanskog društva. Kir - Janja je toliko realan i tako snažno realistički dat da je Sterijin otac, - po jednoj anegdoti, - pročitavši ovo djelo, u liku Kir - Janje prepoznao sebe i negodujući rekao: - Raniš pas da ti ujedi!
Novac je demon koji zavlada čovekom toliko da mu se ovaj ponekad predaje bez ostatka. On je moć i propast. Zaslepljenost novcem su upravo reči koje povezuju Harpagona i Kir Janju, koji ih čine tako sličnim i koji objašnjavaju zašto su oni baš to što jestu - tvrdice.
Harpagon i Kir Janja su dva veoma slična lika - zavolevši zlatnu paru, izgubili su osećaj za život, porodicu, ljude oko sebe. Zaboravili su norme ljudskog ponašanja i oteli se iz društvene zajednice, zaklevši se svojoj opsesiji da će zauvek braniti novac životom.
Pohlepa, sebičnost, obožavanje bogatstva osobine su koje nose oba lika. Zbog tih svojih osobina oni počinju da sumnjaju u ceo svet oko sebe, smatraju svakog nepoverljivim, čak lopovom ili ubicom. Predaleko su otišli u svojoj ljubavi, možemo je sada već nazvati slobodno opsesija.
svojih osobina oni počinju da sumnjaju u ceo svet oko sebe, smatraju svakog nepoverljivim, čak lopovom ili ubicom. Predaleko su otišli u svojoj ljubavi, možemo je sada već nazvati slobodno opsesija.
Obe tvrdice smatraju davanje novca svojim najvećim gubitkom i obojca imaju malo patrijahalnih osećanja u sebi, jer svoje ćerke žele da udaju za matore bogataše, smatrajući da otac najbolje zna, ili je to samo prevelika ljubav za novcem?!
Harpagon i Kir Janja prolaze kroz niz tragičnih i komičnih okolnosti, ostajući verni pari i braneći je srcem, i ponašaju se veoma slično u sličnim situacijama, u ostalom, koliko razlilite tvrdice mogu biti? Ipak mislim da je Kir Janja na višem nivou društveno – porodične svesti, jer on ipak pokazuje trunku osećanja prema ženi Juci i ćerci Katici, osećajući se ljubomorno u prisustvu notarijusa Mišića, a mislim da je čak prošao kroz malu katarzu (katarza - pročišćenje kroz patnju), dok Harpagon ipak ostaje večno zarobljen u svetu materijalnih vrednosti, toliko da ga čak ni neverovatna saznanja, dešavanja i svadbene odluke svoje dece u poslednjim trenucima ove drame nisu nimalo odvukle od svoje bezgranične želje : da vidi svoj dragi novac.
Kir janja strahuje da će ga Juca prevariti sa mladjim. Kad treba da bira izmedju novca i žene ipak bira novac. Na kraju daje Jucu, a ne novac.
Obojca su skloni maldim ženama, zato što imaju novac, time ih pridobijaju. Obojca su despoti, prema slugama se ophode grubo, surovo. Kir Janja drži Petra jer ne mora da ga plaća, star je.
Komika izvire iz neuskladjenosti izmedju patnje i razloga za patnju. Ta patnja je suvišna i komična. Obojca su uznemireni, strahuju da će umreti siromašni, a žale se na svet, kako je iskvaren. Kir Dima je namagarčio Kir Janju, nemilosrdniji je. Kir Janja će ukrasti deo šminke od žene, a Harpagonovi konji su mršavi.
Kir Janja u sobi u kovčegu drži novac, a harpagon u bašti isto u kovčegu.
Sve troškove svadbe plaća Anseli.
U komediji Kir Janja dat je lik negativnog komičnog junaka kojem je strast prema novcu deformisala ljudski lik. To je komedija karaktera, jer je dat karakter tvrdice. Smešno u komediji proizilazi iz nesklada u ponašanju Kir Janje i kukanju da je propao, a veoma je bogat čovek. Lik je individualiziran posebnim grčko - srpskom žargonom jer je Sterija zapazio da su nosioci prve akumulacije kapitala u njegovom Vršcu bili grčki trgovci, tako da su odigrali pozitivnu ulogu.
Sterija, bez i najmanje sumnje, jeste naš savremenik. Za razliku od Vuka koji, pri pomenu ovog imena, najpre pomisli na Rodoljupce, ja prvo pomislim na Pokondirenu tikvu, a onda na Kir janju. Bez obzira što je, na primer, inspiraciju za Kir Janju Sterija mogao naći najpre kod Molijera (tvrdica), jednako je verovatno da je prototip za Kir janju nađen i u neposrednom životu ljudi svog vremena, među trgovcima i zanatlijama, među kojima je bilo mnogo Cincara i Grka, dobro poznatih po štedljivosti i tvrdičluku. Tako je i sa ostalim karakterima koje pokazuje. Kir Janja je najpopularnija i književni najsnažnija Sterijina komedija. Kir Janja je u drugom braku sa mladom ženom koja je očekivala da joj njegov imetak pruži lep i srećan život. Pored žene Juce, sa njim su i njegova kćer Katica iz prvog braka i nagluvi sluga Petar. Strast tvrdičenja je unakazila dušu Kir Janje, on je komično nesrećan zbog pojedenog hleba u kući. Zatim je očajan kada treba da isplati slugu pa u proračunu ozbiljno utvrđuje da je sluga njemu dužan. On štedi na najnužnijim potrebama pa za posledicu ima ogromnu štetu: dotrajala štala se ruši i ubija konje, a zbog neispravne slavine ističe sirće. On je tvrdica koji i rođnu kćer obećava svom vršnjaku po godinama zbog toga što ovaj neće da traži novac za nju. Kir Janja je oprezan i nepoverljiv prema ljudim, ali ipak biva nadobudan od Mišića koji uspeva da dobije njegvu kćer ali i njegov novac. Sterija je lik Kir janje izgrađivao kroz brojne scene u kojima se bolesna strast stalno ispoljavala i pretraživala. Takva scena je kada Kir Janja opijeno izgovara svoj monolog nad dukatima.
Kir Janja je lik koji je stvoren po uzoru na Harpagona, iz Molijerove ,,Tvrdice"..Tvrdicu si radio ako ne proshle, onda ove godine , negde na pochetku..Analiza likova francuske tvrdice se , maltene, poklapa sa Sterijinom.. Ne bi trebalo da ti bude teshko.
,,Kir Janja" je oshtra satira izopachenih karaktera i naravi.
Kir Janja ni ne bi bio smeshan lik da njegova shkrtost nije hiperbolisana. On shtedi na banalnim stvarima, hrani, garderobi, izuzetno je vezan za novac, naziva ga svojom decom, shkrt je do te mere da se dvoumi i kad mu Juca postavi ultimatum : ili da joj kupi sheshir, ili da se ona vrati svojoj majci..Zbog sitnichavosti je vishe izgubio nego shto je dobio( cenkao se za konje dok nisu izginuli, jer nije hteo da plati zidare da im naprave shupu; sirce je iscurelo, jer je predugo stajalo u podrumu.. Kao mito notaru Mishicu nudi jabuku:hahaha::mrgreen:-to je meni na'jachi deo i to teshka srca.. Komichno je i to shto se u njemu vodi bitka izmedju tvrdichluka i ljubomore , tj. posesivnosti prema Juci.. Naravno preovladava tvrdichluk..Ako ti se bash ne chita, a i jezik jeste malkice konfuzan , pomeshan sa grchkim, pogledaj "Kir Janju" sa Vojom Brajovicem u glavnoj ulozi.. Igra i Branimir Brstina kao notarosh..iii Josif Tatic, i ne znam ko josh.. Nisam bash skoro gledala, mozzda proshle , pretproshle ustvari godine, i umirala sam.. Veruj, nasmejacesh se dvaput vishe nego shto je pristojno. i iskristalisace ti se komichno kod Janje
Pod drugim suncem
Abdurezak Hifzi Bjelavac
Djelo je prožeto sveopćim stanjem turske vlasti u Bosni. Radnja se
dešava u Vitezu. Ibrahim-beg leži na smrtnoj postelji na svom imanju u
vitezu. Djeca i rodbina se okupljaju oko njega kako bi proveli
posljednje njegove trenutke s njim. Svima je teško zbog njega.
Ibrahim-beg svoj zadnji dan provodi u Vitezu, rodnom mu gradu. Dolazi i
Muris, iz Carigrada.
Takođe, dolazi i njegov sin Hamdi-beg iz Beča. Nakon smrti Ibrahim-bega narod se okuplja da obavi sahranu velikom prijatelju i čovjeku. Počinje dženaza. Muris-bey ostaje još malo u Vitezu a nakon toga vraća se u Carigrad. Tamo je odrastao, tamo se školovao. Ništa ga više ne veže za Bosnu. Njegov jedini razlog dolaska u Bosnu bio tek Ibrahim-beg. A sada ni njega više nema. Osjeća se kao stranac u Bosni. Muris-bey nakon izvjesnog vremena vraća se u Carigrad ali ne posjećuje odmah svoju zaručnicu Fadilu. Tako saznaje da se vratila Sabina, njegova prva ljubav iz školskih dana. Nusret, Fadilin brat je zaljubljen u Sabinu. Sabina je mlada i jako lijepa djevojka nevina lica i čistog srca. Ne mogavši više izdržati to da ga Sabina ne primjećuje konačno odustaje od nje te odlazi na put. Mislio je da će je zaboraviti i krenuti ispočetka. Započeti novi život bez Sabine, s drugom. Rifet-bey saznaje ubrzo da mu je Sabina nezakonita i žali svoju djecu. Sabina je navodno bila njegova kćerka ali se kasnije doznaje upravo suprotno. Muris odlučuje da mu prijatelj sredi pasoš. On želi da pobjegne sa Sabinom, svojom prvom i jedinom pravom ljubavi. Međutim, Fadila ga spašava i odlaze u Francusku, tačnije u Nicu. Sabinino meko i nježno srce nije više moglo izdržati takvu situaciju. Uzima sebi život. Kad je Nusret čuo za Sabininu smrt, umire od bola i tuge.
Kratki sadržaj / Fabula lektire:
Djelo je prožeto sveopćim stanjem turske vlasti u Bosni. Radnja se dešava u Vitezu. Ibrahim-beg leži na smrtnoj postelji na svom imanju u vitezu. Djeca i rodbina se okupljaju oko njega kako bi proveli posljednje njegove.. |
