Vrijeme radnje: 16. stoljeće
Mjesto radnje: London
Tema: Zamjena kraljevića i prosjaka
Prikaz likova:
Kraljević: dobar
misli da je dobro biti prosjak
želi da se prema njemu dobro ponaša
Prosjak: pošten
želi postati kraljević
dobar
Problematika:
Kraljević i prosjak su se zamjenili i to im je donijelo neke probleme. Kada su se zamijenili sve se zakompliciralo.
Kratki sadržaj:
Edward i Tom se rađaju istoga dana. Kraljević je željeno dijete i svi mu se
vesele, ali Tom je došao na svijet neželjen. Nekoliko godina kasnije, Tom
upoznaje kraljevića. Edwarda privlači život prosjaka i oni se mijenjaju za
odjeću. Bili su veoma slični tako da čak ni najbliži nisu primjetili razliku.
Tom u dvorcu pokušava glumiti kraljevića ali mu ne uspijeva, pa su svi
mislili da je poludio. Istovremeno Edward prolazi sve ono što je nekada
prolazio Tom. Često dobiva batine i nailazi na probleme. Sprijateljio se s
bivšim zatvorenikom Milesom, koji ga je zavolio i štitio. Edwardje uporno
ponavljao da je on kraljević no nitko mu nije vjerovao, pa čak niti Miles.
Provodeći život među siromašnim ljudima shvatio je njihove probleme i
uvidio nehumanost koja se nad njim provodila, zahvaljujući okrutnoj
vladavini njegova oca Henrika VIII. Edward saznaje za to i dolazi na dan
krunidbe, koju želi spriječiti. Uz pomoć Toma dokazuje da je on pravi
kralj. Milesa imenuju grofom, a Toma njegovog štićenikom. Za vrijeme
svog kratkog vladanja kralj Edward je promijenio zakone i vladao na
dobrobit svoga naroda.
BLANKA DAVJAK MATKOVIĆ: ZAGREBAČKA PRIČA
Mjesto radnje: Zagreb
Tema: Život djevojčice Kečkice
Prikaz likova:
Kečkica: znatiželjna, siromašna, voli svoje roditelje, braću i Milku, voli životinje, uvijek nosi kečkice, voli se igrati s prijateljima, snalažljiva
Milka: voli pomagati drugima, dobra, lijepo se ponaša prema Kečkicinoj obitelji
mama Štefica: lijepa, dobra, voli se lijepo oblačiti, uvijek je nasmiješena
Kečkicin tata: građevinar, voli svoju obitelj, dobar je prema ostalima
Problematika:
-najveći je problem Kečkicine obitelji siromaštvo. Oni u početku nisu bili siromašni, tek su nakon mamine smrti postali siromašni.Tada je baš nastala kriza u gradu, tata nije imao posla, a baka im više nije slala dolare iz Amerike. Kada je tata obolio ostali su i bez kuće u Šestinskom dolu. Oni ne bi bili siromašni da Kečkicini roditelji nisu umrli.
Sadržaj djela:
Mamica je zatrudnjela. Njena kćerka Kečkica htjela je sestru, no dobila je brata Boreka. Nije bila oduševljena, no s vremenom ga je zavoljela.
Mamici su dvoje djece bile veća briga nego što je mogla podnjeti.
Odlučila je nabaviti sluškinju. Tatek je otišao u Zagorje po sluškinju i vratio se s Milkom. Svi su je zavoljeli osim pradjeda. Borek se razbolio. Mamica ga nije htjela ostaviti nepoznatim ljudima u bolnici pa ga je njegovala u kući. Jednog dana Borek je umro. Pradjed je u jednoj medicinskoj enciklopedji pročitao da ako se voda zadrži u ušima da djeca mogu oboliti od meningitisa, te je okrivio Milku jer je ona kupala djecu.
Mamica je otpustila Milku i zaposlila Anđelku. Kečkica je nije voljea, te je Mamica ponovno zaposlila Milku, no nije otpustila Anđelku. Anđelka je nakon nekog vremena dala otkaz i zaposlila se u slastičarni. Svi su bili zadovoljni s Milkom i bez Anđelke.
Pradjed nikad nije bio zadovoljan s luskzom u kojem živi Mamica. Jednog dana otkupio je kuću od tateka i obitelj se preselila. Iste jeseni je i umro. Cijela se obitelj sastala da čuje čitanje oporuke. Mamica nije ništa očekivala od svoga djeda. Svoju vilu i sav posjed ostavio je „Grandmi“ koja živi u Americi, no ona se tog zemljišta odrekla i prenjela ga Mamici. Nakon nekog vremena Mamica je ponovo zatrudnjela. Kečkica je morala otići rođakinji jer se Mamica razboljela i trebao joj je mir. Jednog dana Milka joj je došla reći da joj je novi brat Zdravko dobro no da je Mamica umrla. Nakon Mamičine smrti, Tateku je posao propao i morali su založiti vrijedne stvari. Nisu imali novaca za hranu te su Zdravka poslali u Zagorje Milkinim roditeljima. Jednog su dana Milka i Kečkica otišle posjetiti Zdravka na par dana. Pred kraj njihovog posjeta, stiglo im je pismo od Perside, njihove poznanice. Rekla je da im je kuća prodana na dradžbi i da ju je ona kupila, te da se Tatek razbolio od sušice. Njih dvije su se vratile u Zagreb. Posjetili su tateka u bolnici. Par dana kasnije umro je. Milka je radila za smještaj za sebe i Kečkicu. Zdravko je ostao u Zagorju s Milkinim roditeljima.
Mamica je zatrudnjela. Njena kćerka Kečkica htjela je sestru, no dobila je brata Boreka. Nije bila oduševljena, no s vremenom ga je zavoljela.
Mamici su dvoje djece bile veća briga nego što je mogla podnjeti.
Odlučila je nabaviti sluškinju. Tatek je otišao u Zagorje po sluškinju i vratio se s Milkom. Svi su je zavoljeli osim pradjeda. Borek se razbolio. Mamica ga nije htjela ostaviti nepoznatim ljudima u bolnici pa ga je njegovala u kući. Jednog dana Borek je umro. Pradjed je u jednoj medicinskoj enciklopedji pročitao da ako se voda zadrži u ušima da djeca mogu oboliti od meningitisa, te je okrivio Milku jer je ona kupala djecu.
Mamica je otpustila Milku i zaposlila Anđelku. Kečkica je nije voljea, te je Mamica ponovno zaposlila Milku, no nije otpustila Anđelku. Anđelka je nakon nekog vremena dala otkaz i zaposlila se u slastičarni. Svi su bili zadovoljni s Milkom i bez Anđelke.
Pradjed nikad nije bio zadovoljan s luskzom u kojem živi Mamica. Jednog dana otkupio je kuću od tateka i obitelj se preselila. Iste jeseni je i umro. Cijela se obitelj sastala da čuje čitanje oporuke. Mamica nije ništa očekivala od svoga djeda. Svoju vilu i sav posjed ostavio je „Grandmi“ koja živi u Americi, no ona se tog zemljišta odrekla i prenjela ga Mamici. Nakon nekog vremena Mamica je ponovo zatrudnjela. Kečkica je morala otići rođakinji jer se Mamica razboljela i trebao joj je mir. Jednog dana Milka joj je došla reći da joj je novi brat Zdravko dobro no da je Mamica umrla. Nakon Mamičine smrti, Tateku je posao propao i morali su založiti vrijedne stvari. Nisu imali novaca za hranu te su Zdravka poslali u Zagorje Milkinim roditeljima. Jednog su dana Milka i Kečkica otišle posjetiti Zdravka na par dana. Pred kraj njihovog posjeta, stiglo im je pismo od Perside, njihove poznanice. Rekla je da im je kuća prodana na dradžbi i da ju je ona kupila, te da se Tatek razbolio od sušice. Njih dvije su se vratile u Zagreb. Posjetili su tateka u bolnici. Par dana kasnije umro je. Milka je radila za smještaj za sebe i Kečkicu. Zdravko je ostao u Zagorju s Milkinim roditeljima.
FRANCES HODGSTON BARBETT: MALI LORD FAUNTLEROY
Vrijeme radnje: Cedrikova 7. i 8. godina
Tema: Kako Cedric postaje mali lord Fauntleroy
Prikaz likova:
Cedric: pomaže svojim prijateljima, ima plavu kosu, hrabar, izdržljiv,voli svoju mamu, ima dobro srce, ljubazam je, ima blagu narav, ponaša se dražesno, ima smeđe oči i držesno lice
Grof od Dorincourta: star je, ima sijedu kosu, imao je ljute oči, ima orlovsko lice, ljudi su ga zvali ˝zlim grofom o Dorincourta˝, imao je kostobolju, ali kada se počeo družiti s dječakom zdravlje mu se poboljšalo, kada se počeo družiti s dječakom postao je bolji grof.
Cedrikova majka: lijepa, nakon muževe smrti promijnila se, voli svoga sina, sin ju zove najdraža, ima plavu kosu, ima oči kao njezin sin
Problematika: Grof nije trebao odbaciti mlađeg sina kada se oženio. Grof je trebao odmah dopustiti Cedrikovoj majci da dođe u dvorac jer Cedric jako voli svoju majku te je navikao biti s njom.
Vrijeme radnje: Vrijeme rata
Mjesto radnje: Osijek, Pinkafeld
Tema: Viđenje rata očima djevojčice
Prikaz lika:
djevojčica Cvijeta:
- zbog rata ne ide u školu
- prati sve što se događa
- pravi se pred roditeljima da je hrabra da njima bude lakše, ali zapravo se boji ˝Hrabra sam bit ću hrabra - izgovorila sam ono što je želio čuti jer nisam bilahrabra, bila sam prestrašrns kukavica˝
- zbog rata je otišla u Austriju, s novim prijateljima iz nove škole
- ima prijateljicu Zlaticu, s kojem se dopisivala jer je i ona otišla iz Osijeka
- u Austriji je našla nove prijatelje, ali je i dalje mislila na stare prijatelje i Osijek
- brine se hoće li mucati
˝Hoćemo li mucati?˝ ˝Možda, ali sigurna sam, ne zadugo˝
-Cvjeta mi se svidjela zato što jr hrabro prolazila kroz teške dane rata
Kratki sadržaj:
Te godine nije počela školska godina zbog rata. Cvijetu bi zakašnjeli
početak školske godine inače radovao, ali ne i ove. Roditelji su joj svaki
dan išli raditi, a ona je ostajala sama kod kuće. Često je nestajalo struje.
Cvijeta se rado igrala sa svojom najboljom prijateljicom Zlaticom. Baranja
je šaptom pala. Mladi bračni par Reisner se odselio u Njemačku i povjerio
Cvijeti dvije mačkice, Mimi i Kima. Počela je radio-škola u trajanju od tri
minute. Kod Zlatice na Sjenjaku bilo je jako gadno, bar u skloništu. Sve
izgleda kao kaznionica. U jesen, 3. listopada, pogođena je i njena škola.
Tata uglavnom kuha ručak. 10. 10. je bačena «krmača» na krov Zlatičine
zgrade, probila je nekoliko katova i zapalila stanove. Zlatica će nekamo
otputovati. Došla je struja nakon 50 sati. Cvijeta je gledala na TV-u
američku seriju «Kućni video». Opet je nestalo struje, a znači i hladnije je.
Neka reporterka je pričala s gardistima o vjeri. Pokazalo se da ju nitko nije
odbacio i prestao vjerovati u Boga. Mnogi su nosili krunice oko vrata.
25. 10. se vratila struja pa se tata odlučio obrijati, ali je uspio obrijati
samo jednu stranu, odmah je nestalo struje. Idući dan došao je djed iz
susjedstva s unučicom telefonirati kod njih. Cvijeta je upitala Mirticu gdje
su joj mama i tata. Rekla je da joj tata spava s anđelima. U trgovinama je
sve poskupjelo. Na TV-u se sve slabije vidio zagrebački program, ali zato
se dobro vidio novosadski i beogradski. U «Glasu Slavonije» naslovi su
veći od članaka. 14. 11. je opet pogođena katedrala. Cvijetin tata je
slušao nestrpljivo glas Europe ne bi li čuo priznanje Hrvatske. Zlatica je u
Austriji u nekoj obitelji i ide u hrvatsku školu. 20. studenog je pao
Vukovar. 30. 11. je pao prvi snijeg, ali Cvijeta nije smjela ići van. Idući
dan njeni su roditelji odlučili da ide u Pinkafeld u Austriji sa školom
«Dobriša Cesarić». Cvijeta je tu noć toliko plakala da je ujutro imala
temperaturu. Na večer su išli u grad kupiti nove termo-hlače, trenirku,
papuče i još neke sitnice za put. Trg je bio posve pust. Navečer nije mogla
zaspati. Pitala se je kad će ponovno u Osijeku osvanuti lijepi bezbrižni
dan.
IVANA BRLIĆ - MAŽURANIĆ - PRIČE IZ DAVNINA
Šuma Striborova
Vrijeme radnje: zima
Mjesto radnje: šuma, kuća
Prikaz likova:
majka: pametna, voli pomoći drugima, voli svoga sina
sin: neoprezan, voli svoju majku,ali ga je zmija zaslijepila
zmija:zla, lukava, ne misli ba druge nego samo na sebe
uboga djevojka: siromašna, dobra, jadna, skuplja triješće i prodaje ga
Problematika: Sin je trebao odbaciti majku zbog zmije, jer ga ona voli. Majka je dobro Majka je dobro postupila kada je izabrala da bude kod svoga sina, a ne da se vratii u svoju mladost i izgubi sina.
Kako je Potjeh tražio istinu
Mjesto radnje: djedova kuća, šuma
Tema: Potjehova potraga za istinom
Prikaz likova:
Potjeh: pametan, nije nasjeo na bijesovu riječ, voli svoga djeda
djed: voli svoje unuke, dobar
Ljutiša: nasjeo je na ono što mu je bijes rekao, voli svoga djeda i nije mu htio nauditi, ali ga je bijes natjerao
Marun: voli svog djeda, nasjeo je na ono što mu je bijes rekao
Problematika:
Potjeh je dobro postupio kad nije poslušao bijesa, ali njegova braća nisu jer su poslušali bijesa.
Ribar Palunko i njegova žena
Mjesto radnje: Palunkova kuća, morski kraj
Tema: Palunkova želja za bogatstvom i srećom
Prikaz likova:Palunkova žena: dobra, voli svoga sina, pomaže Palunku
JAGOR
Bilo dijete po imenu Jagor, te ostalo nejako iza majke, uz maćehu zlu i pakosnu. Nemilosna maćeha, kao zla godina, bije dijete i hladom i gladom - a oca zatravila svakojakim travama, te i on za sina ne mari.
Trpio Jagor donekle, trpio al djetetu onako malenu jednoga se dana srdašce napunilo tuge. Ode siromašak u pojatu, legne licem u slamu i zaplače gorko. "Što ću i kuda ću jadan?" Uto čuje, kako se nešto kroz slamu šulja, kano da je miš. Prišlo mu do uha i šapnulo: "Ne plači, dijete Jagore. Ne staraj se ni za što. Ima nas troje ovdje, mi ćemo tebi valjati!"
Dignu Jagor glavu, ogleda se po pojati. Al u pojati, kao i dosada, uz jasle svezana samo kravica bušakinja i riđa kozica, koje mati Jagorova bješe othranila i milovala. I više nikoga nema.
- "Jesi li mi ti to govorila?" upita Jagor bušicu.
- "Nisam", odvrati ona.
- "A jesi li ti?" upita riđu kozicu.
- "Nisam ni ja", odvrati koza.
- "A da tko je i zašto kaže, da vas ima troje, kad ste vas dvije same ovdje?"
- "Ono ti Bagan reče, - on je uz nas dvije treći u pojati, a stariji je od nas", odgovori bušica.
- "A kuda ode?" upita Jagor.
- "Eno ga u snopu pšenice."
- "A gdje mu je ovdje u pojati snop pšenice?" upita opet Jagor.
- "Eno snop pšenice u desnom uglu pojate, upleten je u pleter pod mazom", odvrati kravica.
- "A otkada je tamo?" začudi se dijete.
- "Od pedeset godina."
- "A tko ga je tamo vrgao?"
- "Djed tvoj, kad je ovu pojatu pleo i dizao", reče bušica.
- "A zašto je upleo snop pšenice u pleter?"
- "Da primami Bagana. I kako se Bagan onda tamo namjestio, tako vam do danas čuva blago u pojati, i sve dobro u hljevu i kolibi, i što god biva, bez njega ne biva na vašemu dobru."
JONATHAN SWIFT: GULIVEROVA PUTOVANJA
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Liliput, Brobdingnag
Tema: Guliverova putovanja
Put u Liliput
-Guliver dolazi u zemlju Liliputanaca
-Liliputanci su visoki jedva šest palaca, s lukom i strijelom u rukama i tobolcem na leđima
-kada je Guliver došao u Liliput zaspao je, a Liliputanci su ga zarobili
-Liliputanci su se čudili Guliverovoj veličini i kako on može pojesti koliko može mnogo Liliputanaca
-kada su šili odjeću za Gulivera morali su je šiti u dvorcu u kojem su ga smjestili
- Liliputanci su Gulivera zvali ˝Čovjek brdo˝
-Guliver je spasio Liliputance od napada blefušćanske mornarice i ugasio požar u caričinim odajama
-kada je Guliver krenuo natrag u svoju domovinu sa sobom je ponio nekoliko stvari iz Liliputa
-ovo djelo mi se svidjelo zato što je pustolovno
Put u Brobdingnag
-Guliver je došao u zemlju Brobdingnag
- tamo su ljudi bili ogromni
Tema: Palunkova želja za bogatstvom i srećom
Prikaz likova:Palunkova žena: dobra, voli svoga sina, pomaže Palunku
JAGOR
Bilo dijete po imenu Jagor, te ostalo nejako iza majke, uz maćehu zlu i pakosnu. Nemilosna maćeha, kao zla godina, bije dijete i hladom i gladom - a oca zatravila svakojakim travama, te i on za sina ne mari.
Trpio Jagor donekle, trpio al djetetu onako malenu jednoga se dana srdašce napunilo tuge. Ode siromašak u pojatu, legne licem u slamu i zaplače gorko. "Što ću i kuda ću jadan?" Uto čuje, kako se nešto kroz slamu šulja, kano da je miš. Prišlo mu do uha i šapnulo: "Ne plači, dijete Jagore. Ne staraj se ni za što. Ima nas troje ovdje, mi ćemo tebi valjati!"
Dignu Jagor glavu, ogleda se po pojati. Al u pojati, kao i dosada, uz jasle svezana samo kravica bušakinja i riđa kozica, koje mati Jagorova bješe othranila i milovala. I više nikoga nema.
- "Jesi li mi ti to govorila?" upita Jagor bušicu.
- "Nisam", odvrati ona.
- "A jesi li ti?" upita riđu kozicu.
- "Nisam ni ja", odvrati koza.
- "A da tko je i zašto kaže, da vas ima troje, kad ste vas dvije same ovdje?"
- "Ono ti Bagan reče, - on je uz nas dvije treći u pojati, a stariji je od nas", odgovori bušica.
- "A kuda ode?" upita Jagor.
- "Eno ga u snopu pšenice."
- "A gdje mu je ovdje u pojati snop pšenice?" upita opet Jagor.
- "Eno snop pšenice u desnom uglu pojate, upleten je u pleter pod mazom", odvrati kravica.
- "A otkada je tamo?" začudi se dijete.
- "Od pedeset godina."
- "A tko ga je tamo vrgao?"
- "Djed tvoj, kad je ovu pojatu pleo i dizao", reče bušica.
- "A zašto je upleo snop pšenice u pleter?"
- "Da primami Bagana. I kako se Bagan onda tamo namjestio, tako vam do danas čuva blago u pojati, i sve dobro u hljevu i kolibi, i što god biva, bez njega ne biva na vašemu dobru."
JONATHAN SWIFT: GULIVEROVA PUTOVANJA
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Liliput, BrobdingnagTema: Guliverova putovanja
Put u Liliput
-Guliver dolazi u zemlju Liliputanaca
-Liliputanci su visoki jedva šest palaca, s lukom i strijelom u rukama i tobolcem na leđima
-kada je Guliver došao u Liliput zaspao je, a Liliputanci su ga zarobili
-Liliputanci su se čudili Guliverovoj veličini i kako on može pojesti koliko može mnogo Liliputanaca
-kada su šili odjeću za Gulivera morali su je šiti u dvorcu u kojem su ga smjestili
- Liliputanci su Gulivera zvali ˝Čovjek brdo˝
-Guliver je spasio Liliputance od napada blefušćanske mornarice i ugasio požar u caričinim odajama
-kada je Guliver krenuo natrag u svoju domovinu sa sobom je ponio nekoliko stvari iz Liliputa
-ovo djelo mi se svidjelo zato što je pustolovno
Put u Brobdingnag
-Guliver je došao u zemlju Brobdingnag
- tamo su ljudi bili ogromni
-Guliver je neko vrijeme živio kod seljaka koji ga je našao
-seljak je imao kćer Glumdalclitch koja je Gulivera naučila njihov jezik
-Guliver je kod njih živio u kutiji
-seljak je Gulivera pokazivao ljudima jer im je bio čudan i tako zarađivao novac na Guliveru
-Gulivera je seljak prodao caru
-kada su Guliveru šili odjeću šili su što su tanju mogli, a ona je Guliveru bila ao najdeblji pulover
-Guliver se družio s carem i opisivao mu je Englesku
O djelu:
Upoznaje nas s pomorcem Gulliverom koji se suočava s nesvakidašnjom situacijom. Gulliver doživi brodolom i završi na čudnovatom otoku, na kojem ga očekuju pustolovine. Mislim da je tom pričom Jonathan Swift na satiričan način iznio svoje mišljenje o Engleskoj i njezinoj politici. Fantastična priča o pomorcu Gulliveru i njegovim pustolovinama poslužila je ujedno i kao okvir u kojem je dao svoju kritiku cjelokupnog engleskog života. Skladnost toga dvostrukog smisla “Gulliverovih putovanja” osigurala je tome djelu besmrtnu vrijednost, a Jonathana Swifta učinila je jednim od najpoznatijih i najslavnijih svjetskih pisaca.
O djelu:
Upoznaje nas s pomorcem Gulliverom koji se suočava s nesvakidašnjom situacijom. Gulliver doživi brodolom i završi na čudnovatom otoku, na kojem ga očekuju pustolovine. Mislim da je tom pričom Jonathan Swift na satiričan način iznio svoje mišljenje o Engleskoj i njezinoj politici. Fantastična priča o pomorcu Gulliveru i njegovim pustolovinama poslužila je ujedno i kao okvir u kojem je dao svoju kritiku cjelokupnog engleskog života. Skladnost toga dvostrukog smisla “Gulliverovih putovanja” osigurala je tome djelu besmrtnu vrijednost, a Jonathana Swifta učinila je jednim od najpoznatijih i najslavnijih svjetskih pisaca.
DUBRAVKO HORVATIĆ: JUNAČINA MIJAT TOMIĆ
Vrijeme radnje: 17.st.
Mjesto radnje: Vran planina, Bosna i Hercegovina
Tema: rat
Mijat Tomić
-hrabar, junak
-ubio je vuka štapom
- borio se s Crnim Arapinom kojem nisu znali ime pa su ga tako zvali
- Mijat je bio vođa (harambaša)
-Mijat je malom Marijanu povjeravao sve teže i teže zadaće ˝Znao je Mijat da će vodstvo družine, kad on pogine ili onemoća, preuzeti mali Marjan, te će ga on zamijeniti na mjestu harambaše.
-Mijat je 20.srpnja 1642. godine pošao u Doljane posve sam ne obavijestivši nikoga o svom odlasku
-Mijat je otišao zato što ga je Ilija zvao da dođe njemu u goste, to nije nikome rekao zato što bi se hajdukovci uvrijedili saznavši da ih Ilija ne želi u goste
- kada je Mijat došao Ilija ga je gostoljubivo ponudio da uđe, čim je Mijat preskočio prag Ilija ga je upucao ˝Mijat Tomić pade u času tom mrtav˝
-Mijatu su napravili grob i pokrili ga kamenom
Kratki sadržaj:
Mijat Tomić je i kao mali bio jako hrabar. Vuka je skoro rastrgao vlastitim rukama. Ljudi nisu vjerovali u njegovo junaštvo, ali su se u idućih tridesetak godina u to uvjerili. Crni Arapin je bio opaki razbojnik: nitko mu ni ime nije znao, svi su ga se ljudi bojali i bio je jako okrutan. Jednog je dana izazvao Džaferbega Kopčića na dvoboj. Džaferbeg ga se bojao i nije se htio s njim boriti jer bi bio poražen. Uto ga je spasio Mijat Tomić, njegov vjerni sluga. Sjeo je na konja te pohitao prema Crnom Arapinu. U dvoboju je bilo očito tko će pobijediti. Mijat mu je zabio mač u rebra te ga odmah usmrtio. Arapinovi vojnici su odmah pobjegli. Kao nagradu je dobio veliku livadu Jabuku. Tamo je sa prijateljima naišao na neke ljude koji su kosili njegovu zemlju. Ubio je njihovog vođu i nije ih kaznio jer su samo slušali naredbe koje su im bile zadane. Kako bi preživjeli zimu, trebalo im je nešto novca. Svi su se složili da će pljačkati samo one ljude koji su pljačkali, lihvarili ili na druge načine štetili građanstvu. Prvi cilj je bila bogata karavana Muje Baledžije. Tu su oslobodili jednog roba i goniča koji je, kao i rob, bio zahvalan Mijatu i njegovoj družini na spašenu životu te postao član hajduka. Čim su podijelili bogati plijen, svi su otišli svojim kućama. U proljeće su se opet sastali i nastavili svoj posao. Cijela Bosna i Hercegovina je znala za Mijata Tomića i za njegove podhvate, pa i ubojstva. Ovog puta su opljačkali Hasanbegove dvore dok on nije bio u njima. Straža nije bila velika pa su je lako svladali i odnijeli svakakva blaga iz nje. Tako su prolazile godine njihovoga hajdukovanja. Napadali su karavane, karaule, dvorove. Jednog proljeća dva se čovjeka iz njegove družine nisu vratila sa zimovanja. Jedan se već obogatio i odustao od hajduka, a drugoga je ubio njegov prijatelj. Jedne večeri došao je paša od Zvornika kod seoskog kneza. Mijat i hajduci su se prerušili u djevojke te ubili pašu. Jednog dana mu je došla jedna čudna poruka od Ilije, čovjeka koji je postao bogat te se odvojio od hajduka. Rekao je da mu se rodio još jedan sin i da mu dođe na krštenje te da mu bude kum. Marijan ga je sprečavao i govorio mu da ne ide kod njega jer bi mu mogao i prirediti nekakvo neugodno iznenađenje. On je ipak odlučio otići ali tako da ga nitko ne vidi. Tako se jednog dana iskrao iz planine i otišao u Doljane k njemu. Bio je jako gostoljubiv, zapravo sumnjivo gostoljubiv. Ipak je trebao poslušati malog Marijana. Čim je prekoračio prag njegove kuće, dva spretna čovjeka s puškama su ga tako precizno pogodila u srce i u čelo da je ostao na mjestu mrtav. To su bili Arapin i Sava. Čim je mali Marijan vidio da ga nema i kad se sjetio koji je dan, odmah je otišao u Doljane. Svi hajduci su se uputili u Doljane. Pronašli su ubojice te ih zavezali i stavili im neke krpe u usta. Stavili su ih na tavan Ilijine kuće te ju zapalili. Mijatovo tijelo su pokopali u predjelu Strmac, a mali Marijan, vođa hajduka je otišao duboko u šumu i pjevao Mijatovu najdražu pjesmu.
OSCAR WILDE: SRETNI KRALJEVIĆ
Sretni kraljević
Tema: Kraljević uz pomoć lastavića pomaže siromašnima
Prikaz djela:
-jedan lastavić zaljubio se u trsku i zato nije otišao s ostalim na jug
-kada je shvatio da trska ne može s njim putovati i da nije zaljubljena u njega krenuo je na jug u Egipat
- na putu je sreo kip Sretnog kraljevića
-lastavić se pitao zašto se zove Sretni Kraljević, a on mu je rekao da je živio sretno u dvorcu, a kad je umro stavili su ga u kip
-rekaomu je kako nije vidio vanjski svijet i bijedu i da želi da pomogne ljudima koji su siromašni, zamolio je lastavića da mu pomogne jer se on ne može kretati
-lastavić je odnio dragulje s kipa siromašnima kako mu je kraljević rekao
-kada je nestalo dragulja lastavić je nosio listiće zlata s kraljevićeva tijela i tako pomogao siromašnima, a i kraljević je bio sretan
-lastavić je od hladnoće uginuo, kraljeviću je srce je puklo napola
-gradonačelnik je vidio kako je kip ružan i dao ga spaliti, ali kraljevićevo srce se nije dalo spaliti, stavili su ga na hrpu gdje je ležao mrtvi lastić
- Bog je rekao da jedan anđeo donesedvije najdragocjenije stvari iz tog grada, a on mu je donio srce i lastavića
-kraljević i lastavić zauvije će biti u raju
Slavuj i ruža
Vrijeme radnje: zima, proljeće
Tema: Slavuj pomaže studentu da nađe crvenu ružu
Prikaz djela
-Jedan student da bi mogao odvesti djevojku na ples morao je nabaviti crvenu ružu
-slavuj je promatrao studenta i vidio je kako je tužan što ne može pronaći crvenu ružu za djevojku
-slavuj je odlučio potražiti crvenu ružu
- do svakog grma do kojeg je došao nije bilo crvene ruže
-kada je napokon našao grm crvene ruže na njemu nije bilo ruža
-slavuj je žrtvovao svoj život za ružu
-morao je nasloniti prsa na ružu i pjevati da nastane crvena ruža
-kada je student dobio crvenu ružu za djevojku otišao ju je dati, a ona mu je rekla da joj je komornikov nećak dao prave dragulje i da neće s njim ići na ples zato što svi dobro znaju da su dragulji skuplji od ruže
-student je shvatio da ljubav nije upola korisna kao logika i posvetio se proučavanju metafizike
Henryk Sienkiewicz: Kroz pustinju i prašumu
Bilješke o piscu:
Henryk Sienkiewicz, poljski pisac, rođen 1846. godine. Proputovao je Europu, ali i Afriku i Ameriku pišući putopise ispunjene nestvarnim i stvarnim događajima. Poznat je po romanima Kroz pustinju i prašumu, Ognjem i mačem, Quo vadis? i dr. U romanu Kroz pustinju i prašumu ispričao je uzbudljivu priču o putovanju dvoje mladih kroz Afriku. Godine 1916. je umro.
Mjesto radnje:
Afrika – Citat: „kako je glas o djeci stigao s one strane Afrike…“
Vrijeme radnje:
19. st. – Citat: „Takav se prorok javio godine 1881.“
Tema:
Putovanje Stasija (Staša) i Nelle (Nele) kroz Afriku.
Kratki sadržaj:
Jednog dana, pošto su očevi otišli na put, dođe Kamis i kaže djeci da su im očevi poručili neka s njim otiđu za njima. Ali Kamis ih je prevario i odveo ih je kod nekih ljudi koji su ih odveli (oteli) Mahdiju. Na putu su prošli kroz pustinju i tamo je Stasio pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili i nije uspio. Kada su ih odveli do Mahdija, Stasio nije htio primiti njegovu vjeru, pa ih je poslao na teški put, jer je znao da će djeca umrijeti. Ali naprotiv, Stasio je ubio ljude koji su ih vodili i zajedno sa Nellom, Kalijem i Meom otišli potražiti put kući. U toj prašumi su im se dogodile mnoge stvari: Nella se razbolila, pripitomili su slona, susreli su gosp. Lndea koji im je dao kinina za Nellu i puno oružja. Doputovali su do Kalijevog sela i vodili rat protiv drugog plemena. Poslije tih dogodovština su došli u pustinju gdje su svi skoro umrli od žeđi, ali spasili su ih neki vojnici i odveli ih očevima. Nakon mnogo godina Nalla i Stasio su se vječali i sretno živjeli do kraja svog života.
Analiza likova:
Stasio: Hrabar, umišljen, snalažljiv, voli Nellu, požrtvovan, brižan.
Nella: Mala, plašljiva.
Dojam o djelu:
Ovo djelo mi se svidjelo zato što ima puno događaja i vrlo je zanimljivo. Opisi prirode su izvrsni.
Ivona Šajatović: TAJNA OGRLICE SA SEDAM RUBINA
Roman »Tajna ogrlice sa sedam rubina« Ivone Šajatović tajanstvena je priča o ogrlici čija vlasnica je bila grofica Barbara Celjska.
Ovaj krimić za mlade, kojeg karakterizira mnoštvo neočekivanih uzbuđenja i iznevjerenih očekivanja, idealno je štivo za ljetne dane. U radnju su spretno utkana potkalnička folklorna vjerovanja o Crnoj kraljici, Barbari Celjskoj, koja je zbog svojih zločina spaljena. Bježeći pred seljacima, izgubila je ogrlicu sa sedam rubina o čijoj se čudesnosti u narodu isprela legenda. Upravo se oko te legende gradi zaplet ovog krimića.
Uška, Čarli i Grik bili su savim obični školarci, sa sasvim običnim problemima dok u grad te godine prije početka Velikoga križevačkog spravišća nije s lunaparkom stigla patuljčica Tana.Tada je sve krenulo naopako, a gradom se proširila vijest da je pronađena davno izgubljena ogrlica Crne kraljice koja ispunjava sve želje. Odlučni u nakani da razmrse sve dvojbe i novonastale probleme, dječaci i djevojčice, uhvaćeni u mrežu prijateljstva, sumnje, ljubomore, nepovjerenja i prve ljubavi, laćaju se detektivskog posla.Tog popodneva nebo nad Križevcima se naoblačilo i sav grad obavilo nekim mističnim polumrakom. Bilo je neobično toplo s obzirom na to da je bio tek kraj svibnja. Djeca svi se vraćala iz škole i zastajkivala na velikoj livadi pokraj gradskog bazena, gdje se upravo smještao lunapark. Ostala su još samo tri dana do Velikoga križevačkog spravišća, priredbe što se održavala svake godine prvog vikenda u lipnju u čast pomirenja križevačkih purgera i kalničkih šljivara.- Dođi, Uska! Gle, postavljaju balerinu! - uzbuđeno se obratio Čarli djevojčici iza sebe. Bacio je nemarno svoju školsku torbu na zemlju do montažnog kioska u kojemu će se idućih nekoliko dana prodavati žetoni za razne zabavne sadržaje u lunaparku.- Sigurno će nam dati probnu vožnju kao i svake godine. Samo da ne počne kiša prije toga! - rekao je gledajući pozorno dva istetovirana mladića koji su s ključevima u rukama zatezalinešto oko željeznih sjedalica.- Ja bih morala kući - promucala je Uška dok je očima gutala sve to šarenilo oko sebe.- Ma, daj! Ti uvijek moraš kući! - narugao joj se Čarli. - Evo, gotovo je! - uzeo joj je torbu iz ruke i bacio je do svoje.-Hajde! - povukao ju je nestrpljivo za rukav i odgurnuo nekoliko djevojčica koje su stajale ispred njih.... Treća nagrada Ivana Brlić-Mažuranić 2001. Nagrada Mato Lovrak 2002.
Josip Cvenić ČVRSTO DRŽI JOY-STICK
0 piscu
Josip Cvenić rođen je 1952. godine u Osijeku gdje je proveo djetinjstvo, tezavršio osnovnu i srednju školu. Završio je studij filozofije i sociologije u Sarajevu. Izdao je jednu zbirku pjesama. Objavio je knjige Priča Heraklitovog kušača i druga pričanja, Blank i Lektira.1990. godine napisao je roman zadjecu Čvrsto drži joy-stick! koji je 1994. nagrađen nagradom »Ivana Brlić-Mažuranić«. Roman je 1997. na slovački prevela Alica Kulihova i u Bratislavi je dobio nagradu knjižnice Bibiana kao najbolja prevedena knjiga za djecu uSlovačkoj te godine. Za djecu Cvenić je napisao i Udžbenik priča i knjigu basni Mudra budala. Po njegovom scenariju snimljen je film Kraljica noći koji je nafilmskom festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom, a njegovu predstavu
Kvaka s vratima postavilo je na scenu Hrvatsko kazalište u Pečuhu.
Sadržaj
Dječak Nino ima dvanaest godina i živi s roditeljima i bratom Mirom. Bolestan je, često ima temperaturu, krvare mu desni i često je umoran. Liječnici ne znajuod čega boluje pa su odlučili da mora u bolnicu na neko vrijeme dok se neobave sve pretrage. Roman započinje Nininim odlaskom u bolnicu.
Ostavljam sve, ne znam hoću li se vratiti. Odlazim na liječenje. Moram priznati, nikad minije bilo teže.
Dok ga roditelji voze u bolnicu, Nino primjećuje da se roditelji boje i da su jako zabrinuti. Sve što mu govore zvuči kao hrabre-nje. Njega toveć pomalo živcira. Kada su na putu zastali u jednom restoranu, Nino je sasjetom promatrao dječaka koji je bezbrižno sjedio sa svojim roditeljima zasusjednim stolom. Razmišljao je o vremenima kada je i on tako bezbrižnouživao u izletima s roditeljima.Došli su u bolnicu. Bio je hrabar, no kada su roditelji odlazili, jedva sesuzdržao da ne zaplače. Medicinska sestra odvela ga je u blagovaonicu. Tamo jeupoznao dječaka Milana koji je bio prijateljski
raspoložen. Poslije večere Milan ga je odveo u sobu i upoznao ga s drugim dječacima, s Filipom, Zagorcem,Medenim i Đurićem.
Sutradan, dok je prao zube, Nini su prokrvarile desni. Milan mu je rekao dase to i njemu događalo i da zato kupuje crvenu pastu za zube s okusom coca-cole u kojoj se ne vidi krv. Nino je odlučio da će i on početi upotrebljavati takvu pastu. Poslije doručka pozlilo mu je; povraćao je na pod kupaonice.Kada je išao na vađenje krvi u laboratorij, upoznao je Jasnu. Jasna je imala
lijepu, dugu kosu i bila je starija od njega. Nino je procijenio da bi mogla imati petnaest godina. Odmah mu se svidjela. Vađenje krvi nije ugodna stvar i bilomu je pomalo teško što će ga Jasna gledati dok mu vade krv. Nakon vađenjakrvi sprijateljili su se na putu do bolničkog odjela.Kad se vratio u sobu, Đurić ga je počeo plašiti punktiranjem. Rekao mu jekako je vađenje krvi kao ubod komarca u odnosu na vađenje kičmene moždine.Đurić je bio najstariji među njima, imao je jake ruke i koščato lice i bio je potpuno ćelav, zbog čega je stalno nosio kapu na glavi. Volio se praviti važan i podbadati druge dječake i Nino je zazirao od njega.Dani su mu sporo prolazili, ponekad je čitao ili su u posebnoj prostorijizajednički gledali filmove. Jednom su prilikom dječaci preskočili bolničkuogradu i pobjegli u grad. Vratili su se na vrijeme i nitko nije ništa primijetio. Nino je često promatrao drveće ispod prozora. Vidio je jednu malu vjevericu.Znao je da se vjeverice ne mogu pripitomiti, ali ipak je to poželio. Svakog danaostavio bi joj keks na prozoru i ubrzo primijetio da keks svakog dana nestaje.Čak je jedanput vidio kako vjeverica jede njegov keks. To ga je malorazveselilo. Čak joj je u kolačić stavio ceduljicu na koju je napisao: »Voli te Nino!« Želio je da ceduljicu odnese u svoju duplju. Ta ga je ceduljica na koncuskupo koštala. Nekoliko dana poslije Đurić mu je u blagovaonici podmetnuonogu i dok je Nino sjedio na podu, Đurić je iz svoje kape izvukao ceduljicu ismijući se kao lud pročitao: »Voli te Nino!« Nino se osjetio posramljenim, bojao se da će Jasna pomisliti kako je poruka bila njoj namijenjena.Roditelji mu nisu mogli često dolaziti u posjete jer su stanovali daleko.Jednom prilikom kad su došli svi su zajedno razgovarali s liječnikom. Liječnik je rekao da njegova bolest možda ima veze sa kvarom u nuklearnoj elektrani Černobil 1986. godine. Naime, nakon kvara, opasnečestice širile su se daleko naokolo, a opasan oblak neko je vrijeme bio iznadskandinavskih zemalja, a baš u to vrijeme Nino je s roditeljima bio na putovanju u Švedskoj. Sada sumnjaju da ima leukemiju. Nino baš nije posverazumio o čemu liječnik priča. Htio je o tome saznati više, pa je zamolio bratada kod kuće pronađe tatine izreske iz novina o kvaru u nuklearnoj elektrani uCernobilu i pošalje mu ih. Miro je obećao da će to učiniti. Nino je zamolio tatu da mu u bolnicu donesu njegov kompjuter Commodore64, tako da može igrati igrice. I on i roditelji su znali da će Nino u bolnici bitidugo; donijeli su mu kompjutor. Stavili su ga u zajedničku prostoriju gdje segledaju filmovi. Svi su pomalo igrali; podijelili su se u ekipe i igrali igricuFormula 1.U paketu s računalom stigla je i žuta omotnica od Mire s novinskim izrescimai tako je Nino saznao više o černobilskoj eksploziji. Prisjećao se njihova putovanja u Švedsku i panike koja je zavladala među ljudima. Sjećao se da mumama nije dala da dira cvijeće ispred gradske vijećnice i da se nije smjelo jestivoće i povrće zbog sumnje daje ozračeno. Miro je bio još premalen i nije išao snjima na put, ostao je kod djeda i bake.Zbog kompjutora još se jednom sukobio s Đurićem. Ne mogavši preddjevojkama podnijeti poraz u vožnji formule 1, Đurić je u bijesu pljusnuo prvoMilana, koji se najviše veselio Nininoj pobjedi, a onda i Ninu. Zauzvrat te jevečeri od Jasne dobio poljubac u bolan obraz. Bila je to za Ninu prva pljuska odnekog dječaka, ali Jasnin poljubac uklonio je svu bol.Za Božić su mu dopustili da provede nekoliko dana kod kuće. Bilo mu je
lijepo, ali mu se sve činilo neko tužno. Bio mu je to najtužniji Božić u životu.Od Mire je dobio na poklon igricu
Lucky Star
(Sretna zvijezda). To je bila igricau kojoj dječak prelazi mnoge prepreke na putu do cilja. Kad se vratio u bolnicu,često je igrao tu igricu. Nekako se poslije te igrice uvijek osjećao bolje.Bolnički dani ispunjeni bolnim i neugodnim pretragama, vrućicama imučninama polako su se vukli. Glavna zabava svoj djeci bile su igrice na Nininu kompjutoru. Tu je Nino bio pravi majstor. Ni Đurić više nije bio takonaprasit, naučio je sportski podnijeti poraz. Nino je shvatio da Đurić i nije takološ dječak i jednog su si dana nakon odigrane igrice u znak pomirenja pružiliruke.Za Novu godinu bio je priređen zajednički doček. Jasna je izgledala prekrasno, posebno se na njoj isticala kosa. Plesali su zajedno i Nino joj je ušali rekao kako misli da su njegove temperature zapravo zbog nje i da liječnici pogrešno misle kako je on bolestan. No, nakon proslave otkrio je da je Jasnina prekrasna kosa zapravo perika. Kosu je izgubila zbog kemoterapije. Više od togotkrića mučila ga je misao da je Jasna možda teško bolesna. Ona je njemu bilalijepa i bez kose. Neposredno poslije nove godine Jasna je nestala. Tražio ju je po bolnici bojeći se da joj se stanje nije pogoršalo i daje nisu preselili na neki drugi odjel. Na koncu je u ladici svoga ormarića našao pismo. U pismu je pisalo:
Ne ljuti se zbog kose. Sada sam na kućnom liječenju. Ne znam da li se vraćam. Šaljem ti pusu. Cao. Ti si moja temperatura.
Nino je sve teže podnosio bolnički život i sve češće je sjedio sam u praznojsobi. I osjećao se sve slabijim i malodušnijim. A onda je stigla obavijest daskoro ide kući. Bilo mu je čudno što odlazi iz bolnice i shvatio je da će munedostajati Milan i ostala djeca iz bolnice.Znao je da ga čeka još puno prepreka na putu do ozdravljenja i znao je da muneće biti lako, no odlučio je biti hrabar i pobijediti bolest. To jutro kada jeodlazio iz bolnice primijetio je na svom jastuku pramen otpale kose. Shvatio jeda će i njemu od kemoterapije uskoro otpasti kosa, kao Jasni i Đuriću.Odlučio je svoj kompjutor ostaviti u bolnici, da se ostali mogu igrati. Đurićmu je poklonio svoju kapu, da sakrije mjesto odakle je otpao pramen. Đurić je još morao ostati u bolnici i nije se znalo kada će i hoće li mu uopće biti bolje. Na izlazu Nino je zastao, pružio mu svoju igricu Lucky Star i rekao mu: Čvrstodrži joy-stick!
Vrsta djela
Čvrsto drži joy-stick! je suvremeni realistični roman za mladež. Roman jekoncipiran kao niz zapisa u kojima dječak-pripovjedač opisuje svoj boravak u bolnici - Imam jedino ovaj svoj dnevnik, u koji bilježim samo neke događaje, i toonako spontano, ne svaki dan. Iako dječak svoje zapise naziva dnevnikom, oninemaju oblik dnevnika, gdje se iz dana u dan bilježe događaji i razmišljanja,već pripovjedač bilježi samo važnije događaje oblikujući ih u zaokružena poglavlja.
Tematsko-idejni sloj
Ovaj roman obrađuje temu teških bolesti kao posljedicu kvara u nuk-learnoj elektrani. U središtu zbivanja je dječak koji je vjerojatno obolio odleukemije, a liječnici sumnjaju da bi to mogla biti posljedica kvaranuklearne elektrane u Cernobilu i radioaktivnog oblaka kojem je bioizložen. Jasno ističući vjerojatan uzrok Ninine bolesti roman više nijesamo prikaz intimne drame oboljelog dječaka, već dobiva jedan širiodgojni i prosvjetiteljski okvir - skreće pozornost na opasnosti koje sasobom nosi iskorištavanje nuklearne energije. To što je Nino svoju dozuzračenja nakon havarije u černobilskoj nuklearnoj elektrani primio udalekoj Švedskoj samo naglašava već poznatu činjenicu da je svijet postao, kako se to popularno kaže, »globalno selo« u kojem smo svimeđusobno povezani i gdje ovakve tragedije poprimaju planetarnerazmjere. Nakon što je istražujući tatine izreske iz novina shvatio uzrokesvoje tajanstvene bolesti, Nino se potpuno osvijestio glede pitanjakorištenja nuklearne energije te svoje spoznaje prenio prijateljima iz bolnice:
Ali ova vatra koja se zove atomsko zračenje, najjača je vatra, vatra nad vatrama, i čovjek je još nije ukrotio. Ove bolesti možda su kazna bogova.(...) Dovoljna je da se jedna atomska centrala pokvari i da nastrada cijela Europa. Eto ti Cernobila! Kad je nešto otkriveno, ne možeš, a da to nekoristiš. Recimo, otkrio si eurokrem u hladnjaku, mama ga je kupila,naravno, ne možeš, a da ga ne lizneš, bez obzira što se kvare zubi od njega.Svi smo se smijali, a ja se sam sebi čudio kako danas mnogo govorim,kao da dečkima držim predavanje.
Uza sva nedvosmislena upozorenja koja nam pisac šalje putem ovihredaka, ovaj roman je prije svega prikaz intimne tjeskobe i hrabrostidječaka koji se mora nositi s teškom bolesti. Nino na kraju odlazi kući, alinije izvjesno hoće li potpuno ozdraviti ili ne, no on je pun nade, želiozdraviti, želi se smijati, želi se družiti s prijateljima. Napuštajući bolnicu,s pramenom svoje kose u Jasninom pismu, osjeća se kao da drži svojusretnu zvijezdu. Tako računalna igra Lucky star postaje metaforom borbe protiv teške bolesti. Nino je morao ući u opasnu bitku za svoj život u kojojse može, kao i u računalnoj igri-ci, osloniti samo na sebe, na svoju silnuželju za pobjedom.
Kompozicija
Roman je podijeljen na 14 poglavlja koji nose oznake nivoa - prvi nivo, druginivo..., baš kao u kompjutorskoj igrici. Poglavlja imaju naslove, pa tako prvo poglavlje ima naslov Ulazim u igru, ne predajem se, a završno poglavljenaslovljeno je Game over - rastanak. Tim postupkom pisac želi istaknutiglobalnu metaforu kompjutorske igre kao borbe s bolešću (onako kako to Nino,kao pasionirani igrač doživljava): ...
sve se zbiva kao u nekoj kompjutorskojigri. Prolazim iz nivoa u nivo uz pomoć liječnika i za sada pobjeđujem. Akonam se dogodi samo jedna pogreška, gubim život. To je jedina razlika izmeđuove dvije igre, jer u kompjutorskoj igri ima obično po tri života, a ako pobijedim u posljednjem nivou, dobivam još jednu igru. Ovdje smo samo u jednoj igri koju moramo dobiti.
Prostor i vrijeme
Radnja romana zbiva se najvećim dijelom u bolnici, ali neki dijelovi radnjesmješteni su u dom dječaka Nine, kao početak romana i božični dopust.Bolnički prostori nisu preciznije dočarani opisima, već su tek naznačeni: soba, bolnički hodnici, blagovaonica, klupska prostorija i dr.Kao vrijeme radnje mogli bismo odrediti 1993. godinu, što možemozaključiti po tome što Nino priča kako je kad je s roditeljima bio u Švedskoj1986. imao 6 godina. Točan vremenski raspon radnje ne možemo odrediti, no po svoj prilici obuhvaća jesen i zimu.
Jezik i stil
Roman je pisan jednostavnim jezikom, lišenim svih ukrasa i potpuno u službi jasnog i preglednog iznošenja događaja. Dječakovi zapisi usmjereni su prijesvega na iznošenje važnijih događaja iz njegova bolesničkoga života, a manjena bilježenje njegovih razmišljanja, zapažanja i unutrašnjih proživljavanja.Stoga u tekstu prevladava pripovijedanje, a velik dio radnje razvija se krozdijaloge. Opisi su rijetki i obično vrlo kratki. Pripovjedač je trinaestogodišnjidječak, pa je razina pripovijedanja u intelektualnom smislu prilagođenanjegovoj dobi.
Alphonse Daudet PISMA IZ MOG MLINA
0piscu
Francuski pripovjedač Alphonse Daudet rođenje 1840. godine u pro-vansalskom gradu Nimesu. Sunčana Provansa u kojoj je proveo djetinjstvo ostatće njegovo trajno spisateljsko nadahnuće. Nakon propasti očeve svilare obiteljseli u Lyon, a potom Alphonse na poziv svoga brata otputuje u Pariz 1857.godine. Živeći u teškim uvjetima, Alphonse se predaje književnom radu: pisao je pjesme, pripovijetke, drame i romane, među kojima su Pisma iz mog mlina najcjenjenije njegovo djelo, i prema piščevu svjedočenju, njemu samome
najdraže.Od ostalih djela poznatiji su mu romani
Mališan, Tartarinova trilogija, Fromont mladi i Risler stariji.
Alphonse Daudet umro je u Parizu 1897. godine.
Sadržaj
Zanimljivu, toplu i poticajnu zbirku pripoviječica
Pisma iz mog mlina
povezujemjesto zbivanja: stari mlin u piščevu zavičaju Provansi. Taj okvir pisac koristikako bi nam u svakoj crtici prikazao neki zanimljiv lik, dočarao ljepotu svogazavičaja, ispripovjedio neku smiješnu ili tragičnu zgodu koja živi u sjećanjuljudi njegova kraja ili jednostavno oslikao razvoj osjećaja u dušama glavnih junaka pojedine priče.Tako u
Useljenju
opisuje ugođaj staroga mlina i njegova lijepa okoliša, s posebnim osvrtom na njegove stanare: mnoštvo zečeva i jednu mudru sovu. U Diližansi iz Beaucairea upoznajemo strpljiva i ponižena brusača kojegasuseljani ismijavaju zbog nevjernosti njegove žene, i pitamo se gdje je granica boli koju čovjek može podnijeti. Crtica
Tajna djeda Cornillea prikazuje namljudski ponos i čast, ali1zadivljuje ljudskom solidarnosti. Prava poema slobodi, čežnji za slobodom icijeni koju smo spremni platiti za uživanje slobode jest crtica Koza gospodinaSeguina. Lirska crtica Zvijezde ispovijest je zaljubljena i osamljena pastira kojivoli gazdaričinu kćer. O tragičnoj ljubavi između poštena i odana mladića i prevrtljive djevojke priča nam Arležanka, a duhovita pripovijetka Papinamazga u prvi plan stavlja omiljenu papinu mazgu koja čeka sedam godina da biudarcem uzvratila prijetvornome Vedeneu za sva poniženja i zlostavljanja. Agonija »Semillante« donosi nam potresnu sliku brodoloma i ljudskogstradanja, a u crtici Svjetionik Sanguinaires opisuje nam pisac noć nasvjetioniku. Dvije Balade u prozi donose nam dvije lirske slike: u prvoj umiremladi kraljević Dauphin i bolno postaje svjestan da je pred smrću jednak kao isvaki čovjek na svijetu; u drugoj se smiješimo kotarskom predstojniku koji,očaran prirodnom ljepotom, zaboravlja na obveze krute službe. Duhoviti Župnik iz Cucu-gnana dosjetio se kako svoje župljane privoljeti na ispovijed.Iz crtice u crticu upoznajemo nove likove, zgode i nezgode, koje je Daudetopisao s mnogo ljubavi, poštovanja i divljenja.
Vrsta djela
Pisma iz mog mlina jest zbirka pripovijedaka koja je u obliku knjige prvi put bila objavljena 1869. godine. Iako bismo iz naslova zbirke očekivali oblik pisama (epistolarnu formu), nećemo ih naći nigdje nego u naslovu zbirke. Pisac je priče pisao u provansalskoj prirodi, a namijenio ih je čitateljstvu u Parizu -odatle naziv pisma.
Sadržaj
Priču Daudet počinje kao i većinu ostalih: u uvodu nam priopćuje od koga ječuo zgodu koju će nam prenijeti. Ovaj put njegov je izvor stari frulaš FrancetMamai, koji mu je u ugodnom ozračju, uz vrč mirisava vina, ispripovjediozgodu što se zbila prije dvadesetak godina. Nekoć je ovaj kraj bio carstvo vjetrenjača: bilo je tu mnoštvo mlinova odkojih su ljudi dobro živjeli i veselili se. S dolaskom parnih vjetrenjača,međutim, taj je zanat izumro, vjetrenjače su srušene a na njihovim mjestima posađena je vinova loza i masline. U tom se rasapu uspio održati samo jedanmlin i to onaj iz kojeg pisac piše pisma; taj je mlin pripadao djedu Cornilleu.Djed Cornille bio je mlinarom šezdeset godina i svom se dušom predao tom poslu. Pokušao je spriječiti prodor parnih vjetrenjača, a kad nije uspio, osamiose, zatvorio se u svoj mlin, udaljio od sebe i svoju unuku Vivettu, koja je moralaići u službu na tuđe majure. Djed Cornille potpuno se promijenio: nije višerazgovarao s ljudima iz sela, nije držao do svoga izgleda i nikoga nije puštao usvoj mlin. A jedna je tajna osobito mučila seljane: iako mu već odavna nitko izsela nije nosio žito na mljevenje, njegova je vjetrenjača i dalje radila te biuvečer susretali starog mlinara kako goni svoje magare natovareno vrećama brašna. Kad bi ga upitali odakle mu posao, tajanstveno bi odgovarao da radi zaizvoz. Ta je tajna sve više zanimala seljane, a onda su je otkrili.Frulašev je sin, naime, zavolio Vivettu, a kako mu je ona uzvraćala ljubav, pošao je Francet djedu Cornilleu isprositi djevojku. Ovajga je, međutim, grubo otjerao, a dvoje mladih odlučili su pokušati samirazgovarati s djedom. Kad su došli do mlina, djeda nije bilo, vrata dvostrukozaključana, ali otkriše ljestve pa uđoše u mlin kroz prozor. Silno su se iznenadilividjevši mlin iznutra: sve je bilo prazno i zapušteno, oronulo i puno paučine, prostor za meljavu bio je prazan i nigdje traga žitu ni brašnu. U kutu pronađošenekoliko vreća napunjenih žbukom i krečnjakom - to je, dakle, djed Cornille
prenosio selom uvečer ne bi li spasio ugled svoga mlina.Tako je otkrivena tajna djeda Cornillea. Seljani su, dirnuti njegovim ponosomi predanjem vjetrenjači, odlučili sve svoje žito odnijeti njemu na mljevenje. Kad je povorka natovarenih magaraca došla do vjetrenjače, zatekoše tamo djedaCornillea očajna jer je shvatio daje netko u međuvremenu bio u mlinu i otkrionjegovu tajnu. Vidjevši mnoštvo vreća natovarenih žitom, djed živne i dade sena posao.Od tada su, sve do smrti djeda Cornillea, seljani vozili svoje žito namljevenje u vjetrenjaču. Čast posljednjega mlinara i njegove vjetrenjače bijašespašena. Kad je djed Cornille umro, nitko nije naslijedio njegov posao. Tako je posljednja vjetrenjača toga kraja prestala okretati svoja krila.
Sve na ovome svijetu ima kraj, pa je tako kanda prošlo i vrijeme vjetrenjača
zaključuje nakraju priče frulaš Francet.
Tematsko-idejni sloj
Priča o ponosnom djedu Cornilleu, koji radije propada, nego da se odrekne posla koji silno voli i kojemu je predan cijelim svojim bićem, uokvirena jesjedne strane socijalnim motivom (dolazak novog tehnološkog doba i novihživotnih uvjeta), a s druge strane poantirana je ljudskom sućuti i solidarnosti(seljani odlučuju pomoći djedu Cornilleu).Ponos i nesnalažljivost uzrokuju propadanje ljudi koji se ne mogu priviknutina neke nove uvjete rada i života. I dok se većina ljudi uspijeva prilagoditinovonastalim prilikama, uvijek ostaju neki pojedinci koji će do kraja ostativjerni svojim starim idealima, snovima i načinu života. Moraju li se i oni prisiliti na promjene i prilagodbe, ili im trebamo dopustiti da žive među nama poput svjetionika prema nekim prošlim vremenima? U ovoj priči Daudet nam jedao nadasve lijep i dirljiv odgovor: dragocjene su ljudske vrline sućuti,razumijevanja, tolerancije i solidarnosti. I uopće nije važno je li ova zgoda istinita ili jeiz piščeve mašte, važno je da znamo kako dobrom voljom i međusobnomljubavi možemo jedni drugima olakšati život. Scena dolaska povorkenatovarenih magaraca pred djedov mlin među najdirljivijima je u knjizi:
Podiglo se cijelo selo te uzelo put pod noge, i tako stigosmo gore s povorkommagaraca natovarenih žitom -pravim pravcatim žitom. (...) Svi smo suznih očiju gledali jadnog starca kako se vrzma desno i lijevo, prazni vreće, nadgleda žrvanj, dok se zrnje drobi i fini se pšenični prah diže do tavanice.
Prostor i vrijeme
Kao i sve ostale priče u zbirci, i ovu pisac smješta u određen prostor i vrijeme.Mjesto je radnje upravo mlin iz kojega pisac piše svoja pisma sjajnom iužurbanom Parizu, a koji se nalazi u provansalskim brdima, kod posjeda Mont,čiji nam položaj, izgled i ugođaj opisuje pisac u
Predgovoru.
Vrijeme radnje jasno je određeno; pisac kaže da mu je stari frulaš pričao o
jednoj maloj seoskoj drami kojoj je moj mlin bio svjedokom prije kakvihdvadeset godina.
Zbirka je izdana 1869. godine, dakle, vrijeme radnje možemo smjestiti u sredinu prošloga stoljeća.
JOSIP KOZARAC: SLAVONSKA ŠUMA
0 piscu
Slavonac Josip Kozarac, rođen 1858. godine u Vinkovcima, jedan je od onihknjiževnika čije je književno stvaralaštvo posvećeno zavičaju: gotovo su svanjegova djela nadahnuće našla u Slavoniji, bilo da se radi o tipičnim slavonskimlikovima ili o jedinstvenim slavonskim prostorima.U svome je kratkom životu uspio spojiti svoje dvije velike ljubavi: ljubav
prema prirodi odvela ga je u Beč na studij šumarstva, a sklonost premaknjiževnosti nadahnula ga je na pisanje pripovjedaka, romana, drama i pjesama. Nakon završenog studija Kozarac je kao šumar službovao širom Slavonije: uVinkovcima, Vrbanji, Županji, Jasenovcu, Novoj Gradiški. Tako je dobroupoznao slavonske ljepote, narav slavonsku te gospodarske i moralne problemeSlavonije u drugoj polovici 19. stoljeća, što je obrađivao u svojim književnimdjelima.Zadnje desetljeće svoga života Kozarac je proveo kao nadšumar u rodnimVinkovcima bolujući od tuberkuloze, a umire 1906. godine. Pokopan je u svomrodnom gradu.Značajnije su mu pripovijetke: Slavonska šuma, Tena, Biser-Kata, Proletarci,Tri dana kod sina, Moj djed, Tri ljubavi, Mira Kodo-lićeva. Napisao je i dvaromana: Mrtvi kapitali, Među svjetlom i tminom,dok mu je treći roman, Živikapitali, ostao nedovršen. Osim lijepe književnosti, Josip Kozarac pisao je istručne rasprave, po kojima je bio cijenjen u svoje doba širom zapadne Europe.Mnogi su Kozarčevi rukopisi bili pohranjeni u Vinkovačkoj knjižnici i tamosu 1991. godine doživjeli strašnu sudbinu mnogih predmeta i građevinahrvatske povijesti i kulture. U Domovinskom ratu, u neprijateljskomgranatiranju Vinkovačke knjižnice i čitaonice, izgorjeli su svi njegovi rukopisitamo pohranjeni. Na sreću, djela su Josipa Kozarca već prije našla svoje mjestou hrvatskoj književnosti i kulturi.Sadržaj
Uvodna rečenica pripovijetke zorno oslikava jedinstvenost i snagu slavonskešume: pisac tvrdi da je onaj tko je bar jednom bio u njoj, ne može zaboraviti.Potom opisuje razne vrste stabala, slikovito ih prikazujući i uspoređujući sljepoticama, vojnicima, tigrovima ili lavovima.Onaj tko prolazi slavonskom šumom bez osjećaja i srca, nikada neće otkritinjezine ljepote, dok onaj koji ima uho da razumije sve te tajanstvene glasove,izlazi iz nje bogatiji i bliži sam sebi, svojim osjećajima. Pisac kazuje kako jesvaki put kad je prošao njome, naučio nešto novo: taje šuma jedan svijet zasebe, gdje veličanstvena priroda naočigled ruši i stvara, obnavlja i popravlja.Sva ta snaga, veličanstvenost i tajnovitost strahovito se pojačavaju noću; tadasvaki glas ima deset puta veću snagu i čovjek tada spoznaje kako je malen,neznatan patuljak, sitan mrav pred svemoći onoga višega Bića koje je to svestvorilo.Ta je šuma Slavoncu dom i mati, ona mu je nepresušni izvor blaga: daje mu pašu za volove, žir za svinje, drvo za kuću i ograde, ona mu kao ogroman štitčuva usjeve od bure, šumske životinje daruju mu hranu i skupocjeno krzno.Pisac potom opisuje kako se slavonska šuma mijenja u godišnjim dobima:kaže da je najdosadnija u proljeće i ljeti.U proljeće je u šumi najpustije jer su si ptice pjevice sagradile gnijezda pošikarama uokolo sela, samo kos i drozd ostaju u šumi te ponekad zoromzapjevaju. Čim se sunce digne, sve opet zašuti. Jedino malo živosti unosi jastreb u lovu na mladunče divljih pataka. Sve je, dakle, pusto i dosadno, samose posvuda osjeća neki prigušeni žamor i žubor - to se budu duh svemira, vječitinagon rađanja i stvaranja te on tjera sokove pod korom, razvija pupoljke i u čovjeku budi nove misli i osjećaje.S dolaskom ljeta u šumi je svaki dan življe. Priroda je u naponu svoje snage irasta, kamo god pogledaš, priroda slavi život. Zivnule su i ptice i zvjerad: tuskoči zec, tamo srna doskakuće na čistinu i dozove svoja dva mala laneta koja je sisaju, pa svi zajedno nestadoše pred očima. Na visokom brijestu svoje je gnijezdo sagradio orao. Već deset godina gradion gore gnijezdo, no ove se godine osilio i počeo bezobrazno krasti guske i patke sa stanova - pastirskih kolibica pokraj šume - pa su odlučili mlade orlove povaditi ili odozdo potući puškom. No nisu mogli ništa - brijest je bio previsok za penjanje a gnijezdo debelo naslagano, tako te su ga morali posjeći. Trajalo jedva sata dok su ga posjekli, a za to vrijeme dolijetala su neprestance dvaškvorca k orlovu gnijezdu, načas tamo nestala te opet izletjela. Kad su trideset pet metara visoki brijest srušili, vidjeli su da je iznad orlova gnijezda, u suhoj brijestovoj vršici bilo još i gnijezdo drozdovih mladunaca. Od njih četvero,dvoje ih je preživjelo, a dvoje, kao i orlovo mladunče, od silnoga pada bijahumrtvi.U to se doba love i mlade divlje patke, koje tada počinju polijeta-ti. Pri lovutreba do pojasa zagaziti u vodu i šaš te jedni gaze po vodi, tjeraju i pucaju, adrugi pokose stazu u šašu pa tu čekaju potjerane patke. Puca se mnogo i potrošise više streljiva nego je vrijednost ulovljenih pataka, no lovci uživaju udruženju i ukusnom šaranu koji se usput ulovi i pripravi na ugljenu. Najveća su ljetna nevolja u šumi komarči. Od njih ne možeš nikamo pobjeći,navaljuju na tebe u rojevima, a ti se ne možeš nikako obraniti. Pisac se prisjećakako je jednog ljeta proveo u šumi šest tjedana procjenjujući stabla. On, dvalugara, jedan radnik i kuhar Bartol noćili su u kolibi koja je ostala iza šumskihradnika. Bio je to mučan posao: dane su provodili motreći drvo po drvo,zagledani u visine, probijajući se kroz granje i guštik, posrćući preko klada.Bila je velika sparina, nigdje ni daška vjetra, a bjesomučni komarči navalili nanjih. Kad dođe noć, ljudi su željni odmora, no ni noću nema daška svježine, aoni komarči navalili još jače. Tako se noću niti odmore, niti naspavaju, a zoraveć sviće i oni, još mamurni, natečene glave, skaču na posao, na novo mučilište.Pritom se pisac prisjeća i zgode o Bartolovu crnom paprikašu. U toj nevoljiod napornoga posla i mučnih nasrtaja pobješnjelih komaraca, jedan od rijetkihužitaka bio im je ručak. Kuhar Bartol se pomalo uvrijedio na sumnju koju jenetko izrekao ujutro prije odlaska na procjenu, a koja se odnosila na njegovokuharsko umijeće. Stoga je rekao neka govore o njegovu jelu tek kad ga probaju. I zaista, kad su se vratili u kolibu na ručak, posjedali onako gladni iiscrpljeni oko stola, Bartol je postavio pred njih žlice i zdjelu s pilećim paprikašem, no kad oni zagrabiše u zdjelu, ostadoše zaprepašteni: paprikaš je bio crn kao tinta. Bartol je bio zbunjen i nije znao odakle takva crna boja.Dobro je oprao zdjele, nije narezao previše luka, a crni paprikaš nije mu sedogodio nikad u životu. Ljudi nisu znali bi li kušali ili ne. Tada se jedan lugar odvaži i reče da je paprikašizvrstan. Malo-pomalo kušali su svi, svima je ručak bio dobar, ali odakle ta crna boja - nisu znali.Za večeru je opet bio paprikaš. Bartol je ovaj put dobro isprao sve zdjele, no paprikaš je opet bio crn. Budući da su bili gladni, opet su svi večerali. Sutradanse konačno otkrije crna tajna: budući da su se ranije vratili kolibi, ručak još nije bio dogotovljen pa su vidjeli kako je Bartol zdjelu za vrijeme kuhanja pokriohrastovom skaljom, a iz nje je vruća voda ispirala tanin, koji je crn kao tinta.
Tako je bilo spašeno Bartolovo kuharsko umijeće, a paprikaš je svima još bolje prijao.Ujesen slavonska šuma oživi od trgovaca koji obilaze i procjenjuju ona stablakoja su ljetos procijenjena i koja će pred zimu biti na prodaju. Ima tih šumskihtrgovaca iz svih krajeva Europe. Uz njih se mogu vidjeti i naši Turopoljci kojisu došli procijeniti urod žira. Malo je ljudi koji znaju pravu vrijednost žira: svega domaće i divlje životinje rado jedu, rabi se kao zamjena za kavu, koja se preporuča bolesnicima, a znanost će još mnogo reći o njegovim sastojcima.Ujesen su vrhovi stabala prekriveni stotinama golubova, koji tiho i mirnosjede na njihovim granama, no izuzetno ih je teško uloviti jer su golubovi međunajplašljivijim pticama. Osim toga, nevjerojatno su izdržljivi: na smrt ranjenigolub odletjet će još do tristo koraka. Zanimljivo je i to da golub kroz ono grlo,kojim tako umilno guče i koje su mnogi pjesnici opjevali, može progurati inajkrupnije zrno žira.U listopadu počinje lov na srne, koji svoj vrhunac doživljava tek ustudenome. Tada šuma odjekuje raznolikim psećim lavežom, a lovac napetočeka s pripravnom puškom kad će pred njega iskočiti srna. No u času kad se todogodi, kad se ta nježna i uzdrhtala životinja pojavi pred njegovim očima, mila poput djevojke u kupaonici, on zaboravlja pušku, zaboravlja daje lovac i savrazdragan gleda u nju, kao u neku prikazu. Uto ona skoči i pobjegne mu, poskakujući kroz gusto grmlje. Ipak, začas dojure psi i drugi lovci, čije mu puške javljaju daje srna pala. Tada se čovjek čudi i pita gdje je nestao onajživot, ona životna snaga koja ju je maloprije nosila preko grmlja i šikarja. I nemože čovjek a da se ne upita nad neznatnošću života i njegovim neizbježnimkrajem.U to se doba sije i žir jer treba zagajiti onoliko nove šume koliko se stare posjeklo. Na sijanje iziđe čitavo selo, ljudi se slože u redove, njih četrdesetak u jedan red. Tada cijela šuma odjekuje djevojačkom pjesmom i smijehom. I dok se na jednoj strani uz pjesmu i veselje sadi šumski podmladak, na drugoj straniodjekuje sjekira koja za sat vremena ruši ono što je raslo dvije stotine godina.Opet se u istom času susreću život i smrt. Čovjeka duša zazebe kad vidi taj prazni prostor s kojega je isječena hrastova šuma. I u svome nestanku slavonskašuma daruje ljudima bogatstvo, ne samo u novcu, koji vlasnik dobije za svakihrast, nego i u svakom razdoblju svoga života: počevši od tanina, žira i šiške, pado gradivnoga drva. Na kraju, čovjek traži tvrdi hrastov lijes da u njemu otpratina vječni počinak miloga pokojnika.Pisac na kraju još jednom odaje priznanje slavonskoj šumi i iskazuje joj svojedivljenje, pričajući o mnogim događajima koji se zbivaju u njoj. Tu su se čekaliljubavnici, u njezinu sutonu ubojica je vrebao žrtvu, u njoj su se odvijali tajni pregovori. Svako stablo znalo bi ispričati po neku tajnu.Svaki put kad prođe njome, tom veličanstvenom i tajanstvenom slavonskomšumom, pisca obuzme čarobni i tajni mir, koji mu priča mnoštvom jezika otisuću ljepota i strahota, a duša mu osjeća da je za korak bliža onome velikom biću kojemu teži ljudski duh.
NENAD RADANOVIĆ: ALMIN VRT
Naziv djela: "Almin vrt"
Naziv pripovjetke: "Marta"
Ime pisca: Nenad Radanovic
Mjesto radnje: U Banja Luci
Vrijeme radnje: Vrijeme radnje u ovoj pripovjetci jeste drugi svjetski rat.
Tok dogadjaja:
-Susret djecaka i Marte.
-Sviranje klavira kod dame.
-Igra na rusevinama.
-Setnja Marte sa djecakom.
-Smijeh prema Vladimiru.
-Pojavljivanje Marte.
-Oblacenje smijesnog odijela.
-Ocev odlazak.
-Igra u podrumu.
-Osvanuce puste zore.
-Prolazenje grupe ljudi.
-Vikanje djecaka.
-Dolazenje vojnika.
-Zelja za jos jednim krikom "Marta".
Tema: Ratno djetinjstvo i tragicna sudbina jevrejske djevojcice Marte.
Ideja: Rat je uzasna pojava.Iza sebe ostavlja pustos i nevine zrtve.
Najljepsi dio: u ogledalu sam nadzirao bjelinu njenih ociju.Otisla je u sobu.Nastojao sam ostaviti prijatan utisak,jer sam uvjeren da me posmatrala kroz kljucaonicu.
Najljespsi opis: Sunce jos bijese nisko i sjenka neobicnog drveta čezala je u dvoristu.U dnu bljestavog kubeta na krovu vrtio se vjetrokaz,a pred kucnim ulazom bdio je kup okrnjenog nosa i vilice.
Glavni likovi: djecak i Marta
Sporeni likovi: uciteljica klavira,djecakov otac,Martina majka,njemacki vojnik,civili.
Izgled likova: Marta("U ogledalu sam nadzirao bjelinu njenih ociju i vitice rastresite kose.")
Osobine Likova:Marta: odgovorna("Marta je svakog jutra odlazila na casove klavira.")
osjecajna("Marta ih je s mnogo ljubavi i paznje stavljala u korpicu.")
vrijedna("Vec sutradan ih je donosila uredno pocesljane i iskrpljene.")
Epiteti: velika(obuca),gvozdena(caklja),razrusene(kuce),visoka(zica),vedre(veceri)
prohladna(mjesecina)
Personifikacija: Mjesec se smrzavao pored vornickog dimnjaka.
O piscu: Knjizevnik Nenad Radanovic je jedan od najistaknutijih bosanskohercegovackih pisaca poslije drugog svjetskog rata.rodjen je uselu Markica kod Prijedora 1938.god.Osnovnu i uciteljsku skolu zavrsio je u Banja Luci,a diplomirao je na studiju knjzevnosti i filozofije na Filozofsko fakultetu u Sarajevu.Bio je kao student urednik lista "Nasi dani"(Sarajevo) i clan redakcije casopisa "Putevi"(Banja Luka).
Naziv pripovjetke: "Marta"
Ime pisca: Nenad Radanovic
Mjesto radnje: U Banja Luci
Vrijeme radnje: Vrijeme radnje u ovoj pripovjetci jeste drugi svjetski rat.
Tok dogadjaja:
-Susret djecaka i Marte.
-Sviranje klavira kod dame.
-Igra na rusevinama.
-Setnja Marte sa djecakom.
-Smijeh prema Vladimiru.
-Pojavljivanje Marte.
-Oblacenje smijesnog odijela.
-Ocev odlazak.
-Igra u podrumu.
-Osvanuce puste zore.
-Prolazenje grupe ljudi.
-Vikanje djecaka.
-Dolazenje vojnika.
-Zelja za jos jednim krikom "Marta".
Tema: Ratno djetinjstvo i tragicna sudbina jevrejske djevojcice Marte.
Ideja: Rat je uzasna pojava.Iza sebe ostavlja pustos i nevine zrtve.
Najljepsi dio: u ogledalu sam nadzirao bjelinu njenih ociju.Otisla je u sobu.Nastojao sam ostaviti prijatan utisak,jer sam uvjeren da me posmatrala kroz kljucaonicu.
Najljespsi opis: Sunce jos bijese nisko i sjenka neobicnog drveta čezala je u dvoristu.U dnu bljestavog kubeta na krovu vrtio se vjetrokaz,a pred kucnim ulazom bdio je kup okrnjenog nosa i vilice.
Glavni likovi: djecak i Marta
Sporeni likovi: uciteljica klavira,djecakov otac,Martina majka,njemacki vojnik,civili.
Izgled likova: Marta("U ogledalu sam nadzirao bjelinu njenih ociju i vitice rastresite kose.")
Osobine Likova:Marta: odgovorna("Marta je svakog jutra odlazila na casove klavira.")
osjecajna("Marta ih je s mnogo ljubavi i paznje stavljala u korpicu.")
vrijedna("Vec sutradan ih je donosila uredno pocesljane i iskrpljene.")
Epiteti: velika(obuca),gvozdena(caklja),razrusene(kuce),visoka(zica),vedre(veceri)
prohladna(mjesecina)
Personifikacija: Mjesec se smrzavao pored vornickog dimnjaka.
O piscu: Knjizevnik Nenad Radanovic je jedan od najistaknutijih bosanskohercegovackih pisaca poslije drugog svjetskog rata.rodjen je uselu Markica kod Prijedora 1938.god.Osnovnu i uciteljsku skolu zavrsio je u Banja Luci,a diplomirao je na studiju knjzevnosti i filozofije na Filozofsko fakultetu u Sarajevu.Bio je kao student urednik lista "Nasi dani"(Sarajevo) i clan redakcije casopisa "Putevi"(Banja Luka).
Bijeli dvori : Vehbi Kikaj
Rezime
'Bijeli dvori' su, naizgled, jednostavna, obicna prica iz zivota jedne albanske obitelji iz glavnog grada Kosova. Otac je arhitekt koji gradi velike i lijepe zgrade koje odusevljavaju njegovu kcerku. Ovaj roman prica o gasenju ljubavi medju roditeljima sto kao rana boli dvanaestogodisnju djevojcicu koja preuzima ulogu arhitekte i graditelja obiteljske srece.
Kemal Mahmutefendić:
SADRŽAJ LJUDI I DOGAĐANJA U OVOJ KNJIZI
BILJEŠKA O PISCU
Vrijeme vršenja radnje: Radnja ovog romana se odvija kroz gotovo sva godišnja doba
Mjesto vršenja radnje: Kovnica novca, banka, kod seljanke, kod babe mlinarke, u vodu, kod Jevrejina Samuela, kod nekog veseljaka, kod Ciganke, crkva, pijaca, kod prosjaka poludaka, djevojčice, dječaka snivača, tračnice.
Likovi: Novčić, seljanka, baba mlinarka, Crni grom, razbojnik, dječak (koji ga vadi iz vode), Jevrejin Samuel, čovjek veseljak, Ciganka, župnik, čovjek na konju, dječak prosjak, ludak djevojčica, dječak snivač, grupa dječaka koji ga usmrćuju, djevojčica-novčić.
Tema: Život metalnog novčića
Ideja: U životu ćemo se susresti i sa dobrim i sa zlim.
Fabula | kratki sadržaj: Nakon što su ga skovali novčić je bio raspoređen u kesice tako da bi došao u banku. Brzo je izašao iz banke kod neke seljanke. No, nije se ni tu zadržao - seljanka je za njega kupila potrepštine. Novčić se je našao u ladici jedne trgovine gdje upoznaje djevočicu-novčić koja mu priča o svom tužnom životu. Iz ladice odlazi kod babe mlinarke i njenog Crnog Groma. Mlinarku je jedne noći vjerojatno usmrtio od udarca i pokrao razbojnik koji se je utopio. U rijeci ga je pronašao neki umiljat i veseo dječak koji za njega kupuje kliker u trgovini Jevrejina Samuela. Iz te kase je izašao zahvaljujući jednom veseljaku nakon kojeg mu novi vlasnik (postaje) Ciganka. Dok su se Cigani selili maleni Ciganin se razbolio tako da su svi Cigani krenuli prema popu. Župniku je Ciganka platila novčićem i još nekim novčanicama da izliječi dijete. Novčić je ležao u ladici dok časna sestra nije otišla na pijacu gdje je kupila povrće za taj novčić. Tako je za par minuta dobio novog mističnog vlasnika - čovjeka na konju, da bi završio kod dječaka prosjaka. Kako su dani prolazili novčić je došao do škrtog ludaka. Djevojčica koja mu je čistila kuću ukrala je novčić da bi on završio u slivniku gdje ga je pronašao dječak snivač koji je u snu razgovarao s mrtvim stvarima - pa tako i našim novčićem. Ipak, dječaci su ga međusobno krali neko vrijeme, jedan od drugog kako bi ga na kraju postavili na tračnice da tu skonča (svoj kratki život). Tad je novčić prestao biti novčić i tako i ovaj roman završava tu.
Eric Knight: Lesi se vraca kuci
Berti Bartolotti, ekscentrična kućanica, jednog dana dobiva pošiljku
koja je zapravo ogromna limenka s uputama i nekakvim ružičastim praškom u
posebnoj vrećici/posudi.
Austrijska književnica Kristina Nestlinger je podjednako cenjen i voljen pisac knjiga za decu i mlade. Među mnoštvom priznanja koje je dobila, najuglednija je Andersenova nagrada, ravna Nobelovoj nagradi za dečiju književnost. Kristina Nestlinger piše i knjige za malu decu, ali najviše umeća i razumevanja pokazuje u knjigama u kojima se obraća tinejdžerima. Njene knjige govore na samo o njihovim problemima i radostima, već i o odnosima u porodici, školi i širem okruženju. Ona piše lako i zabavno i kad priča o veoma složenim stvarima. Po tome što svojim čitaocima pokazuju da nisu sami u problemima koji ih muče, dela Kristine Nestlinger su lekovita, a istovremeno su uzbudljiva i duhovita štiva koja se odmah zavole
U ovom romanu se govori o grupi dječaka. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu – jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dječji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole.
Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao djecu tako da su djeca počela bježati od škole. Vođa dječaka je bio Jovanče a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i djevojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bježali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizirali su potjeru i pronašli su skrovište djece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju djecu i odluče da odu u vareš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do jučer igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u obrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.
.jpg)
Prica : Bijeli djecak
Vrijeme radnje : Prije petnaest godina
Mjesto radnje : Igraliste,kuca,livada
Tema : Djecak koji se rodio sa neizljecivom bolescu
Ideja : Ne treba suditi covjeku po izgledu , vec po onom sto nosi u sebi
Fabula : Pisac pocinje pricu , prije petnaest godina rodio se djecak sa neizljecivom bolescu . Sav bijel kao krpa . Swi su ga zadirkivali i bjezali od njega,a on se povlacio i trcao kuci,placuci u majcinom krilu.Ali kad' su se tek nawikli na njega on je napustio swijt .
Glavni lik : Glavni lik po ienu Bego . Odrasli su se slozili sa tim imenom iako im je to bilo malo neobicno ime za dijete . On je bio bio bijel , po citawom tijelu kao papir,kao proculan,krpa,snijeg,sir. Djecak je rastao ,igrao se , radowao se swemu cemu bi se i druga djeca radowala . Kada bi se pojawio na igralistu svi bi mu se sklanjali s puta i gledali ga kao duha.A mali Bego to bi primjeciwao i onda bi dugo plakao u majcinom krilu . Mali je postao ledeni elemenat bola,tvrdi kamen tisine i bijela svjetlost osude .
Sporedni likovi : Sporedni likovi su lijecnici,majka i ostala djeca. Majka je bila kao i swaka druga , brizna i zabrinuta za sudbinu svog djeteta.I njoj je bilo tesko isto koliko i Begi .Suosjecala se s njim i znala je kako mu je . Druga djeca bi zadirkivala djecaka i izdvajala bi ga iz drustva .
BRANKO ČOPIĆ: MAGAREĆE GODINE
Plavi cuperak je djelo Miroslava Antica koji je u ovom djelu priblizio nama mladima ljubav i pisao kao neko ko istinski poznaje djeciju dusu i djecije strahove, nadanja, ljubavne patnje..
Na potpuno nov nacin u nasoj poeziji donio vidjenje ljubavi ali i djetinjstva u ovoj knjizi.
Najpoznatija a po mnogima i najbolja pesma u zbirci pesama Plavi Cuperk je sama pesma Plavicuperak u kojoj Miroslav Mika Antic govori o zaljubljenosti mladog djecaka koji se zaljubljuje u malu djevojcicu i pesnik nam opisuje njegova osjecanja.
Plavi čuperak obično noseNeko na oku,Neko do nosa,Al ima jedan čuperak plaviZamislite gde?- U mojoj glavi.Kako u glavi da bude kosa?Lepo.U glavi.To nije moj čuperak plavi,Već jedne Sanje iz šestog „a“Pa šta?Videćeš šta – kad jednog danaČuperak nečije kose tuđeMalo u tvoju glavu uđe,Pa se umudriš,Udrveniš,Pa malo-malo ....pa pocrveniš,Pa grickaš nokteI kriješ licePa šalješ tajne ceduljice,Pa nešto kunjaš,Pa se mučiš,Pa učiš – a sve koješta učiš.Izmešaš rotkve i romboide.Izmešaš nokte i piramide.Izmešaš leptire i gradove.I sportove i ručne radove.I tropsko bilje.I stare Grke.I lepo ne znaš šta ćeš od muke.Sad vidiš šta je čuperak plaviKad ti se danima mota po glavi,Pa od dečaka – pravog junakaNapravi tunjavka i nespretnjaka.
Rezime
'Bijeli dvori' su, naizgled, jednostavna, obicna prica iz zivota jedne albanske obitelji iz glavnog grada Kosova. Otac je arhitekt koji gradi velike i lijepe zgrade koje odusevljavaju njegovu kcerku. Ovaj roman prica o gasenju ljubavi medju roditeljima sto kao rana boli dvanaestogodisnju djevojcicu koja preuzima ulogu arhitekte i graditelja obiteljske srece.
Kemal Mahmutefendić:
ROMAN O NOVČIĆU
Kao i sve biografije, i ova, jednog običnog metalnog novčića (vrijednost, kao i vrsta
valute nepoznati, čak i nepotrebni), služi se činjenicama koje, na kraju krajeva, govore
malo, ili ništa, s obzirom da je svaki život (više) ono "šta smo doživjeli" u sebi, nego šta
nam se "dešavalo" u ovome svijetu privida, tog niza ogledala, kako neko reče, u kojima se
sve umnožava, pa isprepliće, da bi napokon sve potonulo u haos o kome mi ništa ne
znamo.
Znači, činjenice, iako su "stvarne", one malo ili pak ništa ne govore. Biografija je
opsjena. Tako i nikako drugačije treba primiti i ovu biografiju našeg sirotog novčića. Ako
je bila interesantna, onda je postigla puni pogodak, jer joj je to i bila glavna namjera.
DIO PRVI
I poglavlje
u kojem se govori kako je novčić napravljen u jednoj kovnici novca, znači, kako je
rođen, te kako je...
II poglavlje
...te kako je naš novčić, izašavši iz kovnice sa drugim novčićima, dospio u neku
banku jednog malog mjesta, te kako mu je tu bilo ugodno i zanimljivo, dok jednog dana
nije dospio kod jedne seljakinje koja je imala mnoštvo djece.
III poglavlje
u kojem novčić uživa u društvu djece, ali i tuguje što ih ubrzo mora napustiti: pa
novac je!
IV poglavlje
u kojem se novčić, na svome putu, našao u jednoj ladici, sa mnogo drugog novca, po
svoj prilici u nekoj trgovini.
V poglavlje
u kojem novčić otkriva kako je, u ladici o kojoj je već bilo riječi, upoznao jednu
djevojčicu-novčić koja mu priča ko je, odakle je, te kako je, na svoju nesreću, nekad
dospjela u ruke neke porodice škrtaca.
VI poglavlje
govori kako se novčić oprostio od djevojčice-novčića i šta joj je poželio na rastanku,
tužnom kao i svi rastanci.
VII poglavlje
priča o tome kako je naš novčić, prepušten svojoj sudbini i volji drugih, došao u ruke
neke babe-mlinarke koja ga, buljeći u njega kao u dragocjenost, nosi svojoj kući, u mlin u
kojem živi sama, oprostite, sa jednim mačkom, o kome u narednom poglavlju.
VIII poglavlje
u kojem se otkriva koga sve novčić upoznaje u babinoj staroj i masnoj kesi: od stare,
poluraspadnute novčanice, koja voli da se šali na svoj račun, do nekog protuhe
srebrenjaka, koji miješa sve moguće jezike. Sve u svemu, veselo društvo!
IX poglavlje
otkriva koga još, osim novca, ima u babinoj kesi, pa ako vas zanima, pročitajte.
X poglavlje
koje nas dovodi u babin mlin, u društvo s potokom, Mjesecom, mlinskim točkom,
mirisom brašna i crnog mačka Groma, a u tome mlinu, u babinoj kesi, u ladici starog
kredenca, čitavo društvo priča svoje priče, svako svoje, sve dok se, jedne noći, iz tame ne
pojavi neko...
XI poglavlje
nam otkriva da je taj "neko" mračni razbojnik koji, pojavivši se iz šume, upada u
mlin, udari babu i uzima njezinu kesu sa novcem iz ladice, u kojoj novac, strepeći,
doživljava ovo strašno razbojništvo i nasilnu promjenu vlasnika.
XII poglavlje
dalje priča o tome kako je razbojnik, postoje udario babu, možda je usmrtivši, nasmrt
uplašio Groma i, razbacavši i polomivši sve po mlinu, našao kesu s novcem, strpao je u
njedra i odjurio u mrak sa svojim plijenom. Kuda? To ćemo doznati dalje.
XIII poglavlje
kao da je uslišilo više namjere, ispaštanje za učinjeno zlo: razbojnik, dospijevši na
neku rijeku i gazeći preko nje, u mraku se oklizne i tone, utapajući se. Novčić, sretnom
slučajnošću, ispada iz razbojnikovog džepa i potone u mračnu vodu, na samo dno. Želja
novčićeva šta da se desi na nebu između mrtve babe i utopljenog razbojnika, čime se i
završava Dio prvi.
DIO DRUGI
I poglavlje
lijepo i zanimljivo pripovijeda kako je naš dobri novčić dospio, iz razbojnikovog
džepa, na dno jedne planinske rijeke, i šta mu se na tom zaista neobičnom mjestu
dešavalo.
II poglavlje
nas upoznaje sa onim šta se zbiva sa novčićem na dnu rijeke, kako ga posjećuju ribe,
misleći da je možda dobar za jelo ili igru, i kako novčić strahuje da će mu tu, na dnu
rijeke, zaboravljenom, biti grob.
III poglavlje
priča o nekim konjima koji, gazeći rijeku, zamalo nisu zgazili sitnog novčića, kao i o
tome kako su jednog dana naišli Cigani, pregazili rijeku, neki dodirnuvši svojim nožnim
prstima novčić u pijesku, ali ga ne primijetiše, vjerovatno na njegovu žalost.
IV poglavlje
donosi spas novčiću, šalje mu dječake koji se kupaju u rijeci, a jedan od njih, roneći,
nalazi novčić u pijesku, da bi se potom pohvalio svojim drugovima, od kojih neki
omalovažavaju nađeni novčić, koji je sretan što više nije u hladnoj vodi i među ribama što
čitav svoj život ne progovore nijednu riječ.
V poglavlje
govori o tome kako se novčić osjeća u dječakovom džepu, dok ga ovaj, ponosan,
nosi svojoj kući, da bi ga pokazao svojoj majci.
VI poglavlje
nam pripovijeda o dječakovom domu, o tome gdje je novčić sklonjen i u kakvom je
društvu, te o još drugim zanimljivim stvarima, sve dok jednog dana dječak nije odlučio
kupiti nešto, o čemu ćete doznati u sljedećem poglavlju.
VII poglavlje
opisuje biblijski Betlehem, štalicu u njemu i kuću Josipa i Marije, te rođenje Isusovo,
sve to u staklenom klikeru kojeg je kod Jevrejina Samuela za novčić kupio naš dječak, da
bi se dalje pričalo o društvu raznolikog novca u trgovčevoj kasi i o još nekim neobičnim
stvarima.
VIII poglavlje
na čudan način opisuje sve vrste novca koji se našao u teškoj kasi Jevrejina Samuela,
kao što pred nas potanko donosi vjernu sliku te kase, i iznutra i izvana.
IX poglavlje
nastavlja sa opisom sadržaja kase, vrši "inventuru", kako se to kaže, ne ispuštajući ni
jednu pojedinost. Novčić ima vremena, te tako prekraćuje dosadu, zagledajući sve oko
sebe. čak ponekad virne i napolje, kopka ga šta se dešava i u Jevrejinovom dućanu.
X poglavlje
ne više o novcu, već priča o ljudima koji se skupljaju kod Jevrejina u dućanu, i mole
se i razgovaraju na svoj čudan način, dok ih naš mali novčić znatiželjno, već kakav jeste,
posmatra.
DIO TREĆI
I poglavlje
pripovijeda kako novčić uspijeva da se iskobelja iz Jevrejinove kase, te priča se o
tome kako je taj isti novčić dospio u ruke jednog doista neobičnog čovjeka, kakvih nije,
vidjećete, baš previše na ovome svijetu, naime, veseljaka i čovjeka ispunjenog svjetlošću.
II poglavlje
priča kako novčić, ko novčić, ponovo mijenja vlasnika, došavši u ruke crne, oprljene
Ciganke, na nekom seoskom vašaru.
III poglavlje
u kojem se priča o Ciganima, njihovom putovanju, zatim logorovanju pokraj rijeke, o
noći igre, pjesme i kupanja, i o tome šta je sve novčić doživljavao sa tim neumornim
skitnicama. Događaj sa bolesnim dječakom i odlazak svećeniku.
DIO ČETVRTI
I poglavlje
u kojem Cigani sa bolesnim djetetom posjećuju svećenika, koji moli za dječakovo
ozdravljenje, a Cigani za to svećeniku plaćaju novcem, u kojem je i naš novčić.
II poglavlje
nam pripovijeda da je novčić ležao u jednoj ladici u župnom dvoru, da mu je tu bilo
mnogo dosadno i, na kraju, da je ipak
doživio da umakne odatle, u rukama časne sestre, koja je za njega kupila povrće.
III poglavlje
se bavi opisom pijace, tog mjesta na kojem novac ima počasnu ulogu.
IV poglavlje
u kojem se vidi, na jednoj strani, časna sestra koja se, poslije kupovine, vraća u župni
dvor, a na drugoj jedan čovjek na konju, u čijim njedrima je naš novčić, čovjek koji će tog
novčića dovesti na čelo jednog mrtvaca.
V poglavlje
o tome kako je novčiću bilo na čelu jednog mrtvaca, te kako je, ipak, sve, i pored
sveg užasa, na kraju dobro prošlo.
DIO PETI
I poglavlje
u kojem novčić razmišlja o svome životu na jedan dosta tužan način – o prolaznosti i
sveopštoj tuzi. Zatim dolazi njegovo sjećanje na "zelenu dolinu", gdje je bio sretan i
bezbrižan.
II poglavlje
nagle i grube promjene: iz "zelene doline", na svom neizvjesnom putu, novčić, bez
svoje volje, dolazi u neki grad surov i mračan, prava slika pakla. Čak se nađe i u jednoj
ženskoj podvezici, a zatim ga vidimo na dlanu jednog dječaka koji prosi na trotoaru, ne bi
li skupio novac za očevu rakiju.
III poglavlje
dovodi sirotog novčića u kuću jednog luđaka, škrca, a novčić, užasnut, gleda šta se
dešava s tim bolesnim čovjekom, i moli Boga da nekako uteče od njega.
IV poglavlje
koje dovodi jednu djevojčicu u ludakovu kuću, koja se, na veliku radost novčićevu,
odlučuje da ga ukrade. Zatim se dešava nešto čudno, što ćete vidjeti.
V poglavlje
u kojem novčić, igrom slučaja, dospije u jedan kanal, u nekoj veš-kuhinji, očajan i
blatnjav, očekujući kraj. No, ipak iskrsne jedno spasonosno "ali" u liku jednog dječaka.
VI poglavlje
o čudnom dječaku koji u svome snu govori sa mrtvim stvarima, pa tako i sa
novčićem.
VII poglavlje
u kojem se vidi kako je novčić dopao jednoj grupi dječaka koji ga, u svojim igrama,
kradu jedan od drugog. Dječak-snivač otkriva novčiću jedne noći, u snu, kakva će mu biti
smrt.
DIO ŠESTI
I poglavlje
je završno poglavlje u kojem novčić, konačno, umire, položen na željezničke
tračnice.
Kemal Mahmutefendić je rođen u Sarajevu 8. aprila 1942. godine. Osnovnu i srednju
školu pohađao je u Sarajevu i Konjicu. Otuda su njegove prve dvije knjige za djecu (priče
"Djetinjstvo pod Vrtaljicom" i roman "Noćni vlakovi") vezane za Konjic u kome je
proveo najvažnije godine djetinjstva.
Književnost je studirao u Beogradu. Život je proveo na relaciji Konjic – Sarajevo –
Zenica. Danas živi u Zenici. Rat je, kao i bezbroj građana naše zemlje, proveo u
izbjeglištvu, u Austriji.
Uz prozu koju piše za djecu, Mahmutefendić piše i poeziju, putopise, kritiku, esej...
Uvrštenje u neke značajne izbore bosanskoherce-govačke književnosti kao i u čitanke i
izbore lektire za osnovnu školu. Knjige su mu prevođene na strane jezike.
Za djecu je objavio knjige: Djetinjstvo pod Vrtaljicom (1985, priče), Noćni vlakovi
(1989, roman) i Roman o novčiću (1997, roman).
Vrijeme vršenja radnje: Radnja ovog romana se odvija kroz gotovo sva godišnja doba
Citat str. 86 "Lišće na drveću udarano ledenim vjetrom šumjelo je metalnim zvukom, pa se činilo kao da neko prosipa gomile novčića."
Citat str. 31 "Meni ostade moje suđeno dno, ribe, sve rjeđe, sitni pijesak koji stalno prijeti da me malo po malo zatrpa, ujednačen šum zeleno-modre vode.. moja beznadežna samoća."
Citat str. 67 "Nisam više sjajan kao što bijah nekad nakon svog rođenja. Čak mi se i oblik unekoliko izmjenio, tako da sam dobio tamnu patinu, kao staro suđe, a u pregibima mojih slova i ugraviranih brojeva kao i na ivicama likova sa moje jedne i druge strane nataložilo se ružno crnilo ko zna kakvog porijekla, dok je moj oblik, u početku okrugao i pljosnat, pretrpio takve izmjene, te sam sada nešto zakrivljen, pa i izgreban. Sve u svemu, jadno izgledam."
Nada za dobro nikad ne umire.
Život trebamo živjeti optimistično.
Eric Knight: Lesi se vraca kuci
Rezime
Lesi je svoga maloga gospodara Dzoa sacekivala svakog radnog dana pred skolom i pratila ga je do kuce pune cetiri godine, no tada, jednog dana, desilo se nesto posve neocekivano sto je Dzoa veoma uznemirilo - Lesi se nije pojavila pred seoskom skolom! Uznemirenost se pretvorila u pravo ocajanje kada je saznao da je njegov otac, pritisnut teskom neimastinom, prodao lijepo pseto da bi prehranio porodicu. No sa takvim rjesenjem nisu se htjeli pomiriti ni djecak ni njegovo vjerno pseto! Tu zapocinje tvrdoglava bitka za slobodu, bitka u kojoj vjernost, upornost i pozrtvovanost i ljubav pobjedjuju sve prepreke, da bi na kraju opet sve bilo kao i nekada. Iscrpljena i gotovo mrtva Lesi se vraca kuci - u snazni, sretni zagrljaj njenog Dzoa, od kojega se vise nece odvajati.
Lektira lesi se vraca kuci je jedna od mojih omiljenih lektira i stvarno sam mnogo uzivala citajuci tu knjigu koja mi je pruzila mnogo zadovoljstva.
Vrijeme radnje -Pocetak dvadesetoga vijeka
Mjesto radnje - Engleska
Glavni lik - pas Lesi
Ovo je knjiga koja nam pokazuje da je pas stvarno najbolji covjekov prijatelj i da bi neki ljudi mogli upravo od ovog psa nauciti ponesta o odanosti. U knjizi lesi se vraca kuci govori se o raznim dogodovstinama koje dozivljva Lesi sa svojim vlasnicima.
Konrad ili dijete iz konzerve: Kristina Nestlinger
Opis:
Konrad iz konzerve Kristine
Nestlinger, u kojoj fabrika djece zainteresovanima isporučuje konzerve
sa već razvijenom, obrazovanom i lijepo vaspitanom djecom. Glavni junak,
Konrad, uspijeva da se izbavi od roditelja kojima je namijenjen upravo
sticanjem zdrave doze neposlušnosti i samostalnosti.
Upadljivo je da su u savremenoj književnoj produkciji ovakve knjige manjina. Većina sekundarnih svjetova u posljednjih dvadesetak godina ima zajednički imenitelj - slabo prikrivenu nostalgiju za predindustrijskim dobom i stabilnim, konzervativnim društvom.
Upadljivo je da su u savremenoj književnoj produkciji ovakve knjige manjina. Većina sekundarnih svjetova u posljednjih dvadesetak godina ima zajednički imenitelj - slabo prikrivenu nostalgiju za predindustrijskim dobom i stabilnim, konzervativnim društvom.
Berti Bartolotti, ekscentrična kućanica, jednog dana dobiva pošiljku
koja je zapravo ogromna limenka s uputama i nekakvim ružičastim praškom u
posebnoj vrećici/posudi.
Otvorivši je, u njoj ugleda stravičan prizor
- isušeno smežurano biće koje je čini mi se čak i mrmljalo. Ružičasti
prašak je trebalo otopiti u par litara vode i onda time preliti to biće.
Berta je to i učinila, a koža tog smežuranog stvora je sve upila kao
spužva, te je narastao i pretvorio se u 8-godišnjeg dječaka.
Konrad je bio sve samo ne običan dječak. Bio je proizveden
na način da bude tjelesno savršen, te ispranog mozga da bi bio podložan
roditeljima. Zbpg toga je i upadao u probleme jer se ponašao izuzetno pristojno.
No, Berta, kojoj pošiljka zapravo nije bila namijenjena, bila je sve
samo ne savršena. Otprilike luda, ali na simpatičan način (kuhala je
bombone u nekom mesnom umaku i slično).
Zaplet nastaje kad tvornica shvati da je krivo isporučila pošiljku te
pokušava svim silama vratiti dijete, bez obzira na ikakve posljedice.
O piscu:
Kristina NestlingerAustrijska književnica Kristina Nestlinger je podjednako cenjen i voljen pisac knjiga za decu i mlade. Među mnoštvom priznanja koje je dobila, najuglednija je Andersenova nagrada, ravna Nobelovoj nagradi za dečiju književnost. Kristina Nestlinger piše i knjige za malu decu, ali najviše umeća i razumevanja pokazuje u knjigama u kojima se obraća tinejdžerima. Njene knjige govore na samo o njihovim problemima i radostima, već i o odnosima u porodici, školi i širem okruženju. Ona piše lako i zabavno i kad priča o veoma složenim stvarima. Po tome što svojim čitaocima pokazuju da nisu sami u problemima koji ih muče, dela Kristine Nestlinger su lekovita, a istovremeno su uzbudljiva i duhovita štiva koja se odmah zavole
Orlovi Rano Lete, Branko Ćopić
Bilješke o piscu:
Branko Ćopić (Бранко Ћопић) (Hašani, Bosanska Krupa, 1. siječnja 1915. – Beograd, 26. ožujka 1984.), bosanskohercegovački književnik srpskog podrijetla.
Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu diplomira 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku1936. Djela su mu prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski. Bio je član SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine).
Izvršio je samoubojstvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. ožujka 1984. godine.
Orlovi ravno lete
Vrsta djela:
Roman
Tema:
Pustolovine dječaka sa vođom Jovančetom
Ideja:
Rat prekida bezbrižno djetinstvo, ali nemože prekinuti pravo prijateljstvo.
Glavni likovi:
Jovanče, Lunja, Stric, Lazar Mačak, Đoko Potrk i Nikolca s prikolcom.
Kratki sadržaj:
U ovom romanu se govori o grupi dječaka. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu – jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dječji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole.Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao djecu tako da su djeca počela bježati od škole. Vođa dječaka je bio Jovanče a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i djevojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bježali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizirali su potjeru i pronašli su skrovište djece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju djecu i odluče da odu u vareš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do jučer igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u obrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.
ŠIME STORIĆ: POLJUBIT ĆU JE USKORO, MOŽDA
O piscu- Rodio se 1943. u Čistoj Velikoj, mjestu
nedaleko Vodica.Prvi roman koji je pročitao bio je Lovrakova Družba Pere
Kvržice. Nadimak mu je bi Milo Dijete.Srednju školu,gimnaziju,prva dva
razreda završio je u Šibeniku, druga dva u Osijeku.Kao prosvjetni
radnik radio je u desetak mjesta po Hrvatskoj.Dobio je književnu nagradu
"Mato Lovrak" za roman Poljubit ću je uskoro, možda i nagradu"Anto
Gardaš" za roman Mačka se uvijek dočeka na noge.
Nakladnik- Zagrebačka stvarnost
Naklada- 2003. god.
Zabilješke tjekom čitanja:
• Filip dolazi baki na ferije ( baki Klari)
• Upozno je Žarca, koji ga je upoznao s svojim prijateljima od kojih je bila i jedna Mirela (ili Mirna) u koju se zaljubio a ona ga je branila pred društvom uvjek pa je mislio da je obostrano
• Nakon nekog vremena je upoznao i Liviju, bolesnu djevojčicu kojoj je kosa otpala zbog bolesti…
• Jednom je vidio Mirelu s njenim dečkom što ga je jako razočaralo i rastužio jer je mislio da joj se sviđa…od tada je mislio samo na Liviju…
• S Livijom se jako dugo dužio ali onda je morala ići u bolnicu na pretrage, a kada su stigli rezultati, bila je zdrava…nakon nekoliko dana ju je pitao smije li je poljubiti i ona mu je odgovorila: Uskoro, možda.
-dijelo mi se svidjelo jer je zabavno, poučno, a i opisuje jednu vrlo realnu situaciju koja se vrlo često događa ali u malo izmijenjenim okolnostima
Najljepši ulomak: „…meni uopće ne smeta što si debeo…“
-pisac je ovim djelom htio poručiti da tjelesni izgled vrlo česti vara jer oni ljudi koji izgledaju odbojno, često su dobre osobe…
Fabula:
1. Filip dolazi u Dalmaciju k svojoj baki Klari
2. tamo upoznaje mnogo djece među kojima je i Žarac…
3. zaljubio se u Mirelu.
4. uskoro je vidio da Mirela ima dečka pa ga je to jako pogodilo
5. nakon toga se zaljubio i u Liviju koja je bila bolesna
6. s njom je provodio mnogo vremena
7. kad je ozdravila, pitao ju je smije li je poljubiti a ona mu je odgovorila Uskoro, možda
Sadržaj: Dječak po imenu Filip dolazi kod svoje bake na ljetovanje u Dalmaciju…upoznao je Žarca koji ga je sprijateljio s svojim prijateljima među kojima je i bila Mirela, u koju se Filip zaljubio ali uskoro saznaje da ona već ima dečka…ubrzo se zaljubljuje u drugu djevojčicu po imenu Livija koja je jako bolesna…nekoliko se dana druži s njom ali onda ona odlazi u bolnicu gdje joj ustanovljuju da je izlječena te se vraća kući i ona i Filip ostaju prijatelji.
-ova se radja događa u Dalmaciji za vrijeme jednih ljetnih praznika
Likovi: -glavni likovi: -Filip-dobar, kulturan, poslušan, vrijedan
-Livija-dobra, hrabra,živahna
-sporedni likovi: Žarac, Žarcevi prijetlji, Iva, Mirela, baka Klara, barba Ilija
Stilska sredstva: -epiteti: lije pa,
Nakladnik- Zagrebačka stvarnost
Naklada- 2003. god.
Zabilješke tjekom čitanja:
• Filip dolazi baki na ferije ( baki Klari)
• Upozno je Žarca, koji ga je upoznao s svojim prijateljima od kojih je bila i jedna Mirela (ili Mirna) u koju se zaljubio a ona ga je branila pred društvom uvjek pa je mislio da je obostrano
• Nakon nekog vremena je upoznao i Liviju, bolesnu djevojčicu kojoj je kosa otpala zbog bolesti…
• Jednom je vidio Mirelu s njenim dečkom što ga je jako razočaralo i rastužio jer je mislio da joj se sviđa…od tada je mislio samo na Liviju…
• S Livijom se jako dugo dužio ali onda je morala ići u bolnicu na pretrage, a kada su stigli rezultati, bila je zdrava…nakon nekoliko dana ju je pitao smije li je poljubiti i ona mu je odgovorila: Uskoro, možda.
-dijelo mi se svidjelo jer je zabavno, poučno, a i opisuje jednu vrlo realnu situaciju koja se vrlo često događa ali u malo izmijenjenim okolnostima
Najljepši ulomak: „…meni uopće ne smeta što si debeo…“
-pisac je ovim djelom htio poručiti da tjelesni izgled vrlo česti vara jer oni ljudi koji izgledaju odbojno, često su dobre osobe…
Fabula:
1. Filip dolazi u Dalmaciju k svojoj baki Klari
2. tamo upoznaje mnogo djece među kojima je i Žarac…
3. zaljubio se u Mirelu.
4. uskoro je vidio da Mirela ima dečka pa ga je to jako pogodilo
5. nakon toga se zaljubio i u Liviju koja je bila bolesna
6. s njom je provodio mnogo vremena
7. kad je ozdravila, pitao ju je smije li je poljubiti a ona mu je odgovorila Uskoro, možda
Sadržaj: Dječak po imenu Filip dolazi kod svoje bake na ljetovanje u Dalmaciju…upoznao je Žarca koji ga je sprijateljio s svojim prijateljima među kojima je i bila Mirela, u koju se Filip zaljubio ali uskoro saznaje da ona već ima dečka…ubrzo se zaljubljuje u drugu djevojčicu po imenu Livija koja je jako bolesna…nekoliko se dana druži s njom ali onda ona odlazi u bolnicu gdje joj ustanovljuju da je izlječena te se vraća kući i ona i Filip ostaju prijatelji.
-ova se radja događa u Dalmaciji za vrijeme jednih ljetnih praznika
Likovi: -glavni likovi: -Filip-dobar, kulturan, poslušan, vrijedan
-Livija-dobra, hrabra,živahna
-sporedni likovi: Žarac, Žarcevi prijetlji, Iva, Mirela, baka Klara, barba Ilija
Stilska sredstva: -epiteti: lije pa,
crven,daleko, visko
VLADIMIR NAZOR: VELI JOŽE
U gradu Motovunu živo je jedan kmet koji je bio velik kao div.
Bio je veoma snažan, ali je služio i pokoravao se gospodi, a pomagao
je i radnicima. Orao je po polju, vukao najveće terete, tj. radio je
najteže poslove. Taj div zvao se Jože. Jože je zanosno obavljao svoje
dužnosti dok nije došao providur i odveo ga brodom u Mletke. Na moru ih
je uvatila bura i lađa se potopila, ali Jože se spasio. U toj lađi bio
je zatvoren Galeat Ilija. On je bio div sa puno ruku, ali bez nogu.
Također je bio i rob.
Prije smrti rekao je Joži da ne dopusti nikom da mu gospodari, nego
da bude slobodan čovjek. Pošto je Joži bilo jako žao Ilije, odlučio je
poslušati njegov savjet. Nakon nekoliko dana Jože i kmetovi su pobjegli
od svojih gospodara na neko brdo. Tamo su jako lijepo živjeli. Jednom
prilikom dok su kopali, iskopali su gomilu zlata. Njihovi su im
gospodari došli pomagati za zlatnike. Gospodari su radili svakojake
poslove za svoje bivše sluge, a kući su se vraćali bogati. Došlo je
vrijeme dijeljenja posijeda. Zbog svoje pohlepe, divovi su se posvađali.
Jože je bio najžalosniji, jer nije dobio sve ono što je zaslužio.
Osvetio se ostalim divovima tako što je spalio kolibu žita. Divovi su
bili ljuti pa su progonili Jožu. Jože je našao svoj zaklon kod Civette.
Civetta je postao vođa kmetova pa je on razdjelio posjede. Joži je
dao najbolju zemlju. Jože je ubio dva diva. Divovi su bili žalosni i
nisu znali što da rade. Pitali su Civettu za savjet. On im je rekao da
ih je to Bog kaznio zato što su bili nepravedni prema Joži. Jože se
vraćao svom Motovunu, a prije ulaska u grad sjetio se Ilijinih riječi pa
je odlučio da više ne bude kmet nego slobodan čovjek. Napustio je
Civettu i Motovun i više se nikad nije vratio.
Bilješke o piscu :
Vladimir Nazor je jedan od naših
najznačajnijih pisaca. Napisao je gotovo čitavu biblioteku knjiga u
kojoj su zastupljeni mnogi radovi književnosti :pjesme ,romani
,pripovijetke ,eseji ,članci ,putopisi , dnevnici ,govori …
V. Nazor rođen je 1876.god. u Pastirama na
otoku Braču. Na svom rodnom otoku proveo je djetinjstvo ,a gimnaziju je
završio u Splitu. Studirao je prirodne nauke u Grazu i Zagrebu. Kao
profesor službovao je u srednjim školama u Splitu ,Zadru ,Pazinu ,Kastru
i Sušaku. Niz godina je bio i upravitelj omladinskih domova u
Crikvenici i Zagrebu. Poslije umirovljenja neko je vrijeme živio na
svojem rodnom otoku Braču, a onda se je opet vratio u Zagreb i nastavio
svoj raznovrsni književni rad. U njegovim književnim djelima
najznačajnije mjesto zauzima poezija. Objavio je oko dvadeset zbirki
poezija :Slavonske legende ,Hrvatski kraljevi ,Lirika ,Nove pjesme
,Istarski gradovi ,Deseterci ,Pjesme u šikari ,iz močvare i nad usjevima
,Pjesme o bratu gavran i seki siromaštini ,Knjigu pjesama ,Pjesme
partizanske ,stare istarske balade ,Legende o drugu Titu. Od epskih
spjevova najpoznatiji su : Živana ,Utva ,zlatokrila i Medvjed Brundo
.Napisao je i veći niz pripovijedaka i priča :Krvava košulja ,Veli Jože ,
Mrtvo ostrvo ,Istarske priče ,Mrtvo more ,Gospa od snijega ,Nove priče
,Priče iz djetinjstva. Priče sa otoka i sa planine ,Istarski bolovi
,Šarko ,Dedek Kajbumšar…
Nazor se je bavio i problemima književne teorije i drugim pitanjima ,te
je objavio nekoliko knjiga sa toga područja : Na vrhu jezika i pera
,Eseji i članci ,Govori i članci i Čitajući Kranjčevića. Vladimir Nazor
je umro u Zagrebu 1949.god.
SADRŽAJ:
Bilo je to davno dok su providur Barbaianka ,šjor Zvane i
kapetan motovunske šume išli po Istri i označavali vapnom cerove koje će
obraditi i prevesti u Mletke. Bio je vruć ljetni dan. Providur je jahao
na magarcu. Magarac je poskočio ,jer je ugledao stog sijena uz doščaru
,gdje je rastao lijepi cer. Barbabianka je rekao da će ga ovaj cer
grijati ove zime u Kopru. Kada je počeo označavati cer ,nečije snažne
ruke pograbile su magarca i bacile ga u krošnju cera. Pokraj mrtvog
magarca stajao je kmet Jože i mrko gledao u providura. Providur se je
uplašio ,ali šjor Zvane je umirio diva. Div je ponio providura u grad
gdje su ulice vrvjele naoružanim ljudima .Oni su odlučili da više neće
hraniti Jožu. Providur je sa ostalim vijećnicima rješavao što će sa
Jožom. Providur je rekao da će Jože za Uskrs otići u Kopar ,a do tada će
ga hraniti kao i do sada. Došao je Uskrs .Jože je bio zadovoljan svojim
životom. Motovunjani su vječali. Proto i još neki tražili su da Jože
ostane u Motovunu jer im mnogo vrijedi, ali većina je bila za to da on
ode. Iz Kopra je Jože otplovio s providurom u Mletke. Plovili su na
jedra ,ali vjetar utihnu i iz trupa broda pojave se vesla. Jože se čudio
tko to maše motkama. Iz utrobe broda čulo se je zviždanje bičeva
,psovke ,zveketi lanaca ,a potom i pjesma. Div podigne poklopac na
palubi ,a iz otvora pojavi se velika glava. Taj čovjek zvao se je Ilija i
bio je jedan od galiota. On je Joži ispričao sve o životu na galiji i
rekao je Joži da će i on postati rob. Počela je velika oluja i valovi su
nosili brod prema obali. U blizini obale Joža skoči u vodu ,a valovi
odnesu brod na pučinu. Jože je izašao na kopno toga jutra.
Išao je Istrom i sakupljao divove kmetove, pa su svi zajedno
krenuli u gore između Pazina i Motovuna. Ljudi su ih se bojali i svašta
su govorili o njima. Nastanili su se na brdu gdje su nekada živjeli
psoglavci. Bez kmetova opustješe polja ,vinogradi i vrtovi. Plemići i
glavari iz grada sastaše se da vijećaju što učiniti sa kmetovima.
Plemići su bili za to da ih se ubije ,a građani da ih se privoli i da im
se obrađivati zemlja. Sakupila se je velika vojska i dva viteza ,a uz
njih građani ,te krenuše prema Psoglavčevu brdu. Vitezovi sa vojskom
krenuše na divove ,ali ih oni pometaše cerovima. Odlučili su razgovarati
sa divovima. Dugo su razgovarali ,ali divovi se nisu pristali vratiti
jer su željeli biti sami svoji gospodari. Divove su nagradili zlatnim
dukatima ,prstenjem i lancima.
Kada su se vratili u gradove ,građani i plemići su tražili
dio zlata. Govorili su da je sve to zlato nekada pripadalo njihovim
pradjedovima. Tako su nastale velike svađe između njih. Budući da nisu
mogli osvojiti Psoglavćevo brdo , građani su kopali noću po svim
stranama brda ,ali ništa nisu našli. Jedne noći Jože je uhvatio nekoliko
građana kako traže zlato. On im je rekao da će ga dobiti ,ali da ga
moraju zaraditi. Oni su pristali da rade sa Jožom. Žetva je bila bogata.
Radnici su morali sve nositi u grad divovima. Građani se vratiše u
svoje gradove ,a na Štriginoj glavi ostalo je samo kamerlengo Ciretta.
On se je sprijateljio sa divovima. Kada su se divovi posvađali i htjeli
ubiti Jožu ,on je zapalio grad i pobjegao Ciretti. On ga je sakrio.
Ciretta je krenuo na razgovor sa divovima. Oni su ga izabrali za svoga
glavara i obećali su da će ga slušati. Civetta podijeli zemlju među
divovima ,a oni se zakunu na knjigu ugovora da će poštivati tuđe.
U početku su bili zadovoljni što imaju svoj komadić zemlje
.Kada su je počeli obrađivati vidjeli su da je nečija veća i bolja ,pa
je onda nastala svađa među njima. Civetta više nije htio biti njihov
glavar ,pa im je rekao da se sami brinu za sebe. Kmetovi : Marko i
Liberat htjeli su obrađivati svoju zemlju u docu ,ali im Joža nije dao.
Marka je istukao ,a Libreta ubio motikom. Pozvaše Ciretta, a on ih još
više prestraši rekavši im da moraju zakopati Liberta i krenuti nekamo
drugdje ,jer tu će ih dostići velika kazna. Divovi su se odlučili
vratiti svojim prijašnjim gospodarima ,a Ciretta povede Jožu u Motovun
,ali on putem nestade.
Likovi : Jože, Ilija ,providur Barbarijanka , kamerlango Ciretta , divovi ,građani ,šjor Zvane ,kapetan motovunske šume…
Odlomak koji mi se najviše svidio:
Noge su mi polomili, strli su mi dušu mladu. Brižan san ti na ten
svete!-Galebi, oj beli tići. Poletite k jugu, ter pozdravte moju majku!
More, more sinje!
Opis likova :
Veli Jože : star 300-tinjak godina , pokoran ,dobar ,marljiv ,dobričina ,ništa nije tražio za rad …
Divovi :podložni ,vjerni ,pokorni…
Moj dojam:Djelo je vrlo ugodno za čitati, puno mašte, u nekim djelovima tužno...
Mjesto i vrijeme radnje:Radnja se odvija u Istri, najviše u Motovunu i njegovoj okolici. Prošlost, doba mletačke vladavine nad Istrom.
Kompozicija:
Uvod-upoznavanje s Velim Jožom
Zaplet-sukob Jože i Motovunjana, susret galeote Ilije
Vrhunac-rezultat pogubnog djelovanja lugovog Civette, nesloga i svađa među divovima
Rasplet-povratak divova u ropstvi, ali i Jožin bjieg
Tema:Sloboda i očuvanje slobode.
Pouka:Ako si slobodan očuvaj tu slobodu, nemoj je prodati!
Koje godine je rođen V.Nazor? (1876 god.)
Gdje je studirao V.Nazor? (U Grazu i Zagrebu)
Kada je umro V. Nazor? (1949 god)
Što je bio Veli Jože? (div)
Gdje je živio Veli Jože? (u Istri)
Gdje je studirao V.Nazor? (U Grazu i Zagrebu)
Kada je umro V. Nazor? (1949 god)
Što je bio Veli Jože? (div)
Gdje je živio Veli Jože? (u Istri)
Mjesto radnje: radnja se odvija u Istri, najviše u Motovunu i njegovoj okolici
Vrijeme radnje: prošlost, doba mletačke vladavine nad Istrom
Likovi: Veli Jože, Ilija, Libert, Jurić, ovčar Ivan, Civetta
Kratak sadržaj:
U gradu Motovunu živo je jedan kmet Jože koji je bio velik kao div,
ali je služio i pokoravao se gospodi, a pomagao je i radnicima na polju.
Jože je obavljao svoje dužnosti dok nije došao providur i odveo ga
brodom u Mletke.
Na moru ih je potopila bura, ali Jože se spasio. U toj lađi bio je
zatvoren i Galeat Ilija, div sa puno ruku, ali bez nogu koji je prije
smrti rekao Joži da ne dopusti nikom da mu gospodari, nego da bude
slobodan čovjek. Jože je odlučio poslušati njegov savjet i nakon
nekoliko dana s kmetovima pobjegne na brdo i tamo su jako lijepo
živjeli.
Dok su tako nešto kopali, iskopali su i mnogo zlatnika pa su im i
njihovi bivši gospodari došli pomagati. Gospodari su radili svakojake
poslove za svoje bivše sluge, a kući su se vraćali bogati.
Nakon toga došlo je vrijeme dijeljenja posjeda pa su se divovi
posvađali zbog svoje pohlepe. Jože nije dobio sve što je zaslužio pa im
se osvetio zapalivši kolibu žita. Divovi su ga progonili zbog toga pa
je našao svoj zaklon kod Civette. Civetta je postao vođa kmetova pa je
on razdjelio posjede i Joži dao najbolju zemlju.
Kad se Jože vraćao svom Motovunu prije ulaska u grad sjetio se
Ilijinih riječi i odlučio da više ne bude kmet nego slobodan čovjek.
Napustio je Civettu i Motovun i više se nikad nije vratio.
Autor: Vladimir Nazor
Bilješka o piscu:
Vladimir Nazor je jedan od naših najznačajnijih pisaca. Napisao je
gotovo čitavu biblioteku knjiga u kojoj su zastupljeni mnogi radovi
književnosti: pjesme, romani, pripovijetke, eseji, članci, putopisi,
dnevnici, govori.
Vladimir Nazor rođen je 1876. godine u Pastirama na otoku Braču. Na
svom rodnom otoku proveo je djetinjstvo, a gimnaziju je završio u
Splitu.
U njegovim književnim djelima najznačajnije mjesto zauzima poezija.
Objavio je oko dvadeset zbirki poezija. Vladimir Nazor umro je u Zagrebu
1949. godine.
Kratki sadržaj:
U gradu Motovunu živo je jedan kmet koji je bio velik
kao div. Bio je veoma snažan, ali je služio i pokoravao se gospodi, a
pomagao je i radnicima. Orao je po polju, vukao najveće terete, tj.
radio je najteže poslove. Taj div zvao se Jože. Jože je zanosno obavljao
svoje dužnosti dok nije došao providur i odveo ga brodom u Mletke. Na
moru ih je uvatila bura i lađa se potopila, ali Jože se spasio. U toj
lađi bio je zatvoren Galeat Ilija. On je bio div sa puno ruku, ali bez
nogu. Također je bio i rob.
Prije smrti rekao je Joži da ne
dopusti nikom da mu gospodari, nego da bude slobodan čovjek. Pošto je
Joži bilo jako žao Ilije, odlučio je poslušati njegov savjet. Nakon
nekoliko dana Jože i kmetovi su pobjegli od svojih gospodara na neko
brdo. Tamo su jako lijepo živjeli. Jednom prilikom dok su kopali,
iskopali su gomilu zlata. Njihovi su im gospodari došli pomagati za
zlatnike. Gospodari su radili svakojake poslove za svoje bivše sluge, a
kući su se vraćali bogati. Došlo je vrijeme dijeljenja posijeda. Zbog
svoje pohlepe, divovi su se posvađali. Jože je bio najžalosniji, jer
nije dobio sve ono što je zaslužio. Osvetio se ostalim divovima tako što
je spalio kolibu žita. Divovi su bili ljuti pa su progonili Jožu. Jože
je našao svoj zaklon kod Civette.
Civetta je postao vođa kmetova
pa je on razdjelio posjede. Joži je dao najbolju zemlju. Jože je ubio
dva diva. Divovi su bili žalosni i nisu znali što da rade. Pitali su
Civettu za savjet. On im je rekao da ih je to Bog kaznio zato što su
bili nepravedni prema Joži. Jože se vraćao svom Motovunu, a prije ulaska
u grad sjetio se Ilijinih riječi pa je odlučio da više ne bude kmet
nego slobodan čovjek. Napustio je Civettu i Motovun i više se nikad nije
vratio.
Družba Sinjeg galeba: TONE SELIŠKAR
Bilješke o piscu:
 |
Slovenski pisac Tone Seliškar rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro
1970.
g. Objavio je knjige pjesama:Trobovlje, Pjesme očekivanja i mnogo
proznih djela: Družina Sinjega galeba, Jedra na kraju svijeta, Drugovi,
Mazge, Rudi, Nasukani brod, Tršćanska cesta. Više Seliškarovih knjiga
prevedeno je na hrvatski jezik, a Družina Sinjega galeba objavljena je u
više izdanja.
Mjesto radnje:
Galebov otok i more
Vrijeme radnje:
Ljeto
Tema:
Dječja družina koja se bavi poslom za odrasle
Ideja:
Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljeneosobe,
nemoj dopustiti da se još više uništi od starosti,nego je čuvaj od propasti.
Kratki sadržaj:
Bio jedan dječak Ive, koji nije imao ni oca ni majku.Otac mu je protjeran
s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla.Živio je sam u jednoj staroj
napuštenoj kući. Jednoga dana otac se jako bolestan vraća kući i kod kuće
umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino što je Ivi za
uspomenu ostalo od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb". Ive je
odlučio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se pridružuju
dječaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni odlučuju zajednički
urediti brod. Dječaci su sve uredili, samo još treba ofarbatikrmu. Pošto je
farba bila jako skupa oni odluče da nekako zarade novac, kako bi ju kupili.
Dječaci odlaze na kamenolom. Tamo su radili jako dobro.Prvi sat bilo je
lagano, ali kasnije je sunce sve jače pržilo tako da je raditi bilo zaista
teško. Na kamenolomu se morao napraviti doista velik posao.Opasnost je
prijetila od jedne velike kamene gromade. Trebalo se popetina vrh te
velike stijene koja se svaki čas mogla srušiti. Poslovođa je iz džepa izvadio
stotisućicu i rekao:
"Tko ode gore i postavi dijamant dobije ovu stotisućicu!"
Svi
su šutili dok se nije javio Ive. Otišao je gore, sretno se popeo i
postavio dijamant. Međutim,kada se vraćao nazad tlak zraka ga je odbacio
i on je lupio o jedan kamen. Razbio je čelo, alimu je bol jako brzo
prošla. Kada su zaradili za farbu, otišli su kupiti je i potpuno su
uredili
"Galeba". Medutim, jedne zore, kada se Ive probudio, "Galeba" nije bilo.
Mještani su odlučili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem jedan mali
dio onoga što im je Ivin otac učinio. Kasnije su Ive i družina uzeli
jedrenjak i s njime otišli na more.
Analiza likova:
Ive
Bio je uistinu mrk dječak, crne kose. Zaboravio je sve one nježneriječi
štoih majke govore djeci. Ne poznaje majčina zagrljaja niočeve brižne,
mile poglede. Sam je rastao, sam se mučio i kada je urlala bura, nije se
bojao.
Dječaci
Dobri su, pomažu Ivi u obnovi jedrenjaka.
Mileva
Smeđokosa, zdravih, rumenih i vječno nasmijanih obraza, sa svom
djecom je mila i dobra, aliprije, čim je vidjela Ivuodmah sesmrkla
jerga se bojala, kasnije se oslobodila tog straha.
Stari Nikola
Petrov i Milevin otac, voli Ivu i pomaže mu u najtežim trenucima.
Dojam o djelu:
Ovo djelo mi se svidjelo jer je dječaku za uspomenu odoca ostaosamo
taj jedrenjak, a on ga nije htio ostavitida trune, nego je sakupio družinu
dječaka i s njima gaobnovio, da mu jedina uspomena od oca ne "potone u
zaborav".
Jadranko Bitenc
TWIST NA BAZENU
Radnja romana
odvija se u Bregani, gradiću uz slovensku granicu. Započinje
krimi-zapletom. Sve se zavrti oko napuštenog bazena s kabinama. Otuda
krene tajnovitost i napetost djela. Na djelu je i dječačka klapa s
misterioznim imenom. Školske i ljubavne brige i maštanja
dvanaestogodišnjaka, problemi u kući s roditeljima ocrtani su bez
uljepšavanja. Jadranko Bitenc piše ležerno i s puno humora. Sve djeluje
kao da autor gleda svijet oko sebe očima svojih junaka. Rječnik je
svojstven tinejdžerima koji žive zaneseni svojim idolima. Očigledna je i
autobiografska crta u djelu, koja još više podvlači njegovu
autentičnost. Ovaj roman čitateljima, osobito mladima, privlačan je
otprve i zato ga prihvaćaju s oduševljenjem.
KRITIKA O DJELU:
Žanrovski raznovrstan – krimić, i socijalan, i ljubavni, ubrojiv je među humorističke romane poradi niza štosova, duhovitosti i ležernosti… U cjelini, on je zanimljiv pokušaj da se uobičajen život 12-13-godišnjaka prikaže na nov, njima mnogo bliži način. (STJEPAN HRANJEC)
Dijete, naime, uči da nije samo roditeljski objekt već i arbitrarni subjekt. Stoga prevladavaju racionalni elementi jer djeca razlikuju što je dobro a što je zlo. Oni imaju praktični um te su glavni nositelji zapleta. Nadalje, ako je za njih razvidno što je dobro a što je zlo, tada djeluju unutar područja moralnosti i zakonitosti koje vrijede za sve ljude (…) Bitenc nije spreman ispuniti tajne želje čitateljske publike i neće nam estetski lagati na način Harryja Pottera. (SEAD BEGOVIĆ)
KRITIKA O DJELU:
Žanrovski raznovrstan – krimić, i socijalan, i ljubavni, ubrojiv je među humorističke romane poradi niza štosova, duhovitosti i ležernosti… U cjelini, on je zanimljiv pokušaj da se uobičajen život 12-13-godišnjaka prikaže na nov, njima mnogo bliži način. (STJEPAN HRANJEC)
Dijete, naime, uči da nije samo roditeljski objekt već i arbitrarni subjekt. Stoga prevladavaju racionalni elementi jer djeca razlikuju što je dobro a što je zlo. Oni imaju praktični um te su glavni nositelji zapleta. Nadalje, ako je za njih razvidno što je dobro a što je zlo, tada djeluju unutar područja moralnosti i zakonitosti koje vrijede za sve ljude (…) Bitenc nije spreman ispuniti tajne želje čitateljske publike i neće nam estetski lagati na način Harryja Pottera. (SEAD BEGOVIĆ)
Edmond De Amicis: Srce
-1886. objavljuje roman Srce
- nema prave fabule
- pripovijetke umetnute kao dnevnički zapisi
- izrazita dimenzija didaktičnosti
Iako je De Amicis (1846-1908) bio mnogo čitan i vrlo popularan pisac,
nitko nije mogao ni slutiti uspjeh što će ga postići njegovo SRCE pošto
se ujesen 1886. pojavilo u knjižarskim izlozima talijanskih gradova. U
prvih deset godina knjiga je prevedena na sve europske jezike, čak na
latinski i esperanto, i na neke azijske (u novije vrijeme i na kineski).
U dvadeset godina u Italiji je doživjela četiri stotine izdanja (u
prosjeku dvadeset na godinu).
De Amicisovo "Srce" posjeduje humanost što izbija sa svake stranice,
ljudskost potrebnu i mladima i odraslima, ma gdje bili i rasli, i ma
kojem jeziku i narodu pripadali. U ovoj knjizi ljudskost se gradi i
ugrađuje u dječja srca - zato se "Srce", uza sav prijemaz starine, čita i
prevodi još i danas.
Djetinjstvo pod Vrtaljicom
Prica : Bijeli djecak
Vrijeme radnje : Prije petnaest godina
Mjesto radnje : Igraliste,kuca,livada
Tema : Djecak koji se rodio sa neizljecivom bolescu
Ideja : Ne treba suditi covjeku po izgledu , vec po onom sto nosi u sebi
Fabula : Pisac pocinje pricu , prije petnaest godina rodio se djecak sa neizljecivom bolescu . Sav bijel kao krpa . Swi su ga zadirkivali i bjezali od njega,a on se povlacio i trcao kuci,placuci u majcinom krilu.Ali kad' su se tek nawikli na njega on je napustio swijt .
Glavni lik : Glavni lik po ienu Bego . Odrasli su se slozili sa tim imenom iako im je to bilo malo neobicno ime za dijete . On je bio bio bijel , po citawom tijelu kao papir,kao proculan,krpa,snijeg,sir. Djecak je rastao ,igrao se , radowao se swemu cemu bi se i druga djeca radowala . Kada bi se pojawio na igralistu svi bi mu se sklanjali s puta i gledali ga kao duha.A mali Bego to bi primjeciwao i onda bi dugo plakao u majcinom krilu . Mali je postao ledeni elemenat bola,tvrdi kamen tisine i bijela svjetlost osude .
Sporedni likovi : Sporedni likovi su lijecnici,majka i ostala djeca. Majka je bila kao i swaka druga , brizna i zabrinuta za sudbinu svog djeteta.I njoj je bilo tesko isto koliko i Begi .Suosjecala se s njim i znala je kako mu je . Druga djeca bi zadirkivala djecaka i izdvajala bi ga iz drustva .
ŽELJKO IVANKOVIĆ: ZVJEZDANGRAD
U lektiri Zvjezdan grad se govori o malom mjestu u kome se skupilo
drustvo koje otkriva tajnu jedne pecine u koji su greskom usli.
Likovi
Marko
Dejana
Lidija
Mali Nedzad
Jasna
Oni
jedne noci greskom zbog lopte koja im je otisla u pecinu u njoj
otkrivaju tajnu starih i izgubljenih civilizacija koje su nekada tu
zivjele i ostavile za sobom velike kolicine zlata koje su oni odlucili
uzeti ali nisu znali da je to zlato prokleto i da ce ih do kraja zivota
pratiti sudbina losa.U lektiri Zvjezdangrad ciji je pisac Željko Ivanković nalaze se tri
cjeline jedna cjelina su legende u kojima nam pisac prica o starim
legendama jos iz davnih doba u kojima su zivjela razna mitska bica koja
su osim u nasim religijama i legendama bila poznata i u ostali kulturama
i tradicijama. Druga cjelina je dolina zeljeza, a treca je patuljak i
sedam snjezana u kome pisac daje humoristicni osvrt na bajsku snjazana i
sedam patuljaka.
Poenta lektire Zvjezdangrad Nije zlato sve sto sija.
BRANKO ČOPIĆ: MAGAREĆE GODINE
Branko Ćopić je najljepše knjige napisao kad je pisao za djecu. Knjiga Magareće godine se odnosi na život Branka Ćopića u njegovoj ranoj mladosti koji je bio pun raznih dogodovština. Knjiga je prepuna dječijih nestašluka, ali i topline kojom Ćopić opisuje porodicu i njegovu rodnu kuću. Posebno mjesto kako u knjizi tako i u Brankovom srcu je zauzeo djed Rade dobrodušni starac koji je često bio jedan od glavnih junaka pojedinih priča od kojih je sama knjiga bila sastavljena. Magareće godine su ostale simbol jednog bezbrižnijeg, nesputanijeg dječijeg života.
Magarece godine pisac Branko Copic. U ovoj lektiri se pisac tj. Branko Copic osvrce nabrojne dogodovstine iz svog djetinjstva i brojne drage ljude zu koje je odrastao. Najzastupljeniji od svih likova je Brankov djed Rade. Rade je bio dobrodusni starac zu kojeg je i sa kojim je Branko dozivljavao brojne smijesne dogodovstine sto nam je i predocio u knjizi Magarece Godine. Knjiga se sastoji iz malih prica koja je svaka za sebe, medjutim te sve price se povezuju kroz vrijeme i dogadjaje u jednu cjelino u kojoj dobijamo pravu sliku tadasnjeg vremena, tadasnjih obicaja, pravu sliku likova koji su jasno i sa mnogo topline docarani u ovoj knjizi.
Lektira Magarece godine od pisca Branka Copica predstavlja iskrenu ispovjest o davnim godinama i toplim dozivljajima iz njgovog djetinjstva.
Lektira Magarece godine je sastavljena iz vise kratkih prica koje su povezane likovima, mjestom i vremenom radnje. Posebno mjesto u Brankovom srcu i lektiri Magarece godine je zauzimao njegov djed Rade koji je prikazan kao prost ali veoma dobrodusan starac koji priznaje stare tradicionalne vrijednosti. Osim u lektiri Magarece godine on je bio stalna inspiracija Copicvog pisanja, a posvecena mu je i jedna cijela knjiga, Basta sljezove boje.
Sve price sadrze stvarne dogadjaje iz Brankovog djetinjstva i one su prozete vedrinom i humorom.
Lektira Magarece godine je sastavljena iz vise kratkih prica koje su povezane likovima, mjestom i vremenom radnje. Posebno mjesto u Brankovom srcu i lektiri Magarece godine je zauzimao njegov djed Rade koji je prikazan kao prost ali veoma dobrodusan starac koji priznaje stare tradicionalne vrijednosti. Osim u lektiri Magarece godine on je bio stalna inspiracija Copicvog pisanja, a posvecena mu je i jedna cijela knjiga, Basta sljezove boje.
Sve price sadrze stvarne dogadjaje iz Brankovog djetinjstva i one su prozete vedrinom i humorom.
MIROSLAV ANTIĆ: PLAVI ČUPERAK
Na potpuno nov nacin u nasoj poeziji donio vidjenje ljubavi ali i djetinjstva u ovoj knjizi.
Najpoznatija a po mnogima i najbolja pesma u zbirci pesama Plavi Cuperk je sama pesma Plavicuperak u kojoj Miroslav Mika Antic govori o zaljubljenosti mladog djecaka koji se zaljubljuje u malu djevojcicu i pesnik nam opisuje njegova osjecanja.
Plavi čuperak obično noseNeko na oku,Neko do nosa,Al ima jedan čuperak plaviZamislite gde?- U mojoj glavi.Kako u glavi da bude kosa?Lepo.U glavi.To nije moj čuperak plavi,Već jedne Sanje iz šestog „a“Pa šta?Videćeš šta – kad jednog danaČuperak nečije kose tuđeMalo u tvoju glavu uđe,Pa se umudriš,Udrveniš,Pa malo-malo ....pa pocrveniš,Pa grickaš nokteI kriješ licePa šalješ tajne ceduljice,Pa nešto kunjaš,Pa se mučiš,Pa učiš – a sve koješta učiš.Izmešaš rotkve i romboide.Izmešaš nokte i piramide.Izmešaš leptire i gradove.I sportove i ručne radove.I tropsko bilje.I stare Grke.I lepo ne znaš šta ćeš od muke.Sad vidiš šta je čuperak plaviKad ti se danima mota po glavi,Pa od dečaka – pravog junakaNapravi tunjavka i nespretnjaka.
- Koji je osnovni motiv pjesme ? Osnovni motiv pjesme je: Ljubav
- O čemu to pjesnik piše? Pjesnik piše o tome kao je nekome kada se zaljubi.
- Od koliko strofa se sastoji pjesma?
- Pjesma se sastoji od pet strofa.
- Koliko svaka strofa ima stihova? Svaka strofa ima 5 stihova.
- Rimuju li se slogovi na kraju retka? Ako se rimuju, navedi koji se rimuju?
- Na kraju retka se rimuju slogovi. Slogovi koji se rimuju su: plavi-glavi, kosa-nosa, tuđe-uđe, udrveniš-pocrveniš, mučiš-učiš, romboide- piramide, gradove- radove, Grke- muke, plavi-glavi, junaka- nespretnjaka.
- Kakav je ritam pjesme? Ritam pjesme je naizmjeničan.
- Kakvi su stihovi? Stihovi su slobodni.
- MIROSLAV ANTIĆ je rođen 1932 g. U selu Mokrinu u Banatu. Njegove najpoznatije zbirke su: >>Nasmejeni svet<<, >> Posljedna bajka<<, >>Plavi čuperak<<, <<Šašava knjiga<<. Pisao je podjednako i za djecu i za odrasle. Antić je bio pjesnik, redatelj, novinar i slikar.Umro je 1986 godine.
